Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-481/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Saji Oulovski, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda Saje Oulovski i Nevene Oulovski iz Pakraca, Petra Preradovića 5/13, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. studenoga 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP-a), dana 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da isplati tužitelju RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.955,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14 % godišnje tekućom od 01.12.2009. godine do 30.06.2011. godine, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011. godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.12.2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na iznos od:

5,80 eura od 1.12.2009. do naplate

12,74 eura od 1.1.2010. do naplate

16,41 eura od 1.2.2010. do naplate

15,46 eura od 1.3.2010. do naplate

20,20 eura od 1.4.2010. do naplate

20,64 eura od 8.5.2010. do naplate

23,61 eura od 8.6.2010. do naplate

33,69 eura od 9.7.2010. do naplate

27,82 eura od 13.8.2010. do naplate

41,52 eura od 8.9.2010. do naplate

37,07 eura od 8.10.2010. do naplate

35,15 eura od 9.11.2010. do naplate

43,93 eura od 9.12.2010. do naplate

53,68 eura od 8.1.2011. do naplate

46,30 eura od 9.2.2011. do naplate

46,30 eura od 8.3.2011. do naplate

43,25 eura od 7.4.2011. do naplate

52,01 eura od 13.5.2011. do naplate

62,66 eura od 8.6.2011. do naplate

63,73 eura od 8.7.2011. do naplate

55,82 eura od 9.8.2011. do naplate

41,67 eura od 8.9.2011. do naplate

38,23 eura od 8.10.2011. do naplate

37,71 eura od 9.11.2011. do naplate

37,41 eura od 8.12.2011. do naplate

40,59 eura od 10.1.2012. do naplate

43,33 eura od 2.2.2012. do naplate

42,70 eura od 8.3.2012. do naplate

41,66 eura od 7.4.2012. do naplate

42,17 eura od 8.5.2012. do naplate

43,48 eura od 7.6.2012. do naplate

42,10 eura od 7.7.2012. do naplate

42,37 eura od 2.8.2012. do naplate

38,69 eura od 11.9.2012. do naplate

40,05 eura od 6.10.2012. do naplate

41,86 eura od 1.11.2012. do naplate

40,70 eura od 7.12.2012. do naplate

42,55 eura od 8.1.2013. do naplate

39,63 eura od 2.2.2013. do naplate

41,93 eura od 1.3.2013. do naplate

61,76 eura od 9.4.2013. do naplate

57,41 eura od 10.5.2013. do naplate

55,73 eura od 8.6.2013. do naplate

54,56 eura od 6.7.2013. do naplate

56,82 eura od 23.8.2013. do naplate

57,48 eura od 3.9.2013. do naplate

60,69 eura od 1.10.2013. do naplate

59,30 eura od 8.11.2013. do naplate

61,47 eura od 10.12.2013. do naplate

59,03 eura od 14.1.2014. do naplate

54,90 eura od 2.2.2014. do naplate

56,15 eura od 8.3.2014. do naplate

54,89 eura od 8.4.2014. do naplate

54,47 eura od 8.5.2014. do naplate

53,81 eura od 11.6.2014. do naplate

54,70 eura od 8.7.2014. do naplate

56,37 eura od 9.8.2014. do naplate

57,56 eura od 4.10.2014. do naplate

57,56 eura od 4.10.2014. do naplate

3.333,76 eura od 4.10.2014. do naplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.522,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025. kao od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužba tužitelja po podnesku od 6. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj RT protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., podnio je tužbu radi isplate u kojoj navodi da su stranke dana 24. studenoga 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj:9012120854, a kojim je odredbom čl. 11 ugovoreno je da je za eventualne sporove iz Ugovora mjesno nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke. Ističe da je navedeno odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora bila je unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja pa je s obzirom na to u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača, Direktivom vijeća broj 93/13EEZ od 5. travnja 1993. (koja je implementirana u hrvatski pravni sustav) i načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita koji bi u ostvarivanju eventualnih prava morao putovati u Kutinu iz Pakraca, a što bi rezultiralo povišenim troškovima te je u protivnosti s načelom ekonomičnosti i mogućnosti pristupa sudu s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja. S obzirom na navedeno odredba članka 11. Ugovora je nepoštena i slijedom toga ništetna sukladno članku 49. i članku 50. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, Ugovor sklopljen u Pakracu, što proizlazi iz potvrde javnog bilježnika Dubravke Grgurić-Rukavina iz Pakraca te iz samog Ugovora u kojem je navedeno da je sklopljen u Pakracu dana 24. studenog 2006., uzevši u obzir sve navedeno i da u konkretnom Ugovoru nije točno naveden mjesno nadležan sud sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku mjesno je nadležan Općinski sud u Bjelovaru, Stalna Služba u Pakracu, s obzirom da je do spora došlo u povodu djelatnosti poslovnice tuženika u Pakracu.

2. Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 31.100,00 CHF sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 132 mjeseca, a kako je zaključen s valutnom klauzulom u valuti CHF, ističe da je ta odredba Ugovora utvrđena kao nepoštena i ništetna.

3. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je u točki I. odbijena" između ostalog, i Žalba ovdje tuženika i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu toč. 1.,2.,3.,4.,5.,6.i 7.t 2reke kojom se utvrđuje da je, medu inim, tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženika kao trgovac, nije korisnike kreditnih usluga, kao potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženika postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, a koja je presuda potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

Ističe da je o ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U-Ill-2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018.

4. Navodi da je pravomoćnom i ovršnom odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018. broj Pž- 6632/17 utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju u između 1. studenog 2004. i 31. prosinca 2008.

5. Tužitelj se poziva i na odredbu čl. 502. ZPP-a kojom je propisano da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Ističe da je slično navedeno i u odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07. i 79/09, dalje ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaištite kolektivnih interesa potrošača. . . obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, sudovi su vezani za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.

6. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu ,,Franak", odnosno utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti kroz cijelo vrijeme otplate kredita kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje).

S obzirom na navedeno, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovora strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. S time da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. određeno da je kolektivnom tužbom nastupio prekid zastare i zastara potraživanja počinje teći ispočetka od dana pravomoćnosti kolektivne presude tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. za preplaćenu valutu.

7. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe medu strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi.

Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tuženik je tijekom ugovornog razdoblja kredita obračunavao mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivao mjesečne anuitete u višem iznosu. Na opisani način tuženik je na temelju ništetnih odredbi Ugovora od tužitelja naplatio iznos od 5.721,45 eura/43.108,30 kuna više nego bi to iznosilo da je mjesečni anuitet kredita obračunavan bez valutne klauzule.

Stoga je tuženik obvezan platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora u smislu čl. 1111. st. 1, čl. 1115. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima tj. sve preplaćene iznose koje je preplatio temeljem rasta tečaja za valutu CHF, a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita.

8. Tužitelj napominje da je konačni tužbeni zahtjev postavljen na način da su uzeti u obzir i iznosi kad nije bilo preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tj. kada je pretplata bila negativna i konačni iznos je umanjen za negativne iznose na način da su zatvarani iznosi preplate najstarijih dospijeća sa negativnim iznosima i za navedeno razdoblje se ne potražuje niti kamata. Tužitelj je naveo da ne raspolaže stručnim znanjem kako bi se sa sigurnošću mogao utvrditi opseg i visina imovine koja je prešla u imovinu tuženika pa pridržava pravo na konačno postavljanje tužbenog zahtjeva po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, čime tužitelj tužbom zahtijeva naplatu iznosa od 5.721,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. listopada 2014. pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate.

8.1. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja koje je provedeno, jer je tuženik osporavao ne samo osnov, već i visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je podneskom od 6. lipnja 2025. preinačio tužbu u odnosu na obvezno pravni tužbeni zahtjev, a kako je navedeno pod točkom I. izreke presude te predložio da se isti usvoji, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

9. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 5.721,45 eura, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem Ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita, da tužitelj smatra da da bi se preplata trebala izračunati da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju. Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

10. Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kao što je upravo navedeno, Ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan.

Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...".

11. Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima.

Nadalje, tuženik kao najbitnije i kao polaznu pretpostavku za raspravljanje u ovom postupku ističe da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor.

12. Smatra da je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženika u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženikom) nalazila u određenom ugovornom odnosu.

U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“.

U drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti.

12.1. Dakle, u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu.

13. Ističe da je preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive.

13.1. Tuženik drži da u ovom postupku treba utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, smatra da sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Nadalje, notorno je da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen.

14. Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene, jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu.

Tužitelj je, prema navodima tuženika, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF.

15. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12.

Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi HNB je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%.

Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

16. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio.

Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

17. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Tužitelj je istakao npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni Ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga, tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

Kako je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja Ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti Ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

18. Tuženik se poziva na obrazloženje presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine proizlazi:

„Prema tome, zaključak je ovoga suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. Ivan Lovrinović kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu , no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, jasno je da se mogla predvidjeti blaga do umjerena promjena tečaja i kamate, što je očekivano i opravdano obzirom na samu bit predmetnog ugovornog odnosa. Štoviše, bilo bi sasvim iluzorno očekivati da do takvih promjena neće doći, tim više što je upravo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu isti bio izrazito povoljan za tužitelja. Međutim, događaji koji su stvarno nastupili bili su izvanredne prirode te iste baš nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti.

Iz svega navedenog proizlazi da u ovom sporu kao bitno treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj.

19. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu.

20. Tuženik ističe da je odredbama čl. 22. i čl. 26. ZOO-a izričito dopuštena valutna klauzula kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj Ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja.

Osim toga, u Ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u Ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz Ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a Ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima.

21. Tuženik navodi da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a.

Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

22. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

23. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

Poziva se da je i HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

24. Stoga smatra da nema mjesta direktnoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude

Tuženik stoga posebno naglašava da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora.

25. Tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Navodi da je u sklopu revizijskog postupka pred VSRH postavljeno je pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

U odnosu na postavljeno pitanje, VSRH je u presudi u predmetu Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine (dalje u tekstu: odluka Rev-2245/2017-2) utvrdio da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode po restitucijskim tužbama potrošača u slučaju Franak te je na postavljeno pitanje dao sljedeći odgovor:

„Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO/05).

25.1. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“

25.2. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje (dalje u tekstu: zauzeto pravno shvaćanje), u toč. 1., cit.:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom da su se u praksi pojavljivale dvojbe u vezi s odlukom Rev-2245/2017-2 te zauzetim pravnim shvaćanjem, VSRH donio je objedinjeno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/22) održanoj dana 31. siječnja 2022. godine (dalje u tekstu: objedinjeno pravno shvaćanje), o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, kojim objedinjenim pravnim shvaćanjem je zauzeo stajalište kako shvaćanje VSRH izraženo u odluci Rev-2245/2017-2 i zauzeto pravno shvaćanje VSRH br. Su-IV- 47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine, nisu uzajamno proturječna, već naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

25.3. Tako zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite” Nastavno na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik kao bitno naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“.

26. Tuženik navodi da je opće pravilo da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće.

27. U odnosu na zatezne kamate koje tužitelj potražuje, a pod pretpostavkom da je zahtjev tužitelja glede isplate navodno „preplaćenih“ iznosa osnovan te pod pretpostavkom da tuženik bude ocijenjen kao nepošten glede stjecanja navodno „preplaćenih“ iznosa, što se osporava, tužitelju bi zakonske zatezne kamate na iznose koji su posljedica navodne nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo eventualno osnovano dosuditi najranije od dana 15. lipnja 2018.

Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

28. Navodi da je u tužbi tužitelj predlažio provođenje financijskog vještačenja na okolnosti kolike je iznose, izražene u eurima po mjesecima, prednik tužitelja preplatio svojom otplatom predmetnog kredita u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kuna na dan isplate kredita.

Međutim, tuženik ističe kako se protivi provođenju financijskog vještačenja kako ga je predložio tužitelj, a obzirom je između ugovornih stranaka bila ugovorena valutna klauzula, slijedom čega se iznos preplate ne može računati u odnosu na početno stanje CHF u odnosu na kunu.

28.1. Ukoliko vještačenje bude određeno, tuženik predlaže da se zadatak vještaku postavi na način da isti prilikom izračuna u obzir uzme i negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je korisnik kredita/potrošač plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

Slijedom navedenog, tuženik napominje da sve i kad bi se eventualno utvrdila visina tužbenog zahtjeva na način kako to predlaže tužitelj, a što tuženik izričito osporava, svakako je potrebno iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za iznos tzv. negativne preplate.

29. Zaključno, tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ističe da je nastupila je zastara potraživanja tužitelja; utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet; nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude; valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka; nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja,

30. Prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije. Tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

31. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 4. studenoga 2006. (list 7-12), I. Dodatak ugovora o kreditu od 21. srpnja 2011. (list 13-14), Plan otplate (list 15-37), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 62-70), pojašnjenje "Analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom-primjer kredita vezanog uz CHF" od HNB (list 71-72).

32. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 101-103).

33. Izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, Zrinku Ručeviću koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 10. travnja 2025. (list 113-118) i dopunu nalaza i mišljenja od 20. svibnja 2025. (list 135-138).

34. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

35. Tužbeni zahtjev je osnovan.

36. Nije sporna činjenica između stranaka da su stranke 24. studenoga 2006. zaključile Ugovor o kreditu br. 9012120854, koji je solemniziran po javnom bilježniku Dubravki Grgurić Rukavina iz Pakraca dana 5. prosinca 2006., broj ovjere OU-228/06 (dalje u tekstu Ugovor), prema kojemu je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 31.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 132 mjeseca.

Kredit je namijenjen za kupnju stambenog objekta.

37. Također, nesporna je činjenica da su stranke sklopile i I. Dodatak Ugovora o kreditu dana 21. srpnja 2011. (dalje Dodatak Ugovoru), koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su izvršile konverziju predmetnog kredita.

38. Navedenim Dodatkom Ugovora i to čl. 2. Dodatka Ugovora stranke su sporazumno produžile rok otplate nedospjele glavnice sa 132 mjeseca na 134 mjeseca i na dan sklapanja Dodatka Ugovoru preostali rok otplate iznosi 80 mjeseci.

38.1. Nadalje, predmetnim Dodatkom Ugovora i to čl. 3. utvrđeno je da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje nedospjelu glavnicu u iznosu od 20.809,25 CHF i kamatu otplatiti u 80 mjesečnih anuiteta sukladno otplatnim razdobljima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Dodatka Ugovoru, a kojim je Dodatkom Ugovoru utvrđeno da prvi anuitet dospijeva 31. srpnja 2011., a da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu, počev od dana dospijeća u kalendarskom mjesecu, koje činjenice proizlaze iz Dodatka Ugovora.

38.2. Također, Dodatkom Ugovora utvrđeno je da na dan sklapanja istog kamata iznosi 5,85% godišnje promjenjivo.

39. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je s tuženikom u Podružnici u Pakracu zaključen nenamjenski Ugovor o kreditu za kupnju stana, da se prije sklapanja istog interesirala za stambeni kredit i da joj je ponuđen kod tuženika kredit u dvije valute u eurima i CHF, time da je kod tuženika bila dugogodišnji klijent. Bankarski službenik tuženika predočio joj je da je kredit u valuti CHF najpovoljniji, jer je najniža kamatna stopa u odnosu na valutu euro i da je CHF stabilna valuta, što je tužitelju bilo dovoljno da se odluči za tu vrstu kredita. Kredit je plaćala u protuvrijednosti u kunama. Ugovor je pročitala te je čitajući Ugovor, a i kako joj je bilo obrazloženo od strane bankarskog službenika tuženika bilo razumljivo da se predmetni Ugovor zaključuje uz valutnu klauzulu, da je valuta CHF stabilna i da je zaključen uz promjenjivu kamatnu stopu. Radilo se o tipskom ugovoru, nije pregovarano niti o jednoj odredbi Ugovora, priopćeno je od strane bankarskog službenika da može doći do porasta kamatne stope i porasta tečaja, što je i uobičajeno, no ističe da nije bila upozorena da će doći do naglog porasta mjesečne otplatne rate koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila oko 1.100,00 kn, a s vremenom i preko 2.000,00 kn. Ne sjeća se da li je tuženik slao kakove obavijesti vezano uz valutnu klauzulu, nije bila upozorena od bankarskog službenika s kojim je sklopljen Ugovor o rizicima fluktuacije tečaja, niti pisano, mniti usmeno, tj. da bi došlo do naglog porasta tečaja u valuti CHF.

Nekretnina za koju je podignut kredit, tj. za kupnju stana, služi isključivo za stanovanje, a u kojem se ne obavlja nikakova gospodarska ili privredna djelatnost. Po zanimanju je informator, obavlja službeničke poslove, odnosno radi na poslovima Zk. referenta u Stalnoj službi u Pakracu. Kredit je otplaćivan od plaće, ne sjeća se da li je to bilo putem trajnog naloga ili na neki drugi način, a kako je došlo do naglog porasta mjesečnog anuiteta preko 2.000,00 kn, dok joj je plaća bila 3.000,00 kn, tražila je obrazloženje za to kod tuženika u Podružnici u Pakracu, međutim, priopćeno joj je da je to takova situacija, da se ne može ništa napraviti, zbog čega je nastavila otplaćivati kredit. Budući joj se suprug razbolio 2008., zbog loše financijske situacije u obitelji, s tuženikom je produljila rok otplate kredita, a koji je kredit u potpunosti otplaćen. Tužitelj nema ekonomsku naobrazbu, a nije imala nikakovih saznanja da je na bilo koji način mogla utjecati na visinu anuiteta kroz vrijeme otplate kredita. Predmetni Ugovor sigurno ne bi zaključila da je imala bilo kakovih saznanja da će doći do naglog porasta mjesečne rate.

40. S obzirom na iskaz tužitelja, nedvojbeno je utvrđeno da svrha nije bila zaključenje Ugovora koja je namijenjena njegovu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tužitelj je po zanimanju informator, radi na poslovima Zk. referenta), već u svrhu rješavanja stambenog pitanja, pri čemu tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravi posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovu zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Stoga je tužitelj, aktivno legitimiran u ovom predmetu. Uz navedeno, tijekom postupka, s obzirom na provedene dokaze utvrđeno je da je tužitelj pri zaključenju predmetnog Ugovora kao i Dodatka Ugovora o kreditu primijenio dužnu pažnju i da tužitelj unatoč tome, a s obzirom na postupanje tuženika, kao prosječnom potrošaču, nije bilo omogućeno sudjelovanje u pregovorima, vezanim za zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu i utjecaja na sastav odredbi Ugovora o kreditu, a koji je Ugovor sastavio sam tuženik.

Obzirom na iskaz tužitelja i sadržaj zaključenog Ugovora, nedvojbeno je utvrđeno da, tužitelj ima svojstvo potrošača, tužitelj je po zanimanju informator, a radi na poslovima ZK službenika, no bankarski službenici u pravilu ne znaju objasniti metodu izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope, kao ni objasniti rizike valutne klauzule CHF. Znanje o svim rizicima kredita s valutnom klauzulom CHF imale su samo uprave banaka.

41. S druge strane, tuženik tijekom ovog postupka nije predložio saslušanje službenika banke, da bi se eventualno na iskazu tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi da bi tuženik dokazao činjenicu da je tužitelj bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali da bi i tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bili objašnjeni potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita.

42. U odnosu na pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, u odnosu na ta pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

43. U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule, potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

43.1. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen Ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 24. studenoga 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga- potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

44. Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH, potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZOO-a). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

45. S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita.

Prema tome, banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope, jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,70%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

46. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje.

To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

47. Visina potraživanja tužitelja, a koju je visinu, osim osnova tuženik osporavao, utvrđena je nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka Zrinka Ručevića, koji je temeljem rješenja broj P-481/2023-23 od 12. veljače 2025. trebao utvrditi:

- iznose po mjesecima koji predstavljaju razliku u isplatama mjesečnih iznosa primjenom tečaja CHF na dan odobrenja kredita iz Ugovora o kreditu broj 9012120854 od 24. studeni 2006. i I. Dodatak Ugovora od kreditu od 21. srpnja 2011., mjesečnih naplaćenih iznosa uz primjenu tečaja tuženika koji se veže za valutu, za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu pa do otplate, time da se iskaže pojedinačna i sveukupna razlika, te iskazati pozitivne i negativne iznose koji se odnose na pretplatu za valutnu klauzulu kao i razliku uzimajući u obzir promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita (pozitivne i negativne razlike iznosa-prebijanje).

47.1. Iz dostavljenog nalaza i mišljenja od 10. travnja 2025. proizlazi da je iznos kredita ugovoren od 31.100,00 CHF, na razdoblje od 132 mjeseca s promjenjivom kamatnom stopom od 4,70% godišnje, koji je kredit iskorišten 6. prosinca 2006., a s kojim danom je srednji tečaj tuženika za valutu CHF iznosio 4,624823 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 31.100,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 143.832,00 kn. Dana 21. srpnja 2011. zaključen je I Dodatak Ugovoru kojim je ugovoreno i to rok otplate nedospjele glavnice produžen je na 134 mjeseca, tako da preostali rok otplate na dan sklapanja Dodatka iznosi 80 mjeseci, a preostali rok otplate dijeli se na četiri jednaka otplatna razdoblja (svako u trajanju od 20 mjeseci), s time da korisnik kredita: u prvom otplatnom razdoblju otplaćuje 10 % iznosa nedospjele glavnice, u drugom otplatnom razdoblju otplaćuje 20 % iznosa nedospjele glavnice, u trećem otplatnom razdoblju otplaćuje 30 % iznosa nedospjele glavnice i u četvrtom otplatnom razdoblju otplaćuje 40 % iznosa nedospjele glavnice.

47.2. U razdoblju otplate kredita (prema pregledu promjeni kamatnih stopa) ista se je više puta mijenjala i to od početne 4,70% do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2007., u razdoblju od 31. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. iznosila je 5,70%, potom je do 31. siječnja 2008. iznosila 5,65 % godišnje, za razdoblje od 29. veljače 2008. do 31. prosinca 2008. iznosila je 6,40 % godišnje, za razdoblje od 31. siječnja 2009. do 31. listopada 2010. iznosila je 6,45 % godišnje, u razdoblju od 30. studenoga 2010. do 30. travnja 2011. iznosila je 6,10 % godišnje, u razdoblju od 31. svibnja 2011. do 31. srpnja 2011. iznosila je 5,85 % godišnje, u razdoblju od 31. kolovoza 2011. do 30. lipnja 2012. iznosila je 5,60 % godišnje, u razdoblju od 31. srpnja 2012. do 30. lipnja 2013. iznosila je 5,55 % godišnje, nadalje, u razdoblju od 31. srpnja 2013. do 31. prosinca 2013. iznosila je 5,60 % godišnje i u razdoblju od 31. siječnja 2014. do konca izračuna (prijevremena konačna otplata kredita 3. listopada 2014.) iznosila je 3,23 % godišnje.

47.3. Vještak je mišljenja da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. siječnja 2007.) do prijevremene konačne otplate (3. listopada 2014.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 464,21 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi), što predstavlja zbroj uplata više plaćenih po tužitelju. Dok je razlika obveza (ako se promatraju svi iznosi pozitivni i negativni) razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. siječnja 2007.) do prijevremene konačne otplate (3. listopada 2014.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 334,04 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi), a tabelarno prikazano u tabeli (list 115-117).

48. Očitujući se na pisani nalaz i mišljenje, prigovorile su obje stranke i to tužitelj smatrajući da je zbroj pojedinačnih iznosa preplate netočan, a da preplata temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 464,21 euro (samo pozitivni iznosi), odnosno iznos od 334,04 eura (svi iznosi), jer je izračun po anuitetima napravljen korektno pa je predložio da vještak sačini dopunu nalaza i mišljenja na način da sačini ispravan zbroj pojedinačnih iznosa preplate.

49. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka iznoseći primjedbe pravne i matematičke prirode, navodeći da je vještak ispravno izračunao mjesečne razlike, no, međutim da je prilikom zbrajanja pogrešno utvrdio ukupnu razliku te uslijed toga u mišljenju navodi značajno manju razliku od stvarne. Također, ističe da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Naglašava da je između stranaka ugovorena valutna klauzula, a što je dopušteno pozitivnim pravnim propisima, stoga izračun eventualne preplate nije točan, proturječan je volji ugovornih strana i nije utemeljen na svim relevantnim okolnostima, a da se u konkretnoj situaciji ne smiju zanemariti utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita.

50. Očitujući se na prigovore stranaka, knjigovodstveni vještak dostavio je dopunu nalaza i mišljenja 20. svibnja 2025. Vještak je naveo da je očitom omaškom u zbroju iskazao samo dio mjesečnih razlika, tako da je u dopuni nalaza i mišljenja naveo da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. siječnja 2007.) do prijevremene konačne otplate (3. listopada 2014.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.085,21 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi, list 136-138).

50.1. No, ukoliko se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. siječnja 2007.) do prijevremene konačne otplate (3. listopada 2014.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.955,04 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi).

51. Dopuni nalaza i mišljenja koji je dostavljen strankama radi očitovanja uz dopis od 21. svibnja 2025., u roku od 15 dana, stranke nisu imale primjedbe, niti je itko predlagao da se vještak usmeno sasluša pa slijedom toga sud nije niti pozivao vještaka da usmeno obrazlaže pisani nalaz i mišljenje, kao i dopunu, to tim više što kako je navedeno nitko nije predlagao da se vještak usmeno sasluša niti je tuženik predlagao da se izvodi dokaz novim knjigovodstvenim vještačenjem.

Stoga je sud nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunu nalaza i mišljenja vještaka prihvatio, a s kojom je dopunom tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 6. lipnja 2025. pa je po utvrđenju suda nalaz i mišljenje i dopuna dani su prema pravilima struke i dokumentaciji priloženoj spisu predmeta, a vjerodostojnost koja dokumentacija nije bila sporna između stranaka.

Također, nalaz i mišljenje i dopuna nemaju proturječja, nisu nejasna i nepotpuna, nemaju nedostataka, a niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja knjigovodstvenog vještaka. U odnosu na prigovore tuženika koji su pravne prirode, isti nisu u nadležnosti vještaka, već su stvar ocjene ovoga suda.

52. Dakle, sumirajući navedeno, tužitelj je tijekom postupka naveo kako nije bilo obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, na koji način da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja stavljen u neravnopravan položaj, a njegova ugovorna obveza da je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je nadalje istaknuo da provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u odnosu tužitelja, kao potrošača i banke, kao vjerovnika, jer da je konverzija pogrešno obračunata, dakle da nije provedena u skladu sa zakonom, dok su tvrdnje tuženika bile suprotno navedeno. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao logičan i vjerodostojan.

53. Također, u kontekstu navedenog Europskoi sud za ljudska prava u presudama OTP Bank and OTP Faktornig od 20. rujna 2018., C-51/17, EU:C:2018:750 i R od 14. ožujka 2019., C-118717, EU:C:2019:207 u kojima EU sud izražava slijedeći pravni stav:

- u pogledu kogentnih odredbi nacionalnog prava koje po sili zakona zamjenjuju u cijelosti ili dijelom nepoštene ugovorne odredbe, Sud EU-a svoja stajališta temelji na povezanom tumačenju članka 1. stavak 2. i članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 1. st. 2. Direktive, odredbe koje su dio sadržaja ugovora na temelju kogentnih normi nacionalnog prava isključene su iz materijalnog polja primjene Direktive. To ne isključuje primjenu Direktive na ostale ugovorne odredbe, kao i na onaj dio sporne odredbe koji nije izmijenjen kogentnom normom. Sud EU smatra da takva nacionalna odredba nije protivna članku 6. stavak 1. Direktive uz uvjet da ne isključuje pravo i obvezu nacionalnoga suda da i takve ugovorne odredbe podvrgava testu nepoštenosti iz članka 3. stavak 1. Direktive te ih proglasi ništetnima,

- ako je usprkos zakonskoj intervenciji “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika od strane potrošača nacionalni je sud, iako ne može ispitivati nepoštenost odredbe o primjeni tečaja narodne banke (jer je ta odredba u ugovor umetnuta na temelju kogentne zakonske norme), i dalje je dužan ispitivati nepoštenost onoga aspekta ugovornih odredbi koje rizik promjene tečaja prebacuju na potrošača, a koje ovom zakonskom intervencijom nisu uklonjene iz ugovora,

- cilj zakonske intervencije o konverziji je ukloniti iz ugovora ništetnu odredbu o tečajnoj razlici i osnažiti ugovor, što je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavak 1. Direktive da se ugovor u načelu održi na snazi uklanjanjem ništetne odredbe. Članak 7. stavak 1. Direktive ne sprječava države članice da zakonskom odredbom uklone nepoštenu odredbu iz ugovora, no pritom zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Direktive, odnosno činjenica uklanjanja nepoštenih odredbi iz ugovora putem zakona kako bi se ugovor održao na snazi, ne može rezultirati smanjenjem zaštite zajamčene potrošačima. Stoga Sud EU upućuje nacionalni sud da provjeri omogućava li navedeni nacionalni zakon ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe.

54. U kontekstu navedenog, valja dodati da je tužitelj prijevremeno isplatio kredit i to 3. listopada 2014., dakle prije stupanja na snagu ZID ZPK/15.

55. U odlukama Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

56. Dakle, osnovano se tužitelj tijekom postupka poziva na pravne učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora od 23. svibnja 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03., dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje, ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima.

Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

56.1. Stoga su neosnovani navodi tuženika da su odredbe Ugovora o kreditu koji se tiču valutne klauzule vezane za CHF, o kojoj nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi nije se pregovaralo, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, sud je temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe na koje se tužitelj poziva i to iz razloga koje je i naveo tijekom postupka.

Stoga su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i to odredba čl. 1. i čl. 7. Ugovora, ništetne u smislu odredaba članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP-a/03 te ZOO-a (članci 322. do 329.), radi čega je utvrđeno da je djelomično ništetan Ugovor u odnosu na navedene ugovorne odredbe.

57. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

58. U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

58.1. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta. Da je tomu tako proizlazi i iz odredbe članka 502. c ZPP-a.

59. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, a koji su iznosi je iznosi utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

60. Prigovor zastare predmetnog potraživanja, kojeg ističe tuženik nije osnovan, ovo iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno vezano za promjenjivu stopu redovne kamate od 13. lipnja 2014., a u konkretnom slučaju vezano za valutu u CHF od 14. lipnja 2018. kada su donesene pravomoćne presude u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Kako je predmetna tužba podnesena 22. svibnja 2023., to je jasno kako je podnesena unutar roka zastare od 5 godina (članak 225. ZOO-a).

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

61. U odnosu na prigovor radi prebijanja, za navesti je kako je o pitanju treba li od iznosa pretplate treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne (zbroj pozitivne i negativne razlike ili ne), pravno je pitanje o kojem se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

U odnosu na metodu izračuna više plaćenog, za istaknuti je da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti u usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako kod ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF uzima se početni tečaj.

U ovom postupku tužitelj nije osporio valjanost Dodatka Ugovora o kreditu.

62. Kako je ocijenjeno da su ništene odredbe o valutnoj klauzuli CHF (čl. 1. i čl. 7. Ugovora), to je tuženik u obvezi tužitelju vrati stečeno bez osnove i to iznos od 5.955,04 eura (s osnova više plaćenih anuiteta zbog tečajnih razlika uslijed promjene valutne klauzule CHF), sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pri čemu je navedeni izračun izvršen sukladno prijedlozima stranaka da su uzete u obzir pozitivni i negativni iznosi, to tim više, što je i sam tuženik to u odgovoru na tužbu predložio, a čemu se tužitelj nije protivio, čak štoviše isti je i sam u tužbi naveo, kada je i postavio tužbeni zahtjev, čija je visina za tuženika bila sporna, naveo da je konačni iznos umanjen za negativne iznose na način da su zatvarani iznosi preplate najstarijih dospijeća s negativnim iznosima. U ovom parničnom postupku tužitelj za navedeno razdoblje nije potraživao preplate s osnova više plaćenih kamata, već s osnova više plaćenih anuiteta zbog tečajnih razlika uslijed promjene valutne klauzule CHF.

63. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 6. lipnja 2025. postavio tužbeni zahtjev, čime je izvršio preinaku, a koja je preinaka po sudu opravdana i dopuštena, jer ista proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove (čl. 191. st. 2. ZPP-a), a radi se o okolnostima koje su nastale nakon podnošenja tužbe, obzirom na činjenicu da je tuženik, kako je to već i prethodno i navedeno osporavao ne samo osnov, već i visinu, zbog čega je i izveden dokaz knjigovodstvenim vještačenjem, a tužitelj je nakon provedenog vještačenja tužbeni zahtjev postavljen u skladu sa istim, koji je sud i prihvatio, jer je postavljen u skladu sa dopunom nalaza i mišljenja vještaka i utvrđenim činjeničnim stanjem, a kako je naprijed obrazloženo. Stoga je sud dopustio preinaku tužbe sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, a kako je riješeno u izreci rješenja.

64. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos toč. I. izreke presude, temelje se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a pa je shodno navedenom u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a valjalo prihvatiti zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelja iznose toč. I. koje je primio temeljem rasta tečaja valute CHF.

65. Za napomenuti je, da su po ocjeni suda neosnovani navodi tuženika u odnosu na činjenicu što je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, čime je ugovorni odnos između stranaka okončan te da tužitelj nije mogao postaviti restitucijski zahtjev prema tuženiku, a koji zahtijeva tužbenim zahtjevom u ovom postupku.

66. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u odnosu na osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

67. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 30. siječnja 2024. kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1), zastupanje na prvom pripremnom ročištu 8. veljače 2024., na drugom pripremnom ročištu 29. travnja 2024., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu, zastupanje na glavnoj raspravi 2. prosinca 2024. i 6. studenoga 2025., za svaku u iznosu od 200,00 eura, sastave obrazloženih podneska od 30. travnja 2025., kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka i od 6. lipnja 2025., kojim je dano očitovanje na dopunu nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, za svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1), zastupanje na ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 eura, troška PDV-a u iznosu od 425,00 eura, te troškovi knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 397,16 eura, u ukupnom iznosu od 2.522,16 eura. Na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.522,16 eura tužitelju je priznata i zakonska zatezna kamata čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne Novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22), tekućom od 22. prosinca 2025., kao od donošenja presude do isplate, po stopi sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, a kako je presuđeno u toč. II. izreke presude

68. Parnični troškovi odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

69. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude i rješenje.

U Bjelovaru, 22. prosinca 2025.

Sutkinja

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Bjelovaru. Žalba se podnosi putem ovoga suda pisano u tri primjerka u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba (čl. 190. st. 9. ZPP-a).

Naredba:

Presuda i rješenje uručeni punomoćniku tužitelja na ročištu za objavu odluke 22. prosinca 2025.

Dostavi presudu i rješenje punomoćniku tuženika Andreju Šooš Maceljski, objavom na e-oglasnoj ploči.