Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-965/2019-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu Denisu Putiću, u pravnoj stvari tužitelja ŽG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnbaić & Rus j.t.d., iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavenska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku iz Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7.studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Ivone Rus, odvjetnice iz Rijeke i zamjenice punomoćnika tuženika Ane Trošelj, odvjetnice iz Rijeke te objave 22. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2., te odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 306-391/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23.06.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:
"... u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 194.000,00 CHF (stodevedesetčetiritisuća šivicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Akpe-Adria-Bank d.d. Važećem na dan korištenja kredita..."
"... u kunsoj protivrijednosti 912,81 CHF (devetstodvanaest švicarskih franaka i 81/100)... obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja..."
2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 71.349,92 kn preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
24,24 kn od 31.8.2006.
24,43 kn od 30.9.2006.
20,13 kn od 31.10.2006.
208,78 kn od 30.6.2010.
153,74 kn od 31.7.2010.
324,84 kn od 31.8.2010.
266,75 kn od 30.9.2010.
172,87 kn od 31.10.2010.
373,53 kn od 30.11.2010.
686,75 kn od 31.12.2010.
505,40 kn od 31.1.2011.
576,45 kn od 28.2.2011.
495,90 kn od 31.3.2011.
511,64 kn od 30.4.2011.
857,25 kn od 31.5.2011.
891,88 kn od 30.6.2011.
1.181,04 kn od 31.7.2011.
1.034,13 kn od 31.8.2011.
873,13 kn od 30.9.2011.
983,88 kn od 31.10.2011.
972,06 kn od 30.11.2011.
1.052,39 kn od 31.12.2011.
1.122,52 kn od 31.1.2012.
1.132,86 kn od 29.2.2012.
1.086,08 kn od 31.3.2012.
1.119,51 kn od 30.4.2012.
1.142,70 kn od 31.5.2012.
1.106,62 kn od 30.6.2012.
1.117,54 kn od 31.7.2012.
1.090,83 kn od 31.8.2012.
1.032,54 kn od 30.9.2012.
1.097,97 kn od 31.10.2012.
1.130,10 kn od 30.11.2012.
1.108,79 kn od 31.12.2012.
988,57 kn od 31.1.2013.
1.092,96 kn od 28.2.2013.
1.103,23 kn od 31.3.2013.
1.064,08 kn od 30.4.2013.
939,47 kn od 31.5.2013.
937,48 kn od 30.6.2013.
969,73 kn od 31.7.2013.
1.020,61 kn od 31.8.2013.
1.090,61 kn od 30.9.2013.
1.056,59 kn od 31.10.2013.
1.083,00 kn od 30.11.2013.
1.112,92 kn od 31.12.2013.
1.806,56 kn od 31.1.2014
1.546,46 kn od 28.2.2014.
1.534,20 kn od 31.3.2014.
1.492,11 kn od 30.4.2014.
1.478,85 kn od 31.5.2014.
1.485,16 kn od 30.6.2014.
1.533,47 kn od 31.7.2014.
1.574,25 kn od 31.8.2014.
1.566,12 kn od 30.9.2014.
1.601,36 kn od 31.10.2014.
1.625,39 kn od 30.11.2014.
1.611,71 kn od 31.12.2014.
1.615,86 kn od 31.1.2015.
1.616,12 kn od 28.2.2015.
1.616,44 kn od 31.3.2015.
1.616,69 kn od 30.4.2015.
1.617,01 kn od 31.5.2015.
1.617,27 kn od 30.6.2015.
1.617,52 kn od 31.7.2015.
1.617,78 kn od 31.8.2015.
1.618,10 kn od 30.9.2015.
pa do isplate, po stopi koja za period od 31.12.2007. godine iznosi 15%, za period od 1.1.2008, godine do 30.6.2011. godine iznosi 14%, od 1.7.2011. nadalje iznosi 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
3. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 306- 391/2006 od 23.6.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseće na redovu kamatu koja glasi:
"...sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke... Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visinu anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."
4. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 124.952,44 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
506,22 kn od 30.6.2007.
509,22 kn od 31.7.2007.
511,73 kn od 31.8.2007.
782,42 kn od 30.9.2007.
780,57 kn od 31.10.2007.
790,19 kn od 30.11.2007.
785,85 kn od 31.12.2007.
799,79 kn od 31.1.2008.
807,39 kn od 29.2.2008.
1.540,34 kn od 31.3.3008.
1.502,05 kn od 30.4.2008.
1.486,71 kn od 31.5.2008.
1.504,85 kn od 30.6.2008.
1.477,38 kn od 31.7.2008.
1.478,37 kn od 31.8.2008.
1.494,03 kn od 30.9.2008.
1.615,24 kn od 31.10.2008.
1.533,39 kn od 30.1.2008.
1.797,39 kn od 31.12.2008.
1.814,41 kn od 31.1.2009.
1.821,81 kn od 28.2.2009.
1.799,61 kn od 31.3.2009.
1.803,27 kn od 30.4.2009.
1.769,56 kn od 31.5.2009.
1.744,62 kn od 30.6.2009.
1.750,63 kn od 31.7.2009.
1.762,99 kn od 31.8.2009.
1.761,34 kn od 30.9.2009.
1.747,79 kn od 31.10.2009.
1.771,63 kn od 30.11.2009.
1.790,63 kn od 31.12.2009.
1.817,87 kn od 31.1.2010.
1.810,89 kn od 28.2.2010.
1.848,00 kn od 31.3.2010.
1.840,22 kn od 30.4.2010.
1.853,50 kn od 31.5.2010.
1.973,48 kn od 30.6.2010.
1.947,93 kn od 31.7.2010.
2.023,03 kn od 31.8.2010.
1.996,05 kn od 30.9.2010.
1.953,11 kn od 31.10.2010.
2.041,13 kn od 30.11.2010.
1.928,69 kn od 31.12.2010.
1.856,20 kn od 31.1.2011.
1.882,82 kn od 28.2.2011.
1.850,00 kn od 31.3.2011.
1.854,69 kn od 30.4.2011.
1.989,05 kn od 31.5.2011.
2.001,16 kn od 30.6.2011.
2.112,83 kn od 31.7.2011.
2.053,85 kn od 31.8.2011.
1.989,56 kn od 30.9.2011.
1.524,33 kn od 31.10.2011.
1.519,60 kn od 30.11.2011.
1.542,75 kn od 31.12.2011.
1.560,96 kn od 31.1.2012.
1.562,60 kn od 29.2.2012.
1.547,59 kn od 31.3.2012.
1.555,86 kn od 30.4.2012.
1.561,23 kn od 31.5.2012.
1.549,27 kn od 30.6.2012.
1.550,99 kn od 31.7.2012.
1.541,69 kn od 31.8.2012.
1.523,25 kn od 30.9.2012.
1.540,78 kn od 31.10.2012.
1.548,47 kn od 30.11.2012.
1.540,77 kn od 31.12.2012.
1.504,50 kn od 31.1.2013.
1.533,05 kn od 28.2.2013.
1.534,40 kn od 31.3.2013.
1.521,44 kn od 30.4.2013.
1.483,99 kn od 31.5.2013.
1.481,86 kn od 30.6.2013.
1.489,40 kn od 31.7.2013.
1.502,35 kn od 31.8.2013.
1.520,73 kn od 30.9.2013.
1.509,16 kn od 31.10.2013.
1.515,04 kn od 30.11.2013.
1.521,74 kn od 31.12.2013.
pa do isplate po stopi koja za period od 31.12.2007. iznosi 15%, za period od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14%, od 1.7.2011. nadalje iznosi 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena u roku od 15 dana.
5. Nalaže se tuženiku isplatiti iznos od 67.800,32 kn na ime razlike glavnice utvrđene na 30. rujna 2015. sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena u roku od 15 dana.
6. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom u visini u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena u roku od 15 dana.
7. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 306-391/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23.6.2006. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u cijelosti ništetan te ne proizvodi pravne učinke između stranaka.
8. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom u visini u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika zaključio ugovor o kreditu 23. lipnja 2006. s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Kredit da je odobren u iznosu od 194.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina. Valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa da su ništetne odredbe, o čemu je donesena presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa pa tužitelj predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi te isplatu.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je postavljen tužbeni zahtjev nedopustiv, da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje kondemnatorne tužbe, da je potraživanje tužitelja u zastari, te da je između stranaka zaključen aneks ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim ugovorom su stranke riješile sve sporne odnose u vezi ništetnih odredbi ugovora o kreditu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška.
3. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranu novčane tražbine od 23. lipnja 2006., aneks ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. siječnja 2006., otplatni plan, izračun konverzije i saslušanjem tužitelja.
4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.
5. Nesporna je činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 23. lipnja 2006. stambeni kredit kojim se je pravni prednik tuženika obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 194.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju pravnog prednika tuženika za CHF na dan isplate, dok se je tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u roku od 30 godina, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju pravnog prednika tuženika za CHF na dan plaćanja. Nije sporno da se je radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je ugovoreno da će tužitelj plaćati redovnu kamatu koja je tijekom obveze po ugovoru promjenjiva, a temeljem Odluke banke o kreditiranju građana, a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje te je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta i se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, o čemu će ga banka pisano obavijestiti.
6. Prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., koje pravno stajalište prihvaća i ovaj sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 14.06.2018.g, za zahtjev zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača podnesena je 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare. Presuda je pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske potvrđena u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli 14.06.2018.g., pa kako se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, to je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati neosnovanim. Također neosnovan je prigovor zastare u dijelu koji se odnosi na potraživanje tužitelja s osnova promjenjive kamatne stope obzirom da u ovom dijelu zastara počinje teći 13. lipnja 2014. odnosno od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Petogodišnji zastarni rok ističe 13. lipnja 2019., pa kako je tužba podnesena 22. svobnja 2019. potraživanje tužitelja u ovom dijelu također nije u zastari.
7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojim je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
10. Odlučujući o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti i isplatu valja imati na umu da je aneks Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između stanaka sklopljen 21. siječnja 2016. na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj temelju 102/15 - dalje: ZID ZPK/15). Ovaj je Zakon donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.
11. Treba kazati da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut niti prekomjerni teret kreditnim institucijama kao adresatima.
12. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se je Vrhovni sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
13. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni aneks Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
14. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni aneks Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
15. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim aneks Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15.
16. Međutim, to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.
17. Konverzija obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.
18. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
19. Imajući na umu sve naprijed navedeno, sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog aneksa Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
20. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111.ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnim ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita i valutne klauzule, jer su te odredbe zamijenjene novim koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti.
21. Zaključno se ističe da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem aneksa Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine s tuženom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. Tužitelj u tijeku postupka ne tvrdi da bi konverzija bila nepravilno provedena, odnosno da bi tuženik pogrešno obračunao iznos pretplate, a tužitelju bi eventualno pripadalo pravo na isplatu zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene pretplate do dana konverzije. Međutim tužitelj tu kamatu ne potražuje te to nije predmet tužbenog zahtjeva pa je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti pa i na isplatu na ime razlike glavnice jer su ugovorne strane svoj odnos riješile konverzijom.
22. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Ž i C, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj izgubio u cijelosti, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.
U Opatiji, 22.prosinca 2025.
Sudac:
Denis Putić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženog
