REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 83 P-2132/2025-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici Zvonimiru Rajiču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po JF i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grošeta & Grošeta u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Daria Benća, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika KF, odvjetničke vježbenice, dana 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o je:

I./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 da isplati tužitelju ČF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 1.636,11 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

0,22 € tekućom od 01.09.2006.

0,32 € tekućom od 01.10.2006.

0,11 € tekućom od 01.11.2006.

5,93 € tekućom od 01.11.2008.

1,00 € tekućom od 03.12.2008.

7,79 € tekućom od 01.01.2009.

9,12 € tekućom od 01.02.2009.

9,73 € tekućom od 01.03.2009.

8,06 € tekućom od 01.04.2009.

8,38 € tekućom od 01.05.2009.

5,83 € tekućom od 01.06.2009.

3,88 € tekućom od 03.07.2009.

4,69 € tekućom od 08.08.2009.

5,51 € tekućom od 17.09.2009.

5,36 € tekućom od 01.10.2009.

4,36 € tekućom od 01.11.2009.

6,24 € tekućom od 01.12.1009.

7,74 € tekućom od 01.01.2010.

9,88 € tekućom od 01.02.2010.

9,39 € tekućom od 01.03.2010.

12,29 € tekućom od 01.04.2010.

11,74 € tekućom od 01.05.2010.

12,81 € tekućom od 01.06.2010.

22,10 € tekućom od 01.07.2010.

20,18 € tekućom od 01.08.2010.

26,02 € tekućom od 01.09.2010.

24,01 € tekućom od 01.10.2010

20,76 € tekućom od 01.11.2010.

27,61 € tekućom od 01.12.2010.

36,32 € tekućom od 01.01.2011.

30,15 € tekućom od 01.02.2011.

32,32 € tekućom od 01.03.2011.

29,56 € tekućom od 01.04.2011.

30,06 € tekućom od 01.05.2011.

41,73 € tekućom od 01.06.2011.

42,87 € tekućom od 01.07.2011.

52,63 € tekućom od 01.08.2011.

47,62 € tekućom od 01.09.2011.

42,13 € tekućom od 01.10.2011.

41,54 € tekućom od 01.11.2011.

41,12 € tekućom od 01.12.2011.

43,74 € tekućom od 01.01.2012.

46,02 € tekućom od 01.02.2012.

46,32 € tekućom od 01.03.2012.

44,75 € tekućom od 01.04.2012.

45,81 € tekućom od 01.05.2012.

46,54 € tekućom od 01.06.2012.

45,31 € tekućom od 01.07.2012.

45,64 € tekućom od 01.08.2012.

44,72 € tekućom od 01.09.2012.

42,73 € tekućom od 01.10.2012.

44,85 € tekućom od 01.11.2012.

45,87 € tekućom od 01.12.2012.

45,15 € tekućom od 01.01.2013.

41,16 € tekućom od 01.02.2013.

44,55 € tekućom od 01.03.2013.

45,37 € tekućom od 06.04.2013.

39,38 € tekućom od 01.06.2013.

39,38 € tekućom od 01.06.2013.

39,42 € tekućom od 03.07.2013.

40,29 € tekućom od 01.08.2013.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 da naknadi tužitelju ČF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] parnični trošak od 3.186,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

III./ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 581,98 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, u roku 15 dana.

IV./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20.11.2020. navodi da su dana 17.07.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 819-50-3572528, potvrđen dana 18.07.2006. godine po javnom bilježniku Mihi Plećašu iz Metkovića pod brojem: OU-206/06 (dalje u tekst: Ugovor), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.829,75 CHF. Predmetnim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci, sa početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 211,00 CHF, obračunatim po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio. Kamatna stopa se, sa početnih 5.20 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, navedenom odlukom utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru, tužitelj je tuženiku prema vlastitoj procjeni od sklapanja Ugovora do konačne otplate, više platio dugovani iznos za cca 19.000,00 kn. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO-a, jasno je određeno da „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Nadalje, odredbom čl. 1115. ZOO-a određeno je da „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) određeno je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Odredbom čl. 6. st 3. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/13) određeno je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, pa slijedom navedenog, a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 26.05.2025. tužitelj potražuje od tuženika sa osnova pretplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.636,11 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je navedeno u točci I izreke ove presude, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 5. -6. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“6. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“8 Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl. br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“.Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili kredita bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt- 249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu P- 5683/2020 od 01.03.2025. i dopunsku presudu istog broja od 28.01.2025. kojom je utvrdio ništetnim odredbu čl. 2. st 1. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i čl. 7.st. 1. o valutnoj klauzuli te naložio tuženiku da naknadi tužitelju po osnovi utvrđene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznos od 16.712,00 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje od 01.09.2006. do 01.08.2013. kao i parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 303,64 EUR, a koji se odnosi na djelomično povučeni dio tijekom postupka.

4. Županijski sud u Šibeniku presudom i rješenjem Gž-447/2022 od 11.03.2025. potvrdio je prethodno navedenu presudu od 01.03.2025. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost navedenih odredbi Ugovora o kreditu, dok je istu ukinuo u dijelu isplate iznosa od 16.712,00 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje od 01.09.2006. do 01.08.2013. i u dijelu odluke o parničnom trošku.

5. U obrazloženju iste presude i rješenja stoji kako je u pravu tuženica kada u žalbi ističe da je u odnosu na točku III. u pobijanoj presudi prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa jednostranom odlukom banke pravomoćno utvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. studenog 2020. godine, to je do podnošenja tužbe u odnosu na zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovu ništene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi protekao zastari rok od 5 godine iz članka 225. ZOO. Prvostupanjski sud je pak, taj prigovor odbio, pogrešno smatrajući da ništetnost još nije utvrđena i da bi zastara tekla tek od pravomoćnosti odluke u ovom sporu. Ujedno, a jer je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, na dan podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok iz članka 225. ZOO u odnosu na zahtjev za povrat preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF. Međutim, kako je u točki III. pobijane presude prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu s zateznim kamatama zbirno (zajedno i po osnovu promjenjive kamatne stope i po osnovu valutne klauzule), to je zbog pogrešne odluke o prigovoru zastare u odnosu na zahtjev za povrat pretplate po osnovu promjenjive kamatne stope i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno – jer nisu zasebno utvrđeni iznosi pretplate po osnovu promjenjive kamatne stope i iznosi pretplate po osnovu valutne klauzule – ukupno i po pojedinačnim mjesečnim iznosima. Slijedom navedenog, jer su u tom dijelu pobijane presude ostvareni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice, pobijanu presudu u dijelu pod točkom III. izreke, kao i u odluci o trošku (točke IV. i V. izreke) valjalo je ukinuti i temeljem članka 370. ZPP riješiti kao u točki II. izreke. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, u prvom redu pozvati tužitelja da restitucijske zahtjeve postavi u službenoj valuti u Republici Hrvatskoj (euro), te će pravilno utvrditi odlučne činjenice glede visine zahtjeva za povrat pretplaćenog iznosa po osnovu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i visine zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sve sa pripadajućim zateznim kamatama koje kroz utuženo razdoblje teku na pojedine mjesečne iznose, nakon čega će, u skladu sa razlozima ove odluke, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, o ukinutom dijelu donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

6. U skladu sa utvrđenjima Županijskog sud u Šibeniku tužitelj je izvršio specifikaciju tužbenog zahtjeva u podnesku od 26.05.2025. na način da je povukao tužbu za iznos od 581,98 EUR, a koji se odnosi na isplaćene anuitete po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji su obuhvaćeni zastarom, te u ponovljenom postupku tužitelj potražuje od tuženika sa osnova pretplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.636,11 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je navedeno u točci I izreke ove presude, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

7. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu ( list 7-11 spisa), presliku početnog otplatnog plana (list 12-17, 22-31 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 18-21 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 32-41 spisa), presliku zahtjeva za kredit (čist 57 spisa), presliku protivnih uvjeta za odobrenje kredita građana za kupnju novih i rabljenih automobila (list 58-61 spisa). pregled prometa po kreditu (list 15-17 spisa), pročitao vještvo dipl. oec. Darka Prpića (list 83-103 spisa), te proveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 332-333 spisa).

8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

9. Među strankama nije sporno da su iste dana 17.07.2006. sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tuženiku kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 14.829,75 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 5,20% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamatu po dospijeću u visini zatezne kamate primjenjive u skladu sa propisima, a koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje kopitnik kredita duguje temeljem ugovora osim u slučaju kada je to zabranjeno prinudnim propisima.

10. Čl. 4. stranke ugovaraju rok otplate kredita u 84 mjeseca, a čl. 5. i 6. da se kredit se koristi najkasniji do 31.10.2006. godine, a u svrhu kupnje vozila Seat.

11. Čl. 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od po u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po oplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, a počev od dospijeća prvog anuiteta. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.11.2006.

12. U ovom postupku tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba 2. st.1. Ugovora o u dijelu koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ te čl. 7. st.1. u dijelu koji glasi: ”….u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”. Sporno je i pitanje zastare,kao i tijek zatezne kamate na pojedine utužene anuitete.

13. Isto tako tužitelj je sukladno vještačkom nalazu izvršio specifikaciju tužbenog zahtjeva tražeći isplatu preplaćenih anuiteta upravo po osnovi promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita te razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita.

14. U svom iskazu tužitelj navodi kako je predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Metkoviću, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 14.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U auto kući mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, no nisam najbolje shvatio odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke i nisam očekivao takav skok anuiteta. Prvotno mu je rata iznosila 860,00 kn, a kasnije 1.600,00 kn. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko mu nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Nije zaprimao obavijesti o promjeni kamatne stope. Vozilo je koristio isključivo u privatne svrhe. Nije bio vlasnik obrta niti tvrtke. Ugovor u nekoj drugoj valuti mu nije ponuđen.

15. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju vozila (čl. 5. Ugovora o kreditu), pa kako je razvidno da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije zaključio u svrhu koja namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti odnosno obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to je razvidno da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu navedene odredbe čl. 3. st. 1. navedenog zakona.

16. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

17. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu kupnje vozila, a iz dokumentacije u spisu proizlazi da je predmetni kredit isplaćen upravo tužitelju za navedenu svrhu.

18. Radi utvrđenja činjenice postoji li razlika između anuiteta koje je tužitelj trebao plaćati prema kamatnoj stopi određenoj predmetnim Ugovorom o kreditu i anuiteta koje je plaćao u utuženom razdoblju te je li eventualno došlo do preplate u otplati i u kojem iznosu, te na okolnost razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita sud je iz vještva dipl. soc Darka Prpića utvrdio Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: Kreditor) i ČF (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) zaključili su dana 17.07.2006. Ugovor o kreditu broj 819-50- 3572528 (list 7-10 spisa, u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos kunske protuvrijednosti CHF 14.829,75 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,20%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Člankom 4. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita i iznosi 84 mjeseca. Člankom 6. Ugovora ugovorena je namjena kredita: krediti za kupnju novih vozila. Člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2006. do 31.07.2013. godine, izrađen na temelju dokumentacije: - Prijepis knjigovodstvene kartice na dan: 11.6.2021 (naknadno dostavljena dokumentacija) - Otplatni plan (list 22-31 spisa). Iznos Sveukupno otplata kredita iznosi 18.519,56 CHF od čega je otplata glavnice 14.829,75 CHF i kamata 3.689,81 CHF. Početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,20% za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2006. do 31.07.2013. godine, izrađen na temelju dokumentacije: - Ugovor o kreditu broj 819-50-3572528 (list 7-10 spisa), sveukupno otplata kredita iznosi 17.724,00 CHF od čega je otplata glavnice 14.829,75 CHF i kamata 2.894,25 CHF. Razlika između anuiteta prema obračunu banke u odnosu na početni otplatni plan za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2006. do 31.07.2013. godine: Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2006. do 31.07.2013. godine iznosi 795,56 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.384,98 kn. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita: ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita (19.07.2006.g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2006. do 31.07.2013. godine iznosi 11.580,97 kn. Razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 795,56 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.384,98 kn. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos: ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 12.327,24 kn. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 16.712,22 kn. Razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule (točka 1. + točka 2. zaključka) za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

19. Na navedeno vještvo tužitelj nije imao prigovora dok je tuženik u podnesku od 28.07.2021. naveo kako nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, ovakvom simulacijom otplatnog plana na kunski se kredit primjenjuje fiksna kamata u visini početno ugovorene kamate na kredite vezane uz valutu CHF. Pored navedenog, ističe se kako je vještak u obračunu za valutnu klauzulu sadržanom u zaključku naveo samo one anuitete za koje je utvrdio preplatu, odnosno one anuitete kod kojih je tečaj bio viši od onog da dan isplate kredita, dok je potpuno zanemario anuitete plaćene po nižem tečaju. Ugovorena valutna klauzula je dvostrana klauzula. To znači da kada CHF slabi u odnosu na HRK onda se kunska protuvrijednost obveze klijenta (nedospjele glavnice duga) duga i dospjelog anuiteta smanjuje, a kada CHF u odnosu na HRK jača onda se kunska protuvrijednost obveze i anuiteta povećava. U razdoblju otplate kredita tečajna kretanja su smanjivala kunsku protuvrijednost obveze i anuiteta u prve dvije godine otplate, a nakon toga su je povećavala. Vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita. Time se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena. Stoga izračun vještaka u toč 2. zaključka svakako treba zanemariti te eventualno u obzir uzeti izračun sadržan u toč. 4 nalaza i to sve pod uvjetom da Naslovni sud uopće ocijeni odlučnim predmetni nalaz i mišljenje vještaka. Nadalje, predmetnim se nalazom vještaka ugovor pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom. Stranke su ugovorile promjenjivu kamatu u visini koju tuženik određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, sukladno svojim objavljenim Općim uvjetima čija je primjena bila ugovorena odredbom čl. 9. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu. Da je tužitelj ugovorio fiksnu kamatnu stopu ista ne bi bila jednaka ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, jer bi bila viša za cijenu osiguranja tuženika od kamatnog rizika u razdoblju otplate kredita. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužitelj se izložio riziku promjene kamatnih stopa, i to na transparentan način. Naime, odlukom tuženika o kamatnim stopama utvrđuju se kamatne stope koje se primjenjuju u razdoblju od stupanja na snagu te odluke, do donošenja nove odluke o kamatnim stopama. U razdoblju primjene odluke o kamatnim stopama, tuženik obračunava kamatne stope na kredite jednako za istovrsne zajmoprimce, odnosno jednako na nove ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju dok je odluka na snazi, kao i na kredite ugovorene i iskorištene prije stupanja na snagu te odluke. Promjenjivost kamatnih stopa vezana je uz promjene tržišnih parametara (cijene financiranja), ali također mora biti usklađena i s ponudom konkurencije na tržištu kredita. Prema tome, tuženik nije mogao donositi odluke o kamatnim stopama neovisno, a naročito nije mogao povećavati kamatne stope na štetu svojih klijenta u uvjetima snažne konkurencije. Iz podataka HNB-a o prosječnim kamatnim stopama na kredite u RH, koje je tuženik dostavio u ovom postupku, vidljivo je da je kamatna stopa iz tužiteljeva ugovora o kreditu za sve vrijeme trajanja kredita bila približno jednaka ili niža od prosječnih kamatnih stopa u RH. Predmetnim nalazom i mišljenjem vještaka nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na strani potrošača, a navedeno je pretpostavka za donošenje odluke u ovom predmetu obzirom da se tužitelj poziva na presudu donesenu u postupku kolektivne zaštite. Zaključno tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19. st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. ŠF pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: (i) nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; (ii) na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te (iii) diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni tijekom postupka, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH ZF od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj UIII-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da

„… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

20. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dipl.oec. Darka Prpića kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te imajući u vidu kako stranke nisu imale prigovora na matematički izračun vještaka, a niti je tuženik u postupku nije zatražio usmeno saslušanje vještaka, te je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava jasno naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.

21. Ovaj sud nije uzeo u obzir iznose koje je tužitelj manje plaćao sa iznosima koje je tužitelj više plaćao po osnovi valutne klauzule, a kako to zahtjeva tuženik jer u ovom konkretnom slučaju se radi o iznosu kojeg je tužitelj uplatio kao višak u tijeku otplate kredita pa se nikako ne može izvršiti eventualni prijeboj na način da se potraživanje tuženika prebije sa potraživanjem tužitelja, a sve to u korist tuženika. Naime, tuženik prema tužitelju nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna već novac tužiteljice i njezinu preplatu smatra svojima i njezin novac želi staviti u prijeboj sa njegovim vlastitim potraživanjem, a tražbina tuženika prema tužiteljici ne postoji.

22. Nadalje sud je tužitelju po osnovi preplate zbog primjene valutne klauzule, a temeljem činjenice onoga što je tužitelj stvarno preplatio u tijeku otplate kredita dosudio pozitivne razlike bez uračunavanja minusa koji su nastali s osnova nižeg tečaja s obzirom da tužitelj nije nepošten stjecatelj, niti je išta stekao plaćajući po nižem tečaju od početnog pa da bi se tim iznosima trebala umanjivati njegova tražbina, pa je po tom osnovu sud tužitelju i dosudio iznos glavnice naveden u izreci presude s zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.

23. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Ovaj sud vezan je utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 13.05.2008., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužitelj na spomenute odluke pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).

26. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

27. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište daje povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica - švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl.7. st. 1. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe daje Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način daje ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača,pa je slijedom navedenog sud usvojio tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje se da je ništetna odredba dijela čl. 7.st. 1. predmetnoga ugovora koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, te čl. 7. predmetnoga ugovora koja glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća i odlučio kao u izreci ove presude pod točkom II.

28. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 26.05.2025. u dijelu u kojem traži da mu tuženiku izvrši isplatu iznosa preplaćenih anuiteta po osnovi razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća prve obveze 01.09.2006. do isplate kredita tj. 01.08.2013.) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita , u ukupnom iznosu od 1.636,11 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 01.09.2006. do konačne otplate, tj. 01.08.2013. te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

29. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN br. 72/02. i 153/04.) , od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

30. U odnosu na prigovor zastara tražbine s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je navesti kako ista nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 20.11.2020. Odredbom čl. 223. ZOO propisano je da kada zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Kako, dakle, nije zastarjela glavna tražbina, to nije zastarjelo ni akcesorno potraživanje zakonske zatezne kamate.

31. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR, za sastav podneska od 23.11.2020. i 10.05.2021. 50,00 EUR za svaki podnesak, za sastav podneska od 11.01.2021., 18.02.2021., 20.07.2021., 26.08.2021. 26.05.2025. 200,00 EUR kn za svaki podnesak, te za pristup na ročište dana 23.04.2021., 18.01.2022., 01.07.2025., 06.10.2025. 200,00 EUR za svako ročište, za ročište za objavu odluke 100,00 EUR ukupno 2.200,00 EUR, uvećano za 25% PDV-a od 550,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 35,84 EUR i presudu u iznosu od 69,01 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR.

32. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i uspjeh stranaka u sporu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 26.05.2025. u iznosu od 1.636,11 EUR.

33. Sud je tužitelju u cijelosti dosudio naknadu troškova parničnog postupka jer tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi u svezi odbijenog dijela tužbenog zahtjeva stoga isti nema pravo na naknadu srazmjernog dijela troškova postupka.

34. Pored navedenog, u presudi suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 u točci 5. izreke odlučeno je "čl. 6 st. 1 i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 , te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovoren odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovorih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

35. Navedena odluka Suda EU obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, takvom tužitelju u cijelosti pripadne naknada parničnog troška neovisno što nije u cijelosti uspio u sporu. Kako su navedene odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su iznad domaćeg prava, to proizlazi da ovdje nije moguće primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP jer bi to bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama Direktive 93/13.

36. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 3.186,66 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV i V.

37. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 3. ZID ZOO, a počev od donošenja ove presude, tj. 22. prosinca 2025. do isplate.

U Zagrebu, dana 22. prosinca 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika