- 1 -              Rev 932/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 932/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P., OIB: ..., iz N. G., zastupanog po punomoćnicima N. M., I. G. i D. S., odvjetnicima u N. G., protiv tuženika Doma zdravlja D. A. Š. iz N. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. T., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-593/2018-2 od 22. studenog 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-121/2017-7 od 20. travnja 2018., u sjednici održanoj 24. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija tužitelja.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je Ugovor o radu od 18. listopada 2013., sklopljen na određeno vrijeme između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca zajedno sa dodatcima istoga, sklopljen na neodređeno vrijeme te za vraćanje na rad i priznanje svih prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti te preinačiti nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Na temelju odredbe čl. 386. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tuženik u reviziji paušalno ukazuje.

 

7.1. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

8. Tužitelj paušalno ukazuje i na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, ali ne navodi koja to odredba ZPP nije primijenjena, odnosno nepravilno primijenjena, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

8.1. Stoga, sukladno odredbi čl. 386. ZPP, ovaj sud taj razlog nije mogao uzeti u obzir.

 

9. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenje da se Ugovor o radu koji je između parničnih stranaka sklopljen na određeno vrijeme sa trajanjem do 30. rujna 2015. smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. S tim u svezi i zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na rad i to na radno mjesto vozača u Službi sanitetskog prijevoza.

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

 

- da su tuženik kao poslodavac i tužitelj kao radnik 18. listopada 2013. sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme na temelju kojeg će radnik (tužitelj) obavljati posao vozača sanitetskog prijevoza u Službi sanitetskog prijevoza,

 

- da je između parničnih stranaka sklopljeno petnaest dodataka Ugovora o radu od 18. listopada 2013. na način da se mijenjao samo sadržaj članka 2. ugovora i to da se u ovom članku navodio novi datum do kojeg će radnik (tužitelj) obavljati ugovoreni posao vozača,

 

- da je prije svakog sklopljenog dodataka Ugovora o radu, tuženik prethodno od Ministarstva zdravlja (ukupno četrnaest puta) tražio suglasnost za produženje tužiteljevog radnog odnosa na određeno vrijeme, jer mu je to bila propisana obveza,

 

- da je svih četrnaest puta dobio suglasnost, ali su znale kasniti po par radnih dana,

 

- da je posljednji petnaesti dodatak Ugovora o radu između parničnih stranaka sklopljen 23. lipnja 2015., prema kojem će tužitelj "završiti s poslom 30. rujna 2015.",

 

- da je tuženik 8. rujna 2015., a prije isteka Ugovora o radu, ponovno zatražio od Ministarstva zdravlja suglasnost za zapošljavanje jednog vozača sanitetskog prijevoza u Službi sanitetskog prijevoza na određeno vrijeme, a zbog povećanog obima posla,

 

- da tuženik do 30. rujna 2015. nije dobio zatraženu suglasnost,

 

- da je tužitelj nastavio raditi kod tuženika i nakon 30. rujna 2015., odnosno nakon isteka dodatka Ugovora o radu na način da je dolazio na posao i radio po nalozima tuženika 1. 2. i 3. listopada 2015., budući je tuženik očekivao dostavu zatražene suglasnosti,

 

- da kako suglasnost nije dostavljena tuženiku niti protekom tri dana nakon 30. rujna 2015., tuženik je tužitelja uputio na korištenje godišnjeg odmora,

 

- da je tužitelju radni odnos prestao s 30. listopada 2015.,

 

- da je tužitelj uputio tuženiku 21. listopada 2015. zahtjev za zaštitu prava.

 

11. Polazeći od činjenica utvrđenih u ovom postupku, a posebno činjenice kako je objema parničnim strankama bilo poznato da je za produženje njihovog radnog odnosa bila potrebna suglasnost Ministarstva zdravlja koja da je uobičajeno dostavljana tuženiku sa malim zakašnjenjem te kako je tuženik suglasnost zatražio prije isteka predmetnog Ugovora u nadi da će mu i ovaj put biti dana, a nije, prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je tuženik time što je tužitelj ostao na radu kod njega, prešutno prihvatio nastavak faktičnog rada tužitelja i nakon isteka trajanja Ugovora o radu, tj. nakon 30. rujna 2015. te da se zbog svih okolnosti u svezi s konkretnom situacijom, ne može smatrati da je tuženik zloupotrijebio institut rada na određeno vrijeme. Stoga prvostupanjski sud ocjenjuje kako se u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke da se ugovor o radu na određeno vrijeme može smatrati sklopljenim na neodređeno vrijeme sukladno odredbi čl. 10. st. 7. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149//09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09) te odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

12. Drugostupanjski sud odbija tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrđuje prvostupanjsku presudu.

 

13. Tužitelj u reviziji kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava osporava zaključak nižestupanjskih sudova da na strani tuženika nije bilo namjere za zaključenje novog Ugovora o radu, pa posljedično navedenom i primjenu odredbe čl. 10. st. 7. ZR/09. Nadalje pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi i u tome što smatra da su u pobijanoj presudi pogrešno primijenjene odredbe ZR/09, umjesto Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR/14) koje je po njegovom mišljenju valjalo primijeniti.

 

14. Odredbom čl. 232. ZR/14 propisano je da postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika započeti prije stupanja na snagu toga Zakona, dovršit će se po odredbama ZR//09.

 

15. Slijedom naveden zakonske odredbe, a polazeći od činjenice da je tužitelj postupak ostvarivanja i zaštite prava radnika pokrenuo 21. listopada 2015., tužitelj je u pravu kada navodi da su se pri odlučivanju o osnovanosti njegova tužbenog zahtjeva trebale primijeniti odredbe ZR/14.

 

16. Odredbom čl. 10. ZR/09, a koju je primijenio sud u pobijanoj presudi, je propisano da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

16.1. Odredbom čl. 12. st. 7. ZR/14, a koju je po ocjeni ovoga suda trebao primijeniti sud u pobijanoj presudi, je propisano da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

17. S obzirom da iz navedenog proizlazi kako su odredbe ZR/09 i ZR/14 na istovjetan način propisali kada se smatra da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen na neodređeno vrijeme, samo drukčijom numeracijom navedenog članka, ne može se smatrati da je pogrešnom primjenom ZR/09 u pobijanoj presudi pogrešno primjeno materijalno pravo koje je utjecalo na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

18. Smisao odredbe čl. 12. st. 7. ZR/14 je da se zaštiti radnike koji imaju kontinuirano sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem i koji iz određenih razloga izbjegavaju na taj način sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, jer prema odredbi čl. 12. st. 1. ZR ugovori o radu na određeno vrijeme mogu se sklopiti tek iznimno za slučajeve koji su točno propisani zakonom te bi se ugovori o radu u pravilu trebali sklapati na neodređeno vrijeme time da objektivni razlog u ugovoru mora biti naveden (čl. 12. st. 2. ZR).

 

19. Međutim, po ocjeni ovoga suda, polazeći od činjenice da je tuženik javna ustanova koja obavlja zdravstvenu djelatnost, posluje i sudjeluje u pravnom prometu ali uz posebna ograničenja glede organizacije i zapošljavanja koje je moguće samo uz prethodnu suglasnost nadležnog Ministarstva, predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom u okolnostima ovoga konkretnog slučaja, bez obzira na činjenicu što je tužitelj nakon isteka roka ugovorenog Ugovorom o radu na određeno vrijeme ostao raditi kod tuženika u iščekivanju suglasnosti za njegov rad (koja je uobičajeno znala kasniti, ali ovaj put nije dana), ne može prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer takav učinak u utvrđenim specifičnim okolnostima ne proizlazi iz odredbi čl. 12. st. 1. i 7. ZR. Naime, ravnatelj tuženika nema slobodu u zapošljavanju kao drugi poslodavci, pa iz tog razloga zasigurno nije sklopljenim Ugovorom o radu na određeno vrijeme izbjegavao sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, stoga u ovoj situaciji ne može doći do primjene navedene zakonske odredbe na koju se pogrešno poziva revident, a kojoj je osnovna svrha zaštita radnika od poslodavaca koji izbjegavaju sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme iako za to imaju potrebu.

 

19.1. Stoga je po ocjeni ovoga suda pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

20. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 24. listopada 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.