REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-923/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 17. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-879/2004 sklopljenog 30. kolovoza 2004. između GH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 900,32 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 1. listopada 2004. do isplate, po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena je za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., određena je za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određena je uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

I. Određuje se vrijednost predmeta ovog spora u iznosu od 900,32 EUR.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 25,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2004. do isplate te u dijelu kojim potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 900,32 EUR za dan 30. rujna 2004.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 824,68 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 510,18 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) koji su sklopili GH kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, a o tom je prijenosu tražbine uredno obaviješten tuženik. Pasivna legitimacija proizlazi iz toga što su **.**.2004. GH i tuženikov pravni prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sklopili Ugovor o kreditu broj 016-879/2004, i to pravni prednik tuženika kao kreditor, a GH kao korisnik kredita. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, i to kako slijedi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“ Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 6.975,00kn / 926,29 EUR, i to zaključno s danom 30. rujna 2004. Tužitelj nadalje navodi kako je korisnik kredita potrošač, a podredno, i da nije potrošač, ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila bi ništetna. Naime, ovdje se radi o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Tužitelj ukazuje kako je ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna, a to iz razloga što se među strankama o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tužitelj ističe da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, eventualnoj svrsi naknade te relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Tužitelj posebno napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje omogućilo je tuženikov pravnom predniku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a pravni prednik tuženika je tako i postupio. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Kako je tuženikov pravni prednik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi potražuje naplaćeni iznos naknade od 926,29 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pa do isplate od strane tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visokoj, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovara zastari, ističe da su neosnovane tužiteljeve tvrdnje da bi pojedine ugovorne odredbe bile ništetne jer da je ugovaranje naknade za obradu kredita bilo dopušteno. Tuženik prigovara i da bi tužitelj imao status potrošača, prigovara i visini tužbenog zahtjeva te utuženom tijeku zatezne kamate.

3. U daljnjem tijeku postupka tuženik je na ročištu održanom 17. prosinca 2025. učinio nespornim da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 900,31 EUR, kao i status korisnika kredita kao potrošača.učinio učinio nespornom visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

4. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari, s time da je tužitelj na ročištu održanom 17. prosinca 2025. konačno postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje isplatu iznosa od 900,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2004. do isplate, a sve s o obzirom da je tuženik podneskom od 5. studenog 2025. dostavio isplatni nalog – obračun (list 471. spisa) iz kojeg je vidljivo da je naknada u iznosu od 6.783,43 kn, odnosno 900,32 EUR isplaćena 30. rujna 2004.

5. S obzirom da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, a tuženik se nije istome usprotivio, sud je sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena te odlučio kao u t. I. izreke rješenja.

6. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka GH (list 467.-469. spisa).

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a konačno postavljen tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-879/2004 od 30. kolovoza 2004. (list 366.-374. spisa) kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odobravaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno te zahtjev za isplatom iznosa od 900,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana nakon izvršenog plaćanja odnosno 1. listopada 2004., a za koji iznos tužitelj tvrdi da predstavlja korist koju je tuženik ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe u vidu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Između stranaka nije sporno da je tuženikov prednik s korisnikom kredita MH sklopio predmetni Ugovor o kreditu 30. kolovoza 2004., nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 26. ožujka 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji te nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 900,32 EUR. Nesporan je i status korisnika kredita kao potrošača.

10. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija jer predmet tužbe nije mogao biti predmet cesije , okolnost da li je nastupila zastara utuženog potraživanja te utuženi tijek zateznih kamata.

11. Iz Ugovora o kreditu broj 016-879/2004 od 30. kolovoza 2004. (list 366. -374. spisa) razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Namjena je bila stambeni kredit (čl. 2. Ugovora o kreditu), dakle za osobne potrebe korisnika kredita.

12. U svom iskazu danom danom na ročištu održanom 28. listopada 2025. (list 467. - 469. spisa), proizlazi da je GH kredit podigao za svoje osobne potrebe odnosno za kupnju stana.

13. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju kreditnih sredstava za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, pri čemu je sud prihvatio iskaz svjedoka kao logičan i uvjerljiv te u skladu s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja naglasiti kako niti iz jednog dokaza dostavljenog u spis ne proizlazi da je korisnik kredita GH kredit koristio u bilo kakve poslovne svrhe, a niti da bi isti kao korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kredit bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

14. Nadalje, odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.600,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe_Adria_Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, dok je dijelom odredbe čl. 5. određeno da se prije isplate kredita odobravaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno.

15. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine – cesiji (list 375.-379. spisa) je utvrđeno da su GH i tužitelj sklopili taj Ugovor 26. ožujka 2023. te da je, između ostaloga, ugovoreno da GH ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, i to tražbina s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

16. Tražbina iz predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

17. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

18. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

19. Valja naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svog prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik GH.

20. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda neosnovani su tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije.

21. Pri tome valja naglasiti i da Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa javno je dostupna na internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja gore navedene presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

22. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

23. Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka GH na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, pregovaranja o njegovim odredbama, na okolnost pružanja obavijesti od strane tuženika prilikom njegovog sklapanja te na okolnost plaćanja naknade za obradu kredita, a koji je naveo u bitnome da je 2004. sklopio ugovor o kreditu, da su on i supruga našli stan u kojem i danas žive, da u jednoj banci nije bio podoban jer je tada već imao 50 godina, u drugoj nije bio komintent, a treća je bila Hypo banka u kojoj je mogao sve te je tamo, na njihovu preporuku, ugovorio kredit u CHF. Oko kredita nije bilo nikakvih pregovaranja, rekli su mu da je kod kredita u CHF-u najpovoljnija kamata, bili su uvjeti kakve su mu dali i potpisao je ono što je trebao. Na upit jesu li su mu u banci objasnili na što se uopće odnosi naknada za obradu kredita, svjedok je odgovorio da nisu, da su samo naplatili naknadu, dok je na daljnji upit da li je platio naknadu na šalteru banke ili su mu to ustegnuli u kreditu, odgovorio da misli da je naknadu platio na šalteru ali da se ne sjeća, da je to bilo davno.

24. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

25. Slijedom svega navedenog, dio odredbe koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

26. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač, korisnik kredita GH, imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

27. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

28. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

29. Prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

30. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

31. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od dana nakon izvršenog plaćanja, a datum plaćanja (30. rujna 2004.) proizlazi iz od strane tuženika dostavljene potvrde odnosno isplatnog naloga (list 471 spisa). Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

32. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove presude.

33. U odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor suviše naznačene vrijednosti predmeta ovog spora, sud je istu u točci I. rješenja odredio u iznosu od 900,32 EUR sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Naime, tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i konačan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 900,32 EUR te je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.326,29 EUR (1.400,00 EUR u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva te iznos od 926,29 EUR u odnosu na kondemnatorni dio).

34. Kako deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu služi u konkretnom predmetu samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 900,32 EUR, isti ovaj sud nije uzeo u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova, već se vrijednost predmeta spora prema ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu, a što je u konkretnom slučaju iznos od 900,32 EUR slijedom čega je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a sud vrijednost predmeta spora odredio samo prema vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

35. Odluka o troškovima postupka iz t. III., IV. i V. izreke rješenja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT).

36. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 187,50 EUR, za sastav podneska od 31. svibnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 187,50 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 28. listopada 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 187,50 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 17. prosinca 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 187,50 EUR.

37. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 34,86 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a te vrijednosti predmeta ovog spora (900,32 EUR) ne pripada. Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 824,68 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke rješenja.

38. Tužitelju nije priznat trošak koji je za ročište održano 28. listopada 2025. zatražio kao za zastupanje na dva ročišta. Naime, iako je tog dana održano i pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, radi se o jednom ročištu, a za koje mu je priznat zatraženi trošak za zastupanje. Nije mu priznat ni zatraženi iznos od 100,00 EUR na ime "putnih i ostalih troškova za svjedoka" s obzirom da u konkretnom postupku svjedok trošak nije ni zatražio. Zaključno, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda.

39. Slijedom navedenog, tužiteljev je zahtjev za naknadom troška ovog parničnog postupka valjalo odbiti za iznos od 510,18 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. IV. izreke rješenja.

40. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

41. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 22. prosinca 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.