1  Poslovni broj: P-2894/2025-51

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Snježani Karlušić, u pravnoj stvari tužiteljice IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima Monici Golub i Ivani Miloš, odvjetnicama iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&partneri d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/3, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice NH, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Nenada Horvata i zamjenika punomoćnika tuženika MH, odvjetničkog vježbenika iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&partneri d.o.o., 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.064,89 eura (slovima: dvije tisuće šezdeset četiri eura i osamdeset devet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- iznos od 7,37 EUR s kamatom tekućom od 04.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 10,16 EUR s kamatom tekućom od 03.02.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 10,81 EUR s kamatom tekućom od 03.03.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,88 EUR s kamatom tekućom od 02.04.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,91 EUR s kamatom tekućom od 25.04.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,42 EUR s kamatom tekućom od 05.05.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 6,50 EUR s kamatom tekućom od 02.06.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 3,86 EUR s kamatom tekućom od 02.07.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 4,82 EUR s kamatom tekućom od 04.08.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 6,76 EUR s kamatom tekućom od 02.09.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,56 EUR s kamatom tekućom od 02.10.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 4,69 EUR s kamatom tekućom od 03.11.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 6,46 EUR s kamatom tekućom od 08.12.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,53 EUR s kamatom tekućom od 05.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 10,81 EUR s kamatom tekućom od 09.02.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 10,27 EUR s kamatom tekućom od 03.03.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,42 EUR s kamatom tekućom od 27.04.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,74 EUR s kamatom tekućom od 06.05.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 15,06 EUR s kamatom tekućom od 03.06.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,83 EUR s kamatom tekućom od 03.08.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 31,62 EUR s kamatom tekućom od 02.09.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 25,84 EUR s kamatom tekućom od 05.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 25,88 EUR s kamatom tekućom od 05.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,85 EUR s kamatom tekućom od 04.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 32,68 EUR s kamatom tekućom od 03.12.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 41,40 EUR s kamatom tekućom od 04.01.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 35,63 EUR s kamatom tekućom od 03.02.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 34,93 EUR s kamatom tekućom od 08.03.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 32,09 EUR s kamatom tekućom od 06.04.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 35,68 EUR s kamatom tekućom od 04.05.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 49,28 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 49,05 EUR s kamatom tekućom od 02.07.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 56,56 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 49,26 EUR s kamatom tekućom od 07.10.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 50,84 EUR s kamatom tekućom od 05.11.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 50,92 EUR s kamatom tekućom od 05.11.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 47,58 EUR s kamatom tekućom od 10.12.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 51,97 EUR s kamatom tekućom od 03.01.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 55,10 EUR s kamatom tekućom od 03.02.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 55,36 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 1.042,50 EUR s kamatom tekućom od 20.03.2012. godine pa sve do isplate, sve po kamatnoj stopi od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, nadoknaditi parnične troškove tužiteljici IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 2.025,43 eura (slovima: dvije tisuće dvadeset pet eura i četrdeset tri centa ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 22. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 3.250,00 eura (slovima: tri tisuće dvjesto pedeset eura ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 22, prosinca 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja: Rev-1019/2023-2 od 19. ožujka 2025. je prihvaćena revizija tuženika i ukinuta je presuda Županijskog suda u Osijeku poslovnog broja: Gž-2440/2021-2 od 8. rujna 2022. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-771/2020-24 od 25. kolovoza 2021. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (list 448-453 spisa).

2. U tužbi zaprimljenoj dana 12. veljače 2020. tužiteljica navodi da je kao korisnica kredita sklopila ugovor o kreditu broj: 9012042256 sa bankom kao kreditorom dana 20. listopada 2006., kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.364,45 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, sa rokom otplate 7 godina ( 84 mjeseca).

3. Dana 7. travnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu donio je presudu poslovnog broja:

P-1401/2012 u sporu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, potvrđena presudom Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te presudom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 139/09) i to čl. 96., 97. te suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Povodom istaknutih revizija tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. odbio revizije tuženih potvrdio presudu niže stupanjskih Trgovačkih sudova.

4. Tužiteljica ne spori činjenicu da je odredbama ugovora o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute RH (kuna) u odnosu prema stranoj valuti to jest u ovom pojedinačnom slučaju vrijednosti švicarskog franka - CHF, ali tužiteljica osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zašiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica ističe da je prilikom otplate dovedena u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost ugovaranja obveze iz ugovora o kreditu nije bila upozorena od strane tuženika niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF značio samo manju kamatnu stopu, nikad nije bila upozorena da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit, koji bankarski proizvod je za nju najpovoljniji nije joj dan odgovor, kao i brojnim drugim dužnicima. Tužiteljica navodi da prilikom zaključenja ugovora kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, dok je tuženiku kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi, to bilo poznato ili moglo biti poznato, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupao u dobroj vjeri. Tužiteljica, ističe da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na stranici 5. navodi da su: "ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro ( jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog normiranog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, što proizlazi iz potvrde Hrvatske narodne banke od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan i o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope". Tijekom sklapanja ugovora o kreditu, tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužiteljici kao "sigurna valuta" te ona nije bila upozorena na rizike koji postoje u odnosu na nju kao potrošača to jest nije joj spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenice da se radi o odredbi koja daje sigurnost tuženiku kao banci. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome i ništetne.

5. U konačno određenom tužbenom zahtjevu u podnesku zaprimljenom dana 25. travnja 2025. tužiteljica potražuje iznos od 2.064,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama od svakog pojedinog iznosa do isplate kao i trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate (list 445-447 spisa).

6. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imala mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje ističu primjerice ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima. Međutim, tužiteljica je između svega ponuđenog svjesno odabrala upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužiteljica ocijenila da je predmetni ugovor sukladan njenim potrebama i mogućnostima. Stoga, tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobila sva potrebna objašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovo pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) nije ničija "špekulacija", već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovana valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna- kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depozit (štednja). Budući da je, dakle 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladati kunski krediti. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) u čl. 22. i čl. 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Naime, budući da je na temelju čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz slijedećih razloga: nastupila je zastara potraživanja, utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet, nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., a kamoli izravnoj primjeni navedene presude, valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka, nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja. Tuženik ističe prigovor zastare (list 21-29 spisa).

7. Među strankama je nesporno: da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen ugovor o kreditu dana 20. listopada 2006.

8. Među strankama je sporno: je li nastupila zastara, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. U tijeku postupka pročitana je dokumentaciju u spisu i to: Ugovor o kreditu broj: 9012042256 od 20. listopada 2006. (list 7-11 spisa), otplatna tablica (list 12--13 spisa), otplatni plan (list 14-16 spisa), Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom-primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljen u Biltenu o bankama br. 12. (list 31-33 spisa), Opći uvjeti poslovanja koji su bili na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009. (list 34-42 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. (list 168-176 spisa), saslušan je financijski vještak Darko Prpić na raspravi dana 13. srpnja 2021. (list 224 spisa), saslušana je svjedokinja SH prije I na raspravi 13. studenog 2025. (list 466-467 spisa) te je saslušana tužiteljica na raspravi 13. studenog 2025. (list 467 spisa).

10. Iz predmetnog ugovora o kreditu koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita je razvidno da je namjena kredita kupnja osobnog vozila ( čl. 2. Ugovora-list 7 spisa). Iz iskaza tužiteljice je razvidno da je predmetnim novčanim sredstvima iz kredita kupila osobno vozilo Renault Laguna za osobne potrebe, kako bi s njim išla na posao i s posla i vozila djecu po potrebi. Osobno vozilo nikada nije iznajmljivala, a niti ga koristila za trgovačke ili poslovne djelatnosti. U vrijeme podizanja kredita bila je zaposlena u Simensu i nije imala obrt ili trgovačko društvo već je bila isključivo zaposlenica. Prema čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) je propisano da je potrošač: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Na temelju saslušanja tužiteljice i čitanja predmetnog ugovora je utvrđeno da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila s bankom kao kreditorom ugovor za kupnju motornog vozila za osobne potrebe, te je ista potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 ).

11. Članci 6/1i 7/1,2 Direktive 93/13/EEZ zahtijevaju da se na temelju sudske odluke kojom je u povodu kolektivne tužbe utvrđeno da je ugovorna odredba koju koristi trgovac nepoštena pruži zaštita svim potrošačima koji su s tim trgovcem ugovorili takvu nepoštenu ugovornu odredbu.

12. Nije sporno da je valutna klauzula dopuštena Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO-a). Naime, zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.

13. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/09, 78/2012 i 56/2013) rubricirane presude ( P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske) obvezujuću su i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane, ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

14. Iz iskaza svjedokinje SH prije I koja je 2006. bila osobna bankarka je razvidno da je ista potpisala predmetni ugovor kao osobni bankar. Konkretno se tužiteljice ne sjeća. U odnosu na predmetni kredit općenito može reći da su od auto kuće dobivali ponudu i predračun u kojem je bio naveden iznos kredita, valuta i rok otplate i ostalu potrebnu dokumentaciju za odobrenje kredita te su na temelju platnih lista, potvrde poslodavca i osobne iskaznice donosili odluku o odobravanju kredita. Kada bi odobrili kredit tada bi došao netko iz auto kuće ili sam klijent i predali bi mu ugovor o kreditu, a taj ugovor bi klijent potpisao kod javnog bilježnika. Vrlo rijetko su zaprimali klijente u poslovnicu, najčešće one koji bi se sami informirali o kreditu (list 466-467 spisa).

15. Iz iskaza tužiteljice je razvidno da je u auto kući izabrala rabljeno osobno vozilo, a cijena je bila izražena u kunama, a na njezin upit da li s nekim surađuju, da joj je rečeno da isti surađuju sa tuženikom. Budući da nije imala račun kod tuženika otišla je u Privrednu banku Zagreb d.d. na lokaciji Radnička u Zagrebu i ponudili su joj kredit u CHF i kada ih je pitala da li može podići kredit u drugoj valuti da joj je rečeno da može samo u CHF. Budući da je već izabrala auto pristala je na ponuđene uvjete. Istaknula je da su joj u banci rekli da je to standardni ugovor i predali su joj otplatni plan i sve rate su bile iste. Početna rata joj je iznosila 1.000,00 kuna, da bi promjenom tečaja narasla na 1.700,00 kuna tako da je zbog novonastalog stanja prijevremeno otplatila kredit (list 467 spisa).

16. Prihvaćen je iskaz svjedokinje SH kao vjerodostojan.

17. Iz iskaza tužiteljice je razvidno da nije bila informirana o parametrima koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi kao potrošač donijela informiranu odluku, a što potvrđuje i iskaz svjedokinje SH. Iz odredbi o potrošačkom kreditiranju, koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, 46/07 i 79/07), bila je dužnost tuženika da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama i njezinoj financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje one mogu imati na tužiteljicu. Svi ovi podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Na ovako ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti. Dakle, tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama nije raspolagala sa svim informacijama koje su joj bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku ( razvidno iz iskaza tužiteljice).

18. Na temelju iskaza tužiteljice i svjedokinje SH je utvrđeno da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužiteljicu -potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Budući da je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatni način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, tuženik nije u odnosu na tužiteljicu kao potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak stoga je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Budući da se u predmetnom ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franak, a tužiteljica kao potrošač nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka je ništetna na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a. Potom u skladu s člankom 323. ZOO-a je obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog posla, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao li prema okolnostima nije morao znati za postojanje ništetnosti; stoga tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po predmetnom ugovoru od 20. listopada 2006., u odnosu na ugovorenu valutu CHF jer je ista nedopuštena i nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a koje su obračunate od strane tuženika na temelju 1111. st. 1. ZOO-a, pa je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka je razvidno da je razlika u izvršenim uplatama koja proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate ( dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi ukupno 2.064,89 eura/15.557,89 kuna pri čemu su pojedini mjesečni preplaćeni iznosi prikazani za svaki mjesec u tabeli.

20. Tuženik je u podnesku zaprimljenom dana 16. veljače 2021. iznio prigovore na nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući da se iznos eventualne pretplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu već se promjena kroz ugovoreno razdoblje podrazumijeva sve s obzirom na volju ugovorenih strana.

21. Na raspravi dana 13. srpnja 2021. se očitovao financijski vještak Darko Prpić i objasnio da je pravno pitanje primjena tečaja sukladno danu isplate kredita za cijelo vrijeme trajanja kredita odnosno " fiksni tečaj", te da su u pisanom nalazu i mišljenju pokazane pozitivne i negativne tečajne razlike, a u zaključku samo pozitivne te da je pravno pitanje da li će se primjenjivati u ovom predmetu samo pozitivne tečajne razlike ili pozitivne i negativne.

22. U konkretnom slučaju nisu prihvaćene negativne razlike, kada je tečaj CHF bio niži od početnog, budući da je tijekom postupka utvrđeno da su se kamatne stope mijenjale odlukom jedne ugovorne strane i u trenutku sklapanja ugovora nisu postojali poznati parametri temeljem kojih bi tužiteljica kao korisnica kredita mogla znati na koji način će se mijenjati kamatne stope.

23. Prihvaćen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. kao stručan, argumentiran i napravljen u skladu s pravilima struke.

24. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na predmetni postupak vezan za ništetnost valutne klauzule, zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnijeta 12. veljače 2020., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se treba primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 14. lipnja 2018., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u roku i da nije nastupila zastara, uslijed čega se prigovor tuženika da je nastupila zastara smatra neosnovanim pa je isti odbijen.

25. Tužiteljici je na temelju čl. 1111. st. 1. i st. 3. ZOO-a, dosuđena razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule koje su obračunate od strane tuženika više od ugovorenog, a koju visinu je utvrdio financijski vještak u iznosu 2.064,89 eura /15.557,89 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

26. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamate isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita. Obzirom da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica podmirivala dospjele anuitete za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule određen je početak tijeka zateznih kamata počevši od plaćanja mjesečnih anuiteta na temelju čl. 1115. ZOO-a.

27. Zakonske zatezne kamate su određene od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. su određene po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, na temelju čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15, 29/18, 126/21), a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na temelju čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22), a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (Narodne novine, broj: 155/23).

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje - ZPP-a) i vrijednosti predmeta spora (2.064,89 eura/15.557,89 kuna) te zatraženim troškovnicima.

29. Trošak tužiteljice se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i to za sastav tužbe - 100 bodova po Tbr. 7/1, sastavi podnesaka zaprimljenih 7.5.2020., i 25.4.2025. - 200 bodova ( 2 x 100 bodova) po Tbr. 8/1, zastupanje na ročištima 2.11.2020., 13.7.2021. i 13.11.2025. -300 bodova ( 2 x 100 bodova) po Tbr. 9/1, pristup ročištu za objavu presude - 50 bodova po Tbr. 9/3, ukupno 650 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj:138/23) uz vrijednost boda od 2,0 eura te PDV-a ( 25%) u iznosu 325,00 eura, ukupno 1.625,00 eura.

30. Tužiteljici nije priznat trošak za ročište 3.2.2021. jer tada isto nije održano.

31. Tužiteljici su priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu 67,82 eura/ 511,00 kuna i na presudu u iznosu 67,16 eura/ 506,00 kuna, te trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura / 2.000,00 kuna, ukupno 400,43 eura kao nužan i opravdan trošak.

32. Parnični trošak tužiteljice se sastoji od troška za zastupanje po punomoćniku- odvjetniku u iznosu 1.625,00 eura, troškova sudske pristojbe u iznosu 134,98 eura te troškova financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura, ukupno 2.025,43 eura.

33. Tužiteljici su na njezin zahtjev na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosuđene zakonske zatezne kamate na parnični trošak od donošenja presude do isplate.

34. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za nadoknadom troškova postupka u iznosu 3.250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate jer isti nije uspio u sporu na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 22. prosinca 2025.

Sutkinja:

Snježana Karlušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, s tim da strankama koje su uredno obaviještene o ročištu na kojoj se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem ovog suda u pet istovjetnih primjeraka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužiteljice

pun. tuženika