REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1470/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženog Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB 36514183925, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama obiju parničnih stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10013/2021-29 od 22. svibnja 2025., u sjednici održanoj 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari sadržane u točkama I.-IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10013/2021-29 od 22. svibnja 2025. te se u tom dijelu navedena presuda potvrđuje.

II. Preinačuje se, djelomičnim prihvaćanjem žalbi tužitelja i tuženika, odluka o parničnim troškovima sadržana u točki IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10013/2021-29 od 22. svibnja 2025. tako da u tom dijelu odluka glasi:

„Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.219,67 eura sa zateznim kamatama od 22. svibnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za preostali iznos od 187,50 eura odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova kao neosnovan.“

III. Odbijaju se zahtjevi obiju parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

- utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 02143 sklopljenog 12. svibnja 2008. između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (dalje: CHF), sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja (točka I. izreke),

- utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba toč. 9.1. Općih uvjeta ugovora o kreditu, Inačica: CHF: 2008-I-2, koji su sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit. Visina obroka je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu. “ (točka II. izreke),

- naloženo je tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju ZD 1.474,64 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno određene mjesečne iznose, od kojih na prvi od 30. rujna 2008., a na posljednji od 30. travnja 2014., do isplate (točka III. izreke),

- naloženo je tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju ZD 7.082,01 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno određene mjesečne iznose, od kojih na prvi od 30. lipnja 2008., a na posljednji od 31. ožujka 2015., do isplate te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 2.407,17 eura sa zateznim kamatama od 22. svibnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana (točka IV. izreke) i

- odbijen je, kao neosnovan, zahtjev u dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi ništetnim točku II. Ugovora u dijelu kojim je određen iznos kredita u iznosu 33.860,38 CHF te točku III. Ugovora povezano sa točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica:

CHF: 2008-I-02 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečna obroka (točka V. izreke).

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje stranke.

2.1. Tužitelj pobija žalbom odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki IV. izreke navedene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da obrazloženje odluke u odnosu na pobijani dio proturječi sadržaju isprava, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP), jer da je netočan navod da podnesak tužitelja od 8. kolovoza 2023. ne prileži spisu budući da je iz e- komunikacije i e-predmeta razvidno da je podnesak tužitelja zaprimljen na sud upravo navedenog datuma, iako je datiran 4. srpnja 2023. Razlog u nepoklapanju datuma da leži u općepoznatoj činjenici štrajka sudskih službenika, radi čega su podnesci evidentirani u e-predmetu s više od mjesec dana kašnjenja. Pobija i dio odluke kojim mu je za podnesak od 10. prosinca 2024. priznato samo 25 bodova. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbe.

2.2. Tuženik protiv navedenih točaka presude podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prigovara počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Osporava utvrđenje da je tuženik jednostrano promijenio kamatnu stopu, jer je ista bila fiksna kroz otplatni plan sve do 2014., kad su na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju vjerovnici morali odrediti fiksnu maržu i referentnu kamatnu stopu (3M LIBOR), no i tada je kamatna stopa padala, iz čega je razvidno da je do eventualnih promjena došlo isključivo zbog zakonskih promjena, a ne jednostranom odlukom tuženika. Navodi da je sud pogrešno retroaktivno utvrdio da 3M LIBOR vrijedi od početka ugovornog odnosa. Ističe da sud nije obrazložio kako je došao do zaključka da tužitelj ima svojstvo potrošača te s time u vezi osporava utvrđenja suda kao nepotpuna. Osporava shvaćanje prvostupanjskog suda u vezi s istaknutim prigovorom zastare, jer da se neosnovano pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske budući da je ništetnima utvrdio samo pojedine odredbe Ugovora. Pobija i odluku o troškovima postupka, posebice u dijelu kojim je tužitelju priznat trošak sastava podnesaka od 18. siječnja 2022. i 27. kolovoza 2022. u iznosu od po 200,00 eura, u kojima tužitelj samo ponavlja prethodno istaknute argumente pa isti nisu bili nužni za vođenje postupka, te trošak sastava podneska od 10. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 eura, koji nije obrazložen. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti presudu te predmet vratiti na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom, uz naknadu troškova žalbe.

3. Sa žalbama je postupljeno prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok su žalbe protiv odluke o parničnim troškovima djelomično osnovane.

6. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 02143 sklopljenog 12. svibnja 2008. između parničnih stranaka te kondemnatorni (restitucijski) zahtjev za vraćanje iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o otplati kredita uz valutnu klauzulu prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja i promjenjivu kamatnu stopu, koje su sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

6.1. Među strankama nije sporno da je navedenim Ugovorom o kreditu tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 33.860,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan isplate uz rok otplate od 84 mjeseca te uz redovnu kamatu od 6,25% godišnje koja je promjenjiva sukladno članku 9.1. Uvjeta ugovora o kreditu. Nesporno je i da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata te da je tečaj CHF rastao. Nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.

6.2. Sporno je jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, je li nastupila zastara te visina tužbenog zahtjeva.

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i na temelju izvedenih dokaza čitanjem isprava, provođenjem financijskog vještačenja te saslušanjem svjedoka i tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj potrošač s obzirom na to da je ugovorom o kreditu odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF radi kupovine vozila tužitelju kao fizičkoj osobi, a tuženik nije dokazao da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.),

- da tužitelj, kao prosječni potrošač, koji prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja, nije bio informiran o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno da tužitelj, kao prosječni potrošač koja ne raspolaže stručnim znanjem, nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute CHF kao „valute utočišta“, koja je bila poznata tuženiku, jer novčarske institucije, pa tako i tuženik, prihvaćaju opći rizik valutne klauzule, dok s druge strane potrošač prihvaća i dodatni rizik specifičan za CHF što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, dok potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, dakle da tužitelju nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze,

- da je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač, već samim ugovornim odredbama koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da tužitelj nije dobio nikakva posebna objašnjenja u pogledu načina promjene kamatne stope, a da je odredba Uvjeta ugovora iz koje proizlazi da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi kao i promjene uvjeta refinanciranja koji su temelj kalkulaciji kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja neposredno ili posredno imaju slični učinak te da pod tim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, suviše općenita i kao takva ne nudi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate,

- da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača,

- da iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka jasno proizlazi da su izmjene kamatne stope posljedica promjene 3M Libora i PDV-a koje tuženik nije pratio u skladu s ugovorenim uvjetima, već kada je Libor padao tuženik je jednostranim odlukama povisivao svoju maržu, a koja je trebala ostati nepromijenjena kroz cijelo razdoblje otplate kredita pa su zbog toga u mjesečnim anuitetima nastale razlike s osnove kamatne stope, koja je padala u odnosu na početno ugovorenu, ali ne onoliko koliko je trebala da su se pratili ugovoreni parametri,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom jednostrane promjene kamatne stope, primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro iznosi 1.472,84 eura, a ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 7.082,01 eura.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te odredbu točke 9.1. Općih uvjeta ugovora o kreditu, Inačica: CHF: 2008-I-2, koji su sastavni dio Ugovora o kreditu broj 02143, sklopljenog 12. svibnja 2008. između tuženice kao davateljice kredita i tužitelja kao korisnika kredita, a koja glasi: „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit. Visina obroka je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu.“ (točka II. izreke), utvrdio ništetnima te je naložio tuženiku vratiti tužitelju uplaćene iznose na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu u iznosu koji je utvrđen financijskim vještačenjem sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen do isplate, na temelju odredaba članaka 71., 96., 98. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007.; dalje: ZZP/07) te odredaba članka 323. stavka 1., članka 1111. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO). Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

9. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijanom presudom pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu.

10. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude ne proturječi razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni proturječni niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

12. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrdio sve odlučne činjenice, a činjenična osnova na kojoj je utemeljena prvostupanjska presuda u tom dijelu nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Žalitelj je tužitelju svojstvo potrošača prvi put osporio u žalbi iako je tu tvrdnju tužitelj iznio još u tužbi. U kontekstu žalbenog razloga nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice (članak 352. stavak 1. ZPP-a). Osim toga, prema članku 3. ZZP/07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV- 56/2023-9 od 23. studenoga 2023.). Činjenica da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao potrošač u smislu citiranog propisa proizlazi iz tužiteljevog iskaza u kome je naveo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila za osobne potrebe, a tuženik suprotne tvrdnje tijekom prvostupanjskog postupka nije iznosio pa nije ni predlagao dokaze o protivnom odnosno da je vozilo kupljeno u poslovne svrhe. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelj imao status potrošača jer da bi u takvom slučaju sporni Ugovor imao naziv potrošački ugovor budući da sam naziv ugovora nije pravno odlučan, već njegov sadržaj i okolnosti sklapanja.

14. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Iz izvedenih dokaza sud je pravilno utvrdio da su osporene odredbe sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ali i da se o osporenim odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori, što se žalbom ni ne osporava.

16. Iz prethodno citirane odredbe članka 96. ZZP/07 proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne.

16.1. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženik kao zajmodavac vodio računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogao razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo.

16.2. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP/07, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već da razumije konkretno funkcioniranje predmetnog financijskog mehanizma i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze tijekom cijelog trajanja tog ugovora. S obzirom na opseg informiranosti koji proizlazi iz teksta ugovora i izostanak drugih dokaza na ovu okolnost, opravdano se može zaključiti da ovaj zahtjev nije bio zadovoljen, kako je u osnovi zaključio i sud prvog stupnja.

17. Odredba ugovora o kreditu kojom se predviđa da je valuta obračuna strana valuta, a kuna valuta plaćanja, što za učinak ima to da valutni rizik snosi korisnik kredita bez ograničenja, stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka proizašlima iz navedenog ugovora na štetu potrošača, a tuženik nije mogao razumno očekivati, da je postupio transparentno s potrošačem, da bi potrošač prihvatio neproporcionalan valutni rizik koji proizlazi iz takve ugovorne odredbe. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju ovog suda riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 96. stavka 1. ZZP/07 pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu članka 102. stavka 1. ZZP/07 kada je ugovornu odredbu kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnom.

18. Ništetnom je utvrđena i odredba točke 9.1. Uvjeta ugovora kao ugovorna odredba koja ovlašćuje tuženika na jednostranu promjenu kamatne stope u skladu s njegovom odlukom. Žalitelj neosnovano osporava takvo utvrđenje suda prvog stupnja. Naime, prema točki 9.1. Uvjeta ugovora visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak te pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit, ali pritom nije određeno na koji način svaki od tih parametara utječe na promjenu kamatne stope.

19. Odredbom članka 269. stavka 2. ZOO propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a prema odredbi članka 272. stavka 1. tog Zakona činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži potrebne parametre za određivanje kamatne stope, a iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da se ta kamatna stopa mijenjala i na štetu tužitelja. Zbog toga je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, u smislu odredbe članka 270. stavka 1. ZOO ništetna.

20. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplaćene iznose na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredaba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem, sa zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate, temelji se na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. i članka 1115. ZOO-a.

21. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kada je odbio tuženikov prigovor zastare, jer se prema članku 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a tek je u ovom postupku utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredaba kao prethodno pitanje i prihvaćen zahtjev za vraćanje više plaćenog na temelju tih ugovornih odredaba. Odluka je u tom dijelu i u skladu s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka za utvrđenje ništetnosti postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO nije niti počeo teći.

22. Uslijed navedenog, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u odnosu na odluku o glavnoj stvari na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

23. Odluku o parničnim troškovima žalbom pobijaju obje parnične stranke.

23.1. Pobijanom odlukom su na temelju članka 154. stavka 5. ZPP-a tužitelju priznati troškovi postupka u ukupnom iznosu od 2.407,17 eura, od čega 1.450,00 eura za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, PDV u iznosu od 362,50 eura, nagrada za vještačenje u iznosu od 331,81 eura te trošak sudske pristojbe za tužbu 129,84 eura i za presudu 133,02 eura. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 8. kolovoza 2023. s obrazloženjem da takav podnesak ne prileži spisu.

23.2. Žalba tužitelja osnovana je u dijelu kojim pobija odbijajući dio odluke za naknadu troška podneska od 8. kolovoza 2023., jer je iz e-spisa vidljivo da su osnovane žalbene tvrdnje kako je toga dana u e-spis zaprimljen podnesak koji je poslan 4. srpnja 2025. Međutim, za sastavljanje toga podneska tužitelju pripada 25 bodova prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.; dalje: Tarifa) umjesto zahtijevanih 100 bodova. U odnosu na podnesak od 10. prosinca 2024. prvostupanjski je sud pravilno odredio nagradu u vrijednosti 25 bodova, jer se i po ocjeni ovog suda radi o podnesku iz Tbr. 8. toč. 4. Tarife.

23.3. Nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženika u odnosu na opravdanost priznanja troška za sastavljanje podneska od 18. siječnja 2022. u vrijednosti 100 bodova, jer se tim podneskom tužitelj očitovao na odgovor na tužbu pa je riječ o podnesku iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Međutim, podneskom od 27. kolovoza 2022. tužitelj je u cijelosti ponovio navode iz prethodnog podneska od 18. siječnja 2022. pa je osnovana žalba tvrdnja da je taj trošak u vrijednosti 100 bodova bio nepotreban. Podnesak od 10. prosinca 2024. ne može se smatrati nepotrebnim budući da se njime tuženik referirao na podnesenu pisanu izjavu predloženog svjedoka i usprotivio korištenju te izjave kao dokaza u postupku.

24. Slijedom navedenoga, odluku o parničnim troškovima valjalo je preinačiti i ukupne parnične troškove umanjiti za vrijednost 75 bodova (100 bodova po žalbi tuženika umanjeno za 25 bodova po žalbi tužitelja) ili 187,50 eura te u tom dijelu odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka, a za preostalih 2.219,67 eura žalbu odbiti i potvrditi odluku o parničnim troškovima sadržanu u pobijanoj odluci.

25. Budući da je tuženik tek djelomično uspio sa žalbom protiv odluke o parničnim troškovima, dok je tužiteljev uspjeh sa žalbom prebijen tuženikovim, odbijeni su zahtjevi obiju parničnih stranaka za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 2. ZPP-a).

U Puli 22. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus