Poslovni broj: 78  Gž-4078/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 78  Gž-4078/2022-2

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Jakovčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. H. iz O. O., OIB: …, koju zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik u V. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u N. Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1160/2019-46 od 17. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1160/2019-46 od 17. listopada 2022. u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice N. H. iz O. O., za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica realnog, geometrijski odijeljenog dijela zk. č. br. 1384/2 šuma Laz u O. L., veličine 236 j i 1053 čhv, u površini od 8369 m2, koja je upisana u zk. ul. br. 1703 k.o. O. O., kako je to označeno i opisano u skici geodetskog vještaka V. R. od 28. travnja 2021. omeđeno točkama A-B-C-D-E-F-G-H, koji nalaz i skica izmjere čine sastavni dio izreke presude, određeno je da je tuženica dužna trpjeti da tužiteljica po pravomoćnosti te presude izvrši parcelaciju odvajanjem opisanog dijela nekretnine formiranjem nove samostalne katastarske čestice temeljem prijavnog lista koji će biti sastavljen od ovlaštenog geodeta i ovjeren u nadležnom Uredu za katastar i ovlaštena je tužiteljica da u zemljišnoj knjizi provede upis prava vlasništva na novoformiranoj zemljišnoknjižnoj čestici u svoju korist i na svoje ime uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženice (točka I. izreke), naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 16.400,00 kn (2.176,65 eur)[1] sa zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2022. do isplate (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjih parničnog postupka u iznosu od 7.005,00 kn (929,72 eur) sa zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2022. do isplate (točka III. izreke) i odbijen je zahtjeva tuženice za naknadu troškova parničnog postupka (točka IV. izreke).

 

2. Protiv te presude u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke žali se tuženica pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da sukladno tome trošak parničnog postupka prizna tuženici ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

3. Odgovorom na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbe tuženice i predlaže da drugostupanjski sud potvrdi pobijanu presudu te traži naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Pozivom na čl. 18. st. 1., 2., 3. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov. broj 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, dalje: ZVDSP), pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-56/19-2 od 14. veljače 2019. i odluku Europskog suda za ljudska prava donesenu u predmetu Trgo protiv Hrvatske, sud prvoga stupnja odlučio je kao pod točkom I. izreke pobijane presude, u bitnome obrazlažući da iz rezultata dokazivanja proizlazi da je tužiteljica putem svojih prednika i osobno u samostalnom i neometanom posjedu predmetne nekretnine neprekidno 59 godina, da je dokazala zakonitost posjeda jer da ima valjani pravni temelj posjedovanja, kao i istinitost posjeda jer da posjed nije pribavljen ni silom, ni potajno niti prijevarom.

 

5.a Sud obrazlaže i da prigovor presuđene stvari nije osnovan jer da ne postoji objektivni identitet spora u odnosu na parnični predmet koji je vođen između istih stranaka u vezi predmetne nekretnine. Ovo jer da je u postupku poslovni broj P-1676/14 tužiteljica zahtijevala da se utvrdi da je vlasnica idealnog dijela predmetne nekretnine, dok u ovom predmetu zahtjeva da se utvrdi da je vlasnica realnog dijela iste.

 

5.b Zaključno, sud prvoga stupnja obrazlaže i da specijalni propisi na koje se tuženica pozivala tijekom prvostupanjskog postupka nisu od utjecaja na osnovanost zahtjeva i to jer da se radi o propisima koji nisu na snazi (Zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, Službeni list SFRJ broj 43/59 i čl. 11. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 1983.), a smatra i da njihov učinak, sagledavajući shvaćanje Europskog suda za ljudska prava ne bi bio od utjecaja na pravo tužiteljice da se vrijeme posjedovanja koje je proteklo za važenja istih uračuna u vrijeme dosjelosti u konkretnom slučaju. Obrazlaže da na osnovanost tužbenog zahtjeva nisu od utjecaja niti odredbe zakona koji reguliraju stjecanje prava vlasništva dosjelošću kada se radi o šumi ili šumskom zemljištu i to jer da predmetno zemljište nije šumsko zemljište.

 

6. Žaliteljica navodima žalbe ne ističe žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 1. ZPP-a u vezi s čl. 354. st. 2. toga Zakona, slijedom čega je u tom dijelu odluka ispitana po službenoj dužnosti. U vezi toga je ocijenjeno da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. toga Zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

 

7. Navodima žalbe žaliteljica ističe postojanje povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a i osporava pravilnost primjene prava. U vezi s tim osporava zaključak suda prvoga stupnja da se ne radi o presuđenoj stvari, osporava utvrđenje da iz provedenih dokaza proizlazi da je posjed tužiteljice i njezina prednika zakonit, samostalan i istinit budući da tužiteljica nije dostavila pisani dokaz za tvrdnju da je pravni prednik njezina oca bio V. k. Ž., Z., da je to poduzeće bilo nositelj prava korištenja predmeta spora i da je s njezinim ocem sklopilo ugovor o zamjeni nekretnina na temelju čega je prednik tužiteljice stupio u posjed, osporava utvrđenje da se tužiteljica nalazi u posjedu jer da se u posjedu predmeta spora u jednom dijelu nalazi treća osoba, a ujedno ističe da se u predmetnom postupku nije razmatralo pravo trećih osoba na predmetu spora zbog čega smatra da nije bilo mjesta pozivanju na pravno shvaćanje iz predmeta Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske ili druge slične odluke.

 

8. Žaliteljici na te navode valja odgovoriti da je, prema shvaćanju ovoga suda, sud prvoga stupnja pravilno, kao neosnovan, otklonio prigovor presuđene stvari.

 

8.a U parničnom postupku poslovni broj P-1676/14 koji se vodio između istih stranaka, u odnosu na predmetnu nekretninu tužiteljica je tražila da se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na idealnom dijelu te nekretnine (u 7714/8369 dijela), iako je nesporno, već i tada znala, koji točno dio iste uživa. Dakle, tužiteljica je tražila da ju se utvrdi vlasnicom (iako se zapravo radi o suvlasništvu) nekog idealnog dijela u odnosu na cijelu nekretninu, dok, u ovom parničnom predmetu, predmet spora nije cijela nekretnina, već točno određeni, realni, dio, na kojem tužiteljica tvrdi da ima isključivo vlasništvo, zbog čega, niti po shvaćanju ovoga suda između tih dviju parnica ne postoji objektivni identitet. Svako suprotno shvaćanje, kraj činjenice da je i sud u predmetu P-1676/17, u odluci Gž-3231/17-2 od 15. ožujka 2018., tužiteljicu zapravo uputio na pokretanje ovog parničnog postupka, odnosno nije ukinuo presudu poslovni broj P-1676/17-54 od 27. rujna 2017. kako bi se u tom predmetu u smislu čl. 109. ZPP-a pozvalo tužiteljicu da uredi zahtjev, predstavljalo bi kršenje temeljnog prava tužiteljice da u sudskom postupku ostvari pravo na pravičnu sudski zaštitu (čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.). Ovo jer bi takvim, strogo formalističkim shvaćanjem, tužiteljica bila onemogućena zatražiti i ostvariti zaštitu svojih prava u sudskom postupku, a da joj pri tome u postupku koji je vodila i koji je pravomoćno dovršen nije bilo omogućeno da zahtjev ispravi.

 

9. Dalje valja odgovoriti da se točno navodi u žalbi da tužiteljica nije dostavila pisanu ispravu kojom se dokazuje činjenica zamjene zemljišta u društvenom vlasništvu na kojem je pravo korištenja imalo poduzeće V. k. Ž., kao i da nije dostavila isprave ili predložila druge dokaze iz kojih bi proizlazilo da je to poduzeće imalo pravo korištenja predmetnog dijela nekretnine. Kako, prema shvaćanju ovoga suda, pravo korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, koje je prema tvrdnjama tužiteljice na predmetu spora postojalo u odnosu na poduzeće V. k. Ž. ne može biti dokazano iskazima svjedoka, već samo izvodom iz zemljišnih knjiga u kojima je izvršen upis tog prava na temelju neke odluke nadležnih tijela, to je u pravu žaliteljica da tužiteljica nije dokazala zakonitost svoga posjeda. U tom smislu ova se činjenica ne može utvrditi niti iz iskaza svjedoka R. M., koji je bio zaposlenik tog poduzeća, jer isti govori o tome da je V. p. Ž. posjedovalo predmet spora i o zamjeni nekretnina, ali ne i o osnovi po kojoj je to poduzeće nekretninu obrađivalo (pravo korištenja ili zakup ili dr.), a o osnovi po kojoj je V. p. Ž. bilo u posjedu predmeta spora ne govore jasno i određeno ni ostali svjedoci, slijedom čega je pogrešno činjenično utvrđenje suda da je V. p. Ž. bilo nositelj prava korištenja predmeta spora.

 

10. Međutim, isto ne znači da to poduzeće nije bilo posjednik, da nije kao posjednik s prednikom tužiteljice izvršilo zamjenu zemljišta i da prednik tužiteljice ili tužiteljica ne bi bili pošteni posjednici.

 

10. Naime, da je V. p. Ž. bilo u posjedu predmeta spora proizlazi jasno i uvjerljivo iz iskaza svjedoka R. M., koji je bio zaposlenik tog poduzeća i koji je vrlo uvjerljivo i jasno iskazao zbog čega je napravljena zamjena zemljišta, a tuženica ni tijekom postupka niti žalbom ne dovodi u sumnju njegov iskaz, niti dokazuje suprotno. Osim toga i svjedoci M. i J. potvrđuju posjed tog poduzeća na predmetu spora, kao i činjenicu da je od izvršene zamjene na dalje predmet spora u obitelji tužiteljice i da istu posjeduju bez da ih itko u tome ometa, dok za suprotno tuženica dokaze nije dostavila.

 

11. Glede pak poštenje tako stečenog posjeda, kao pretpostavke koja i sama po sebi može biti dostatna da se nečije vlasništvo utvrdi na temelju stjecanja dosjelošću, valja reći da se prema čl. 18. st. 5. ZVDSP poštenje posjeda pretpostavlja, a pretpostavljalo se i po § 1477. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ, koji propis se primjenjuje kao pravno pravilo temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. Nar. nov. broj 73/91), kao i po čl. 18. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ, broj: 6/80, 36/90, Nar. nov. broj: 53/91, dalje ZOVO, od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996.). To znači da je na tuženici bio teret dokaza kako posjed tužiteljice ili njezina prednika nije pošten, a ona to nije dokazala u ovom postupku niti je ta presumpcija dovedena u sumnju time što tužiteljica nije u spis dostavila isprave o kojima je prethodno bilo riječi. Ovo jer se tim dokazima dokazuje zakonitost posjeda, dok se (ne) poštenje posjeda može dokazivati i drugim dokazima, a tuženica dokaze koji bi oborili presumpciju poštenja nije predlagala.

 

12. Pravnim pravilom iz paragrafa 1493. OGZ bilo je propisano tko načinom poštenim prima kakvu stvar od zakonitog i poštenog posjednika, taj ima pravo kao nasljednik da uračuna sebi vrijeme dosjelosti svojeg prednika, time da iz pravnog pravila iz paragrafa 1468. OGZ proizlazi tridesetogodišnji rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio pravno shvaćanje zauzeto na Proširenoj općoj sjednici bivšeg Saveznog Vrhovnog suda FNRJ od 3. travnja 1960. na kojoj je zauzeto stajalište da umjesto propisanog roka iz paragrafa 1468 OGZ u trajanju od 30 godina je dostatan pošteni posjed od 20 godina (tako i ovaj sud primjerice u odluci Rev-x 51/13-2 od 23. srpnja 2014.).

 

13. Slijedom toga kada iz iskaza svjedoka proizlazi činjenica da je V. p. Ž. bilo posjednik predmeta spora, kao i okolnih zemljišta koja je tada obrađivalo (posebice iskaz svjedoka R. M., bivšeg zaposlenika tog poduzeća koji je radio na obradi zemljišta) iz čega je prednik tužiteljice mogao zaključiti da se radi o poštenom posjedniku i kada iskazi svjedoka i tužiteljice potvrđuju da je to poduzeće kao posjednik s prednikom tužiteljice izvršilo zamjenu zemljišta (također se posebno napominje iskaz navedenog svjedoka, ali i svjedoka M. i M. J.) još 1960. (godina kada je prednik tužiteljice uveden u posjed nije osporena navodima žalbe), nakon čega posjed prednika tužiteljice i sada tužiteljičin od nikoga nije bio ometan te je vršen kao samostalan i neometan (prednik tužiteljice zemljište je obrađivao osobno, dio dao u zakup, sada ga uz suglasnost tužiteljice obrađuje B. M.) to se u takvim okolnostima radi o posjedu koji treba smatrati poštenim i o posjedu koji traje i bitno duže od vremena koji je potrebno za dosjedanje (od 1960. godina), slijedom čega je sud, iako pogrešno temeljeći odluku na odredbama ZVDSP-a, donio zakonitu odluku.

 

14. Pri tome činjenica vođenja postupka smetanja posjeda između lovačkog društva koje po osnovi zakupa posjeduje dio predmeta spora i B. M., koji po ovlaštenju tužiteljice kao nasljednice ranijeg posjednika obrađuje predmet spora, nije činjenica koja bi bila od utjecaja na pravilnost odluke pa time što ju sud nije uzeo u obzir nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Ista ne mijenja pravilnost utvrđenja da se radi o poštenom posjedu koji traje dovoljno dugo da se na temelju toga može zahtijevati utvrđenje prava vlasništva.

 

15. Slijedom rečenog je, bez potrebe odgovaranja na ostale navode žalbe (čl. 375. st. 1. ZPP-a) odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. toga Zakona.

 

16. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom kako po osnovi (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), slijedom čega je također potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

 

17. Trošak žalbe tuženici nije priznat jer sa žalbom nije uspjela (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), a trošak odgovora na žalbu tužiteljici nije priznat jer taj trošak nije bio potreban (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

U Zagrebu 24. listopada 2023.

 

 

   Predsjednica vijeća:

     Ines Smoljan, v.r.