REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1485/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik u Koprivnici, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7051/2024-11 od 16. srpnja 2025., u sjednici održanoj 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari sadržane u točkama I. i II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7051/2024-11 od 16. srpnja 2025. te se u tom dijelu presuda potvrđuje.

II. Djelomično se prihvaća tuženičina žalba protiv odluke o parničnim troškovima sadržane u točki III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7051/2024-11 od 16. srpnja 2025. na način da se odbija zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 979,25 eura sa zateznim kamatama od 16. srpnja 2025., dok se za iznos od 245,29 eura sa zateznim kamatama od 16. srpnja 2025. žalba odbija i potvrđuje pobijana presuda.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

- utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3259361 sklopljenog 7. veljače 2006. između tužitelja i tuženice sljedećeg sadržaja: „3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (točka I. izreke),

- naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 325,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2006. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke),

- naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 37. stavka 1., u vezi s odredbom članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP) kad je raspravnim rješenjem od 3. srpnja 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.652,22 eura, jer smatra da je istu trebalo odrediti prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a budući da se oba zahtjeva temelje na istoj pravnoj osnovi, vrijednost deklaratornog zahtjeva da nikako ne može biti veća od vrijednosti kondemnatornog zahtjeva. Navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. u vezi s člankom 186.c ZPP-a, jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Ističe da obrazloženje presude nije sastavljeno u skladu s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP-a. Prigovara i počinjenju apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe da sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke je li sporna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Navodi da je sud pogrešno nepostojanje pojedinačnog pregovaranja izjednačio s preostalim pretpostavkama ništetnosti te uopće nije proveo test poštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje: ZZP/03), jer nije naveo u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. U odnosu na zahtjev razumljivosti, smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osporava shvaćanje prvostupanjskog suda u vezi s istaknutim prigovorom zastare te dosuđeni tijek zateznih kamata, a u vezi s time ističe i da sud ne daje razloge o tome zašto tuženicu smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO). S obzirom na to da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, dakle radi se eventualno o zabrani manjeg značaja, smatra da je pravilnom primjenom članka 326. stavka 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti, jer se ništetnost više ne može isticati. Pobija i odluku o parničnim troškovima, posebice zato što bi za pravilno utvrđenu vrijednost predmeta spora od 325,00 eura tužitelju za svaku dosuđenu radnju pripao trošak u visini od 25 bodova odnosno 50,00 eura. Osim toga, navodi da je sud tužitelju pogrešno dosudio i trošak sastava podneska od 13. svibnja 2025. u kome ponavlja ranije iznesene navode i citira sudsku praksu te trošak pristupa ročištu za objavu presude, jer ti troškovi nisu bili nužni. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava. Potražuje trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženice sud prvog stupnja postupio je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari, a djelomično je osnovana protiv odluke o parničnim troškovima.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-3259361 od 7. veljače 2006., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, kojim je tužitelju odobren gotovinski kredit u iznosu od 15.676,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a koja ugovorna odredba se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita. Posljedično tome, tužitelj zahtijeva vraćanje po toj osnovi naplaćenog iznosa jednokratne naknade od 325,00 eura sa zateznim kamatama od 7. veljače 2006. do isplate.

7. Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev uz zaključak da je riječ o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te je bila uvjet sklapanja istog, da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 3,30% od iznosa kredita, da je tužitelj platio tuženici naknadu u utuženom iznosu, a tuženica nije dokazala opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sud zaključuje da sama činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita te je očito da je sporna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, pa je ta odredba nepoštena u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 te ništetna u smislu članka 87. stavka 1. istog Zakona. Sud prvog stupnja je prihvatio i restitucijski zahtjev te je obvezao tuženicu da vrati tužitelju primljeni iznos od 325,00 eura sa zateznim kamatama od dana stjecanja prema odredbama članka 323. stavka 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a. Prigovor zastare odbijen je pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.

8. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

9. Protivno žalbenim navodima, presuda je razumljiva i valjano obrazložena te se može ispitati u odnosu na sva sporna pitanja, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

10. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Obrazloženje presude je sastavljeno na način kako je to propisano odredbom članka 338. stavka 4. ZPP-a pa nije ostvarena bitna povreda iz čanka 354. stavka 1. ZPP-a.

12. Neosnovan je žalbeni navod da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda iz članka 326. i članka 186.c u vezi s člankom 354. stavkom 1. ZPP-a, jer da je odlučeno o zahtjevu koji nije bio dospio prije zaključenja glavne rasprave. Predmet spora je prvenstveno utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe ugovora, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (članak 328. ZOO-a) i neovisno je o dospijeću tražbine. Dosuđeni tijek zateznih kamata rezultat je zakonske odredbe članka 1115. ZOO-a kojom je uređeno vraćanje stečenog bez osnove i nije u izravnoj vezi s početkom tijek zastarnog roka za vraćanje stečenoga po osnovi ništetne ugovorne odredbe.

13. Protivno žalbenim navodima, suda prvog stupnja je utvrdio sve odlučne činjenice za provođenje testa poštenosti na temelju odgovarajućih odredaba ZZP/03.

14. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema članku 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Posljedica nepoštene odredbe je ništavost (članka 87. ZZP/03).

15. Nije sporno da je tužitelj potrošač niti je u žalbenoj fazi postupka sporno da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo na način da je tužitelj kao potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe.

16. Iz citiranih odredaba ZZP/03 proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti transparentne i poštene.

16.1. Zahtjev transparentnosti, sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača. Iako je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženica kao banka vodila računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogla razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

18. U skladu s člankom 59. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama sklopljeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

19. S obzirom na to da sama ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženica ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženica mogla razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja značajne neravnoteže, odredbama članka 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02. i 141/06.). Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Istovremeno, neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

21. Osim toga, s obzirom na sadržaj odredbe članka 83. ZZP/03, ovaj sud primjećuje da je tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova veznih za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (članak 9. Ugovora). Predmetni ugovor sadrži i odredbu o promjenjivoj kamati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i valutnoj klauzuli kojom se glavica kredita veže uz švicarski franak. Općepoznato je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odlukom istog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., protiv kojih su revizije odbijene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da je i tuženica u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredaba te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

22. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Valja ukazati da je Sud Europske unije u odluci spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

24. Proizlazi, dakle, da je prvostupanjski sud osnovano predmetnu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita utvrdio ništetnom.

25. Neosnovano je pozivanje tuženice na odredbu članka 326. stavka 2. ZOO-a koja predviđa mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženicom i drugim bankama), ne radi se o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

26. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, pobijanom presudom je pravilnom primjenom članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a odlučeno i o zahtjevu tužitelja za isplatu novčanog iznosa primljenog na ime naknade za obradu kredita, radi čega je žalba tuženice neosnovana i u ovom dijelu.

27. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare s obrazloženjem da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, kao posljedice ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, i pritom se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela broj: Su- IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

28. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o tijeku zateznih kamata. S obzirom na to da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nesavjesna (nepoštena) stjecateljica, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zatezne kamate od dana plaćanja te naknade. Slijedom navedenog, neosnovani su i u ovom dijelu žalbeni navodi tuženice.

29. Međutim, osnovana je tuženičina žalba protiv odluke o parničnim troškovima, prvenstveno iz razloga što je sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora.

29.1. Tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.652,22 eura budući da je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 325,00 eura postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za koji vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura, a sud prvog stupnja je povodom prigovora tuženice na tako utvrđenu vrijednost predmeta spora istu prihvatio na temelju članka 37. stavka 1. ZPP-a.

29.2. S obzirom na to da je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za vraćanje iznosa kojega je tuženica naplatila na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, taj se deklaratorni dio zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora već tužiteljici treba odmjeriti troškove postupka prema visini postavljenog zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.).

29.3. Tužitelju je stoga, prema tako postavljenoj vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025., dalje: Odvjetnička tarifa), prema članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a trebalo priznati troškove za sastavljanje tužbe 25 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastavljanje podneska od 13. ožujka 2025. 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), za zastupanje na ročištu 3. srpnja 2025. 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) i za ročište za objavu presude 12,5 bodova (Tbr. 9. toč. 3.), dakle ukupno 87,5 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 218,75 eura.

29.4. Ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude (članak 335. ZPP-a). Na ovom ročištu sud ukratko iznosi razloge presude (članak 336. stavak 1. ZPP-a). Odredbom Tbr. 9. toč. 3. Odvjetničke tarife propisano je da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz tbr. 7 toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. Imajući u vidu citirane odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude - za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Protivno žalbenim navodima, radi se stoga o radnji potrebnoj za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

29.5. Osnovano, međutim, žalitelj prigovara da tužitelju nije trebalo priznati trošak podneska od 13. svibnja 2025., jer taj trošak nije bio potreban s obzirom na to da se njime tužitelj jedino referira na sudsku praksu koja je u predmetnoj pravnoj stvari već općepoznata, a osim toga sud tužitelju nije niti odobrio podnošenje toga dodatnog očitovanja u skladu s člankom 299.a stavkom 2. ZPP-a.

29.6. Nadalje, tužitelju prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva pripada trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu od po 13,27 eura, tako da tužitelju pripadaju parnični troškovi u ukupnom iznosu od 245,29 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a), dok je za razliku do 1.224,54 eura odnosno za iznos od 979,25 eura zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i u tom smislu preinačiti pobijanu odluku.

30. Slijedom navedenog, u odnosu na odluku o glavnoj stvari valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, a u odnosu na odluku o parničnim troškovima žalbu djelomično prihvatiti i odluku preinačiti, a u preostalom dijelu odbiti i potvrditi pobijanu odluku, na temelju članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

31. Budući da je tuženica uspjela sa žalbom samo protiv odluke o troškovima postupka kao sporedne tražbine, ne pripada joj trošak žalbenog postupka (arg. iz članka 35. stavak 1., članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a).

U Puli 22. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus