REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5942/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći Su- 461/2021, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 20. studenoga 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno uz MF, odvjetničku vježbenicu i zz za odvjetnika u Odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Mario Rođak i ĐF u [adresa] i SF, odvjetničke vježbenice i zz za odvjetnika Damira Metelka iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći, Su-461/2021, dana 22. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju su ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu s oročenim depozitom i solidarnim jamstvom br. 34569/00, sklopljen dana 2. lipnja 2000.g., između tužitelja UF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3a, kao kreditora, u dijelu u kojem se navodi:

„Korisnik se obvezuje na pismeni poziv Banke uplatiti Banci jednokratnu naknadu u visini 3,00% iznosa glavnice na ime manipulativnih troškova“.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju TF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke I ove presude isplati iznos od 278,37 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 8. lipnja 2000.g. pa do isplate, koja kamata je određena za period do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 277. st. 1. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana; kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 214,04 EUR sa zateznim kamatama od dana 22. prosinca 2025. godine pa do isplate, prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 22.09.2025. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj tužbi tužitelj navodi da su tužitelj i tuženikov pravni prednik Trgovačka banka d.d. Zagreb, sklopili su dana 2. lipnja 2000.g. u Zagrebu ugovor o nenamjenskom kreditu s oročenim depozitom i solidarnim jamstvom br. 34569/00 broj solemniziran kod javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba, pod brojem OUOV-8083/2000.

2. Predmetnim Ugovorom o kreditu broj tuženikov je prednik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 70.000,00 kn odnosno po srednjem tečaju tuženika vrijedećem za devize banke (1 DEM =3,930301 kn) 17.810,34 DEM, te je člankom 2. predmetnog Ugovora određeno je plaćanje naknade od 3,00% od iznosa glavnice na ime manipulativnih troškova. Tužitelj navodi da je za tu „uslugu“ platio tuženiku proviziju dana 7. lipnja 2000.g. iznos od 2.097,40 kn (278,37 EUR).

3. Odredbe troškova naknade obrade zahtjeva i administracija kredita, kao i visini istih tuženik je unio na unaprijed pripremljeni formulirani obrazac, bez da su stranke o istoj odredbi pojedinačno pregovarale, protivno je odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, što također ima za posljedicu ništetnost ove odredbe. Ovo posebno stoga što niti iz Ugovora, niti iz otplatnog plana ili bilo kojeg drugog dokumenta nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi provizije (koje je tužitelj snosio u cijelosti), budući je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom zahtjeva ugovora, i koji su zaposleni u tu svrhu, a tuženik je zasigurno zaključio više stotina ovakvih ugovora o kreditu na istom obrascu, pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Slijedom navedenog ova ugovorna odredba nije niti jasna, niti određena, a niti odrediva.

4. Obzirom na navedeno tužitelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja.

5. Zbog svega naprijed iznijetoga tužitelj predlaže da Naslovni sud donese slijedeću presudu:

„I Utvrđuju su ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu s oročenim depozitom i solidarnim jamstvom br. 34569/00, sklopljen dana 2. lipnja 2000.g., između tužitelja UF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3a, kao kreditora, u dijelu u kojem se navodi:

„Korisnik se obvezuje na pismeni poziv Banke uplatiti Banci jednokratnu naknadu u visini 3,00% iznosa glavnice na ime manipulativnih troškova“

II Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju TF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke I ove presude isplati iznos od 278,37 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 8. lipnja 2000.g. pa do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

6. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj ustraje kod svoje tužbe i tužbenog zahtjeva, te podneskom od 11.11.2025. godine osporava sve prigovore tuženika iznesene u odgovoru na tužbu, a kako to detaljno tužitelj obrazlaže navedenim podneskom 7. Tako tužitelj smatra kako je deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu nužan u ovoj parnici budući da se tuženik evidentno protivi i samom utvrđenju ništetnosti spornih odredaba o naknadi, pa tako i zahtjevom za isplatom temeljem ništetnosti istih, te da se svakako istaknuti deklaratorni zahtjevi moraju uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti spora, kako je to tužitelj i naznačio u svojoj tužbi, a u skladu s čl. 16.st.1. Zakona o sudskim pristojbama.

8. Tužitelj ističe da je evidentno da i prije i nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača tuženik nije poštivao baš te zakonske odredbe u svezi pojedinačnog pregovaranja, odnosno da je konkretno ugovorena odredba u svezi naknade koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Obzirom da tuženik ističe nemogućnost primjene odredbi ZZP/03 budući da je ugovorni odnos između ranije nastao ranije pa je nemoguća retroaktivna primjena zakona, tužitelj ističe da u odnosu na ravnopravnost ugovornih strana kao i da se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, postoje i Zakonu o obveznim odnosima iz 1978.g. (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999), kao i odredbe u vezi dopuštenosti osnove svake ugovorne obveze, i ništavosti (ništetnosti) iste u slučaju da je osnova suprotna prisilnim propisima, te moralu društva. S obzirom da je u konkretnom slučaju ugovorena odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je trošak obrade, naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj.

10. Tužitelj navodi da je točno da tako nešto nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja o zaštiti od nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredaba i temeljem naprijed citiranog, tada važećeg Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe da je tuženiku dobro poznato, a što će i Naslovni sud uvidjeti iz tužiteljevog iskaza, kako se o predmetnim ugovornim odredbama u svezi troška obrade kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj (moglo bi se reći da se ovdje radi o opće poznatoj činjenici).

11. Tužitelj obrazlaže da iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i administracije kredita imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su vjerojatno troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera dokumentacije kao i kreditne zaduženosti kroz baze podataka, registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i administracije kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i administraciju kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i administraciju kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi rada djelatnika banke, informatičke opreme, razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, kao i da ostaje nejasno zašto bi se djelatnik banke isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz npr. ugovorenih kamata.

12. Konačno, tužitelj bi upozorio kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. Listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

13. Međutim tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije ni pokušao dokazati opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, što pak znači da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, te tužitelj s punim pravom potražuje povrat plaćenog iznosa, i to s zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja - pitanje tijeka zakonske zatezne kamate u ovome postupku je u potpunosti jasno, usprkos tuženikovim budućim prigovorima.

14. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih svojih navoda, te potražuje troškove prema troškovniku i na troškove potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

15. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu s oročenim depozitom i solidarnim jamstvom u dijelu u kojem se korisnik obvezuje uplatiti Banci jednokratnu naknadu u visini 3,00 % iznosa glavnice na ime manipulativnih troškova te s iste osnove zahtijeva isplatu iznosa od 278,37 eura, uvećano za zatezne kamate.

16. Tuženik prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

17. Tuženik u samom uvodu odgovora na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 22. rujna 2025. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.378,37 eura, dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 278,37 eura slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Tuženik navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka jasno zauzeo shvaćanje da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 278,37 eura.

18. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj u tužbi navodi kako je odredba o ulaznoj naknadi protivna čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03), slijedom čega se ista treba smatrati ništetnom, a tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i ugovaranja predmetne naknade i njezina plaćanja, ZZP/03 nije bio na snazi i ne može se primijeniti retroaktivno.

19. Tuženik ističe da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se predmetna ugovorna odredba trebala smatrati ništetnom, obzirom da ista nije suprotna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima kao niti moralu društva, također tuženik ističe prigovor zastare na utuženo potraživanje, pa s obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

20. U daljnjem tijeku postupka, tuženik čini nespornim visinu potraživanja tužitelja od 278,37 EUR, dok ustraje kod svojih ostalih navoda iz odgovora na tužbu, te potražuje naknadu troškova prema troškovniku i na troškove zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

21. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužitelja osobno kao stranku, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaza, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

22. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora sa 278,37 EUR prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 2., služi isključivo za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu.

23. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu, da je tužitelj temeljem iste ugovorne odredbe platio tuženiku utuženi iznos, da visina tako plaćenog iznosa od 278,37 EUR nije sporna s naslova tzv. ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, ali tuženik osporava da bi tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji je predmet ovog spora, te spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, kao i zatraženi tijek zatezne kamate zbog toga što tuženik smatra da je bio savjestan u vrijeme stjecanja ovog utuženog iznosa.

24. Sporno je da li je predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li se može na konkretan slučaj primijeniti odredbe ZZP-a iz 2003. godine, koji nije bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

25. Treba napomenuti da se na konkretan slučaj ne može retroaktivno koristiti ZZP koji nije bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i da se na ovaj slučaj ne može koristiti odredbe ZOO-a iz 2006., već ranijeg koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

26. Sud je iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke utvrdio da je on rođen 1965., po zanimanju dipl. ing. šumarstva te da u svom iskazu navodi da prije predmetnog kredita nije bio klijent banke tuženika koja je postala pravni slijednik Trgovačke banke d.d. gdje je tuženik i digao predmetni kredit i platio utuženu naknadu. Nitko tužitelju nije objasnio od čega s sastoji predmetna naknada, a tuženik je istu platio kako je od njega traženo. Sud je utvrdio da je tužitelj digao predmetni kredit kako bi poboljšao svoju socio-ekonomsku situaciju i zbog bolesti u obitelji te su sva sredstva utrošene na tužiteljeve osobne potrebe i potrebe njegove obitelji, te da je kredit u cijelosti vraćen.

27. Na poseban upit punomoćnika tužitelja odgovara da je ugovor pročitao koliko je mogao, ali nije mogao razumjeti od čega bi se sastojala tzv. ulazna naknada. U banci je bila gužva i tužitelj nije ništa posebno pitao već mu je bilo bitno da dobijem novac koji mu je trebao za njegovu obitelj kako je iskazao. Tužitelj je iskazao da on nije imao nikakvu tvrtku ni obrt, kao ni članovi njegove obitelji, već je novac potrošen za njihove osobne obiteljske potrebe. Tužitelj iskazuje da je on shvatio da mora platiti tu naknadu ako želim dobiti novac od kredita.

28. Sud je iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, da je sadržavao odredbu o obvezi tužitelja za plaćanje ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, da je tužitelj istu naknadu platio, te da nije sporno da je tužitelj izvršio tu svoju ugovornu obvezu i isplatio jednokratno tuženiku kao naknadu za obradu kredita iznos od sadašnjih 278,37 EUR, što je činilo 3,00 % od iznosa glavnice prema odredbi čl. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu s oročenim depozitom i solidarnim jamstvom – kako proizlazi i iz očitovanja tuženika iz samog odgovora na tužbu, a kredit je iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 17.810,34 DEM (tj. tadašnjih 70.000,00 kn).

29. Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio, da je kredit korišten radi stabilizacije i poboljšanja socio-ekonomskih prilika tužitelja i njegove obitelji, kao i zbog bolesti u obitelji, da mu nije objašnjeno od čega bi se sastojala predmetna tzv. ulazna naknada iz čl. 2. Ugovora utvrđena u visini od 3% od iznosa glavnice na ime manipulativnih troškova, kao niti kakvi su to troškovi, ali je tužitelj shvatio da mora isto platiti ako želi dobiti isplatu predmetnog kredita i novca koji mu je trebao za osobne svrhe i za obiteljske osobne svrhe. Očito je da se radi o tipskom ugovoru koji je tužitelju dan na potpis i solemnizaciju, te je iz potvrde dostavljene po tužitelju u spis utvrđeno da je tužitelj dana 07.06.2000. godine platio tadašnji iznos od 2.097,40 kn na ime ovih troškova obrade kredita, tj. manipulativnih troškova.

30. Tužitelj je dokazao, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe.

31. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, su nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je tuženik sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti ju odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od 3 % glavnice kredita, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju točno i potpuno razložio od čega bi se ta naknada i u kojim iznosima i zašto baš u postotku od 3% glavnice kredita sastojala i bila tužitelju naplaćena, a teret dokaza da je isto tužitelju bilo predočeno i obrazloženo je upravo na tuženiku.

32. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratnu naknadu u visini od 3 % od iznosa glavnice na ime manipulativnih troškova, sud je utvrdio da je ta obveza ugovorno tužitelju po tuženiku bila nametnuta bez da bi se igdje navelo ili tužitelju bilo rečeno od čega se ti točno manipulativni troškovi sastoje, i zašto upravo od 3%.

33. Tuženik je u pravu kada navodi da se na ovaj konkretan slučaj ne mogu primijeniti odredbe ZZP-a iz 2003., obzirom da isti nije bio na snazi u vrijeme sklapanja tog kredita, ali da je nesporno utvrđeno da se nije o predmetnoj odredbi čl. 2. Ugovora pojedinačno pregovaralo, da tužitelju nisu bili predočeni elementi koji čine po tuženiku nametnutu visinu naknade u postotku od glavnice iznosa kredita, da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na istu visinu, te da je time, prema utvrđenju ovog suda, tuženik navodeći isto i uglavljujući isto u tipski ugovor, postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja kao postulatima ZOO-a, što uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, koji je ovdje potrošač. O tome da li se pojedinačno pregovaralo postoje ustaljeni standardi u sudskoj praksi, a dokaz o istome tuženik nije dostavio u spis u tijeku ovog postupka, teret kojeg dokaza je na tuženiku, dok je tužitelj dokazao da je ovdje sporna ugovorna odredba ugrađena u unaprijed po tuženiku sastavljeno ugovoru.

34. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja jednokratne naknade za tzv. manipulativne troškove, što je u stvari naknada za obradu kredita ili tzv. ulazna naknada, koja je predmet ovog spora, sud je uočio da je bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, ali da nije bila razumljiva tužitelju, jer nije mogao znati zašto istu mora platiti, kao niti od čega se ona sastoji i zašto upravo od 3% visine glavnice. .

35. Sud je utvrdio da je tužitelj doveden u neravnopravan položaj spram tuženika kao druge ugovorne strane, i to ne samo u nominalnom iznosu plaćene naknade čiji povrat i isplatu od tuženika u ovoj parnici potražuje, već dovođenjem u bitno neravnopravnu pravnu poziciju koja mu nije omogućila da o tome raspravlja i utječe na tu svoju obvezu i njezinu visinu, koju je samoinicijativno, potpuno voluntaristički odredio tuženik, a što remeti načelo ravnopravnosti ugovornih stranaka i sudionika obveznih odnosa.

36. Nadalje, sud je utvrdio da činjenica solemnizacije ugovora nije od utjecaja na uspješnost mogućnosti isticanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe, jer na isto ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita, odnosno, kako ju tuženik u čl. 2. Ugovora naziva naknada na ime manipulativnih troškova, jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio.

37. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita, te je utvrđeno da je tužitelju naknada naplaćena u utuženom iznosu od sadašnjih 278,37 EUR. Sud je utvrdio da ta sporna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku. Dakle, prema utvrđenju ovog suda nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine glavnice kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis i solemnizaciju, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

38. Navodi tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga, jer plaćanje naknade za obradu kredita tj. manipulativnih troškova je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1065. do 1068. ZOO-a preuzetog 1991. godine nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti.

39. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je, treba opetovano navesti, utvrdio da tužitelj ima pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe.

40. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne manipulativne troškove, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 2. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 46 i 47. i 50. – sve starog ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 110. i 109. ZOO-a preuzetog 1991. godine i utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude u smislu odredbe čl. 210. ZOO-a.

41. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 10., čl. 11., čl. 12., čl. 13., čl. 15., čl. 16., - sve ZOO-a preuzetog 1991. godine koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tj. do 31.12.2006. godine, tzv. starog ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 46. i čl. 47. – sve starog ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 214. ZOO-a, kao i odredba čl. 210., – sve starog ZOO-a.

42. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 371. ZOO-a vezano uz opći rok zastare, kao i u vezi odredbi čl. 104. i 214. te čl. 210. i čl. 360. st. 1. i čl. 361. – sve starog ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

43. Obzirom da visina tužbenog zahtjeva, nije sporna, sud je utvrdio da je tužitelj osnovano zatražio tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade primjenom odredbe čl. 277. st. 1. i čl. 214. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek od dana nakon stjecanja po tuženiku), pa do isplate, a kako je sud presudio pod toč. II. izreke ove presude i dosudio tužitelju zatraženi iznos od 278,37 EUR (ranije 2.097,40 kn) zajedno sa zateznom kamatom tekućom na isti počev od 08. lipnja 2000. tj. od dana nakon što je tuženik tužitelju neosnovano naplatio ovu naknadu (naplata je bila 07.06.2000. – utvrđeno iz dokumentacije sačinjene dana 07.06.2000. po predniku tuženika), pa do isplate.

44. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 214. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

45. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore osim prigovora vezano uz po tužitelju naznačeni VPS u tužbi, a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

46. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 104. st. 1. i čl. 210., kao o odredbe čl. 214. ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana nakon uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 277. st. 1. i čl. 214. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznos od 278,37 EUR počev od stjecanja istog od strane tuženika, tj. kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od prvog dana nakon što je tužitelj izvršio predmetno plaćanje tuženiku.

47. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da pravni prednik tuženika u vrijeme stjecanja iste uplate po tužitelju nije bio savjestan. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, pasivnu legitimaciju tuženika, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio u cijelosti u izreci ove presude. Tuženik, osim vezano uz naznačeni VPS po tužitelju u tužbi, kao i nemogućnost primjene ZZP-a na ovaj konkretan slučaju, nije dokazao osnovanost niti jednog drugog svog prigovora isticanog u tijeku ovog postupka.

48. Odluka suda o stopi zateznih kamata, prema odredbi čl. 277. st. 1. starog ZOO- a i odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II. izreke ove presude.

49. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu. Sud je kod određivanja troškova postupka vodio računa o VPS-u koji je sud odredio po na prigovor tuženika, po službenoj dužnosti.

50. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak očitovanja na odgovor na tužbu 11.11.2025., ročište 20.11.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, što čini ukupno 75 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 150,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 37,50 EUR, te čini zbir od 187,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 214,04 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude.

51. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 22. prosinca 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

52. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. prosinca 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje s pozivom na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku po pun.