REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2036/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marija Hrupeca, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika Lore Bakavić, odvjetnice, dana 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj: 228-50-4235503 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 4. srpnja 2007. u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik kao kreditor.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 247,12 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 15. srpnja 2013. određenim do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.329,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 4.7.2007.g. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj:228-50-4235503, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.532,86CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor, što je na koncu, obzirom je kredit prijevremeno otplaćen, rezultiralo time da je tuženik prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada). Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu temeljem kojih je tuženik naplatio tužitelju izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe. Tužitelj je dana 15.7.2013.g. uvećanom uplatom od 8.260,35 EUR / 62.237,62 kn zatvorio glavnicu kredita i tako prijevremeno otplatio predmetni kredit. Tuženik mu je istoga dana, temeljem naprijed navedenog čl. 9. Ugovora, prilikom prijevremene otplate kredita naplatio naknadu u iznosu od 247,12 EUR / 1.861,89 kn (tzv. izlazna naknada), a što je vidljivo iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika. Sporna odredba čl. 9. je nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03).Tužitelj ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 9. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik nije tužitelju prilikom sklapanja Ugovora niti naknadno tijekom otplate kredita, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koje troškove tuženik navodno ima u slučaju da se tužitelj odluči na prijevremeno zatvaranje kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. Tužitelj uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost, visinu i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 9. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Predmetna odredba je ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Tužitelj također ističe da je predmetna odredba čl. 9. Ugovora protivna i kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a. Naime, člankom 1024. ZOO-a u st. 2. propisano je da korisnik kredita (dužnik) može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (vjerovnika), potom u st. 3. da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate dužan naknaditi štetu koju u tom slučaju pretrpi davatelj kredita, te konačno u st. 4. da u slučaju vraćanja kredita prije roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ukoliko bi tuženik tumačio da je sporna naknada naplaćena na ime štete koju trpi prilikom prijevremene otplate kredita, tužitelj ističe kako iz citiranih odredbi razvidno proizlazi da je tuženik ovlašten zahtijevati naknadu štete jedino ako ju je stvarno pretrpio, dok tužitelj ističe da nema govora o tome da je tuženik pretrpio bilo kakvu štetu uslijed prijevremene otplate kredita. Naime, tužitelj ističe da je prijevremenom otplatom kredita uredno zatvorio predmetni kredit te stavio tuženiku na raspolaganje dužni iznos glavnice kredita i prije vremena predviđenog za redovnu otplatu, pa tužitelj ističe da ne vidi na koji način bi takvim njegovim postupanjem tuženik pretrpio bilo kakvu štetu. Tužitelj pak ističe da se u naplaćivanju sporne naknade očituje prikrivena namjera tuženika da ostvari barem dio kamata koje mu izmiču zbog prijevremene otplate kredita, obzirom se prilikom prijevremene otplate vraća samo preostala glavnica kredita, a ne i kamate, što je u izravnom sukobu s kogentnom odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a koja zabranjuje Kreditoru da prilikom prijevremene otplate uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Stoga se tuženik nije u mogućnosti pozivati na to da mu se šteta zbog prijevremene otplate očituje u izmakloj zaradi (kamate), jer bi takva tvrdnja bila suprotna citiranoj zakonskoj odredbi.

Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da presudom utvrdio ništetnost sporne odredbe čl. 9 Ugovor o kreditu broj:228-50-4235503 u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik kao kreditor te naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 247,12, EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja 15.7.2013. pa do isplate, sve uz naknadu parničnog prouzročenog troška.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže Potvrda o naplati naknade i Ugovor o kreditu broj: 228-50-4235503.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbu te osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ističe prigovor zastare i prigovor presuđene stvari jer je o istom zahtjevu za isplatu Općinski građanski sud u Zagrebu odlučio u presudi poslovni broj P-371/2020. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a navode tuženika u cijelosti osporava kao neosnovane i paušalne. Neosnovan je i prigovor zastare i to zbog izraženog recentnog stave Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede početka tijeka zastare kod restitucijskih zahtjeva koji su postavljeni s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Naime, dana 30.1.2020.g. VSRH je na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

4. U podnesku od dana 2.6.2025. tuženik povlači prigovor visini tužbenog zahtjeva kako je naznačeno u tužbi.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremeno zatvaranje kredita koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu broj 228-50-4235503. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik dana 15.7.2013. naplatio tužitelju iznos od 247,12 EUR. Sporno je je li ugovorna odredba po kojoj je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužitelju od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njoj tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 247,12 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je je li nastupila zastara utužene tražbine.

6. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužitelja PT. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Tužitelj ČT u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu održanu dana 27.1.2025. navodi da je kod tuženika podigao kredit za kupnju novog vozila. Ugovor koji je potpisao je bio unaprijed pripremljen. Pročitao ga je, nije bilo prilike niti mogućnosti da utječe na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi. Nitko mu nije posebno ukazivao na obvezu plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate, nisu mu posebno pojašnjavali niti druge ugovorne odredbe. U kreditu piše da ima pravo na prijevremenu otplatu, ne zna koji su uvjeti niti mu je itko rekao o čemu ovisi visina naknade koju su mu naplatili. Budući rate nisu iznosile onoliko koliko je predviđeno otplatnim planom već su iz mjeseca u mjesec rasle to je odlučio zatvoriti taj kredit. U banku je došao raspitivati se na koji način to može napraviti. Koliko se sjeća, rekli su da treba platiti naknadu, nisu spominjali na koje se to troškove odnosi niti koliko će naknada za prijevremenu otplatu iznositi. Kod Hrvatske poštanske banke je podigao novi kredit kojim je zatvorio ovaj kredit. Banka je izvršila izravnu uplatu na račun RBA, a ono što je ostalo su isplatili njemu.

8. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao iskren i vjerodostojan. Okolnost da ni u kojoj ugovornoj odredbi nije specificirano na što se odnosi trošak naknade za prijevremenu otplatu i na temelju koji je parametara određena njena visina, kao i da se ista može izvršiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, proizlazi iz sadržaja samog Ugovora, posebno sporne odredbe čl. 9 Ugovora. Ista potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je primjenom sporne ugovorne odredbe doveo tužitelja u neravnopravan položaj jer ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, a smisao sporne odredbe mu nije objašnjen niti kada je došao tuženiku radi prijevremene otplate kredita koja je uvjetovana plaćanjem naknade. Sud vjeruje tužitelju kada iskazuje da mu u banci, kada se došao raspitivati što je potrebno za prijevremeno zatvaranje kredita, nisu spominjali koji se troškovi banke podmiruju naknadom za prijevremenu otplatu niti koliko će ista iznositi te ocjenjuje da je opisanim postupanje tuženika, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

9. Tuženik na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo, svrhu i parametre na temelju kojih je određena visina naknade nije dokazao. Stoga sud prihvaća tvrdnju tužitelja da mu je na potpis dan unaprijed pripremljen, standardni ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, a točan iznos naknade je saznao tek kada je istu, a kako bi mogao zatvoriti kredit, morao i platiti u nespornom iznosu od 247,12 EUR. Sve navedeno spornu odredbu čl. 9 Ugovora čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi.

10. Člankom 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Prema čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Članak 81 st. 1 ZZP- a određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U st. 2 je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U st. 3 je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da je odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj 228-50-4235503 u dijelu koji glasi: " korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor" nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je uvjetovana tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik jednostrano, bez pojašnjenja tužitelju koje to troškove prijevremene otplate konkretnog kredita ima, koji su uvjeti i na koji su način isti određeni. Kako je tužitelj točan iznos tako određene naknade saznao tek prilikom zatvaranja kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj ni na koji način nije mogla znati o kojim to uvjetima tuženika ovisi određivanje naknade i koliko će ista iznositi. Stoga je naplata tako određene sporne naknade očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO je propisano da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl.25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

13. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. Stoga je u cijelosti prihvatljiv zaključak tužitelja da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužitelja kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja. Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kao u točci I. izreke.

14. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 9 Ugovora koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 247,12 EUR koji je naplatio tužitelju prilikom zatvaranja kredita, to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja. Kako nije sporno niti da je tužitelj utuženi iznos naknade platio 15.7.2013. to osnovano potražuje zateznu kamatu od dana plaćanja pa do isplate.

15. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

16. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 16.5.2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.) te zastupanja na ročištima održanim dana 9.9.2024., 27.1.2025. i 16.12.2025. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 250,00 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 1.250,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.329,64 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate određene temeljem čl. 29 ZOO- a, tekuće od dana 22.12.2025. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 22. prosinca 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj o sudskoj pristojbi na presudu (53,09 EUR)

2. Pun. tuženika