REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Stalna služba u Donjoj Stubici
Donja Stubica, Matenačka 3/I
Poslovni broj: P-803/2023-44
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja ZO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Davoru Pavičiću, odvj. u [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ul. 4, OIB: 87939104217 koga zastupa odvjetnik Ivo Šućur iz Zagreba, Ribnjak 40, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 01. prosinca 2025. godine, u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude dana 22. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
" I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju ZO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog iznosa s osnove promjene tečaja i na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope isplati iznos od 3.664,83 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.god., do isplate, određenim od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. god. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, nadoknaditi tužitelju ZO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, a sve u roku 15 dana."
II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 € uz zakonske zatezne kamate koje teku od dana 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 20. 11. 2007. g., u Zagrebu, kao Korisnik kredita sklopio s prednikom tuženika (ranije: Sberbank d.d., odnosno VOLKSBANK d.d.) kao Kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 600614, temeljem kojeg je tuženik istome odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.448,00 CHF
(slovima: dvadesetjednatisućačetiristočetrdesetosam CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (dalje: Ugovor o kreditu).
Člankom 2. Ugovora o kreditu („KAMATNA STOPA“) stranke su ugovorile redovnu kamatnu stopu od 5,49 % (slovima: petcijelihčetrdesetdevetposto) godišnje. Istom točkom ugovora, ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.
Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit odobrava u iznosu od 21.448,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti– valutna klauzula.
U članku 8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita (tužitelj) otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 276,56 CHF (dvjestosedamdesetšest i 56/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća - valutna klauzula.
Istim čl. 8. Ugovora o kreditu je ugovoreno da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 01. (prvi) u mjesecu počevši od 01. 01. 2008. godine.
Presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17-10 od 14.06.2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama u razdoblju od 01.06.2004.g. do 31.12.2008.g.), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Sukladno odredbi čl.118. Zakona o zaštiti potrošača rubricirane presude, budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita i od strane ovdje tuženika, obvezujuće su za Naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke
Predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata, koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz istoga za njega proizlaze, a koja dužnost od strane tuženika nije ispoštovana.
Spornom je ugovornom odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koju Banka svojevoljno mijenja te je kao takva neodređena, neodrediva i nerazumljiva potrošačima i kao takva je iste dovela u neravnopravan položaj.
Očito je da je banka ugovor sklopila na unaprijed formuliranom standardom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati.
Ovako sklopljen ugovor nije sadržavao čak niti kriterij temeljem kojeg bi se predmet obaveze mogao odrediti, a još manje takav kriterij koji je tužitelj kao prosječni potrošač mogao razumjeti.
Prema tome, takva odredba ne samo da nije mogla biti razumljiva tužitelju kao prosječnom potrošaču nego nije mogla biti razumljiva nikome pogotovo imajući u vidu činjenicu da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope samo i isključivo odluka banke na čije donošenje tužitelj nije mogao imati nikakav utjecaj. Time je banka evidentno postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a isto je ujedno dovelo i do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Banka je naime, pridržavanjem prava da se kamata mijenja jednostranom odlukom banke bez da su konkretizirani podaci i metodologija izračuna, postupila suprotno i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu.
Vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik je tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te isto navedene odredbe čini nepoštenim, a prema tome i ništetnim.
S obzirom da je tuženik sva povišenja rata otplate, izraženih u valuti CHF učinio temeljem ništetne ugovorne odredbe o pravu na jednostranu promjenu kamatne stope, tužitelj je uplatom svake povišene mjesečne rate preplatio razliku između plaćenih kamata prema nezakonito povišenim ratama i kamata koje je zaista bio dužan platiti prema ratama ugovorenim Ugovorom o kreditu i početnim Otplatnim planom. Pored gore navedenih ništetnih odredbi koji se odnose na jednostranu i samovoljnu promjenu ugovornih kamata (kamatne stope) učinjenih od strane tuženika, odredbama čl. 1., 4. i 8. Ugovora o kreditu propisano je da se kredit ugovora u valuti (CHF), a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (valutna klauzula), što je također za posljedicu imalo povećanje anuiteta kredita temeljem tečaja CHF u odnosu na tadašnju nacionalnu valutu - kunu, stavljajući tužitelja, kao potrošača korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na ovdje tuženika.
U navedenom pravcu govori i presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. 06. 2018. g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g., te kojom je nesporno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj. 79/07, 125707, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Naprijed navedene presude potvrđene su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019.godine. Naime, priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Očita je neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe koja nedvojbeno ide na štetu potrošača. Naime, takvom ugovornom odredbom neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.
Iz svega naprijed navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose način promjene kamatne stope (čl. 2. ) i valutne klauzule ( čl. 1., 4. i 8.) nepoštene, a time i ništetne.
Tuženik je, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te dana 04. 02. 2016. g. sa tuženikom zaključio Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 600614 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF.
Unatoč tome, tuženik nije u okviru provedene konverzije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos, nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi.
Naime, u vrijeme zaključenja navedenog Aneksa uz Ugovoru o kreditu još uvijek nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. 06. 2018. g., a kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF.
Dakako da navedena činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji.
Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
Dakle, tužitelj ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnom otplatnom planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka).
Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetnih odredbi predstavlja temelj za povrat onog što je tuženik primio odnosno više naplatio od tužitelja.
Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi, a imajući u vidu učinak instituta ništetnosti 323. Zakona o obveznim odnosima.
Predlaže da sud najprije obveže tuženika da mu dostavi cjelokupnu dokumentaciju vezanu za ugovorni odnos te da se potom provede financijsko vještačenje da bi on mogao postaviti točno određen zahtjev za isplatu s osnove ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a traži da mu tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.722,68 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od svake mjesečne uplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio je tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 3.664,83 EUR sa kamatom od 1. listopada 2025. godine.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti i to iz slijedećih razloga:
a. Potraživanje tužitelja je u zastari;
b. Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju
c. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;
d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;
e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;
f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;
g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP)
h. Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana
i. Ističe se prigovor radi prijeboja.
Prvenstveno tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji
Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91,91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK“), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja.
Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR.
Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan.
Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji.
Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da: „se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes. Potrošači su izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. Uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. Pije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare.
Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 14.06.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO") nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe.
Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.
Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.
S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.
Tuženik dalje naglašava da je izvršena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju.
Općepoznata je činjenica da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF.
Parnice poput ove bile su (vođene utvrđenjima iz Parnice Potrošač) usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle. Time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta. Suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja.
Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe.
Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 312326 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 16.2.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“).
Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc.
S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja trebalo odbaciti kao nedopuštenu.
Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.
Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Nadalje tuženik smatra da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a.
Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.
Kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač
Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te odredaba o naknadama uz popratni zahtjev za isplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim dokazom.
Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.
Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate.
Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.
Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama
Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena.
Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena.
Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja.
Tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.
Tuženik tvrdi da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.
Tuženik dalje ističe da Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 99. ZZP)
Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.
Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 161.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća.
Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.
Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.
Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.14. i 9.15. Ugovora
Nadalje, odredbama 9.16. i 9.17. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR.
Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu.
Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana Kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 97. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 99. ZZP-a nije dopuštena. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:
− nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; − a koja neravnoteža mora biti značajna.
Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.
Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.
Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
Nadalje, tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka.
Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan.
Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavu odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio.
U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.
Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. 109. Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove.
Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 21.757,40 kn.
Tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja. Zato tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu: • utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.636,62 € uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 5. 2. 2016.
• donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te
• odbiti tužbeni zahtjev tužitelja
Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
3. Očitujući se o ovim navodim tuženika, tužitelj ističe da su neosnovani navodi tuženika kako je izvršenom konverzijom i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu navodno prestalo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF.
Naime, i o pitanju konverzije odnosno potraživanju potrošača po ugovoru o kreditu nakon izvršene konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR pravno stajalište je zauzeo i Vrhovni sud RH u Rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019. g.
Dakle, u slučaju izvršene konverzije potrebno je utvrditi postoji li (ili ne postoji) pretplata po pojedinom ugovoru o kreditu te ukoliko postoji-visinu iste, kao i da li je sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu zaista izvršena restitucija pretplate u cijelosti ili samo dijelom, a koje činjenice će u postupku utvrđivati izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem.
Naime, tuženik nije u okviru provedene konverzije u cijelosti vratio preplaćeni iznos, nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. U vrijeme zaključenja navedenog dodatka ugovoru o kreditu, sudska praksa još nije bila zauzela stav o ništetnosti valutne klauzule (presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. te presuda Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev-2221/2018 od 03.09.2019.g.), zbog čega navedena činjenica dakako nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije.
Valja istaknuti da pojedinačni tužitelji raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje (glede ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), slijedom čega restituciju preplaćenih iznosa mogu ostvariti u restitucijskoj parnici.
Tužitelj tako mora dokazati činjenicu sklapanja ugovora o kreditu s kamatnom stopom kao promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke te s valutnom klauzulom u CHF, a sve u spornom razdoblju. Potonje podrazumijeva vremenski period koji
je za svaku od osam banaka utvrđen presudama VTSRH-a, za pravnog slijednika Sberbank
d.d., odnosno Hrvatsku poštansku banku d.d. - ovdje tuženika, to je razdoblje od 01.06.2004. do 31.12.2008.g.
Tužitelj je ove činjenice dokazao ispravom, odnosno ugovorom o kreditu koji je dostavio uz tužbu.
Ukoliko tuženik tvrdi da ugovor o kreditu u konkretnom slučaju sadržajem ne odgovara ugovorima sklopljenim u spornom razdoblju, tada je teret dokaza na tuženiku da to dokaže.
Iznošenje stavova o institutu valutne klauzule je u potpunosti nepotrebno jer tužitelj ne traži izmjenu/brisanje odredbe članka ZOO-a koji regulira postojanje valutne klauzule.
Netočni i neistiniti su navodi tuženika prema kojima je isti navodno pregovarao sa potrošačem – tužiteljem o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli što je posljedično dovelo do sklapanja predmetnog ugovora. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima (rizik „valute utočišta“) tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodio potrošače na sklapanje takvih visokorizičnih kredita.
Ističe se kako je navedeno utvrđeno odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. PŽ-6632/2017, od 14.06.2018.g., koja je potvrđena odlukom VSRH, posl.br. Rev- 2221/2018 od 03.09.2019.g.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ističe se da je u odluci posl.br. Rev- 2245/17 od 20.03.2018.g. VSRH zauzeo stav da, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Zastara za restituciju i povrat preplaćenog temeljem nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila je dana 14.06.2019.g. (protekom pet godina od pravomoćnosti odluke VTSRH-a posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g.) Zastara za restituciju i povrat preplaćenog temeljem nepoštene odredbe kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa tek 15.06.2023.g. (protekom pet godina od pravomoćnosti odluke VTSRH-a posl.br.Pž-6632/2017 od 14.06.2018.) Obzirom je tužba podnesena dana 12.06.2023.g., dakle prije isteka zastarnog roka, nema mjesta isticanju prigovora zastare.
4. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu br. 600614 sklopljen između Volksbank d.d. i tužitelja dana 20. studenog 2007. godine, Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 600614 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF koji us Sber bank d.d. i tužitelj sklopili dana 4. veljače 2026. godine, obračunske isprave za isplatu plaće tužitelju u utuženom razdoblju, nalozi za uplatu, otplati plan po predmetnom kreditu od 4. veljače 2026., promet po računu za otplatu kredita br. 600614, prometna kartica po kreditu broj 600614, otplatna tablica po kreditu, obavijest o izračunu konverzije kredita od 12. studenog 2015., otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR, izvod iz otvorenih stavaka po kreditu broj 600614 na dan 30. rujna 2025., nacrt Aneksa ugovora, izjava o prihvaćanju izračuna konverzije kredita br. 600614 od 30. studenog 2025., obavijest o stanju kredita na dan 31. prosinca 2015., dopis od 20. veljače 2026. o provedbi konverzije kredita broj 600614. Saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje po Centar za financijska vještačenja d.o.o..
5.Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom sklopio dana 20. studenog 2007. godine ugovor o kreditu br. 600614 i ostvario kreditu u iznosu od 21.448,00 CHF u protuvrijednosti HRK po sredenjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a namjena kredita bila je kupnja vozila.
Kredit je odobren na rok otplate od 96 mjeseci. Korisnik kredita obvezao se platiti Kreditoru redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, koja je iznosila 5,49' % na dan sklapanja ugovora, time da je kamatna stopa promjenjiva. Kredit se isplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima iznosu od 276,56 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.
7. Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, kao i kamatna stopa..
8. Isto tako nesporna je činjenica da su ugovorne stranke dana 4. veljače 2016. godine, sklopile Aneks br. 1. tom Ugovoru, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF.
9. Tim aneksom stranke su utvrdile da je "ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 27.440,15 HRK po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. te se smatra preplatom koja se u smislu članka 19.c. stavak 1. točka 5. alineja 1 Zakona. Korisnik kredita i Kreditor su se sporazumjeli da se ukupni iznos preplate isplati Korisniku kredita na njegov račun.
Također su utvrdile da preostala neotplaćena glavnica iznosi 547,24 EUR .
10. Nije sporno da je tuženiku pripojena Nova hrvatska banka d.d., koja je pravni slijednik Sberbank d.d., koja je ranije bila Volksbank d.d..
11. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i osmotužena Sberbank. d.d. „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“
12. Nadalje presudom Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., revizija osmo tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, „ u dijelu (toč. 8. izreke) kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje“, odbijena je kao neosnovana.
13. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.
14. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je podigao kredit za kupnju vozila za svoje osobne potrebe, koji je u cijelosti otplaćen 2015. godine. Htio je podići kredit u kunama međutim u banci su ga nagovarali da podignem kredit u CHF jer je to za njega bilo najpovoljnije obzirom na nižu kamatnu stopu p aimje on povjerovao i pristao na kredit u CHF.
Početna rata kredita bila je oko 1.200,00 HRK kuna, a u jednom periodu bila je čak preko 2.000,00 HRK, da bi na kraju završila na 1.800,0 HRK, a ustega toga kredita išla je preko njegova plaće.
Nije bio u mogućnosti mijenjati bilo kakve odredbe ugovora o kreditu, a nisu mu niti detaljno objašnjavane pojedine odredbe ugovora i nije bio upoznat sa informacijom da HNB ne štiti tečaj HRK u odnosu na CHF.
U to vrijeme radio je kao portir, te se ne sjeća se da li je potpisivao bilo kakav aneks ugovora odnosno da li je napravljena konverzija za taj kredit iz CHF u eure, ali navodi da je on kompletan kredit isplatio u CHF.
Nije nikada bio vlasnik nikakvog obrta niti u vrijeme dizanja kredita niti kasnije a niti sada.
16. Dakle, nema dvojbe da je riječ o potrošačkom ugovoru, a s druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelj kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o načinu promjene kamatne stope.
17. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, te sukladno prijedlogu tužitelja, financijski je vještak u nalazu i mišljenju naveo:
Ad 1)
Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja:
- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope na više u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 1.103,42 EUR,
- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 4.355,85 EUR. Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu, posljedično na rast kamatne stope i rast tečaja iznosi 5.459,28 EUR. Ad 2)
Glavnica po kreditu u CHF, temeljem početnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan izračuna konverzije, odnosno na dan 30.09.2015. godine iznosila 3.900,46 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 4.176,65 kn.
Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja na dan 30.09.2015.g. iznosi 36,66 EUR.
Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom te je iskazao Aneksom 1. Ugovoru o kreditu preplatu tužitelja na dan sklapanja Aneksa 1. u iznosu od 27.400,00 kn.
18. Tužitelj je nakon toga predložio dopunu financijskog vještačena na način da vještak obračuna i zakonske zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove valutne klauzule kao i zakonske zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove kamate stope, a sve do dana izračuna konverzije pa je vještak u svom dopunskom nalazu i mišljenju naveo da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 1.759,03 EUR.
Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se treba primijeniti uračunavanje preplate priznate u konverziji u iznosu od 3.590,11 EUR te pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (Red uračunavanja), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do 30.09.2015.g. iznosio 1.831,08 EUR.
Nadalje pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa razlikom u priznatoj glavnici po konverziji iznosio 1.794,42 EUR. Pod pretpostavkom primjene čl. 172 ZOO, u nastavku bi se vršio prijeboj preostalog iznosa preplate priznate po konverziji sa ukupno više plaćenim zbog porasta kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita, te bi nakon što se preostali iznos više plaćenog zbog porasta kamatne stope i tečaja u razdoblju otplate kredita u CHF umanji za iznos preplate priznate po konverziji, preostao bi iznos od 3.664,86 EUR.
19. Tužitelj je naveo kako na isti nalaz i mišljenje nema primjedbi da je sukladno tome postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 3.664,83 € sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2025. do isplate.
20. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje naveo kako ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, ali i nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.
19. Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke nisu imale primjedbi na isti.
20. Tužitelj ne dovodi u pitanje pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
21. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.
22. Nije sporno da je predmetni Aneks ugovoru o kreditu sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.
23. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.
Međutim to ovdje nije slučaj.
24. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.
25. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.
Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
26. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.
27. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:
"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".
28. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:
"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,
5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:
- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".
29. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR odnosno ovdje stranke su se sporazumjele da se ukupni iznos preplate vrati tužitelju na njegov račun.
30. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
31. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.
32. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.
33. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.
34. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen, a posljedično tome prigovor zastare potraživanja tužitelja, kao i prigovor prijeboja su bespredmetni.
35. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a
36. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, naloženo je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).
37. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova, sastav podneska od 2. srpnja 2025. po istom Tbr. u visini od 100 bodova te zastupanja na ročištima 20. svibnja 2024., 19. lipnja 2024., 7. listopada 2024. i 1. prosinca 2025. i to za svako u visini od 100 bodova, a sukladno Tbr. 9. t. 1. iste Tarife..
Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 1.200,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 300,00 EUR.
38. Slijedom navedenog tužitelju je naloženo da tuženiku plati iznos od ukupno 1.500,00 EUR.
U Donjoj Stubici, dana 22. prosinca 2025.
S u d a c
Neven Kucelj
Uputa o pravnom lijeku!
Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dn-a:
1. punomoćnik tužitelja
2. punomoćnik tuženika
