REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
P-138/2025-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg Žrtava Fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. studenog 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 22. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-2590791 sklopljenog dana 14. prosinca 2004. godine između EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane, i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 416,60 EUR sa zateznom kamatom od 15. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.266,36 EUR sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 100,00 EUR sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-2590791 sklopljenog 14. prosinca 2004. između korisnika kredita EO i ovdje tuženika kao kreditora u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te isplate naknade naplaćene temeljem tako ništetne odredbe u iznosu od 416,60 EUR sa zateznom kamatom od 15. prosinca 2004. pa do isplate.
1.2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, a kojim Ugovorom je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, a o kojem prijenosu tražbine je uredno obaviješten tuženik. Prema tvrdnjama tužitelja, pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što je tuženik kao kreditor s korisnikom kredita EO **.**.2004. sklopio Ugovor o kreditu broj: 029-50-2590791. Nadalje tvrdi da je navedenim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 3. ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, koja naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 416,60 EUR/3.138,89 kuna, i to zaključno s danom 15. prosincem 2004. Ističe da je korisnik kredita potrošač, a podredno i da nije, da bi ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila ništetna. Naime, tvrdi da je ugovorena obveza kronika kredita da platio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, visinu koje je tuženik određivao jednostrano, netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna, a navedeno iz razloga što se među strankama o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste zbog čega se smatra nepoštenom, a tvrdi i da tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora nije informirao korisnika kredita o tome koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, o razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, o eventualnoj svrsi naknade te o relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga pa da korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Tužitelj posebno napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje je prema tvrdnjama tužitelja omogućilo tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je tako i postupio. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. Zakona o obveznim odnosima..
1.3. Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, tužitelj tvrdi da je istu dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom slijedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa naplaćeni iznos naknade od 416,60 EUR potražuje ovom tužbom od tuženika zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana plaćanja pa sve do isplate (povrata) od strane tuženika.
2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći u bitnome da utužena tražbina nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita budući se radi o tražbini strogo osobne naravi čija narav se protivi prenošenju na treću osobu, a da postupak nije pokrenuo potrošač nego trgovačko društvo.
2.2. Tuženik odgovorom na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen člankom 3. Ugovora o kreditu te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a da je osim toga obveza koja iz iste odredbe proizlazi određena. Tuženik naime smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, a da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, tuženik tvrdi da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim tvrdi da tužitelj, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik se poziva i na presudu suda Eu broj C- 621/17 od 3. listopada 2019. te na presudu Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-311/18 od 3. rujna 2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno prema tvrdnjama tuženika može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja.
2.3. Tuženik ističe i prigovor zastare navodeći da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti jer se radi o povredama manjeg značaja. Nastavno navodi ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave pa smatra u tom slučaju predmetnu tužbu preuranjenom i nedopuštenom u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP.
2.4. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.
3. Tuženik je podneskom od 6. svibnja 2025. prigovorio postavljenoj vrijednosti predmeta spora, ali je od tog prigovora odustao na ročištu 2. rujna 2025.
4.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 6. do 11. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 10. lipnja 2023. (list 14. spisa), potvrda o naplaćenoj naknadi od 26. studenog 2024. (list 15. spisa), Ugovor o kreditu broj 029-50-2590791 od 14. prosinca 2004. s prilozima (list 16. do 23. spisa), otplatni plan (list 24. do 26. spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31. prosinca 2004. do 26. studenog 2024. (list 27. do 31. spisa), obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 32. spisa), izvadak po transakcijskom računu (list 33. do 46. spisa), sudska praksa (list 54. do 63. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka EO (iskaz na listu 90. spisa).
4.2. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje pa sud taj dokaz nije provodio.
5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu broj 029-50-2590791 od 14. prosinca 2004. koja se odnosi na jednokratnu naknadu te zahtjev za isplatom iznosa od 416,60 EUR koji je plaćen po osnovi tako ništetne odredbe.
7. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita EO sklopio predmetni Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2004., nije sporno da je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio u statusu potrošača, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 10. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji dana 14. lipnja 2023. te nije sporno da je 15. prosinca 2004. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 416,60 EUR pa stoga nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva.
8. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja jer tuženik smatra da predmet tužbe nije mogao biti predmet cesije, sporno je je li nastupila zastara, a sporan je i utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade.
9. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 16. do 19. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita EO i tuženika kao kreditora za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 19.427,56 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a sa namjenom kupnje vozila (čl. 6. predmetnog Ugovora).
10. Člankom 3. predmetnog Ugovora o kreditu, naziva "NAKNADA", korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.
11. Tuženik nije tijekom postupka sporio da je korisniku kredita 15. prosinca 2004. naplaćena naknada u iznosu od 416,60 EUR te nije osporavao visinu točke II. tužbenog zahtjeva.
12. Uvidom u nesporno sklopljen Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 6. do 11. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita EO, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, o kojem ustupu/prijenosu je tuženik nesporno obaviješten dana 14. lipnja 2023. (učinjeno nespornim na pripremnom ročištu).
13.1. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.
13.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).
13.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.
13.4. Slijedom iznijetoga ovaj sud je od tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.
14. Među strankama nije sporan niti status korisnika kredita kao potrošača, a navedeni status je razvidan iz samog Ugovora o kreditu (članak 6. Ugovora), kao i iz iskaza korisnika kredita kao svjedoka koji je iskazivao da je Ugovor o kreditu sklopio s namjenom kupnje osobnog vozila koje je koristio isključivo u svoje privatne svrhe.
15. Nadalje, iz iskaza saslušanog svjedoka EO, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, proizlazi i da je predmetni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke te da nije imao mogućnost pregovaranja bilo koje odredbe istoga pa tako niti odredbe članka 3. kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne nagrade. Svjedok je iskazivao da se radilo o "uzmi ili ostavi" situaciji te da je Ugovor prije potpisivanja pročitao, ali da nije mogao pregovarati niti jednu odredbu istoga. Iz iskaza također proizlazi da mu nitko nije nikada objasnio o kojoj točno naknadi se radi, što ta naknada u sebi sadrži niti na koji način se odredio postotak u kojem je ugovoreno plaćanje iste, a da sama naknada nikada nije bila spomenuta niti je bilo bilo kakve priče o njoj od strane službenika banke. Dapače, svjedok je iskazivao da je službenik banke samo došao, potpisao Ugovor i otišao, s time da ga je samo uputio kod kojeg javnog bilježnika mora otići ovjeriti potpis. Svjedok je iskazivao kako misli da je taj iznos naknade ušao u cjelokupni iznos kredita jer je ista i naplaćena u okviru kredita, a da mu niti nije bilo ponuđeno da naknadu plati na drugačiji način niti je to tražio jer je dobio Ugovor takav kakav je te ga je mogao ili potpisati ili ne.
16. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Stoga je ovaj sud ocijenio kako korisniku kredita predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.
17.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP) određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (stavak 4.).
17.2. Odredbom čl. 83. ZZP-a određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
17.3. Odredbom čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
18.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja, korisnikom kredita, pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.
18.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."
18.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, što proizlazi iz sadržaja samog Ugovora te iz iskaza svjedoka, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom Ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, odnosno da će se naknada naplatiti u iznosu od 3,30% iznosa kredita, jednokratno, bez da je navedeno ili korisniku kredita objašnjeno koji su to stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade kredita i što se ta naknada u sebi uključuje zbog čega predmetna odredba nije bila korisniku kredita jasna i lako razumljiva te lako uočljiva te stoga tuženik nije prilikom sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu vodio računa o interesima konkretnog potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).
19.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
19.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora na koju korisnik kredita nije imao mogućnosti utjecaja niti je imao mogućnost pregovaranja te da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, što proizlazi iz iskaza svjedoka, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).
20. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezao platiti jednokratnu naknadu, odnosno kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, sukladno odredbi čl. 81., u vezi čl. 83. i čl. 87. ZZP-a ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
21. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.
22. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
23. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 416,60 EUR, koja visina među strankama nije sporna, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
24.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.
24.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći. Međutim, navedeno ne čini ovu tužbu niti nedopuštenom niti preuranjenom, kako to tuženik tvrdi.
25.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
25.2. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je nesporno korisniku kredita 15. prosinca 2004. naplaćena naknada u iznosu od 416,60 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate od navedenog dana pa do isplate, slijedom čega je tužbeni zahtjev i u tom dijelu ocijenjen osnovanim (točka II. izreke).
26. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.
27.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 105. spisa) ispravljenom na ročištu 11. studenog 2025. uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.
27.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:
- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR,
- trošak sastava podneska od 5. ožujka 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR,
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 21. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR,
- trošak sastava podneska od 24. svibnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00
EUR,
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 2. rujna 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR,
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 11. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR,
- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR,
- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,18 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.266,36 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
27.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
28. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer mu taj trošak nije ni nastao s obzirom da na navedeno ročište nije pristupio. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 100,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.
U Zagrebu 22. prosinca 2025.
SUDAC
Iva Karin Šipek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.
