Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž- 955/2023-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Vesni Koški, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, iz Zagreba, zastupanog po Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-475/2021-22 od 29. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-475/2021-22 od 29. rujna 2023. potvrđuje u točkama I, II i dosuđujućem dijelu točke III izreke, osim u dijelu u kojem se u tim točkama izreke navodi "Poslovnica Osijek" i u točki IV izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u tokama I, II i dosuđujućem dijelu točke III izreke, u dijelu u kojem se u tim točkama izreke navodi "Poslovnica Osijek", te se u odnosu na navedenu poslovnicu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika i rješenje Općinskog suda u Vinkovcima [broj] od 29. rujna 2023. potvrđuje u točki I izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe iz čl.1. Ugovora o [broj kredita], koji je sklopljen dana 31. ožujka 2008. godine između tužitelja KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa],kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Poslovnica Osijek, OIB: 53056966535, kao Banke, odnosno u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u CHF (švicarskim francima), čl.7. Ugovora o [broj kredita], koji je sklopljen dana 31. ožujka 2008. godine u dijelu u kojem je ugovoreno da se sve obveze iz Ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti CHF (švicarski franak) kao valuti Ugovora, u dijelu gdje je ugovoreno plaćanje anuiteta u CHF (švicarskim francima) i u dijelu u kojem su ugovoreni mjesečni anuiteti izraženi u CHF (švicarskim francima) kao valuti Ugovora o [broj kredita] (točka I izreke).

2. Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 3.334,86 eur/25.126,52 kn[1] sa zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II izreke).

3. Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.550,34 eur/11.681,04 kn s zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2023. do isplate, dok je zahtjev tužiteljice za isplatom troškova postupka u dijelu koji prelazi iznos od 1.550,34 eur/11.681,04 kn do iznosa od 1.841,04 eur/13.871,32 kn odbijen (točka III izreke).

4. Odbijen je zahtjev tuženika za isplatom troškova postupka (točka IV izreke).

5. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku odbijen je prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima (točka I izreke), te je utvrđeno da je tužiteljica djelomično povukla tužbu za isplatom iznosa od 280,84 eur/2.115,99 kn (točka II izreke).

6. Protiv citirane presude u točkama I, II, dosuđujućem dijelu točke III i točke IV izreke, te točke I izreke rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se citirana presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba je djelomično osnovana.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude i rješenja bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, jer da bi sud u povodu prigovora tuženika pogrešno odlučio da je mjesno nadležan.

10. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Zagrebu. Pri tome, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je takva prorogacijska odredba iz ugovora o kreditu ništetna iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača a koja bi s obzirom na njezino prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava, trebala putovati na sud u Zagreb, u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i [adresa], ista bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa].

11. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 – dalje ZZP/07) radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07.

12. Pri tome je za istaknuti da iz predmetnog ugovora o kreditu u povodu kojega je nastao ovaj spor, razvidno je da je isti sklopila tuženikova podružnica u [adresa], te se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega, sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Vinkovcima.

13. Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama, te je iste moguće ispitati. Navedena bitna povreda postupka nije počinjena ni time što se u točkama I, II i III izreke navodi "Poslovnica Osijek", budući da je razvidno da je tužba podnesena protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. te je navođenjem navedene poslovnice materijalno pravo pogrešno primijenjeno, što će se nastavno obrazložiti.

14. Nije počinjena ni neka druga apsolutna bitna povreda postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a.

15. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između stranaka 31. ožujka 2008., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), čl. 7. narečenog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju u izabranoj stranoj valuti CHF, u dijelu gdje je ugovoreno plaćanje anuiteta u CHF i u dijelu u kojem su ugovoreni mjesečni anuiteti izraženi u CHF kao u valuti ugovora o kreditu, uz zahtjev za isplatu iznosa od 3.334,86 eur/25.126,52 kn s kamatama.

16. Sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev ocijenivši da tužiteljica ima pravo na povrat razlike između stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni otplatni plan.

17. Cijeneći prethodno navedene činjenice, kao i sadržaj ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prvostupanjski sud zaključuje da se iste temelje na jednostranim odlukama banke na štetu potrošača, pa imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pozivom na čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje - ZZP/14), te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje: ZOO), utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su izazvale znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača.

18. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je tužiteljica na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplatila iznos od 3.334, 86 eur/25.126,52 kn, pa na temelju čl. 1115. ZOO-a zauzima stav da joj pripada pravo na povrat tog iznosa, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

19. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

20. Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda vezano za razloge kojima je iznesen zaključak u pogledu pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje pitanje je sud prvog stupnja riješio i na individualnoj razini ovog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbama čl. 138.a ZZP/07 te čl. 502.c ZPP-a. Da je tome tako proizlazi i iz navoda odgovora na tužbu tuženika u kojima je istaknuo da je vodio računa o informacijama koje su mu dostupne, a da neočekivani rast švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute nitko nije mogao predvidjeti, čime ponavlja navode iz postupka vođenog po prethodno citiranoj kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača vođenoj kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. Pritom, tuženik, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da bi o navedenoj odredbi/odredbama pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom, što više, tijekom postupka odustao je od saslušanja u svojstvu svjedoka svojeg djelatnika NL na navedene okolnosti (list 68 i 136 spisa). Stoga, tvrdnje da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja CHF negiraju navod o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao, tada o tome nije ni informirao tužiteljicu. K tome, od tuženika se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja ugovora o kreditu, već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanja tečajem kune u odnosu na tečaj švicarskog franka kao što je to učinila u odnosu na euro, zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je o tome obavijestio tužiteljicu, dok tuženik tijekom postupka pa ni sada u žalbi činjenično ni ne tvrdi da bi joj dao takve obavijesti.

21. Imajući u vidu odredbe ZZP/07 u glavi XI kojima je regulirano pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli po odluci banke smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

22. Prema čl. 138.a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova zakonska odredba dodana je u tekst ZPPa odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 18. listopada 2021. Stoga pravomoćna odluka suda donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

23. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi „ Utvrđuje se da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.1.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.1.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ništetna je odredba predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

24. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Stoga je pravilno sud prvog stupnja izrazio pravno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

25. S obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a. Naime, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici, primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

26. Također ni tvrdnja tuženika da je sklapajući kredit uz valutnu klauzulu postupao sukladno zakonu, točnije odredbi čl. 22. ZOO-a ne oslobađa istog obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, pri čemu je visina sporne razlike utvrđena prema početnom anuitetu.

27. Jednako tako, činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi. Ništetnost tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez istih, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

28. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, za odgovoriti je da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

29. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu tj. glavnicu kredita vezanu uz valutu CHF pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 18. listopada 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

30. Međutim, osnovano se žalbenim navodima ističe da nije bilo osnove donijeti pobijanu presudu u odnosu na poslovnicu Osijek, sve tim više jer je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u [adresa]. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava presudu u navedenom dijelu valjalo preinačiti i zahtjev tužiteljice u odnosu na poslovnicu Osijek odbiti.

31. Pravilna je i odluka o parničnom trošku koja je sadržajno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 5. (iako se u presudi navodi odredba čl. 154. st. 1. ZPP-a) i čl. 155. ZPP-a, jer djelomičnim povlačenjem tužbe, i to za iznos od 280,84 eura nisu nastali posebni troškovi, tim više što je tužiteljica s osnovom svojeg zahtjeva uspjela u cijelosti. S tim u vezi, upućuje se i na pravno shvaćanje Suda Europske unije u predmetu C- 224/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostalog, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“ Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužiteljice), koja je u cijelosti uspjela u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da nadoknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari uspjela sa zahtjevom za isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

32. Tuženiku nije odmjeren ni trošak u povodu žalbe jer je u žalbenom stadiju postupka uspio razmjerno neznatnim dijelom u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi.

33. Iz ovih je razloga ne temelju odredbi iz čl. 368. st. 1., čl. 373. t. 3. i čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

34. U preostalom dijelu, odbijajući dio točke III izreke presude te točka II izreke rješenja kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

U Rijeci 22. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović