REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7478/21-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ana Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužitelja ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ladislav Škrinjar odvjetnik u OD Smolek i Škrinjar d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranka dana 10.studenog, 2025., dana 22. prosinca 2025

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu br. 5140030250-64000081467/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 20.06.2006. godine između tužitelja ME, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, i to odredbe sadržane u članku 3. u dijelu u kojem je određena obveza otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 312,22 EUR / 2.352,37 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

15,63 EUR / 117,76 kn od dana 01.11.2008. do isplate

18,12 EUR / 136,49 kn od dana 01.01.2009. do isplate

21,52 EUR / 162,11 kn od dana 01.02.2009. do isplate

23,23 EUR / 175,02 kn od dana 01.03.2009. do isplate

19,16 EUR / 144,36 kn od dana 01.04.2009. do isplate

18,57 EUR / 139,91 kn od dana 01.05.2009. do isplate

12,19 EUR / 91,83 kn od dana 01.06.2009. do isplate

6,58 EUR / 49,54 kn od dana 01.07.2009. do isplate

8,53 EUR / 64,30 kn od dana 01.08.2009. do isplate

12,70 EUR / 95,68 kn od dana 01.09.2009. do isplate

10,32 EUR / 77,78 kn od dana 01.10.2009. do isplate

8,01 EUR / 60,36 kn od dana 01.11.2009. do isplate

13,32 EUR / 100,39 kn od dana 01.12.2009. do isplate

18,36 EUR / 138,30 kn od dana 01.01.2010. do isplate

23,65 EUR / 178,21 kn od dana 01.02.2010. do isplate

22,26 EUR / 167,74 kn od dana 01.03.2010. do isplate

31,18 EUR / 234,95 kn od dana 01.04.2010. do isplate

28,89 EUR / 217,64 kn od dana 01.05.2010. do isplate

sve obračunato po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08.2015. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.824,25 EUR / 28.813,80 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.05.2010. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri 3 postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak 1.868,90 € sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da su prednik tuženika i tužitelj kao Korisnik kredita sklopili dana 20.06.2006. godine Ugovor o kreditu br. 5140030250- 64000081467/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren kredit za kupovinu stana u iznosu od 80.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja 15 godina . Nije sporno da je tužitelj prije roka iz ugovora, dana 28.05.2010. podmirio sve obveze prema ugovoru.

2. Navodi tužitelj nadalje da je u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća plaćanja, za CHF.

3. Nadalje tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine (potvrđenom od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske presudom pod posl. br. Pž- 6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine) utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine od dana 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od dana 7. kolovoza 2007. godine do dana 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO.

4. Navedenom presudom pravomoćno je utvrđeno kako su ništetne odredbe potrošačkih ugovora o kreditu u kojima je u predmetnu razdoblju tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, slijedom čega je ujedno djelomično ništetna i odredba čl. 3 Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je obveza tužitelja određena u valuti švicarski franak (CHF), to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, sukladno odredbi čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s odredbom čl. 1111. istoga Zakona, u obvezi vratiti tužitelju sve iznose koje mu je preplatio temeljem promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na valutu kuna, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju švicarskog franka, s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Zbog ništetnih ugovornih odredaba na temelju stjecanja bez osnove tužitelj potražuje nakon izvršenog financijskog vještačenja po osnovi ništetnosti valutne klauzule iznos od 2.352,37 kn (312,22 €) , sve s zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a (kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se platiti zatezne kamate, i to za nepoštenog stjecatelja od dana stjecanja).

6. Tužitelj je dana 28.05.2010. godine izvršio konačnu prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je pritom pri izračunu dugovanog iznosa kao preostalu glavnicu iskazao iznos od 65.811,32 CHF, dok je ista glavnica sukladno početnom otplatnom planu na dan prijevremene otplate 28.05.2010. godine iznosila 64.689,35 CHF. Razliku između navedenih iznosa, koja je posljedica tuženikovog povećavanja kamatne stope tijekom trajanja kredita, tužitelj potražuje u postupku koji se pred naslovljenim sudom vodi pod posl. br. P-5919/19.

7. Stanje glavnice prema početnom otplatnom planu u trenutku prijevremene otplate kredita iznosilo je 64.689,35 CHF. Tuženik je na štetu tužitelja na navedenu glavnicu primijenio tečaj datuma prijevremene otplate kredita 28.05.2010. godine (1 CHF = 5,133365 kn) što daje kunsku protuvrijednost prijevremene otplate kredita u iznosu od 332.074,05 kn. Primjenom tečaja datuma isplate kredita 25.09.2006. godine (1 CHF = 4,687947 kn) na preostalu glavnicu dolazimo do iznosa od 303.260,24 kn, što čini razliku od 28.813,81 kn. Dakle, tuženik je bez osnove stekao i daljnju korist u iznosu od 28.813,81 kn (3.824,25 €), koji iznos tužitelj potražuje u točki III tužbenog zahtjeva, također nakon izvršenog fin.vještačenja.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Ističe prigovor zastare.

9. Tužitelj je predmetni ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a koja banka nije obuhvaćena izrekom presude donesene u kolektivnom sporu. To što je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. ne mijenja činjenicu da je u kolektivnom sporu utvrđivana (ne)zakonitost ugovornih odredbi šest taksativno navedenih banaka (među kojima nije Slavonska banka d.d.) i to za točno određeni period (10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. za valutu obveze). U navedenim periodima Slavonska banka d.d. bila samostalna pravna osoba, različita od ovdje tuženika te je sklapala ugovore različite od onih koje je sklapao tuženik. Do pripajanja sa Addiko Bank d.d. (tj. Hypo Alpe Adria Bank d.d.) došlo je tek u ožujku 2009. To znači da se kolektivna presuda P-1401/12 ne odnosi i ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene prije ožujka 2009. Identičan pravni stav zauzeo je i Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž-956/2020.

10. Pravnim sljedništvom je ovdje tuženik preuzeo sva, do tada nastala, prava i obveze Slavonske banke d.d. kao prednika. Međutim, budući da je prednik bio samostalna pravna osoba koja je sklapala ugovore različite od ugovora koje je sklapao tuženik, te da kolektivnim sporom nije utvrđivana (ne)zakonitost odredbi ugovora o kreditu za Slavonsku banku d.d., tako ni tuženik kao slijednik ne može snositi odgovornost kao da je za prednika bila utvrđena ništetnost spornih odredbi.

11. U predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj je sukladno čl. 5. mogao izvršiti promjenu valute obveze ako je smatrao da je ispunjenje obveze vezano za CHF postalo pretjerano otežano. Stoga, budući da je za utvrđenje nepoštenosti bitno da predmetna odredba stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja isto predstavlja drugačiju pravnu situaciju te se ne može ignorirati činjenica da je tužitelj imao ugovornu mogućnost izmijeniti valutu obveze te tako od sebe otkloniti potencijalne štetne posljedice promjene tečaja. Tako je u sudskoj praksi izraženo stajalište da je radi utvrđenja kriterija savjesnosti i poštenja potrebno sagledati pravni odnos u njegovoj ukupnosti, a ne isključivo jednu ugovornu odredbu

12. Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama.

14. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 6 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

15. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Prema tome nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (tečaj), a čemu se tuženik izričito protivi, onda je ništetna promjena tih parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje predstavlja promjenu, pa tuženik predlaže da sud uzme u obzir i razdoblje kada je tečaj bio povoljniji za tužitelja u odnosu na onaj u vrijeme sklapanja ugovora.

17. Tuženik osporava da bi tužitelj imao pravo na isplatu iznosa sa zateznim kamatama od dospijeća. Sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 15 godina. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troška.

18. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7-17), otplatni plan (list 27-32), specifikacija uplata ( list 25), pregled promjena kamatnih stopa za kredite bez val.kl. (list 142-150) proveo vještačenje po vještaku financijske struke Koraljka Cesarec Norišić (list 102-106), izvršio uvid u nalaz iz predmeta P 5919/19 (list 223) saslušao tužitelja kao stranku (list 192), te temeljem čl 8 i 219 ZPP zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka TE, djelatnice banke.

19. Neosnovana je tvrdnja tuženika da se učinci presuda donesenih u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača ne odnose na tuženika budući da je sporni ugovor tužiteljica sklopila sa Slavonskom bankom d.d. koja nije bila obuhvaćena tužbom u postupku kolektivne zaštite, budući da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d., Osijek, jer je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d., Osijek, te je kao univerzalni pravni sljednik preuzela sva prava i obveze Slavonske banke d.d. kao pripojenog društva. Pored toga, Slavonska banka d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i poslije presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt jer je pripojena tuženiku, zbog čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženika. Naime, Slavonska banka d.d. nije niti mogla biti tužena u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena 2012. nego Hypo Alpe Adria banke d.d., pod kojim nazivom je tuženik poslovao u vrijeme pokretanja spora.

20. U odnosu na prigovor zastare, prema shvaćanju prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), Su-IV- 33/2022-2 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

21. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka TS Zagreb P-1401/12 je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke. Kako je tužba je podnesena 22.09.2021. za razliku u valuti, to je prigovor zastare neosnovan.

22. S obzirom na utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, odnosno o potrebi provođenja predloženih dokaza na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja i dok je tuženik odustao od prijedloga da se sasluša djelatnik banke kao svjedok.

23. Tužitelj iskazuje da je banka tuženika bila jedina banka u [adresa] kada je uzimao kredit za stan. Primao je plaću preko te banke. Druge banke su tražile da se prenese račun u njihove poslovnice, tako da mu je ovo bilo najjednostavnije. Više puta je razgovarao sa osobnim bankarom, gđa. TE, te mu je ona ponudila ovaj ugovor odnosno kredit, kao tada najpovoljniji. Također je spomenula da budući da radi u bolnici koja je također njihov klijent da može brzo realizirati kredit. Također je rekla da su to na tržištu najpovoljniji i najsigurniji uvjeti, a ako dođe do prijevremenog zatvaranja da će biti nekakva naknada, ne veća od 100,00 kuna. Nije mu objašnjavala što stoji u čl. 5. odnosno što znači promjena valute. Rekla je, također, da su to klasični ugovori, pročitao je ugovor i pitao da li ima šta posebno na što treba obratiti pažnju. Zatvorio kredit prije vremena 2011. Još uvijek živi u stanu koji je kupio tim kreditom, digao je kredit kod druge banke da zatvorim ovaj. Tuženik nije nudio kredit u drugoj valuti. Nitko mu nije objasnio rizike promjene tečaja. Nije prigovarao odredbama ugovora jer mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit. Niti javni bilježnik mu nije ništa objasnio. Kada su dobili obavijest prvi put o povećanju rate, više nije mogao ući u poslovnicu odnosno doći do svog osobnog bankara. Također se obraćao na blagajnu, nitko mu nije rekao da se može pismeno obraćati banci. Rečeno mu je na blagajni, što se tiče ugovora, da oni tu ništa ne mogu.

24. Sud iskazu tužitelja vjeruje u cijelosti jer je logičan i životan te je u skladu s ostalim provedenim dokazima. Sud vjeruje da mu nitko nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora te da pregovaranje nije bilo vođeno, a niti je bilo moguće.

25. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine (potvrđenom od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske presudom pod posl. br. Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine) utvrđeno je kako je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

26. Ništetnost odredbi Ugovora bazira se na činjenici da je došlo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača, što proizlazi iz odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koja glasi, cit.: "Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", ali i odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. godine prema kojoj, cit.: "Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora."

27. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli, pa se ta odredba ne može primijeniti, a sukladno čl 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi .

28. Čl 502.c ZPP-a propisano je da je sud vezan za utvrđenja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u parnici u kojoj se potrošač na njih poziva. (Rev- 3142/2018). Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (13.1.) bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

29. Tuženiku je dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku.

30. Sud iz provedenog dokaznog postupka nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je prednik tuženika, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Također zaključuje da stranke o odredbama ugovora nisu pregovarale, niti je to pregovaranje bilo uopće moguće, već su odredbe ugovora unaprijed sastavljene i prezentirane tužitelju po principu "uzmi ili ostavi", a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim dio čl. 3 Ugovora koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

31. Osim odredbe čl 3 Ugovora, prednik tuženika je na dan prijevremene otplate kredita primijenio tečaj na dan 28.05.2010. godine (1 CHF = 5,133365 kn), a ne tečaj koji je bio na dan sklapanja ugovora, čime je preostalu obavezu utvrdio u kunskoj protuvrijednost prijevremene otplate kredita u iznosu od 332.074,05 kn. Primjenom tečaja datuma isplate kredita 25.09.2006. godine (1 CHF = 4,687947 kn) na preostalu glavnicu tužitelj je trebao platiti iznos od 303.260,24 kn, što čini razliku od 28.813,81 kn. Dakle, tuženik je i „nadalje primjenjivao“ valutnu klauzulu kod obračuna prijevremenog vraćanja kredita, čime je ponovo doveo tužitelja u neravnopravan položaj, i na taj način bez osnove stekao i daljnju korist u iznosu od 28.813,81 kn (3.824,25 €), bez obzira što je u tom trenutku tužitelj kredit vratio i prije roka, za što se zadužio kod druge banke. Navedeni iznos tužitelj potražuje u točki III tužbenog zahtjeva, također nakon izvršenog fin.vještačenja.

32. Kako je u ovom postupku sud utvrdio ništavost tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

33. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Koraljka Cesarec Noršić.

34. Temeljem provedenog dokaza financijskim vještačenjem utvrđeno je da na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF na datum isplate kredita i iznosa koje je tužitelj preplatio zbog rasta tečaja CHF ukupno: “Negativne” razlike u kunama iznose -2.872,73 kn, “pozitivne” razlike iznose 312,39 € (2.352,36 kn), iz čega slijedi da je neto razlika tečajnih razlika -520,37 kn, tj.

-69,06 eura prema fiksnom tečaju konverzije.

35. Razlika između iznosa preostale glavnice utvrđene od strane tužitelja na dan prijevremene otplate kredita i glavnice utvrđene početnim otplatnim planom na dan prijevremene otplate kredita nastale uslijed primjene povećanog tečaja CHF u odnosu na kunu iznosi: 28.813,80 kn, tj. 3.824,25 eura prema fiksnom tečaju konverzije. Preciziranim zahtjevom tužitelj potražuje preplate, uzevši u obzir i tzv negativne razlike u korist tuženika.

36. Navedene iznose tuženik je dužan tužitelju vratiti temeljem čl. 1111. st. 1 ZOO-a sa zateznim kamatama temeljem čl. 1114 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa .

37. Kamate su dosuđene od dospijeća svakog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08.2015. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno konačnom vps-u 4.136,64 EUR u kojem je tužitelj uspio u cijelosti (te sukladno OT NN 75/09, 18/11, 126/21, 138/23) i specificiranom troškovniku. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. 100 bodova, podn. 24.09.21. 25 bodova, podn. 04.05.22. 100 bodova, roč.09.01.23. 100 bodova, podn. 10.02.23. 25 bodova, podn.24.04.23. 100 bodova, podn.07.03.24. nije priznat jer nije bio potreban, roč.12.03.24. 100 bodova, roč 10.11.25. 100 bodova, čemu je dodan pdv, trošak vještačenja 200,00 € i trošak pristojbe na tužbu 43,90 €, ukupno 1.868,90 €.

39. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 22.prosinac 2025.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

1.tužitelju po pun.

2.tuženiku po pun.