REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. 83 P-4614/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Denisu Meczneru, odvjetnik u Samoboru , protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 03. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Denisa Mecznera, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, radi utvrđenja i isplate, 19. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio članka 5. Ugovora o kreditu br. 116-150/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen i solmeniziran po Javnom bilježniku Gordana Frković iz Samobora, poslovni broj OU- 876/2006 i dio članka 8. Ugovora o kreditu br. 116-150/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen i solmeniziran po Javnom bilježniku Gordana Frković iz Samobora, poslovni broj OU-876/2006, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi cit:
„Članak 5.
….Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita…
Članak 8.
….U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, s osnova stjecanja bez osnove isplatiti tužitelju ĐL iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 448,85 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje:
- na iznos od 240,43 EUR teku od 29.06.2006.g. pa do isplate,
- na iznos od 208,42 EUR teku od 24.11.2011. pa do isplate,
i to sve po stopi koja se za razdoblje do 31.12.2007. g. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. g. do 31.07.2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. g. do 29.12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da tužitelju ĐL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka od 490,58 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 19. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je tužitelj je dana 19.06.2006.g. kao korisnik kredita, sklopio s prednikom Tuženika, tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu br. 116-150/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen i solmeniziran po Javnom bilježniku Gordana Frković iz Samobora, poslovni broj OU-876/2006 (dalje: Ugovor o kreditu), kojemu je vrijednost iznosila 31.300,00 CHF, a rok otplate kredita je bio određen na 7 godina. Odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa kredita, a koji u konkretnom slučaju iznosili 1.811,49 HRK/240,43 EUR kao i odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita temeljem koje prednik Tuženika ima pravo naplatiti naknadu sukladno važećoj Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a što je banka naplatila u iznosu od 1.570,36 HRK/208,42 EUR, su ništetne. Navedene naknade su ugovarane na potpuno netransparentan način, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga. Tužitelj kao potrošač nikada nije zaprimio troškovnik koji bi opravdavao takvu naknadu ili dali bilo kakav temelj koji bi pioslužio Tužitelju kao potrošaču, da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sam procijeni je li mu povoljnije uzeti kredit upravo kod Tuženika kao trgovca. Banka je navedene naknade obračunala Tužitelju kao potrošaču na način da mu je prilikom isplate kredita, dana 29.06.2006.g. ustegnula iznos od 1.811,49 HRK/240,43 EUR, a što je vidljivo iz Obračuna isplatnog naloga, te da je prilikom prijevremene otplate kredita naplatila dana 24.11.2011.g. iznos od 1.570,36 HRK/208,42 EUR, a što je vidljivo na Prometnoj kartici po kreditu. Pravi temelj navedene ništetnosti Tužitelj crpi u presudi suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Naime procjena nepoštenosti odredaba koja se provodi u skladu s odabranim općim kriterijima, posebno u prodaji ili pružanju javnih usluga gdje se usluge pružaju kolektivno, u obzir se uzima čimbenik solidarnosti među korisnicima i to na način da se mora upotpuniti tako da se najprije općenito ocijene različiti uključeni interesi jer to predstavlja uvjet o dobroj vjeri. Prodavatelj robe ili pružatelj usluga ispunjava uvjet o dobroj vjeri ako postupa pošteno i pravedno u odnosu na drugu stranu o čijim zakonitim interesima mora voditi računa. Tako prilikom donošenja procjene o dobroj vjeri, posebnu pozornost treba posvetiti: jačini polazišta pregovaračkih strana, zatim je li potrošač bio naveden da prihvati odredbu i je li roba ili usluga prodana ili pružena na temelju posebne narudžbe potrošača. Sukladno članku 4. stavak 2. Direktive 93/13 procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Sukladno gore citiranoj presudi suda Europske Unije, provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška. Sud EU je navedenim presudama presudio da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” moraju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa, kao što je u konkretnom slučaju odredba o naknadama kredita, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Sud EU je u predmetu C-224/19 potvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Slijedom svega navedenog, tužitelj potražuje od tuženika po osnovi nišetnih odredbi u ulaznoj i izlaznoj naknadi iznos od 448,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose ulazne i izlazne naknada do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništavim odredbe čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu o ulaznoj i izlaznoj naknadi.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kakou cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva te u nastavku ovog podneska daje odgovor na tužbu. Tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, točno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom čl. 5. tog Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita, kao i da je odredbom čl. 8. Ugovora ugovorena naknada radi prijevremene otplate kredita. Sporno je između tužitelja i tuženika jesu li navedene odredba Ugovora o kreditu ništetne te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa s osnove odredbe o naknadi radi obrade kredita i naknade radi prijevremene isplate kredita. Tuženik smatra da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Tuženik je naplatio naknadu za obradu kredita 29. lipnja 2006., a naknadu radi prijevremene otplate kredita 24. studenog 2011., dok je tužitelj ovu tužbu podnio 7. srpnja 2025. Razvidno je da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje u tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tuženik osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Naime, Županijski sud u Zagrebu je u točki 14. obrazloženja rješenja od dana 5. listopada 2021. u postupku pod posl. br. Gž-1562/2021 donio odluku kojom je utvrdio da tužitelj treba dokazati status potrošača na koji se poziva: „14. Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.).“ Tužitelj u tužbi navodi da su odredbe članaka 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu ništetne jer su suprotne načelu pravednosti i poštenja i jer se o tim odredbama nije posebno pregovaralo. Tužitelj također navodi da su navedene odredbe nepoštene sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/ 03). Tuženik prije svega ističe da sporni dijelovi odredaba o naknadi radi obrade kredita i naknadi radi prijevremene otplate ne predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe kako je to propisano odredbom čl. 86. st. 1. i st. 2. ZZP/07 odnosno odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03, a koji je zakon bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, odredbe o naknadama su jasne, lako razumljive i lako uočljive te kao takve pravilnom primjenom odredbe čl. 94. ZZP/03 uopće ne podliježe testu poštenja iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03. Ugovaranjem naknada iz odredaba čl. 5. i čl. 8. iz Ugovora o kreditu nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja niti načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Odredbe o naknadama su u potpunosti jasne, lako razumljive i lako uočljive te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Također se ističe da je Odlukom o naknadama tuženika propisana naplata naknada. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-311/2018-2, od 3. rujna 2018. godine. U odnosu na ugovorenu odredbu o naknadi za slučaj prijevremene otplate kredita, Županijski sud u Puli je zauzeo shvaćanje te na stranci 8. u četvrtom pasusu obrazložio: „Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi daju odredi, postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.” Tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredaba čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju. Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ Prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a stavak 3. tog članka propisuje: Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Naknada za prijevremeno zatvaranje kredita je uvjet vraćanja kredita iz članka 1022. stavka 2. ZOO-a i naknada koju banka zaračunava korisniku kredita sukladno odredbi članka 173. stavka 1. i 3. Zakona o bankama. Slijedom navedenog, razvidno je da za ugovaranje sporne naknade postoji valjani pravni temelj. Nadalje, odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Posebno se ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Iako citirani propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, oni dodatno obrazlažu svrhu i smisao naprijed citiranih odredaba te govore u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti naknadu. Tuženik je ispunio obveze sukladno propisima te je u Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, odredio naknade koje je naplaćivao radi obavljanja usluga. Pritom se ističe da Odluka o naknadama određuje izračun naknade zbog čega se odredba ne može smatrati neodredivom prema odredbi čl. 50. ZOO-a. Nadalje, tuženik ističe da naplata naknade radi prijevremene otplate kredita nije protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a kojim je propisan raskid ugovora i vraćanje kredita prije roka. Odredba čl. 1024. ZOO-a propisuje obvezu korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Dapače, takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 79/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Teleološkim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO-a i odredbe čl. 16. ZPK-a koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO-a. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Tako na primjer, odredba čl. 16. ZPK, među ostalim navodi da se naknada ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Argumentum a contrario, temeljem ZPK-a, pa tako nužno i ZOO-a kao lex generalis, naknada se može naplatiti u svim ostalim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonskim odredbama. Ovo tumačenje tuženika je u skladu s nekim od osnovnih načela našeg pravnog poretka, kao što su pact sunt servanda i da je sve dozvoljeno što nije zakonom zabranjeno. Upravo iz navedenih razloga, ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina. Kao dokaz osnovanosti navoda tuženika o dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik u prilogu dostavlja i ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU- u“ i ovjereni prijevod Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a. Pravo na naknadu propisano je i uređeno također Direktivom 2008/48/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 23. travnja 2008. Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete kako je to određeno odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a te upravo naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl. 345., st. 3. ZOO-a. Navedena odredba ZOO-a jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Dakle, suprotno paušalnim tvrdnjama tužitelja iz tužbe, tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od: troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita; administrativnih troškova tuženika. Tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita. Naime, tuženik je za plasiranje kredita (dakle nabavu novca) krajnjim korisnicima pa tako i tužitelju morao prije toga osigurati sredstva koja će plasirati. Tuženik je za plasiranje CHF kredita krajnjim korisnicima, a kakav je kredit tužitelja, pribavljao sredstva od matične banke u inozemstvu odnosno sa istom je sklopio ugovor o kreditu sukladno kojem je bio dužan vratiti matičnoj banci dobiveni iznos glavnice zajedno sa ugovorenom redovnom kamatom. Dakle, tuženik je iznose koje su dobivali od tužitelja, prilikom redovne otplate kredita na ime glavnice i redovnih kamata, koristio za podmirivanje kredita podignutih kod matične banke odnosno za podmirivanje glavnice i redovne kamate koje duguje matičnoj banci. Međutim, za razliku od tužitelja, tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit matičnoj banci te i nakon prijevremene otplate kredita od strane tužitelja nastavlja otplaćivati kredit podignut kod matične banke zajedno sa redovnim kamatama za koja više ne dobiva sredstva putem kredita tužitelja jer je isti prijevremeno otplaćen. Upravo naprijed navedene redovne kamate koje tuženik plaća matičnoj banci nakon prijevremene otplate kredita odnosno troškovi financiranja predstavljaju štetu koju tuženik trpi temeljem prijevremene otplate. Tuženik napominje da čak i da je mogao novčana sredstva zaprimljena prilikom prijevremene otplate kredita dalje plasirati na tržište 2011. godine, tuženik bi i tada također pretrpio štetu jer su se tržišne okolnosti promijenile odnosno kamatna stopa za EUR stambene kredite se snizila. Naime, iz izračuna tuženika koliko bi iznosila kamatna stopa po Ugovora o kreditu od 30. studenog 2011. godine (od prijevremene otplate Ugovora o kreditu) do 30. lipnja 2013. godine (do roka vraćanja kredita) je vidljivo kako bi redovna kamata za navedeno razdoblje iznosila CHF 384,45. Tuženik smatra kako bi odredba Ugovora o kreditu iz čl. 8. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno Ugovoru o kreditu trebalo vratiti. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je iz izračuna tuženika navedenog u prethodnoj točki vidljivo kako bi redovna kamata iznosila CHF 384,45. Dakle, evidentno je kako utuženi iznos ne predstavlja nikakvu kamatu niti isti može biti kamata. Nadalje, osim štete u vidu troškova financiranja, tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene otplate kredita, osoblje administracije tuženika poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno u konkretnom slučaju osoblje administracije tuženika je moralo na temelju Zahtjeva tužitelja za prijevremenu konačnu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je tužitelj dužan platiti odnosno obavijest o prijevremenom zatvaranju, a koja je sadržavala iznos neplaćene glavnicu te redovnih i zateznih kamata do trenutka prijevremene otplate kredita. Osim toga, osoblje administracije tuženika je moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita te provesti sva knjiženja. Nakon izdavanja obračuna iznosa, osoblje administracije tuženika je moralo pratiti da li su izvršene potrebne uplate za zatvaranje kredita te nakon što su izvršene uplate, osoblje administracije tuženika je u internoj evidenciji moralo provesti knjiženje zatvaranja kredita te o tome obavijestiti centralu arhive gdje su pohranjeni instrumenti osiguranja kako bi se isti vratili tužitelju i sudužniku. Dakle, sve opisane radnje osoblja administracije tuženika su radnje koje isto ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tuženika kao i troškovi izdavanja dokumentacije za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita. Da tuženik prilikom prijevremene otplate kredita trpi štetu kako je naprijed opisano, potvrđeno je i u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (str. 5.) na sljedeći način: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Također, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (str. 2.) je zauzet stav kako banke odnosno ovdje tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“. Također, u dokumentu stručne službe Europske komisije naslovljenom Prateći dokument uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU – Sažetak procjene učinka od 18. prosinca 2007. (Commission staff working document - Accompanying document to the White paper on the integration of EU mortgage credit markets - Summary of the impact assessment), navodi se sljedeće: „Procjena učinka zaključuje da je zakonodavstvo najučinkovitija opcija politike u nekoliko područja (npr. predugovorne informacije, prikladnost proizvoda, kreditni registri) i jedina učinkovita opcija u nekim slučajevima (npr. godišnja postotna stopa troška – APRC, prijevremena otplata). Međutim, iako bi zakonodavstvo bilo najučinkovitija opcija u postizanju postavljenih ciljeva, još treba procijeniti nadmašuju li troškovi provedbe zakonodavstva koristi. To je osobito važno za područja kao što su predugovorne informacije i prikladnost proizvoda, gdje bi samoregulacija također mogla biti učinkovita, iako u manjoj mjeri, ali potencijalno isplativija. Isto vrijedi i za APRC i prijevremenu otplatu, gdje se zakonodavstvo smatra najboljom opcijom. Stoga je potrebna detaljnija kvantitativna procjena učinka kako bi se utvrdilo je li zakonodavstvo ili samoregulacija najisplativije rješenje. Samoregulacija se također identificira kao učinkovita opcija politike u nekim drugim područjima (npr. kreditni registri, izvještavanje o financiranju hipotekarnih kredita).“ Dakle, iz navedenog dokumenta također je razvidno da je naknada za prijevremenu otplatu kredita standard bankarskog poslovanja u Europskoj uniji. Ponavlja se da iz navedenog jasno proizlazi da bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno odredbi Ugovora o kreditu trebalo vratiti odnosno da je tuženik koristio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svrhu namirenja (dijela) neostvarene kamate s osnove Ugovora o kreditu. U svakom slučaju, teret dokaza da je tome tako je na tužitelju, a koji to u ovom postupku nije dokazao. Podredno, čak i da odredba čl. 8. Ugovora o kreditu nije u skladu s odredbom čl. 1024. tuženik ističe da odredba o naknadi radi prijevremene otplate kredita ne bi bila ništetna jer odredba čl. 1024. ZOO-a nije prisilni propis. Navedeno je prepoznato i u sudskoj praksi. Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (odredba čl. 2. ZOO), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO-om, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa odredba čl. 11. ZOO- a. Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. . I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, odredba čl. 319. st. 2. ZOO-a također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje se navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti. Tako je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-304/11, od 4. travnja 2012. utvrđeno: „Prema tome, stranke su u konkretnom slučaju bile ovlaštene urediti svoj odnos koji nastaje nakon raskida ugovora na način koji odgovara njihovoj slobodnoj volji i načelu slobode uređivanja obveznih odnosa (članak 10. ZOO) jer im niti jednom zakonskom odredbom navedeno nije bilo zabranjeno ugovoriti. Drugim riječima rečeno, ono što u obveznopravnim odnosima nije zabranjeno (prisilnom) pravnom normom uvijek je prepušteno autonomiji volje ugovornih strana, dakle, cilj sklopljenog ugovora je ostvariti ga upravo onako kako su se suugovaratelji sporazumjeli (članak 17. ZOO). … Slijedom navedenog utvrđenja, proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu plaćenog dijela kupovnine jer su tužitelji svojom voljom pristali da u slučaju raskida ugovora, zbog njihova propusta u izvršenju obveza, prodavatelj zadrži sporni novčani iznos na ime naknade štete.“ Tuženik ukazuje na sudsku praksu i pravno shvaćanje o predmetnoj naknadi i ugovornoj odredbi. Tako je Trgovački sud u Osijeku, u presudi posl br. P-1449/11-11, od 21. veljače 2012., u predmetu koji se može smatrati tzv. „nepotrošačkim“ zauzeo sljedeće pravno shvaćanje, citat sa str. 6.: „(…) jer odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu i čl. 10. st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom“ (misli se na odredbe o naknadi za slučaj prijevremene otplate kredita) “su odredbe koje po mišljenju ovoga suda nisu protivne Ustavu RH i prisilnim propisima i moralu društva, jer upravo kako te odredbe, tako i cijeli ugovor su tužitelji prilikom zaključenja istih potpisali i znali odnosno trebali znati što te odredbe znače za same tužitelje i što su isti u obvezi, pa je stoga sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i riješio kako je opisano u izreci ove odluke.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci pod posl. br. Pž-4105/2021 od dana 7. rujna 2022., kojom je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim odredbe o naknadi radi prijevremene otplate kredita i isplate s te osnove, je utvrdio: „7. Zaključak je ovoga suda da je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio uz nepravilnu primjenu odredaba čl. 323. ZOO-a i čl. 1024. ZOO-a, pritom nije pravilno ocijenio narav sporne naknade i pogrešno je ocijenio dokaze na kojima je utemeljio pobijanu presudu, što je u konačnici rezultiralo nepravilnom i nezakonitom odlukom o tužbenom zahtjevu. Suprotno tužiteljevim tvrdnjama, ovaj sud zaključuje da rezultati dokaznog postupka upućuju na to da je Ugovor rezultat suglasne volje ugovornih strana, da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio upoznat sa sadržajem ugovora pa tako i sa spornom ugovornom odredbom kojom su stranke ugovorile pitanje naplate naknade u slučaju prijevremenog vraćanja kredita. Tužiteljev zastupnik po zakonu je to izričito i potvrdio pred sudom, a ugovorne su strane pravne osobe koje u poslovanju tereti dužnost postupanja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Sporna ugovorna odredba nije zabranjena, njome su stranke izrazile slobodu uređenja ugovornih odnosa pa ovaj sud ne nalazi osnove za zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti, iz razloga koji se nastavno obrazlažu. S obzirom na narav sporne tražbine koja predstavlja ugovorenu naknadu koju korisnik kredita plaća davatelju kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, valja krenuti od odredbe čl. 1024. ZOO-a kojom je propisana mogućnost korisnika kredita vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, uz određene uvjete. On je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.). U takvom slučaju, korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.). Dakle, tom zakonskom odredbom nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade niti ima mjesta zaključku da bi takva ugovorna odredba bila protivna prisilnom propisu, Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva, odnosno javnom poretku. Naprotiv, njome su stranke uredile tužiteljevo zakonito pravo i mogućnost na prijevremeni povrat kredita, koje je u ovom slučaju tužitelj iskoristio.“ Naprijed naveden i opisan pravni stav potvrđen je u drugim odlukama istog suda, i to presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-1558/2017-4 od 10. lipnja 2020. i presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-5327/2018-3 od 09. lipnja 2020. U odnosu na tužiteljeve navode da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na stav iz sudske prakse, rješenja Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-6062/2017-2:
Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Međutim, da bi se u konkretnom slučaju moglo govoriti o neosnovano naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita temeljem sporne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu (čl. 8. st. 3. Ugovora), potrebno je prije svega na valjan način ocijeniti i to, a to imajući u vidu da je prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o tipskom Ugovoru o kreditu sklopljenom 2004. kojim je ugovorena predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno jednostranoj odluci banke, je li se u konkretnom slučaju o toj odredbi Ugovora pojedinačno pregovaralo i je li takva odredba Ugovora nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva, kao i to, je li ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. . O tome, uzrokuje li navedena ugovorna odredba o kreditu (čl. 8. st. 3. Ugovora), značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, u presudi nisu dati dostatni razlozi jer u tom smislu nije proveden test nepoštenosti, a nema razloga niti vezano za kontrolu nepoštenosti u smislu postojanja okolnosti za izuzeće od kontrole, sukladno odredbama čl. 81. st. 5. i čl. 84. ZZP/03 te s tim u vezi, nije proveden niti test transparentnosti i ocjena u smislu odredbe članka 83. i 85. ZZP/03.“ U presudi Suda EU Gyule Kiss protiv CIB Bank Zrt., broj: C-621/17 od 3. listopada 2019., povodom zahtjeva za utvrđivanje nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, sud je dao obrazloženje jasno i razumljivo sastavljene odredbe: „45 Prema tome, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Prema tome, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Tuženik osporava navode tuženika o nepoštenosti odredbe o naknadi radi obrade kredita te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ S obzirom na to da su ugovorne strane odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, tuženik smatra da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak se osniva na troškovima koje je imao tuženik prilikom obrade kredita. Također se ističe da prema odredbi članka 59. st. 1. alineje 3. ZZP/03-a ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu članka 61. stavka 1. ZZP/03-a ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je korisnik kredita dužan platiti za odobreni zajam. Dakle, iz naprijed navedenih odredaba ZOO-a 78 i ZZP-a 03 razvidno je da banka osim ugovorene kamate ima pravo naplatiti i druge naknade. . Nadalje, odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Posebno se ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Iako citirani propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, oni dodatno obrazlažu svrhu i smisao naprijed citiranih odredaba te govore u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti jednokratnu naknadu na temelju odredbe članka 1022. stavka 2. ZOO-a i članka 61. ZZP/03-a. . Također, troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, propisano je:
Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Prema odredbi članka 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03). . Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12. stavka 2. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. S tim u vezi tuženik se poziva i na odredbu članka ZZP/03-a kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, tuženik ističe da sukladno odredbi članka 84. ZPP/03-a nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ovdje upućuje i na odredbu članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje: „Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. 43. Tuženik ima valjani pravi temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. Odredbom čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio, donio je Odluke o naknadama kako je naprijed opisano, te je posljedično odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu s tužiteljem suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavak 2. ZOO), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa (iz članka 59. stavku 1. ZZP/03-a i članka 173. Zakona o bankama). U odnosu na tužiteljeve navode da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU odlučio je: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu upravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ 3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 116/150-2006 (list 5-13 spisa), Isplatni nalog (list 156 spisa), Izjava o načinu isplate (list 16 spisa), Odgovor na zahtjev od 28.02.2025. (list 17 spisa), pregled prometa za klijente od 26.02.2025. (list 18 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria bank d.d. (list 40-67 spisa), Direktivu 2008/48/EZ od 23.04.2008. (list 68-94 spisa), izvod iz sudske prakse (list 95- 105, 10-197, 171-214 spisa), presliku Zahtjeva za isplatu nezakonito obračunate naknade (list 54-56 spisa), Izjava svjedoka BL (list 106-108 spisa), Izjava svjedokinje GL (list 108-111 spisa), Ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“; i Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a; (list 113-149 spisa), kao i saslušanjem tužitelja (list 221 spisa). Priložene izjave svjedoka sud nije koristio kao doka kod donošenja odluke budući je izostala suglasnost tužitelja da se isti koriste kao dokaz u ovoj pravnoj stvari, čak štoviše tužitelj se u očitovanju na odgovor na tužbu izričito usprotivio korištenju istih.
4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.
5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Hxpo Alpe Adria bank d.d. dana 26.06.2006. solemniziran od javnog bilježnika Gordane Frković iz Samobora pod brojem OU-876/2006, a temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.300,00 CHF i prema srednjem tečaju CHF banke, uz primjenu kamate od 3,88 % dekurzivno godišnje., a obračunava se mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete.
6. U razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatnes stope iz st. 1.
7. Rok otplate kredita iznosi 7 godina u 84 mjesečna obroka u kunskoj protuvrijednosti od 426,11 CHF obračunatim po srednjem tečaju za CHF banke, a dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu , a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. HNB-a za devize na dan dospijeća.
8. Među strankama je nadalje nesporno kako je odredbom članka 5. Ugovora o kreditu utvrđeno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, dok je čl. 8. ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.
9. Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorena ulazna i izlazna naknada, ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat zahtijevanog novčanog iznosa plaćenog na ime navedene naknade. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.
10. U svom iskazu tužitelj navodi kako je predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Samoboru, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 31.000,00 CHF za izradu krovišta i fasade. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U banci mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, shvatio je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke, kao i ulaznoj i izlaznoj naknadi. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora, kao niti o odredbi o ovim naknadama, te je plaćanje istih bio uvjet za dobivanje kredita. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nije bio upoznat sa odlukama i tarifama banke o načinu određivanja tih naknada i visini istih. Ulazna naknada mu je naplaćena od iznosa kredita u trenutku njegove isplate, a izlaznu naknadu zbog prijevremeno otplate kredita je platio osobno kod zatvaranja kredita. Misli da je izlazna naknada naplačena u iznos od 1.500,00 kn, a ulazna koliko se sjeća 1.800,00 kn. Nije bio vlasnik obrta niti tvrtke. Kuću koristi u privatne svrhe i ne daje je u najam.
11. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.
12. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.
13. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu izrade krovišta i fasade.
14. Nadalje iskazom tužitelja sud je sa sigurnošću utvrdio da su predmetni Ugovori o kreditu bili sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljeni od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za troškove obrade kredita i prijevremene otplate kredita, niti mu je objašnjeno koliko bi oni iznosili.
15. U vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
16. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u navedene Ugovore o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbe čl. 5. kojom jer određeno kako prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa kredita, te čl. 8. kojom je određeno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. U ugovorima međutim nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade, na što se iste naknade odnose, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine tih naknada. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o ulaznoj naknadi.
17. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.
18. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba čl. 5. kojom jer određeno kako prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa kredita, te čl. 8. kojom je određeno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu tih naknada, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknada, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
19. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.
20. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da su predmetne ugovorne odredbe neodredive jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine tih naknada pa su ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.
21. Prihvaćanjem takvih ugovornih odredbi o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa su navedene odredbe ništetne i u smislu odredbe čl. 322. ZOO- a.
22. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
23. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio naknade.
24. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine naknade, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetne odredbe Ugovora o kreditu i to čl. 5. kojom jer određeno kako prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa kredita, te čl. 8. kojom je određeno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d imaju smatrati nepoštenima, te slijedom toga i ništetnima, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.
25. Obzirom visina zahtjeva proizlazi iz pregleda prometa za klijenta i Isplatnog naloga (list 15 i 18 spisa) u kojoj je navedeno da je dana 29.06.2006. naplaćena naknada za obradu kredita od 1.811,49 EUR (4,50 % od od iznosa kredita), a dana 24.11.2011. trošak prijevremene otplate kredita od 1.570,36 EUR pa radi svega navedenog sud je tužitelju dosudio na ime plaćene naknade za obradu kredita i prijevremenu isplatu kredita iznos od 448,85 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 240,43 EUR od dana plaćanja, tj. 29.06.2006., a na iznos od 208,42 EUR od 24.11.2006. do isplate, jer su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, pa je sud tužitelju dosudio navedeno iznose temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO- a.
26. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).
27. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu br. 450/2003 te članka 5. Ugovora o kreditu br. 266-349/2005. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
28. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 100,00 EUR, za sastav podneska od 01.10.2025. 100,00 EUR, za pristup na ročište 09.05.2025. 100,00 EUR, te za pristup na ročište za objavu odluke 50,00 EUR, ukupno 350,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 400,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 EUR i presudu u iznosu od 26,54 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP).
29. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema tužbenom zahtjevu iz tužbe, a koji se odnosi na isplatu u iznosu od 448,85 EUR.
30. Naime Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijalno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 448,85 EUR.
31. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I. tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revr- 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr- 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova.
32. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 490,58 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III i IV.
33. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 19. prosinca 2025. do isplate.
U Zagrebu, 19. prosinca 2025.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu-26,54 EUR
2. pun. tuženika
