REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-29/2025-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Lešnjakoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika OTP Banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, 24.studenog 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Dundovića, odvjetnika u Požegi, 22.prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP Banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, isplatiti tužiteljici ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata pretplaćenih mjesečnih anuiteta prema ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i na ime povrata više plaćenog iznosa glavnice kreditne obveze vezane uz valutu švicarski franak prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli, ukupan iznos od 4.885,93 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to:

- na iznos od 65,41 eur počev od dana 10. veljače 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 112,21 eur počev od dana 10. ožujka 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 108,68 eur počev od dana 11. travnja 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 110,56 eur počev od dana 10. svibnja 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 112,50 eur počev od dana 11. lipnja 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 109,59 eur počev od dana 10. srpnja 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 109,32 eur počev od dana 10. kolovoza 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 103,84 eur počev od dana 10. rujna 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 105,71 eur počev od dana 10. listopada 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 109,78 eur počev od dana 12. studenog 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 108,49 eur počev od dana 10. prosinca 2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 110,36 eur počev od dana 10. siječnja 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 105,05 eur počev od dana 11. veljače 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 102,99 eur počev od dana 11. ožujka 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 108,85 eur počev od dana 10. travnja 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 103,12 eur počev od dana 10. svibnja 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 100,09 eur počev od dana 10. lipnja 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 96,69 eur počev od dana 10. srpnja 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 100,86 eur počev od dana 12. kolovoza 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 103,15 eur počev od dana 10. rujna 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 105,32 eur počev od dana 10. listopada 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 105,80 eur počev od dana 11. studenog 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 108,68 eur počev od dana 10. prosinca 2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 99,53 eur počev od dana 10. siječnja 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 90,99 eur počev od dana 10. veljače 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 92,71 eur počev od dana 10. ožujka 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 92,39 eur počev od dana 10. travnja 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 89,60 eur počev od dana 12. svibnja 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 89,20 eur počev od dana 10. lipnja 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 91,59 eur počev od dana 10. srpnja 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 94,03 eur počev od dana 11. kolovoza 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 95,30 eur počev od dana 10. rujna 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 95,44 eur počev od dana 10. listopada 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 97,77 eur počev od dana 10. studenog 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 98,50 eur počev od dana 10. prosinca 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 99,44 eur počev od dana 12. siječnja 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 10. veljače 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 10. ožujka 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 10. travnja 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 11. svibnja 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 10. lipnja 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 10. srpnja 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 10. kolovoza 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 10. rujna 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,21 eur počev od dana 12. listopada 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 10. studenog 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 10. prosinca 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,18 eur počev od dana 11. siječnja 2016. pa do konačne isplate,

- na iznos od 134,21 eur počev od dana 10. veljače 2016. pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

II Tužiteljica ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], odbija se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.057,83 EUR.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika OTP Banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, prema tužiteljici ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 2.515,15 EUR uvećan za zatezne kamate tekuće od dana 15.veljače 2016. po kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje je istaknuto radi prijeboja.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva od 10.travnja 2019.

II Nalaže se tuženiku OTP Banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, isplatiti tužiteljici ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.168,17 EUR.

Obrazloženje

1.Tužiteljica ŠT podnijela je tužbu protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.o.o. radi isplate. U tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.82765/05 koji je potvrđen po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod brojem OU-536/05 od 5.srpnja 2005.Navedenim ugovorom tužiteljici je odobren kredit u visini od 46.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po prodajnom deviznom tečaju HNB na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatnom stopom, koji kredit je tužiteljica bila u obvezi otplatiti u roku od 144 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Ističe da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe kojima se uređuje pitanje kamatne stope budući su navedene odredbe nepoštene protivne postupanju prema načelu savjesnosti i poštenja. Ispunjavajući obveze prema navedenim ništetnim ugovorni odredbama tužitelj je na ime otplate mjesečnih anuiteta tuženiku neosnovano više platila od onoga koliko i bila u obvezi u vrijeme zaključenja ugovora. Kako je zbog navedenoga tužiteljici prouzročena šteta u vidu povrede zakonom zaštićenih prva i interesa tužitelja koja se očituje u preplaćenim mjesečnim anuitetima prema ništetnim odredbama ugovora na temelju kojih je tuženi ostvario imovinsku korist bez zakonom priznate pravne osnove te predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj isplati iznos koji će odrediti nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

1.1. Podneskom od 10.travnja 2019. tužitelj je naveo da je postavljen tužbeni zahtjev za isplatom na temelju stjecanja bez osnove prema ništetnim odredbama ugovora koje potraživanje se zasniva na ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako su i u pogledu odnosnog ugovora ništetne i bez pravnog učinka odredbe o valutnoj klauzuli u smislu određenja iz pravomoćne presude Visokog trovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. da i navedene pravno odlučne činjenice predstavljaju materijalni okvir predmetnog tužbenog zahtjeva.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu od 8.svibnja 2019. navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovani te predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužiteljice da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika dana 05.07.2006.g. sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 82765/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužiteljici namjenski kredit u iznosu od 46.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 144 mjeseci(12 godina). Također, nije sporno da se u članku 5.1.Ugovora navodi da je redovna kamatna stopa 4,89% godišnje te da je ista promjenjiva, a da se u članku 11.Ugovora navodi da će se kamatna stopa propisivati odlukama Kreditora. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima, čemu se tuženik protivi.

2.1.Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja. Navodi da bi, ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 06.07.2006.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

2.2. Smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu . U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-7129/13, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužiteljica je u ovom parničnom postupku morala sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, a potom dokazati uzročno-posljedičnu vezu između te ništetnosti i ništetnosti cijelog ugovora, a ne se samo pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4.srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.g.

2.3. Navodi da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tuženik ističe da je 15.veljače 2016.g. s tužiteljicom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 82765/05/ tzv. Konverzija), dalje u tekstu (Dodatak br.1 Ugovora) Navedenim pravnim poslom (tzv. Konverzijom) stranke su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, a kojima je bila regulirana valutna klauzula. I promjenjiva kamatna stopa. Dakle, tužiteljica je svojevoljno pristala s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle, upravo one odredbe za koje u svojoj tužbi navodi da su ništetne. Sklapanju Dodatka br. 1. Ugovora sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava pristupilo se nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), pa je tuženik sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu jednostavno postupao u skladu sa zakonskom obvezom. Sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu stranke su sporazumno pristale izmijeniti odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a na način da je korisnik kredita (ovdje tužiteljica) sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu postao izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristio kredit denominiran u EUR. Prije sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu tužiteljici je predočen i rastumačen tzv. Obračun konverzije, a koji je sadržavao sve potrebne parametre u pogledu kamatne stope i valute. ugovorne stranke (tužitelj i tuženik) tim pravnim poslom izmijenile čl. 5.1., čl. 6., čl. 9.1.1., čl. 10., čl. 11. osnovnog Ugovora tako da su te izvorne odredbe iz osnovnog ugovora prestale vrijediti i proizvoditi pravne učinke među strankama. Ističe da su stranke ugovorile kako Dodatak br. 1. Ugovora proizvodi pravne učinke od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu dakle od 05.07.2005.g. Stoga smatra da tužiteljica nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu „preplatu“ na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu. Sklapanjem Dodatka br.1 Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 82765/05 tužiteljici je priznata preplata po kreditu u ukupnom iznosu od 18.950,41 kn. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbaciti/odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj u svom očitovanju na odgovor na tužbu navodi da se predmetni tužbeni zahtjev za povratom više plaćenog iznosa zasniva na okolnosti kako su u pogledu ugovora navedenog pod ad. I) tužbe ništetne i bez pravnog učinka odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe kojima se uređuje pitanje kamatne stope s obzirom da su odnosne odredbe nepoštene i protivne postupanju prema načelu savjesnosti i poštenja, jer sadrže posve neodređene formulacije o promjenjivosti kamatne stope,, a koja odredba nije niti bila predmet ikakvog pojedinačnog pregovaranja i bila je unaprijed određena od strane tuženika u okviru ugovora, kao i da je ta promjena ovisna o jednostranoj odluci tuženika bez da su jasno i točno određeni uvjeti promjenjivosti kamatne stope i referentne stope za koju se veže promjena, te osobito da nije na tužitelju razumljiv na čin opisan način promjene kamatne stope, što će reći kako tužitelj nije mogao znati, osim kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, niti približno procijeniti kada će se, zašto i kako tijekom trajanja ugovora ta kamatna stopa mijenjati, budući njegova obveza u tom dijelu nije određena niti odrediva. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja ugovor o pristupu (adhezijski ugovor) u kojem je isključena mogućnost pregovaranja i izmjene sadržaja ugovornih odredbi, što će reći kako prijeporna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti bila predmetom ikakvog pojedinačnog pregovaranja i bila je unaprijed određena od strane tuženika u okviru ugovora koji je bio ponuđen tužitelju koji je moga jedino i isključivo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje, a kojom odredbom se uzrokuje znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer je tužitelju, suprotno načelu savjesnost i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, što je sve protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, na načelu zabrane zlouporabe prava i to osobito u pogledu prijeporne odredbe o odredivosti kamatne stope imajući u vidu da je tužitelj -korisnik kredita kao potrošač u odnosu na tuženika – banku kao trgovca de facto se nalazio u ovisnom položaju, jer nije imao objektivne mogućnosti namicanja novca izvan kredita koje je odobravao tuženik pod uvjetima koje je i diktirao. Obzirom na navedeno sasvim je jasno da je ugovorna odredba u pogledu valutne klauzule i odredbe kojom se uređuje pitanje kamatne stope u predmetnom ugovor o kreditu iz ad. I) tužbe nepoštena u ništetna u smislu odredaba čl.3., 4., 7.,8., 10., i 27. ZOO-a kao i čl.81 st.1 i 2. u svezu čl.83, ZPP-a, kao i čl.96. st1. u svezi s čl.1 i 4. ZPP-a, te da stoga nije nikada niti bila ugovorena i kao takva ne može niti proizvoditi ikakve pravne učinke, što za posljedicu ima da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na osnovu ništetnih odredbi ugovora.

3.1. Protivno navodima tuženika u pogledu pravnih učinaka presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.liplja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. u odnosu na predmetnu pravnu stvar, određenja iz odnosne presude u pogledu pitanja ništenosti pojedinih ugovornih odredbi koja su prijeporna u ovosudnom postupku odnose se izravno i na predmetni ugovor s obzirom da su izrijekom odnosne presude obuhvaćeni ugovori o kreditu tuženika s valutnom klauzulom , kao što je i predmetni ugovor i s obzirom da je opće poznato kako su svi ugovori o kreditu sa deviznom klauzulom, odnosno u izabranoj stranoj u valuti CHF sačinjavani prema jednom te istom obrascu u pogledu pojedinih odredbi koje su tipične za sve ugovore te vrste, odnosno in concreto odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi istovjetne su u svim tim i takvim unaprijed formuliranim standardnim ugovorima od strane tuženika.

3.2. Zbog svega navedenoga tužitelj se poziva na odredbu čl.502.c ZZP-a kojom se propisuje da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će se biti prihvaćeni zahtjevi iz tuže iz čl.502.st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, što in concreto znači da će u tom slučaju, a koji je predmetno u pitanju, sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati

4. Tuženik u podnesku od 11.lipnja 2019. navodi da je tužitelj podneskom od 13.svibnja 2019. učinio preinaku tužbenog zahtjeva jer je tražio povrat isplaćenog novčanog iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu br. 892765/05. Budući se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbenog zahtjeva, a koja je učinjena nakon tuženikovog upuštanja u raspravljanje tuženik se protivi navedenoj preinaci. Ukoliko sud dopusti preinaku tuženik ističe da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, a slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom procjene poštenosti.

5. Tuženik u podnesku od 3.travnja 2025 ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1.Navodi da je odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom br. 1. utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od = 18.950,41 kn/ 2.515,15 €. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja te predlaže da sud utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.515,15 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 15.02.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj 82765/05 od 5.srpnja 2005., u dodatak broj 1ugovora o kreditu broj 82765/05 sa sporazumom o osiguranu zasnivanja založnog prava od 15.veljače 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 25.travnja 2025., u podnesak vještaka Borisa Belunjaka od 27.svibnja 2025., te od 19.srpnja 2025.u iskaz tužiteljice danog u svrhu dokazivanja, te u sve priloge i podneske u spisu.

7. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

8. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su prednik tuženika i tužitelj dana 5.srpnja 2005., sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 82765/05 kojim je prednik tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF, te se tužitelj obvezao tuženiku u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva, koja je na dan sklapanja tog ugovora iznosila 4,89% (čl. 5. Ugovora), s rokom otplate kredita od 144 mjeseca, što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu.

9. Sporna je osnova, visina tužbenog zahtjeva te zastara potraživanja.

10. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

10.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 podnesena je 4. travnja 2012. godine, a presuda je u istom predmetu donesena je 4. srpnja 2013. godine, te je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 7.ožujka 2019. godine te je stoga prigovor zastare sud odbio kao neosnovan.

11. Iako se tuženik protivi preinaci tužbenog zahtjeva kojom je tužiteljica, nakon što je tužba dostavljena tuženiku na odgovor, a prije zaključenja prethodnog postupka, proširila svoj tužbeni zahtjev ističući još jednu osnovu svojeg potraživanja (ništetnost valutne klauzule) sud je dopustio preinaku jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

12. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 7. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

15. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

15.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

15.3. Naime i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

16. Iz iskaza tužiteljice, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužiteljica kredit podigla za adaptaciju kuće. kada je došla u banku djelatnik banke joj je savjetovao da uzme kredit u CHF jer je kao zdravstveni djelatnik na kredit u CHF imala manju kamatnu stopu. Rekao joj je da je kamatna stopa promjenjiva, ali da je CHF stabilna valuta te je stoga prihvatila takav kredit koji joj je preporučen. Nije joj nuđen kredit u nekoj drugoj valuti. Rečeno joj je da kamatna stopa može porasti ali nije bilo govora da može doći do tako velikog povećanja. Nije bilo od strane banke nikakvog pojašnjavanja odredbi ugovora o kreditu, a ona nije ekonomski stručnjak te je prihvatila ono što joj je ponuđeno. Nije joj rečeno u kojem slučaju može doći do povećanja kamatne stope niti o čemu to ovisi. Na početnom otplatnom planu rata joj je trebala biti 700,00 kuna da bi kasnije narasla na 3.200,00 kuna. Kada su se počele zaključivati konverzije istu je prihvatila jer joj je rečeno da će joj rata biti manja. Po struci je magistra sestrinstva. Nije se interesirala u drugim bankama jer je u ovoj banci imala račun. Nije čitala cijeli ugovor o kreditu jer to nije njena profesija tako da je čitala samo ono što ju je zapravo zanimalo tj. čitala je rok otplate, otplatni plan. Zna što znači promjenjiva kamatna stopa. Nije primala obavijesti banke o promjeni kamatne stope. Nije čitala dodatak ugovora o kreditu. Nije bila svjesna rizika uzimanja kredita s promjenjivom kamatnom stopom jer da je bila svjesna ne bih takav kredit podigla.

16.1. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice jer je uvjerljiv, logičan i nije u suprotnosti s utvrđenjima koja proizlaze iz drugih dokaza. Iz iskaza tužiteljice, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) vidljivo je da je namjena kredita adaptacija kuće.

17. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 19.prosinca 2025. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03- dalje ZZP/03), te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti., dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

17.1. Člankom 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.19.prosinca 2005. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP). te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17.2. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije kuće ima svojstvo potrošača te je sud poklonio vjeru njenom iskazu da je sredstva kredita potrošila za potrošačke svrhe, odnosno za adaptaciju kuće.

18. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

19. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

20.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

20.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. 219.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

21. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

22. Vještak je utvrdio da Iznos ukupno preplaćenog po kreditu (do sveukupne visine ukupno plaćenih anuiteta) zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa i više plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ ukupno iznosi više plaćeno 53.565,56 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi više plaćeno 7.109,37 EUR. Zbrojno samo više plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja povećanja redovnih kamatnih stopa i samo više plaćeno zbog primjene valutne klauzule kada je tečaj za CHF za kune bio veći u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita (izračunato je u koloni 11. tablice 4 po svakom anuitetu i zbrojno), ukupno iznosi samo više plaćeno u iznosu od 55.763,48 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno više plaćeno 7.401,09 EUR. Zbrojno samo manje plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja primjene valutne klauzule kada je tečaj za CHF za kune bio manji u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, ukupno iznosi samo manje plaćeno u iznosu od -2.197,92 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno manje plaćeno -291,72 EUR.

22.1. Vještak je utvrdio da je u ovom kreditnom odnosu provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od dana 12.02.2016. godine, utvrđena je preplata po konverziji u ukupnom iznosu od 18.950,41 kuna. Za utvrđeni iznos preplate po konverziji potpisano je da se preplata koristi isključivo za podmirenje ½ anuiteta u EUR nakon provedene konverzije do iskorištenja preplate. Ukupne preplate po osnovi primjene promjenjive redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i po osnovi prodajnog tečaja za devize kreditora za CHF za kune, u odnosu da je primijenjen prodajni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate ovim nalazom vještačenja, umanjena je za iznose preplate od 18.950,41 kuna koji je iskorišten u otplati anuiteta u EUR nakon provedene konverzije. Od ukupno više plaćenih anuiteta po osnovi promjenjive redovne kamatne stope i zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ izračunate ovim nalazom vještačenje do visine ukupno plaćenog od 53.565,56 kuna(više i manje plaćeno), umanjen je za iznos preplate po ugovornoj dokumentaciji o provedenoj konverziji kredita od dana 12.02.2016. godine u iznosu preplate od 18.950,41 kuna, te je tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužiteljice kreditoru iznosi više plaćeno 34.615,15 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 4.594,22 EUR.

22.2. Od ukupno samo više plaćenih anuiteta po osnovi promjenjive redovne kamatne stope i zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ izračunate ovim nalazom od 55.763,48 kuna, umanjen je za iznos preplate po ugovornoj dokumentaciji o provedenoj konverziji kredita od dana 12.02.2016. godine u iznosu preplate od 18.950,41 kuna, te je tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužiteljice kreditoru iznosi više plaćeno 36.813,07 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.siječnja 2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 4.885,93 EUR.

23. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka, ali je predložio da se vještak izjasni postoji li preplata po predmetnoj konverziji kao razlika u glavnici za ugovorni odnos, odnosno postoji li razlika u nedospjeloj glavnici između eurskog kredita (uvećano za manjak kojeg je tuženik utvrdio u ankesu) s kojim je tužitelj izašao iz konverzije na 30. rujna. 2015. god. i nedospjele glavnice CHF kredita (pretvoreno u kune po tečaju na dan isplate kredita) i ako postoji o kojem iznosu je riječ, te da li taj iznos uključuje preplate utvrđene po anuitetima do konverzije po osnovu valutne klauzule i kamatne stope i da li bi se ta razlika mogla tretirati kao dodatna preplata pored preplate utvrđene u anuitetskoj otplati do konverzije.

24. Vještak se u dopuni nalaza očitovao da nedospjela konvertirana glavnica kredita prije provođenja konverzije na stvarni dan provođenja konverzije u poslovnim knjigama tuženika dana 22.02.2016. godine je iznosila 7.066,89 CHF, što prodajnim tečajem za devize kreditora 1 CHF=7,063700 kuna je matematički preračunato 49.918,39 kuna. Nedospjela konvertirana glavnica kredita prije provođenja konverzije na stvarni dan provođenja konverzije u poslovnim knjigama tuženika dana 22.02.2016. godine je iznosila 7.066,89 CHF, što prodajnim tečajem za devize kreditora na dan isplate kredita 11.07.2005. godine koji je iznosio 1 CHF=4,757800 kuna matematički izračunato iznosi 33.622,85 kuna. Kreditor je glavnicu kredita na dan 22.02.2016. godine na dan provođenja konverzije u poslovnim knjigama sveo na iznos od 4.916,05 EUR (prema simuliranom planu otplate /SPO/), što prodajnim tečajem za devize kreditora 1EUR=7,671000 kuna i preračunato (zaokruženo) je iznosilo 37.711,56 kuna. Razlika stvarno knjižene glavnice kredita nakon konverzije u poslovnim knjigama kreditora na iznos od 37.711,56 kuna (glavnica kredita prema SPO od 4.916,05 EURx7,671000 kuna=37.711,56 kuna/zaokruženo/ ) i nedospjele glavnice kredita prije konverzije od 7.066,89 CHF preračunata prodajnim tečajem za devize kreditora za 1 CHF=4,757800 kuna na dan isplate kredita 11.07.2005. godine, što matematički izračunato iznosi 33.622,85 kune, razlika iznosi 4.088,71 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 542,67 EUR. Vještak navodi da izračunati iznos prema zahtjevu punomoćnika tužiteljice od 4.088,71 kuna nije uspoređivan s ugovornom preplatom po konverziji kredita od 18.950,41 kuna, jer je iznos preplate veći iznos.

25. Nakon provedenog vještačenja punomoćnik tužiteljice je specificirao tužbeni zahtjev te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 7.401,09 EUR na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i na ime preplate po osnovi preplaćenih anuiteta zbog povećanja tečaja te iznosa od 542,67 EUR na ime povrata više plaćene glavnice zbog povećanja tečaja sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

26. Tuženik na zaprimljeni nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka nema primjedbi na matematički izračun (ukupnoj sumi više plaćenih i manje plaćenih anuiteta), ali se protivi metodologiji izračuna. Navodi da tužitelj disponira tužbenim zahtjevom na način da vrši preinaku istoga, uvećanjem kondemnatornog zahtjeva od prvotno postavljenog u tužbi, na što tuženik ne pristaje odnosno istoj preinaci se protivi. Tuženik smatra tužiteljev način obračuna zateznih kamata nezakonit jer iste potražuje od dana otplatnog anuiteta, a ne od pravomoćne odluke kojom se odredba glede načina promjene kamatne stope i obračuna u CHF valuti utvrđuje ništetnim.

27. Tužiteljev zahtjev za na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i na ime preplate po osnovi preplaćenih anuiteta zbog povećanja tečaja je postavljen u previsokom iznosu. Naime navedeni iznos potrebno je umanjiti za iznos koji je tužiteljici u konverziji priznat kao preplata te je stoga sud tuženiku naložio da tužiteljici na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i na ime preplate po osnovi preplaćenih anuiteta zbog povećanja tečaja isplati iznos od ukupno 4.885,93 EUR, dok je tužiteljicu odbio sa zahtjevom za isplatu iznosa iznad navedenoga.

28. Sud pri tome smatra da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja jer iznos koji je tužiteljici u konverziji priznat kao preplata ne predstavlja dospjelo tuženikovo potraživanje prema tužiteljici koje bi se moglo prebiti s dospjelim potraživanjem koje tužiteljica ima prema tuženiku nego je to iznos koji je na ime preplate tužiteljici ranije priznat od strane tuženika pa je stoga za isti iznos umanjen iznos koji je na ime preplate tužena dužna isplatiti tužiteljici. Zbog navedenoga sud odlučio kao u točki III izreke presude.

29. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužiteljice po kreditu jer to nije u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

30. Sud nalazi da nije osnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na isplatu iznosa od 542,67 EUR s kamatom koja teče od 30.rujna 2015., jer se taj iznos odnosi na utvrđenu novu glavnicu kredita nakon provedene konverzije ugovora o kreditu. Radi se o nedospjeloj glavnici kredita koju je tuženik utvrdio na dan 22.veljače 2016. na način da je nedospjelu glavnicu u CHF utvrdio u kunskoj protuvrijednosti na temelju tečaja CHF u odnosu na kune na dan izvršene konverzije, a ne na dan sklapanja ugovora o kreditu i tako utvrđenu glavnicu u kunskoj protuvrijednosti pretvorio je u glavnicu u eurima. Naime, nedospjela glavnica utvrđena je, dakle, Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je stoga sud odbio tužitelja sa zahtjevom za isplatu navedenog iznosa od 542,67 EUR.

31. Na dosuđene iznose tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove.

32. Sud je na ročištu održanom 24.studenog 2025. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva od 27.listopada 2025., kojoj se tuženik protivio jer smatra da tužiteljica u tom smislu nije mogla prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev.

33. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.

34. Tužiteljica je tužbom tražila plaćanje iznosa od ukupno 7.943,76 EUR, koji se odnosi na preplatu zbog primjene promjenjive kamatne stope, anuiteta zbog povećanja tečaja te na ime povrata više plaćene glavnice zbog povećanja tečaja, a dosuđen joj je iznos od 4.885,93 EUR koji se odnosi na preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i plaćenih anuiteta zbog povećanja tečaja što znači da je tužiteljica uspjela ukupno s oko 64% tužbenog zahtjeva. Tuženik je u postupku uspio s 36%. Kada se od uspjeha tužiteljice odbije uspjeh tuženika (tužiteljica 66%+62%=128%:2=64%, tuženik 34%+38%=72%:2=36%, 64-36=28%) dobije se iznos od 28% koji postotak troškova parničnog postupka je na temelju odredbe članak 154.stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), tuženik dužan platiti tužiteljici.

34.1. Parnični troškovi tužiteljice iznose ukupno 3.148,17 EUR. Navedeni iznos odnosi se na sastav tužbe (200,00 EUR), sastav obrazloženih podnesaka 16.svibnja 2019., 5.ožujka 2021., 8.travnja 2025., 22.svibnja 2025. i 21.listopada 2025.(5x200,00 EUR), zastupanje na ročištima 28.svibnja 2019.,15.travnja 2025. i 24.studenog 2025. (3x200,00 EUR), sve s PDV-om (550,00 EUR), što iznosi ukupno 2.750,00 EUR te trošak vještačenja (398,17 EUR).

34.2. Budući je tuženik dužan tužiteljici platiti 28% njenih troškova te trošak vještačenja to znači da joj je dužan platiti iznos od ukupno 1.168,17 EUR.

35.Tužiteljica nema pravo na naknadu troška za sastav podneska od 10.travnja 2019. jer sadržaj navedenoga podneska svojom krivnjom nije navela u tužbi, niti za sastav podnesaka od 18.lipnja 2025. i 6.listopada 2025 koji nisu dostavljen u spis niti podneska od 15.rujna 2025. kojim traži odgodu ročišta. Također nema pravo niti na trošak sudske pristojbe na tužbu jer istu nije platila.

36. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Požega, 22.prosinca 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Marko Lešnjaković, odvjetnik, Osijek

2. Belizar Tomaić, odvjetnik, Osijek