Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-485/2025-12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KI, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Borni Ninčević, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatska Poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbarić, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 12. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice Vlatke Vidaković, odvjetnice u Osijeku, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

„6.2. Premija za osiguranje rizika nemogućnosti plaćanja kredita: Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 4,60% (četiricijelašezdesetposto) na iznos glavnice kredita. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan uplate premije.“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb isplatiti tužitelju KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), iznos od 490,28 EUR (četiristodevdeseteuradvadesetosamcenti), sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14.3.2018. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb isplatiti tužitelju KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 353,08 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od dana 22. prosinca 2025.pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 1.travnja 2025. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Sberbank d.d. sklopili dana 14. ožujka 2018. godine Ugovor o kreditu broj 623406 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim se prednik tuženika obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 10.800,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Prednik tuženika je tužitelju čl. 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu nametnuo obvezu plaćanja naknade odnosno premije za osiguranje rizika nemogućnosti plaćanja kredita i jednokratnom uplatom po premijskoj stopi od 4,60% na iznos glavnice kredita. Tužitelj ističe kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna. Navodi da prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio koliko će iznositi predmetna naknada jer tuženik nije tužitelju točno prezentirao koje će on troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste troškove tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Osim toga, predmetni Ugovor o kreditu, zaključen na opisani način, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, sastavljen na unaprijed otisnutom obrascu pripremljenom od strane prednika tuženika kao trgovca, zaključen je protivno odredbama članka 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022, u daljnjem tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Naime, člankom 49. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom svega navedenog, tužitelj ističe

– sukladno odredbama čl. 49. i 50. ZZP-a - kako je odredba ovakvog sadržaja u tipskom ugovoru, a o kojoj odredbi tužitelj kao potrošač nije pojedinačno pregovarao i koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nepoštena, a prema čl. 55. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za osiguranje naplate kredita, prednik tuženika je dana 14. ožujka 2018. naplatio od tužitelja iznos od 3.694,05 HRK / 490,28 EUR. U tom smislu, tužitelj ističe kako odredba čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Stoga, tužitelj potražuje od tuženika povrat iznosa od 490,28 EUR koji je uplatio tuženiku na temelju ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu. Tužitelj ističe kako odredba čl. 1115. ZOO-a određuje da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na iznos od dana stjecanja. Dakle, tužitelj potražuje od tuženika zatezne kamate na iznos od 490,28 EUR i to od dana 14. ožujka 2018. pa do isplate jer je tuženik nepošteni stjecatelj. VI. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže Naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6.2. Ugovora o kreditu broj 623406 od dana 14. ožujka 2018. godine koji su sklopili tužitelj KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Sberbank d.d., kao kreditor, koja glasi: „6.2. Premija za osiguranje rizika nemogućnosti plaćanja kredita: Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 4,60% (četiricijelašezdesetposto) na iznos glavnice kredita. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan uplate premije.“

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb isplatiti tužitelju KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), iznos od 490,28 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14.3.2018. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb isplatiti tužitelju KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ( stranica 30 spisa) navodi da prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, budući da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Navodi da Ugovorom o kreditu br. 623406 od 14. 3. 2018. (dalje: Ugovor o kreditu) u čl. 11.3. propisano je da ugovorne strane za sve sporove proizašle iz predmetnog Ugovora i u vezi s njim ugovaraju nadležnost suda u Zagrebu i mjerodavnost prava Republike Hrvatske. Odredbom članka 70. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje: ZPP) dopušten je ovakav sporazum mjesne nadležnosti suda ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. S obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. u kojoj je odlučeno da „su stranke imale pravo u skladu s odredbom čl. 70. st. 2. ZPP ugovoriti mjesnu nadležnost suda koji je mjesno nadležan prema toj odredbi. Tu su mogućnost stranke iskoristile ugovorivši mjesnu nadležnost Općinskog suda u Sesvetama na čijem području se nalazi sjedište tuženika“. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže Naslovu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da spis predmeta dostavi stvarno i mjesno nadležnom sudu u Zagrebu.

.Također, tuženik prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom dana 1. 4. 2025. pa tuženik prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove (kako navodi tužitelj u tužbi) sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“). Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. Dalje, u čl. 1111. st. 1. istog Zakona navodi se da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema navedenom, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja. Dakle, o tog trenutka stjecatelj je dužan vratiti ono što je stekao, a osiromašeni ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je stjecatelj stekao. Takav pravni stav o početku tijeka zastarijevanja kondikcijskih zahtjeva desetljećima je dijelila i naša sudska praksa. Tako je i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske (Dalje: VSRH) konzistentno tijekom desetljeća zauzimao stajalište da dospjelost stečenog bez osnove nastupa u trenutku stjecanja, a od kada je imovina stjecatelja povećana. Zastarni rok u vezi navedenog je opći zastarni rok od 5 godina od dana stjecanja, a s obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 1. 4. 2025., osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina od dana kad je tuženik stekao uplatu predmetnog iznosa naknade od strane tužitelja. Tuženik prigovara načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u ovoj tužbi. Naime, tužitelj u svojoj tužbi zahtijeva isplatu iznosa od 490,28 eura, dok kao vrijednost predmeta spora neosnovano označava iznos od 1.328,00 eura. Iako tužitelj ističe oba zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni) iznos vrijednosti predmeta spora mora odgovarati samo kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa. Drugim riječima, ovdje se radi o jednom zahtjevu koji ima dvije komponente — jednu deklaratornu (utvrđenje ništetnosti) i jednu kondemnatornu (izvršenje obveze, tj. isplata tražbine), s time da je deklaratorni preambul (prethodni deklaratorni zahtjev) nužna pretpostavka za kondemnatornu presudu. To znači da tužitelj prvo traži da sud utvrdi postojanje prava (deklaratorni zahtjev), a zatim traži od suda da temeljem tog utvrđenja naloži tuženiku isplatu novčanog iznosa (kondemnatorni zahtjev). Da je tome tako, tuženik u prilog dostavlja odluku Županijskog suda u Varaždinu br. Gž 1608/2016- 2 od 10. 11. 2017. prema kojoj: su tužitelji, pored kondemnatornog, istaknuli i deklaratorni tužbeni zahtjev, tzv. deklaratorni preambul, koji predstavlja nužnu logičku pretpostavku svake kondemnatorne odluke.“ .S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da u nastavku postupka tužitelj pravilno naznači vrijednost predmeta spora sukladno prigovorima tuženika. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 6. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove kao i premiju za osiguranje rizika nemogućnosti plaćanja kredita na način: „6.2. Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 4,60% (četiricijelašezdesetposto) na iznos glavnice kredita. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan uplate premije.“ Dakle, odredbe u Ugovoru jasno su postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje premije za osiguranje rizika nemogućnosti plaćanja kredita je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute premije. Također, tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. Time se potvrđuje da tužitelj iznosi generalizirane tvrdnje bez konkretnih dokaza. Također, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Također, potrebno je istaknuti odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti određene ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti koje su prethodile i koje su pratila sklapanje ugovora, druge ugovorne odredbe te, ukoliko postoji, drugi ugovor koji se odnosi na ugovor koji se ocjenjuje i koji predstavlja glavni ugovor Dakle, kako Direktiva, tako i ZZP utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe. To znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje premije za osiguranje rizika nemogućnosti plaćanja kredita. Nadalje, tužitelj u svojoj tužbi ističe da je tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer spomenuta odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, odnosno da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu jasno se može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. S obzirom na svojstvo tužitelja kao stranke u postupku, iskaz svjedoka u ovom kontekstu ne može se smatrati vjerodostojnim. Tužitelj je, nakon što je pročitao ugovor i upoznao se s njegovim uvjetima, imao potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati. Stoga, iz svega navedenog proizlazi da se tužitelj bez osnove i paušalno pozvao na odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača koje su mu odgovarale. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog. Slijedom navedenog, tuženik po punomoćniku predlaže da Naslov po provedenom postupku odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže tužitelja na plaćanje prouzročenih parničnih troškova tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana donošenja presude u ovom predmetu

3.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 14.04.2022. i 14.09.2023.,ugovor o kreditu, dopis HPB d.d. od 04.02.2025.,Prometnu karticu po kreditu, te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

4.Dakle predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o premiji za osiguranje rizika, te zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi.

5. Sporan je osnov tražbine tužiteljice, dok visina tražbine nije sporna (stranica 52 spisa).

6. Nije sporna pasivna legitimacija tuženika.

7.Uvidom u Ugovor o kreditu broj 623406 od dana 14. ožujka 2018. godine utvrđeno je da je sklopljen između tužiteljice KI iz [adresa], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Sberbank d.d., kao kreditora, kojim ugovorom je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 10.800,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate.

8.U članku 6.2. ugovora navedeno je: Premija za osiguranje rizika nemogućnosti plaćanja kredita: Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 4,60% (četiricijelašezdesetposto) na iznos glavnice kredita. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan uplate premije.“.

9.Iz sadržaja dopisa HPB d.d. od 4.veljače 2025. proizlazi da je prilikom isplate kredita tužiteljici naplaćena naknada za osiguranje naplate kredita na datum 14.03.2018. u iznosu od 3.694,05kn (stranica 19 spisa), a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 490,28 EUR.

10.Tužena je pravni sljednik Sberbank d.d., te sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva,te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva (rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-22/18434-2 od 14.04.2022. i Tt 23/36488-1 od 21.09.2023.).

11.Tužiteljica KI, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da 2018. godine odlučila se na podizanje kredita, s obzirom da su joj trebala sredstva za privatne svrhe. U svezi podizanja kredita obratila se Sberbanci koja je imala poslovnicu u ulici Republike u Osijeku. U navedenoj banci nakon što je zatražila podizanje kredita dan joj je unaprijed pripremljen tekst ugovora o kreditu da pročita. Ugovor je pročitala, te je smatrala da je razumjela odredbe ugovora. Razumjela je odredbu o iznosu kredita, kolika je kamata, kolika je mjesečna rata, koliki je rok otplate kredita. Ugovor je bio uzmi ili ostavi. Ne može se sjetiti da li je pročitala čl. 6 Ugovora o naknadama za obradu zahtjeva i premiji za osiguranje rizika za nemogućnosti plaćanja kredita. Nije joj bilo ništa naglašeno u svezi navedenog niti objašnjeno na koji način i po kojim parametrima će se naknade te premije za osiguranje rizika zbog nemogućnosti plaćanja kredita naplaćivati. Ne sjeća se da joj je uz ugovor predočena ikakva dodatna dokumentacija. Uopće se ne sjeća da joj je ikakva premija za osiguranje kredita spominjana. U vrijeme sklapanja ugovora bila je zaposlena na Medicinskom fakultetu u Osijeku kao asistent, te na Fakultetu za dentalnu medicinu u Osijeku, također kao asistent. Nije imala privatnu firmu, niti obrt. Kredit je sama otplatila. U ugovoru nije uočila odredbu o mjesnoj nadležnosti, niti joj je u banci rečeno koji će sud biti nadležan za slučaj spora. Odlazak na sud u Zagreb bi joj prouzročio dodatne troškove putovanja i to benzina, cestarine i boravka u Zagrebu. Kod sklapanja ugovora nije uočila odredbu da je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, niti joj je to itko rekao, a ugovor je sklopila u poslovnici Sberbanke u Osijeku. Kredit je redovito otplatila,te ga je sama otplatila. Pri sklapanju ugovora o kreditu samo joj je predočen ugovor ali nikakva dodatna dokumentacija nije uručena. Ne sjeća se da li je išla kod javnog bilježnika (stranica 56 spisa).

12.Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen(st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

14.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

15. Odredbom članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Člankom 55. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16.Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.6.2 predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun premije za osiguranje rizika zbog nemogućnosti plaćanja kredita, a koja premija je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za osiguranje naplate kredita tuženik te troškove te opravdanost tih troškova odnosno navodnu štetu nije uopće izračunavao, niti procjenjivao, niti naveo o čemu ovisi iznos naknade i što konkretno pokriva.

17.S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za osiguranje naplate kredita u utuženom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za osiguranje naplate kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

18.U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

18.1.Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

18.2.Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.

19.Tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.

20.Člankom 11.st.3. predmetnog ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena je stvarna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke ( stranica 11 spisa).

21.Odredbom čl. 48. ZPP propisano je da za suđenje protiv pravnih osoba opće mjesno nadležan je sud na čijem području se nalazi njihovo registrirano sjedište. Odredbom čl. 59. ZPP je propisano da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Odredbom čl.70. ZPP je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan (st 1.),te taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

22.Presudom Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Oceano Grupo Editorial SA protiv Rocio Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv K Alcon Prades i dr., je navedeni sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

23.Na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 5.studenog 2020. godine donijet je Zaključak broj Su IV-308/2020 toč. 11.:

„Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti“.

24.Prema mišljenju ovog suda nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku za postupanje u ovom predmetu.

25.Dakle, s obzirom na pravnu prirodu spora za navesti je da ugovor o kreditu, koji je pisan na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je pripremio tuženik, u smislu Zakona o zaštiti potrošača predstavlja potrošački ugovor, a svaka odredba ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" 79/07).

26.U konkretnom slučaju s obzirom da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj nije posebno pregovarano, a što je nedvojbeno utvrđeno na temelju iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu stranke koja je iskazivala kako je naprijed navedeno, a koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pa bi tužiteljica na koju se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača koji nije imala utjecaja na njen sadržaj, a ima prebivalište u [adresa] bila izvrgnuta znatnim dodatnim troškovima u slučaju vođenja sudskog postupka radi zaštite svojih prava pred sudom u Zagrebu (prema sjedištu tuženika - banke), obzirom na udaljenost od mjesta stanovanja, i to kako njezinim ( troškovi puta, boravka u Zagrebu, izostanak s posla) tako i njezina punomoćnika (troškovi putovanja, izbivanja iz pisarnice i sl).

27.Dakle, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužiteljice i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu dana 14.ožujka 2018, te da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede nadležnosti suda na koju ona nije mogla utjecati, tj . predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita, pa se sukladno Zakonu o zaštiti potrošača takva odredba smatra ništetnom. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora u dijelu o mjesnoj nadležnosti suda. Stoga je prema mišljenju ovog suda, a s obzirom na sve naprijed izloženo nadležan za suđenje u ovom predmetu Općinski sud u Osijeku. Također je za navesti da iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu stranke, te upozorene na dužnost kazivanja istine proizlazi da je ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Osijeku, te u svezi navedenog za navesti je kako je naprijed navedeno da odredbom čl. 59 ZPP je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, što znači da je to pravilo ujedno i pravilo o opće mjesnoj nadležnosti za sporove koji proizlaze iz pravnih odnosa poslovne jedinice i da za primjenu tog pravila nije odlučno to što poslovna jedinica ( podružnica) eventualno nije upisana i evidentirana u sudskom registru već da je obavljala djelatnost plasmana kredita, a što je ovdje slučaj ( Županijski sud u Zagrebu Gž- 4725/23-2 od 26. ožujka 2024.).

28.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP.

28.1.Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 353,08 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za

sastav tužbe po Tbr. 7.t.1 u visini od 50 bodova,

sastav pisanog podnesaka od 28.04.2025. (Tbr.8.t.1.) 50 bodova,

te za zastupanje na ročištu od 12.11.2025. (Tbr.9.t.1.) 50 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u Iznosu od po 26,54 EUR,

29.Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

30.S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 22.prosinca 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte