REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1699/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik u Popovači, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-615/2024-14 od 24. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice te se potvrđuje točka I. i II. izreke presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-615/2024-14 od 24. listopada 2025.

II. Uvažava se žalba tuženice, preinačava se točka III. izreke presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-615/2024-14 od 24. listopada 2025. te se sudi:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 662,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja, 24. listopada 2025., pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj 207476 koji su dana 11. svibnja 2007.g. sklopili tužitelj GI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, kao kreditor u dijelu kojim se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od jednokratno 1,50% (slovima: jedancijelihpedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da tužitelju GI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 532,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od 17. svibnja 2007.g. do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da naknadi tužitelju GI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana“,

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom točke I., II. i III. izreke presude pobija tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu i dosuditi joj trošak postupka uključujući i trošak žalbe, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana, osim u odluci o parničnom trošku.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP- a na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. U vezi žalbenog navoda da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. točke 3. ZPP-a (vjerojatno žaliteljica misli na stavak 2. a ne na stavak 1. tog članka), a vezano za pobijanje rješenja o mjesnoj nadležnosti, valja reći da po članku 350. stavku 1. točki 2. ZPP-a žalba treba sadržavati određenu izjavu o tome da se presuda pobija u cijelosti ili u nekom dijelu. Tuženica je u žalbi navela da pobija točku I., II. i III. izreke presude, ali ne i rješenje prvostupanjskog suda o mjesnoj nadležnosti, koje nije dio prvostupanjske odluke koju je žaliteljica navela da pobija, pa je stoga neosnovano njeno navođenje u žalbi da je pogrešno odlučeno o prigovoru mjesne nenadležnosti, koje rješenje nije pobijano.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 207476 od 11. svibnja 2007. zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženice, a koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita i za povrat iznosa plaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.

7. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužitelj, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženice Volksbank d.d., kao kreditor, 11. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 207476, a kojim mu je Ugovorom prednik tuženice stavio na raspolaganje iznos od 23.407,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom članka 6.1. Ugovora tužitelj se obvezao na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,50% jednokratno, minimalno 500,00 kuna, te je predniku tuženice 16. svibnja 2007. plaćena naknada u iznosu od 4.011,62 kuna.

9. Ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu prvostupanjski je sud utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane prednika tuženice, kao kreditora, da se o naknadi za obradu kredita u visini od 1,50% iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj, kao potrošač, nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je prednik tuženice nepošteno i nezakonito primjenjivao i da je tužitelja, kao drugu ugovornu stranu, doveo u neravnopravan položaj i prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilnu prihvaća i ovaj sud.

11. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane prednika tuženice, a sam tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. U smislu odredbe članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio.

12. Točno je da tuženica, kao trgovac, ima određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

13. Pri tome valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1201/2017.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

14. Imajući u vidu da je prednik tuženice sastavio spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužitelja, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužitelja, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženica pritom ni na koji način nije dokazala da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je predmetna odredba ništetna.

15. Visina plaćene naknade za obradu kredita pravilno je utvrđena u iznosu od 532,43 eur, i to utvrđenje prvostupanjskog suda tuženica određenim žalbenim tvrdnjama nije osporila.

16. Međutim, osnovana je žalba tuženice protiv odluke o parničnom trošku za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. To stoga što u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP-a. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, u ovom slučaju u iznosu od 532,43 eur. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-688/2000-2 od 7. siječnja 2004. i rješenju poslovni broj Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017. Stoga je tužitelju ovom presudom dosuđena naknada parničnih troškova po članku 154. stavku 1. ZPP-a, a troškovi se odnose na sastav tužbe, sastav podneska od 21. prosinca 2024., zastupanje na ročištima održanim 26. svibnja 2025. i 21. listopada 2025., sve u iznosu od po 100,00 eur, te pristup na ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 50,00 eur, što sveukupno s PDV-om iznosi 562,50 eur. Tužitelju je dosuđena i naknada sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 33,18 eur i na presudu u iznosu od 66,36 eur. Tako ukupni parnični troškovi tužitelja iznose 662,04 eur. Tuženici trošak žalbe nije priznat jer je sa žalbom uspjela samo glede sporednog zahtjeva o troškovima postupka (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

17. Iz navedenih je razloga odbijena žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda po članku 368. stavku 1. ZPP-a, a rješenje o trošku je preinačeno po članku 380. stavku 3. ZPP-a.

U Puli-Pola 22. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić