REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg Johna
Fitzgeralda Kennedyja 11
Poslovni broj: P-2160/2023-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupanog po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnica iz OD Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 6. studenog 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice Antonije Mihaljević i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice KĐ, **.**.2025.
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se da postoji tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 8.165,75 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:
- na iznos od 0,62 EUR počevši od 05. rujna 2006. godine do isplate,
- na iznos od 0,22 EUR počevši od 06. listopada 2006. godine do isplate,
- na iznos od 26,82 EUR počevši od 06. studenog 2008. godine do isplate,
- na iznos od 32,55 EUR počevši od 06. siječnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 37,64 EUR počevši od 06. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od 40,20 EUR počevši od 06. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 34,11 EUR počevši od 06. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 33,23 EUR počevši od 06. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 25,49 EUR počevši od 07. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 16,45 EUR počevši od 05. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 19,61 EUR počevši od 06. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 26,31 EUR počevši od 06. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 22,49 EUR počevši od 07. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 18,76 EUR počevši od 08. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 27,32 EUR počevši od 06. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 35,43 EUR počevši od 08. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 43,96 EUR počevši od 06. ožujka 2010. godine do isplate,
- na iznos od 41,72 EUR počevši od 07. travnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 56,09 EUR počevši od 06. svibnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 52,39 EUR počevši od 06. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 59,61 EUR počevši od 05. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 100,31 EUR počevši od 07. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 91,04 EUR počevši od 09. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 125,79 EUR počevši od 08. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 107,46 EUR počevši od 06. studenog 2010. godine do isplate,
- na iznos od 93,68 EUR počevši od 07. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 135,59 EUR počevši od 06. siječnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 157,82 EUR počevši od 05. veljače 2011. godine do isplate,
- na iznos od 139,46 EUR počevši od 05. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 142,15 EUR počevši od 12. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 128,96 EUR počevši od 02. travnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 133,03 EUR počevši od 02. svibnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 177,86 EUR počevši od 02. lipnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 184,16 EUR počevši od 02. srpnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 233,79 EUR počevši od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 215,77 EUR počevši od 02. rujna 2011. godine do isplate,
- na iznos od 187,70 EUR počevši od 02. listopada 2011. godine do isplate,
- na iznos od 183,54 EUR počevši od 02. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 180,53 EUR počevši od 02. prosinca 2011. godine do isplate,
- na iznos od 190,54 EUR počevši od 02. siječnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 201,55 EUR počevši od 02. veljače 2012. godine do isplate,
- na iznos od 201,88 EUR počevši od 02. ožujka 2012. godine do isplate,
- na iznos od 194,96 EUR počevši od 02. travnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 197,77 EUR počevši od 02. svibnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 201,90 EUR počevši od 02. lipnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 197,45 EUR počevši od 02. srpnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 197,83 EUR počevši od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,
- na iznos od 193,72 EUR počevši od 02. rujna 2012. godine do isplate,
- na iznos od 186,12 EUR počevši od 02. listopada 2012. godine do isplate,
- na iznos od 195,38 EUR počevši od 02. studenog 2012. godine do isplate,
- na iznos od 198,75 EUR počevši od 02. prosinca 2012. godine do isplate,
- na iznos od 197,41 EUR počevši od 02. siječnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 183,88 EUR počevši od 02. veljače 2013. godine do isplate,
- na iznos od 193,25 EUR počevši od 02. ožujka 2013. godine do isplate,
- na iznos od 195,40 EUR počevši od 02. travnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 191,19 EUR počevši od 02. svibnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 178,72 EUR počevši od 02. lipnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 170,98 EUR počevši od 02. srpnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 177,84 EUR počevši od 02. kolovoza 2013. godine do isplate,
- na iznos od 182,57 EUR počevši od 02. rujna 2013. godine do isplate,
- na iznos od 194,64 EUR počevši od 02. listopada 2013. godine do isplate,
- na iznos od 188,00 EUR počevši od 02. studenog 2013. godine do isplate,
- na iznos od 190,97 EUR počevši od 02. prosinca 2013. godine do isplate,
- na iznos od 193,41 EUR počevši od 02. siječnja 2014. godine do isplate.
II/ Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 384,86 eur.
III/ Prebijaju se tražbine utvrđene pod točkama I/ i II/ izreke ove presude u iznosu od 384,86 eur.
IV/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.780,89 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:
- na iznos od 12,39 EUR počevši od 08. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 43,96 EUR počevši od 06. ožujka 2010. godine do isplate,
- na iznos od 41,72 EUR počevši od 07. travnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 56,09 EUR počevši od 06. svibnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 52,39 EUR počevši od 06. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 59,61 EUR počevši od 05. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 100,31 EUR počevši od 07. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 91,04 EUR počevši od 09. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 125,79 EUR počevši od 08. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 107,46 EUR počevši od 06. studenog 2010. godine do isplate,
- na iznos od 93,68 EUR počevši od 07. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 135,59 EUR počevši od 06. siječnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 157,82 EUR počevši od 05. veljače 2011. godine do isplate,
- na iznos od 139,46 EUR počevši od 05. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 142,15 EUR počevši od 12. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 128,96 EUR počevši od 02. travnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 133,03 EUR počevši od 02. svibnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 177,86 EUR počevši od 02. lipnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 184,16 EUR počevši od 02. srpnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 233,79 EUR počevši od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 215,77 EUR počevši od 02. rujna 2011. godine do isplate,
- na iznos od 187,70 EUR počevši od 02. listopada 2011. godine do isplate,
- na iznos od 183,54 EUR počevši od 02. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 180,53 EUR počevši od 02. prosinca 2011. godine do isplate,
- na iznos od 190,54 EUR počevši od 02. siječnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 201,55 EUR počevši od 02. veljače 2012. godine do isplate,
- na iznos od 201,88 EUR počevši od 02. ožujka 2012. godine do isplate,
- na iznos od 194,96 EUR počevši od 02. travnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 197,77 EUR počevši od 02. svibnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 201,90 EUR počevši od 02. lipnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 197,45 EUR počevši od 02. srpnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 197,83 EUR počevši od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,
- na iznos od 193,72 EUR počevši od 02. rujna 2012. godine do isplate,
- na iznos od 186,12 EUR počevši od 02. listopada 2012. godine do isplate,
- na iznos od 195,38 EUR počevši od 02. studenog 2012. godine do isplate,
- na iznos od 198,75 EUR počevši od 02. prosinca 2012. godine do isplate,
- na iznos od 197,41 EUR počevši od 02. siječnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 183,88 EUR počevši od 02. veljače 2013. godine do isplate,
- na iznos od 193,25 EUR počevši od 02. ožujka 2013. godine do isplate,
- na iznos od 195,40 EUR počevši od 02. travnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 191,19 EUR počevši od 02. svibnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 178,72 EUR počevši od 02. lipnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 170,98 EUR počevši od 02. srpnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 177,84 EUR počevši od 02. kolovoza 2013. godine do isplate,
- na iznos od 182,57 EUR počevši od 02. rujna 2013. godine do isplate,
- na iznos od 194,64 EUR počevši od 02. listopada 2013. godine do isplate,
- na iznos od 188,00 EUR počevši od 02. studenog 2013. godine do isplate,
- na iznos od 190,97 EUR počevši od 02. prosinca 2013. godine do isplate,
- na iznos od 193,41 EUR počevši od 02. siječnja 2014. godine do isplate,
sve u roku od 15 dana.
V/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 384,86 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim kako slijedi:
- na iznos od 0,62 EUR počevši od 05. rujna 2006. godine do isplate,
- na iznos od 0,22 EUR počevši od 06. listopada 2006. godine do isplate,
- na iznos od 26,82 EUR počevši od 06. studenog 2008. godine do isplate,
- na iznos od 32,55 EUR počevši od 06. siječnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 37,64 EUR počevši od 06. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od 40,20 EUR počevši od 06. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 34,11 EUR počevši od 06. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 33,23 EUR počevši od 06. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 25,49 EUR počevši od 07. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 16,45 EUR počevši od 05. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 19,61 EUR počevši od 06. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 26,31 EUR počevši od 06. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 22,49 EUR počevši od 07. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 18,76 EUR počevši od 08. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 27,32 EUR počevši od 06. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 23,04 EUR počevši od 08. siječnja 2010. godine do isplate, te u dijelu u kojem zatezne kamate na iznose dosuđene pod točkom IV/ potražuje po stopi koja od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prelazi stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prelazi stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prelazi stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prelazi stopu koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja .
VI/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.267,16 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 22. prosinca 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VII/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, u kojem naknadu parničnih troškova, s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 22. prosinca 2025. do isplate potražuje preko dosuđenog iznosa, za iznos od 3.129,73 eur, te u dijelu u kojem zatezne kamate na dosuđeni iznos parničnih troškova od 2.267,16 eur, počevši od 22. prosinca 2025. do isplate, potražuje po stopi koja prelazi stopu obračunatu uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 14. lipnja 2023. navodi da su JĐ i Slavonska banka d.d. 2. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio krediti u iznosu od 150.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je 10. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu tražbine s korisnikom kredita JĐ kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Tvrdi, u bitnome, da je presudom ovog suda poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, utvrđeno da je tuženik (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
– švicarski franak te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda jer je sklopljen 2. svibnja 2006. te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbom potražuje povrat plaćenog tuženiku temeljem navedene ništetne odredbe ugovora u visini koju da će odrediti nakon što mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju vezanu uz otplatu kredita , odnosno po provođenju financijskog vještačenja jer da sam nema potrebna stručna znanja kako bi izračunao koji je iznos tuženiku više platio prilikom otplate kredita na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe.
2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik prije svega osporava osnovanost istaknutog manifestacijskog zahtjeva radi dostave isprava potrebnih tužitelju za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva za isplatu. Nadalje, osporava osnovanost i visinu istaknutog tužbenog zahtjeva. Naime, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava osnovanost zahtjeva korisnika kredita prema tuženiku, tvrdeći da takav zahtjev korisnik kredita nije mogao ustupiti tužitelju jer da se radi o tražbini koja korisniku kredita pripada kao potrošaču i koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga. Ističe da je tužitelj pravna osoba koja ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače. Nadalje, navodi da je u postupku kolektive zaštite, iz kojeg tužitelj izvodi svoja prava, zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U ovom postupku sudovi da su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, no da nisu izvodili n ikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. Tvrdi da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Tvrdi da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da ove odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, ukazuje da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju jer da Slavonska banka d.d. (davatelj kredita iz predmetnog Ugovora) predmetnim postupkom nije bila obuhvaćena niti je utvrđeno da bi ova banka koristila nepoštenu praksu u svojem poslovanju. Nadalje, ističe prigovor zastare, osporava zatraženi tijek zateznih kamata jer tvrdi da tuženik nije nepošteni stjecatelj. Osporava visinu istaknutog zahtjeva i smatra pri tome da bi sud prilikom utvrđivanja visine iznosa koji je korisnik kredita bio dužan platiti pod uvjetom ništetnosti odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF u obzir trebao uzeti i anuitete koji su plaćeni po tečaju nižem od onog koji je primijenjen prilikom isplate kredita (negativne tečajne razlike). Do zaključenja prethodnog postupka tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja po osnovi ovih negativnih razlika, u iznosu od 2.500,00 eur.
3./ Nakon provedenog financijskog vještačenja na okolnost visine istaknutog zahtjeva za povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, tužitelj je, podneskom od 2. svibnja 2025., u tužbi neodređeno istaknut zahtjev za isplatu odredio, u skladu s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, na način da potražuje isplatu iznosa od 8.165,75 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od dana nakon dana izvršenog plaćanja, po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora. Tuženik je pak smanjio prigovor radi prebijanja na iznos od 384,86 eur. Tužitelj je osporio osnovanost tražbine istaknute radi prebijanja i istaknuo prigovor zastare.
4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: ugovor o ustupu tražbine i obavijest (list 7-11, 28-29 spisa), ugovor o kreditu (list 12-21 spisa), tuženikova metodologija promjene kamatnih stopa i vrijednosti kamatnih stopa (list 61- 62, 165-173 spisa), ovjerena izjava KĐC (list 103-107), sudska praksa i stručni članci (list 63-164, 174-275, 282-296, 304-309 spisa), mišljenje vještaka (list 276-281 spisa). Nadalje, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka JĐ, s obzirom da se tuženik protivio korištenju dostavljenog ovjerenog pisanog iskaza (list 317-319 spisa) i PĐ (list 235-326 spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković iz Centara za financijska vještačenja d.o.o., koja je svoj nalaz i mišljenje dala u pisanom obliku (list 335-345 spisa) te se na ročištu usmeno očitovala povodom prigovora tuženika (list 365-366 spisa).
5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da je konačno istaknuti tužbeni zahtjev osnovan u pretežitom dijelu.
6./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povratom iznosa koje je tuženik primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 2. svibnja 2006., kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita JĐ te tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja po osnovi naknade koristi stečenih plaćanjem anuiteta posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita (tzv. negativne razlike).
7./ Među strankama je sporno može li se tužitelj pozivati na pravne učinke presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno odnose li se utvrđenja iz ove presude i na prednika tuženika Slavonsku banku d.d., zatim, da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a ako i jesu može li se zahtijevati povrat plaćenog. Nadalje, sporno je da li je tužitelj tražbinu korisnika kredita po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba mogao steći ustupom. Konačno, sporna je visina istaknutog tužbenog zahtjeva te osnovanost tražbine istaknute radi prebijanja. Sporna je osnovanost prigovora zastare tražbina koje su predmet spora kao i tijek zateznih kamata.
8./ Među strankama nije sporno da je pred ovim sudom vođen, pod poslovnim brojem P-1401/12, parnični postupak između tužitelja Potrošač - Hrvatske udruga za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Nije sporno da je raniji naziv tuženika bio Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao niti da je tuženiku 2009. pripojena Slavonska banka d.d., dakle da je nakon provedene ove statusne promjene, tuženik univerzalni pravni slijednik Slavonske banke d.d. koja je pripajanjem prestala postojati.
9./ Presudom donesenom u ovom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ova banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time ova banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007 . i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007 . protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/069., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10./ Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba, između ostalih i, tuženika te potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u prethodno citiranom dijelu izreke kojim je utvrđeno da je tužena banka u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
11./ Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u citiranom dijelu izreke pravomoćna je 14. lipnja 2018.
12./ S obzirom da je predmetom presudom pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle prije nego je Slavonska banka prestala postojati pripajanjem tuženiku (2009.), to se utvrđenja iz ove presude vezana uz tuženika odnose posljedično i na postupanje ovog prednika tuženika. Naime, u vrijeme pokretanja predmetne kolektivne parnice nije više bilo moguće kolektivnom tužbom obuhvatiti i prednika tuženika, Slavonsku banku d.d., jer je pripajanjem tuženiku prethodno prestao postojati. Stoga se, po shvaćanju ovog suda, učinci kolektivne zaštite i utvrđenja iz predmetne presude vezana uz postupanje tuženika odnose i na tuženika kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Svakako, tuženiku je dopušteno, a što će dalje biti obrazloženo, dokazivati u pojedinačnim parnicama koje se pokreću na temelju utvrđenja iz kolektivne presude, suprotno, dakle da se u konkretnom slučaju ne radi ne nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.
13./ Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14./ Citirane odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenjuju se u ovoj parnici i odnose se na pravne učinke prethodno citirane presude ovog suda donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, nije od utjecaja činjenica da je predmetni postupak kolektivne zaštite započet 2012., a da su odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na snagu stupile 1. srpnja 2013. (na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju). Ovo stoga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), kojim su u naš procesni propis unesena odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača , predviđena primjena ovih odredaba na sve postupke koji budu u tijeku na dan stupanja zakona na snagu (čl. 53. st. 1.).
15./ Osim toga valja imati u vidu da je i u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite odredbama glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.) bilo predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a ovog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22.), koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.
16./ Pojam "naknade štete" iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (važećeg u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite) valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi "naknade štete" jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita kao potrošač, na kojeg se odnose učinci odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, ustupio tražbinu s osnove preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, to učinci predmetne odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju i ovaj sud u predmetnoj parnici već i na temelju citirane odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, da je upravo navedeno bila namjera zakonodavca razvidno je i sadržaja izmijenjene ove odredbe koji je važio u vrijeme pokretanja predmetne parnice i kojim je obvezujući učinak predviđen u parnicama koje pokreću i osobe s pravnim interesom.
17./ Ugovorom o kreditu od 2. svibnja 2006. prednik tuženika Slavonska banka d.d. je kao kreditor odobrio JĐ kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 150.000,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, i to kao stambeni kredit za adaptaciju, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti za CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, ako se plaćanje vrši prije dospijeća, uz ugovorenu redovnu kamatu od 4,30% godišnje, promjenjivu.
18./ Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Zakon o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" br. 96/03.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.
19./ Na temelju priloženih isprava i iskaza korisnika kredita, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, radi kupnje vozila za osobne potrebe, zaposlen u vrijeme zaključivanja ugovora u radnom odnosu (zapljena plaće kao sredstvo osiguranja), dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).
20./ Kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen 2. svibnja 2006., dakle u razdoblju za koje je utvrđeno, u prethodno citiranoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te predmetni ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koje su istovjetne odredbama koje su citiranom presudom utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama to je u ovoj parnici sud vezan za utvrđenja iz citirane presude u kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.
21./ Posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).
22./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO - a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. JĐ ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.
23./ Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama.
24./ Utvrđeno je stoga da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja te je, suprotno tuženikovom shvaćanju, u ovoj parnici sud vezan utvrđenjima iz predmetnog kolektivnog potrošačkog spora, sukladno citiranim odredbama čl. 502.c ZPP-a odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.
25./ U odnosu na navode tuženika da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu za ukazati je da je, sukladno prethodno izloženom, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u ranije citiranom dijelu izreke, koji se odnosi na tuženika, pravomoćna. Citiranim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisan je direktan učinak ove presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i obveza sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, odnosno osobe koje imaju pravni interes, na naknadu pridržavaju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev u postupku kolektivne zaštite prihvaćen. No, s obzirom da se odluka o ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji iz predmetnog postupka kolektivne zaštite, da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, to su banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim standardnim ugovorom, ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U- III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).
26./ Suprotno shvaćanju tuženika, upravo je na njemu, kao stranci koja se na ove tvrdnje, suprotne pravomoćno utvrđenoj presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora, poziva dužnost dokazivanja ovih navoda (čl. 219. st. 1. ZPP-a), dakle da je korisniku predmetnog kredita dao sve potrebne informacije za donošenje valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti .
27./ Stoga je radi utvrđenja osnovanosti tvrdnje tuženika da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu proveden dokaz saslušanjem svjedoka korisnika kredita JĐ, njegove supruge PĐ, sudužnika po predmetnom kreditu te je pročitan ovjereni pisani iskaz tuženikove djelatnice KĐC, s obzirom da se tužitelj suglasio s korištenjem ovog pisanog iskaza kao dokaza. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga saslušanja službenika banke koji je sudjelovao u zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu.
28./ Na temelju iskaza svjedoka JĐ i PĐ, navode kojih sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi te da nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, ne proizlazi, po ocjeni ovog suda, istinitost tuženikove tvrdnje da bi korisniku dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu.
29./ Svjedok JĐ iskazao je da je imao namjeru kredit zaključiti uz valutnu klauzulu u eurima, no da mu je djelatnica prednika tuženika CĐ, s kojom je radi zaključivanja ugovora o kreditu razgovarao, kao najpovoljniji ponudila kredit uz valutnu klauzulu u CHF. Pri tome, djelatnica da ga nije upozorila niti mu ukazala ni na kakve rizike vezane uz valutnu klauzulu u CHF, već da je isključivo ukazivala na prednosti odabira ove kreditne opcije. Na rizike vezane uz predmetnu valutnu klauzulu da ga nije upozorio niti javni bilježnik prilikom solemnizacije, već da mu je samo ugovor pročitao. Kasnije, kada je pristupio djelatnici i pitao je zašto ga nije upozorila na rizike, da mu je navela da ni ona sama nije znala. Svjedokinja PĐ navela je da su u razgovorima supruga s djelatnicom banke koji su prethodili zaključivanju ugovora da nije sudjelovala te da nije bila svjesna rizika vezanih uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, a koji su se kasnije ostvarili.
30./ Navodi iz pisanog iskaza KĐC nisu od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer se odnose na postupanje tuženika u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. vezano uz odobravanje kredita sa spornom ugovornom odredbom, dakle kada banka davatelj predmetnog kredita još nije bila pripojena tuženiku, već je poslovala kao poseban pravni subjekt. Dakle, na temelju navoda iz ovog pisanog iskaza nije moguće zaključiti o postupanju prednika tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu, no niti uobičajeno, prilikom zaključivanja ugovora o kreditu u spornom razdoblju.
31./ Na temelju iskaza korisnika kredita i sudužnika kao svjedoka utvrđeno je da prednik tuženika istima prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Ova se tuženikova obveza ne može naime iscrpiti nuđenjem različitih mogućnosti kreditiranja, uz različite valute uz koje je vezana glavnica, već davanjem odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama upravo kredita ponuđenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku na određivanje novčane obveze potrošača. Naime, tuženik je, s obzirom na propisanu razinu potrošačke zaštite, o takvim rizicima bio dužan upozoriti, dajući potrošaču sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu, a takvu svoju obvezu tuženik nije dokazao da je ispunio. Konačno, da korisniku kredita tuženik (prednik tuženika) nije dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke proizlazi i iz tvrdnje KĐC, da niti tuženik nije mogao predvidjeti da bi mogao nastupiti drastičan porast tečaja CHF, kao što što se dogodilo nakon 2009.
32./ Niti okolnost da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne potvrđuje navode tuženika o davanju svih informacija konkretnom potrošaču za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Naime, čitanje ovog ugovora pred javnim bilježnikom uz njegovog utvrđenje da je stranci ugovor razumljiv i da odražava pravu volju stranke ne potvrđuje međutim odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu konkretnog potrošača tvrdnju tuženika u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji je propust imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je, kao nepotreban za utvrđenje odlučnih činjenica, odbijen tuženikov dokazni prijedlog saslušanja kao svjedoka javnog bilježnika koji je sudjelovao u solemnizaciji predmetnog ugovora o kreditu.
33./ Dakle, utvrđeno je da nisu osnovane tvrdnje tuženika da bi korisniku kredita kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga je neosnovan, u konkretnom slučaju, tuženikov prigovor postojanja informiranog pristanka potrošača te tuženik nije u ovoj parnici dokazao suprotno presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora (čl. 219. st. 1. ZPP-a) jer tuženik nije dokazao odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac konkretnog potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a koji je propust imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
34./ Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kojeg je u cijelosti prihvatio kao stručnog i objektivnog, ocjenjujući pri tome da tuženik svojim prigovorima pravilnost zaključaka vještaka nije doveo u sumnju. Konačno, iz tuženikovog prigovora razvidno je da ne osporava pravilnost izračuna vještaka, već smatra da je pogrešno pravno shvaćanje suda vezano uz posljedice ništetnosti sporne ugovorne odredbe i s tim u vezi shvaćanjem zadatak određen vještaku, vezan uz način izračuna više plaćenih iznosa bez primjene sporne ništetne ugovorne odredbe. Utvrđeno je da je ukupan iznos preplata, ako se u obzir uzme rast anuiteta zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita, iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim uplatama, iznosi 8.165,75 eur. Ako se u obzir uzmu i iznosi koje je prednik tužitelja manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, u ukupnom iznosu od 384,86 eur, također iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim manjim uplatama, ukupno je preplaćen iznos od 7.780,89 eur.
35./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO -a, to tužitelju zatezne kamate na više plaćene iznose povrat kojih tužbom potražuje pripadaju počevši od dana nakon izvršenog plaćanja. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno postupanje na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, tuženik je nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredaba. Stopa zateznih kamata na tužiteljevo potraživanje određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, dok je u više zatraženom dijelu po osnovi stope zatezne kamate tužiteljev zahtjev neosnovan.
36./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno i o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe. Zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, na temelju kojih je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena, ne štiti se samo interes jedne ugovorne strane, već javni interes poštenog i ravnopravnog poslovanja i zaštite potrošača.
37./ U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO -a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, dakle u konkretnom slučaju prvog dana nakon izvršene upla te iznosa po osnovi ništetnih odredaba. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka razvidno je da razlika više plaćenog postoji najranije u odnosu na anuitet plaćen 4. rujna 2006. Međutim, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
38./ Stoga je zastara u odnosu na tražbinu povrata onog što je isplaćeno temeljem ništetne valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018., kada je ranije citirana presuda postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, to je utvrđeno da je prigovor zastare neosnovan. Konačno, s obzirom na izloženo pravno shvaćanje o početku tijeka zastare, za ukazati je da se radi o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, utemeljenoj na prethodno izloženom pravnom shvaćanju, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja te je početak tijeka zatezne kamate vezan uz utvrđenje (ne)savjesnosti stjecatelja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).
39./ U odnosu na osnovanost tražbine istaknute radi prebijanja, u iznosu od 384,86 eur, a po osnovi koristi koje je korisnik kredita otplaćujući kredit stekao posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, valja navesti da nisu osnovani razlozi temeljem kojih tužitelj osporava osnovanost tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja. Po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu pravozaštitni cilj koji se postiže utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba koje su predmet spora, na način da ove ugovorne odredbe ne ostvaruju učinke, prava i obveze ugovornih strana iz predmetnog Ugovora o kreditu, pa i u vezi s utvrđenjem ništetnosti osporavanih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima , valja prosuđivati kao cjelinu. Stoga, kada se jedna ugovorna strana (odnosno tužitelj kao slijednik korisnika kredita) poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba, valja imati u vidu i korist koje stekla zbog spornih odredaba. U konkretnom slučaju ove korist predstavljaju iznos koji je korisnik kredita manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Prema nalazu i mišljenu vještaka radi se o manje plaćenim anuitetima na početku otplate predmetnog kredita, odnosno anuitetima 1., od 4. do 27. i 29., a koji su plaćeni do zaključno 5. prosinca 2008., kada su dakle stečene korist odnosno dospjela je tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja, po osnovi naknade tako stečenih koristi na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.
40./ S obzirom da utužena tražbina, tužitelja prema tuženiku, odnosno protutražbina istaknuta radi prebijanja, dakle tuženika prema tužitelju, glase na novac i obje su dospjele, to su ispunjenje pretpostavke prijeboja iz odredbe čl. 195. ZOO -a, a s obzirom da je isticanjem prigovora radi prebijanja tuženik dao izjavu o prijeboju, to se smatra da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kada su se ispunile pretpostavke za prijeboj, dakle kada su se ove tražbine susrele po dospijeću (razlog iz odredbe čl. 196. ZOO-a).
41./ Iako je tužitelj tražbinu po osnovi povrata stečenog na temelju ništetnih odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stekao ustupom od korisnika kredita , ne izostaje za prijeboj pretpostavka uzajamnosti. Naime, u skladu s odredbom čl. 199. st. 1. ZOO-a, kao posljedica pravila da se položaj dužnika ustupom tražbine ne smije pogoršati, tuženik kao dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju (tužitelju) on svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju, dakle korisniku kredita. S obzirom da su tuženikove tražbine istaknute prigovorom radi prebijanja dospjele do zaključno 5. prosinca 2008. (posljednji anuitet manje plaćen posljedično na pad tečaja), a tuženik je, kako proizlazi iz prijamnog štambilja na tužiteljevoj obavijesti, o ustupu obavješten 14. lipnja 2023., to je ispunjena i pretpostavka za prijeboj s ustupljenom tražbinom, iz citirane odredbe čl. 199. st. 1. ZOO-a. Konačno, neosnovan je tužiteljev prigovor zastare tražbine istaknute radi prebijanja. Naime, u skladu s odredbom čl. 198. st. 1. ZOO-a, dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. U trenutku kada su se ispunile pretpostavke prijeboja tražbina koje su predmet spora, iz odredbe čl. 195. st. 1. ZOO-a, dakle kada su se ove tražbine susrele po dospijeću, tuženikova protutražbina nije još bila zastarjele.
42./ U odnosu na uračunavanje ispunjenja povodom prigovora radi prebijanja, za ukazati je da kod prebijanja koje vrši sud povodom prigovora radi prebijanja nema mjesta uračunavanju iz odredbe čl. 172. ZOO-a, već tužitelj, ako je njegova tražbina starija (prije dospjela), nakon prijeboja ima pravo na zatezne kamate na tražbinu koja je prestala od početka tijeka tih zateznih kamata do dospijeća druge tražbine (susreta tražbina – prestanak tužiteljeve tražbine prijebojem). Ako je pak tuženikova tražbina starija, na prebijeni dio tražbine tuženik nema pravo na dosuđivanje zateznih kamata jer je tražbinu istaknutu koristeći se procesnim prigovorom radi prebijanja. U konkretnom slučaju, s obzirom da je u prvim anuitetima tečaj bio niži od početnog, tužitelju u odnosu na anuitete 2. i 3., odnosno 28., zbog razlike prema manje plaćenom ne pripada pravo na zatezne kamate.
43./ Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da postoji tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 8.165,75 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana izvršenog plaćanja po stopi mjerodavnoj za ostale odnose, zatim da postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja u iznosu od 384,86 eur, a potom je izvršen prijeboj ovih tražbina za iznos od 384,86 eur te je odlučeno kao pod točkama I/., II./ i III./ izreke presude. Nadalje, tužitelju je, nakon izvršenog prijeboja, dosuđen iznos od 7.780,89 eur, dakle pojedini iznosi više plaćenog svakog pojedinog anuiteta zbog rasta tečaja, iskazani u nalazu i mišljenju vještaka s datumima plaćanja, u preostalom iznosu (dakle djelomično po osnovi plaćanja 42. anuiteta), dok je u prebijenom dijelu njegov zahtjev odbijen te je odlučeno kao pod točkama IV/. i V/. izreke presude.
44./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u uspio u pretežitom dijelu, u cijelosti s osnovom, a s visinom u omjeru od oko 95%, pa mu je tuženik, u skladu s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP-a, dužan naknaditi potrebne troškove izazvane vođenjem postupka
(razlog iz odredbe čl. 155. ZPP-a)
45./ Troškovi odvjetničkog zastupanja tužitelja obračunati su prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naveo prilikom određivanja tužbenog zahtjeva za isplatu (u podnesku od 2. svibnja 2025.), dakle u iznosu od 8.165,75 eur. Ovo stoga što je tužitelj tužbu podnio ističući u njoj manifestacijski zahtjev za dostavu isprava te neodređen zahtjev za isplatu, koji da će po dostavi isprava odnosno provođenju vještačenja odrediti. Međutim, kako je vrijednost spora u odnosu na u tužbi na opisani način istaknut zahtjev (manifestacijski i neodređeni kondemnatorni) tužitelj naznačio u iznosu od 13.406,00 eur, da bi potom zahtjev za plaćanjem odredio u iznosu od 8.165,75 eur, to je u konkretnom slučaju potonja vrijednost predmeta spora mjerodavna za obračun troškova i za ranije poduzete radnje. Naime, nije logično niti procesno opravdano da bi manifestacijski zahtjev, kao u konkretnom slučaju, te uz njega istaknut neodređen kondemnatorni zahtjev za isplatu imali veću vrijednost (13.406,00 eour) od one koju tužitelj određenim tužbenim zahtjevom u konačnici potražuje (8.165,75 eur). Stoga su radnje odvjetničkog zastupanja za koje tužitelj potražuje troškove obračunate prema vrijednosti konačno istaknutog zahtjeva (razlog iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a). U skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), tužitelju je priznat trošak odvjetničkog zastupanja za:
- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife), iznosu od 200,00 eur,
- sastav obrazloženog podneska od 12. prosinca 2023. kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i obrazloženog podneska od 2. svibnja 2025. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka (prema T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od po 200,00 eur,
- zastupanja na ročištu 29. kolovoza 2024., 28. siječnja 2025. i 6. studenog 2025. (T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od po 200,00 eur,
- zastupanje na ročištu za objavu presude (T.br. 9/3 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,
dakle ukupno 1.300,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez (T.br. 46. Tarife), što ukupno iznosi 1.625,00 eur.
46./ Trošak za sastav podneska od 14. rujna 2023. nije priznati jer tužitelj iznosi prigovor protiv rješenja kojim mu je naloženo plaćanje pristojbe, odnosno dostavlja dokumentaciju koju nije omaškom priložio uz tužbu, dakle radi se o radnjama za koje nema pravo na naknadu troška na teret tuženika (razlog iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP- a). Također nije priznat trošak za daljnji podnesak od 27. kolovoza 2024., u prilogu kojeg tužitelj dostavlja pisani iskaz svjedoka, jer je ovaj dokaz mogao dostaviti prilikom poduzimanja prethodnih procesnih radnji glede kojih mu je pravo na naknadu troška priznato. Trošak za sastav podneska od 19. rujna 2025. nije priznat jer, s obzirom da tužitelj ponavlja ranije iznijete navode, nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).
47./ Nadalje, tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 450,00 eur. U skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. 51/23) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) tužitelju je, prema konačno istaknutoj vrijednosti predmeta spora (razlog iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a), priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 64,05 eur (dakle u iznosu plaćanjem kojeg se tužitelj obveze mogao osloboditi (čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/2023.), kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 128,11 eur.
48./ Dakle, sveukupno je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 2.267,16 eur, dok je u više zatraženom, za iznos od 3.129,73 eur, njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.
49./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, dok je za više zatraženu stopu zatezne kamate zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
50./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 22. prosinca 2025.
Sutkinja:
Tina Šimović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.
