REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-128/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. u Rijeci, Jadranski trg 3a, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 27. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5103764719 sklopljenog 18. prosinca 2007. između DŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB:23057039320 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjesto hrk), obračunate s datumom ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1061,22 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 28. prosinca 2007. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.103,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 132,32 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) koji su sklopili DŠ, kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. Pasivna legitimacija proizlazi iz toga što su **.**.2007. DŠ i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 51400607- 5103764719, i to tuženik kao kreditor, a DŠ kao korisnik kredita. Odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i to kako slijedi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjesto hrk), obračunate s datumom ugovora. Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 41.503,96 kn i 5.623,42 kn dana 24. prosinca 2007. i 868,41 kn dana 28. prosinca 2007., odnosno ukupno 7.995,79 kn/ 1061,22 EUR, i to zaključno s danom 28. prosinca 2007. Tužitelj nadalje navodi kako je korisnik kredita potrošač, a podredno, i da nije potrošač, ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila bi ništetna. Naime, ovdje se radi o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Tužitelj ukazuje kako je ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna, a to iz razloga što se među strankama o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tužitelj ističe da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, eventualnoj svrsi naknade te relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Tužitelj posebno napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je tako i postupio. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno odredbi čl. 1115.ZOO-a. Slijedom navedenog, tužitelj u ovom postupku potražuje naplaćeni iznos naknade od 1061,22 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Nadalje, tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva pri čemu ističe da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita, smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva te da nije točno da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Zaključno, tuženik osporava utuženi tijek zatezne kamate te ističe prigovor zastare. U daljnjem tijeku postupka tuženik je učinio učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

3. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

4. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to:

Obavijest o ustupu tražbine (list 6. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine – cesija (list 9. -14. spisa), kreditnu dokumentaciju (list 15. i 27. -52. spisa), Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 16. spisa), Ugovor o kreditu broj 51400607-5103764719 (list 17. – 26. spisa), sudsku praksu i stručnu literaturu (list 69.- 95., 112.-127., 130.- 185. spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i općih uvjeta tuženika (list 96.- 102. spisa), presudu suda EU C-621/17 (list 103.-111. spisa), prikaz procesa obrade kredita (list 128.-129. spisa), potvrdu o obračunu naknade (list 186. spisa), letak tuženika (list 187.- 189. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka DŠ (list 241.- 244. spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103764719 od 18. prosinca 2007. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,000 % na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunato s datumom ugovora, a koja se naplaćuje prije korištenja kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 1.061,22 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja, a za koji iznos tužitelj tvrdi da predstavlja korist koju je tuženik ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe u vidu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Između stranaka nije sporno da je je tuženik s korisnikom kredita DŠ dana 18. prosinca 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103764719, nije nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 8. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji, niti je sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 1.061,22 EUR.

8. Sporne su osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li je dio odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetan te ima li tužitelj posljedično pravo na isplatu uplaćenog iznosa na ime ulazne naknade. Sporna je aktivna legitimacija imajući u vidu tuženikovu tvrdnju kako predmet tužbe nije mogao biti predmet cesije, sporno je da li je li nastupila zastara utuženog potraživanja, status potrošača korisnika kredita te utuženi tijek zateznih kamata na iznos naknade.

9. Iz predmetnog Ugovora o kreditu (list 17. – 26. spisa) razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Radilo se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine (čl.3. Ugovora o kreditu), dakle namjena je bila za osobne potrebe korisnika kredita.

10. U svom iskazu danom danom na ročištu održanom 27. studenog 2025. (list 241.-244. spisa), proizlazi da je DŠ kredit podigao za svoje osobne potrebe odnosno za kupnju stana.

11. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju kreditnih sredstava za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, pri čemu je sud prihvatio iskaz svjedoka kao logičan i uvjerljiv te u skladu s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja naglasiti kako niti iz jednog dokaza dostavljenog u spis ne proizlazi da je korisnik kredita DŠ kredit koristio u bilo kakve poslovne svrhe, a niti da bi isti kao korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kredit bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

12. Nadalje, odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 182.211,12 CHF obračunata po srednjem tečaju banke na puštanja kredita u tečaj, dok je dijelom odredbe čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,000 % na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunato s datumom ugovora, a koja se naplaćuje prije korištenja kredita.

13. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine/cesiji (list 9. -14. spisa) je utvrđeno da su DŠ i tužitelj sklopili taj Ugovor 8. lipnja 2023. te da je, između ostaloga, ugovoreno da DŠ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, i to tražbina s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

14. Tražbina iz predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

15. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

17. Valja naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svog prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik DŠ. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda neosnovani su tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije.

18. Pri tome valja naglasiti i da Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa javno je dostupna na internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja gore navedene presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

20. Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka DŠ na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, na pregovaranja o njegovim odredbama, na okolnost pružanja obavijesti od strane tuženika prilikom njegovog sklapanja te na okolnost plaćanja naknade za obradu kredita.

21. U svom iskazu svjedok je naveo u bitnome da je krajem 2007. odlučio kupiti stan te je otišao u Erste banku čiji je bio klijent zatražiti stambeni kredit. Odgovarajući na upite svjedok je iskazao da mu je stan bio potreban za stanovanje, da je tekst ugovora o kreditu sastavila banka, da nije imao mogućnost pregovora odnosno utjecaja na sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu, da mu u banci nisu objasnili na što se odnosi konkretna naknada i koje protuusluge dobiva niti su mu rekli na koji način su došli do visine ulazne naknade, ali svjedok se sjeća da je u ugovoru pisalo 1% od ugovorenog iznosa. Svjedok je iskazao i da stan koji je kupio sredstvima iz kredita nije nikada iznajmljivao te da je pročitao Ugovor o kreditu. Na upit da li je uočio odredbu ugovora koja se odnosi na ulaznu naknadu, svjedok je odgovorio da je bilo masu podataka i naknada i kamata te svega ostaloga pa nije preispitivao točno što sve to znači. I tih 1% naknade je vidio prije neku godinu kada je čitao ugovor. Na upit da li je pitao službenika banke da mu pojasni tu odredbu, odgovorio je da nije, dok je na upit da li je pokušao pregovarati oko te odredbe, odgovorio da nije, da je ispoštovao ono što je bilo u ugovoru, da ne zna da li je ta odredba trebala biti u njemu, da mu banka uopće nije ponudila mogućnost pregovora. Zaključno, na upit da li mu je banka uopće pokušala objasniti bilo što iz Ugovora, svjedok je odgovorio da misli da nije.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

23. Slijedom svega navedenog, dio odredbe koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač, korisnik kredita DŠ, imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

25. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

26. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

27. Prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastrani rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

29. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja. Iz od strane tuženika dostavljene potvrde o isplaćenoj naknadi (list 186. spisa) proizlazi da je naknada naplaćena 18. prosinca 2007. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva postavljenog u postupku, temeljem odredbe čl. 2. ZPP-a, stopa zatezne kamate dosuđena je od 28. prosinca 2007., i to po stopi određenoj prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

30. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove presude.

31. U odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor suviše naznačene vrijednosti predmeta ovog spora, sud je istu raspravnim rješenjem od 27. studenog 2025. temeljem odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a odredio u iznosu od 2.122,44 EUR. Naime, tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.061,22 EUR, pri čemu je kao vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva naznačio iznos od 1.400,00 EUR. Posljedica ništetnosti sporne odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 1.061,22 EUR, pa zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u konkretnom slučaju služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu. Stoga je po mišljenju ovog suda vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 2.461,22 EUR suviše visoko naznačena.

32. Odluka o troškovima postupka iz t. III., IV. i V. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a te prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.122,44 EUR. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT).

33. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 11. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 16. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 27. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR.

34. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 35,53 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 67,68 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.103,21 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke.

35. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.

36. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 15. travnja 2025. jer isti prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tužitelj navode sadržane u tom podnesku, mogao istaknuti i na ročištu održanom 16. rujna 2025., a za zastupanje na kojem mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Također, tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos na ime sudske pristojbe na presudu jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a te vrijednosti predmeta ovog spora ne pripada, niti mu je priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda.

37. Slijedom navedenog, tužiteljev je zahtjev za naknadom troška ovog parničnog postupka valjalo odbiti za iznos od 132,32 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. IV. izreke presude.

38. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke a sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 22. prosinca 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.