Posl. broj: P-1018/2023-40

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Aleksanderu Vlaisavljeviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 5. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Utvrđuje se da je tužba p o v u č e n a u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.400,00 EUR (trinaesettisućačetiristo eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za iznose preplaćene s osnova jednostrane promjene kamatne stope za svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom do isplate te za dio tužbenog zahtjeva s osnova nepoštenih odredbi o ugovaranju valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz CHF u iznosu od 19.655,14 EUR (devetnaesettisućašestopedesetpet eura i četrnaeset centi).

II. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju CŠ plati iznos od 35.344,86 EUR (tridesetpettisućatristočetardesetčetiri eura i osamdesetšest centi) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi do 31. prosinca 2007. određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke to tekućom na iznos od:

0,37 EUR-a

od 15. svibnja 2006. pa do isplate

5,87 EUR-a

od 15. studenoga2008. pa do isplate

54,62 EUR-a

od 15. siječnja 2009. pa do isplate

55,43 EUR-a

od 15. veljače 2009. pa do isplate

29,41 EUR-a

od 15.ožujka 2009. pa do isplate

35,38 EUR-a

od 15. travnja 2009. pa do isplate

36,57 EUR-a

od 15. svibnja 2009. pa do isplate

26,29 EUR-a

od 15. lipnja 2009. pa do isplate

27,26 EUR-a

od 15. srpnja 2009. pa do isplate

20,22 EUR-a

od 15. kolovoza 2009. pa do isplate

31,50 EUR-a

od 15. rujna 2009. pa do isplate

18,97 EUR-a

od 15. listopada 2009. pa do isplate

27,06 EUR-a

od 15. studenoga 2009. pa do isplate

25,77 EUR-a

od 15. prosinca 2009. pa do isplate

46,28 EUR-a

od 1. siječnja 2010. pa do isplate

56,23 EUR-a

od 2. veljače 2010. pa do isplate

55,81 EUR-a

od 4. ožujka 2010. pa do isplate

78,85 EUR-a

od 1. travnja 2010. pa do isplate

73,01 EUR-a

od 2. svibnja 2010. pa do isplate

85,35 EUR-a

od 2. lipnja 2010. pa do isplate

146,13 EUR-a od 1. srpnja 2010. pa do isplate

131,77 EUR-a od 1. kolovoza 2010. pa do isplate

185,64 EUR-a od 1. rujna 2010. pa do isplate

157,23 EUR-a od 1. listopada 2010. pa do isplate

135,85 EUR-a od 1. studenoga 2010. pa do isplate

193,83 EUR-a od 1. prosinca 2010. pa do isplate

232,61 EUR-a od 3. siječnja 2011. pa do isplate

204,50 EUR-a od 1. veljače 2011. pa do isplate

206,56 EUR-a od 2. ožujka 2011. pa do isplate

188,42 EUR-a od 1. travnja 2011. pa do isplate

194,66 EUR-a od 2. svibnja 2011. pa do isplate

263,32 EUR-a od 1. lipnja 2011. pa do isplate

22.494,27 EUR-a od 13. lipnja 2011. pa do isplate

76,70 EUR-a

od 1. srpnja 2011. pa do isplate

96,53 EUR-a

od 1. kolovoza 2011. pa do isplate

88,89 EUR-a

od 1. rujna 2011. pa do isplate

77,00 EUR-a

od 1. listopada 2011. pa do isplate

76,69 EUR-a

od 1. studenoga 2011. pa do isplate

75,39 EUR-a

od 1. prosinca 2011. pa do isplate

79,71 EUR-a

od 1. siječnja 2012. pa do isplate

84,46 EUR-a

od 1. veljače 2012. pa do isplate

84,61 EUR-a

od 1. ožujka 2012. pa do isplate

81,62 EUR-a

od 1. travnja 2012. pa do isplate

82,28 EUR-a

od 8. svibnja 2012. pa do isplate

84,61 EUR-a

od 1. lipnja 2012. pa do isplate

82,69 EUR-a

od 1. srpnja 2012. pa do isplate

82,68 EUR-a

od 1. kolovoza 2012. pa do isplate

81,09 EUR-a

od 1. rujna 2012. pa do isplate

77,81 EUR-a

od 1. listopada 2012. pa do isplate

81,80 EUR-a

od 1. studenoga 2012. pa do isplate

83,26 EUR-a

od 3. prosinca 2012. pa do isplate

82,68 EUR-a

od 1. siječnja 2013. pa do isplate

8.259,14 EUR-a od 22. siječnja 2013. pa do isplate

sve to u roku od 15 dana.

II. N a l a ž e s e tužitelju CŠ da tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 1.290,00 EUR (tisućudvijestodevedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 10.280,00 EUR (desettisućadvijestoosamdeset eura).

III. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju CŠ naknadi troškove postupka u iznosu od 4.000,00 EUR (četiritisuću eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.000,00 EUR (četiritisuće eura).

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je 30. siječnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3206104822, koji je sačinjen u obliku javnobilježničkog akta i sukladno Zakonu o javnom bilježništvu ovjeren od strane javnog bilježnika D. Andrašec, broj ovjere OU-46/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti od 201.800,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoren rok otplate od 20 godina. Ističe da nije konvertirao kredit. Redovna kamatna stopa sa početnih 4,90% godišnje tokom otplate kredita u više navrata se mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara kao i bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na kamatnu stopu ili da pregovara o istoj. Obzirom da je Odluka o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke ništetna, to su posljedično bez pravog učinka i odluke banke o promjeni kamatne stope tijekom trajanja kredita. Tečaj CHF (švicarskog franka) također se mijenjao sve od početka trajanja kredita pa nadalje i to na štetu tužitelja i to na način da se tečaj povećavao što je uzrokovalo znatno povećanje iznosa mjesečnih otplatnih anuiteta tužitelja po kreditu. Prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tuženik nije tužitelju pružio potrebne informacije i obavijesti o rizicima vezanima uz zaključenje ugovora o kreditu koji sadrži valutnu klauzulu CHF iako je sam bio prethodno upoznat sa istima. Sukladno navedenom radi se o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke. Navedenim ugovornim odredbama dug tužitelja je postao promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati te je na taj način tuženik uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod posl.br.: Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018., pod točkom I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj.: P-1401/2012 od 04.srpnja 2013.godine u dijelu točke 1., 2., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008.godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali i upoznali ih sa svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (nastavno: ZZP) kao i Zakona o obveznim odnosima (nastavno: ZOO). Odlukom Visokog trgovačkog suda posl.br.: Pž- 7129/2013 od 13.lipnja 2014.godine utvrđeno je da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10.rujna 2003.godine do 31.prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je korisnik kredita bio u mogućnosti na bilo koji način utjecati na istu, a koja je posljedično ništetna. Temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama tužitelj je preplatio svoju obvezu te je tuženik institutom stjecanja bez osnove stekao nepripadnu imovinsku korist koje povrat tužitelj potražuje kako slijedi sa zakonskom zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate na ukupan iznos od 13.400,00 EUR-a koji iznos se tužitelj obvezuje detaljno specificirati nakon što zaprimi nalaz vještaka financijske struke. Temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba o ugovaranju valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz CHF tužitelj je preplatio svoju obvezu te je tuženik institutom stjecanja bez osnove stekao nepripadnu imovinsku korist koje povrat tužitelj potražuje kako slijedi sa zakonskom zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate na ukupan iznos od 55.000,00 EUR-a.Naime u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu nije još bila donesena odluka VTS RH br.: Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.godine kojom je utvrđeno da je ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF ništetno te je citiranom odlukom utvrđenje postalo pravomoćnim. Navedena činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije jer bi u protivnom matematički rezultat obračuna preplate bio znatno drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu FRANAK jest da preostale odredbe Ugovora o kreditu koju ostaju valjanima ostaju valjane jedino pod uvjetom da se ima uzeti da je ugovoreni iznos u CHF valjan ukoliko se uzme važeći tečaj CHF-a na dan sklapanja kredita te se isti iznos dobiven u kunama uzima sa fiksnom kamatnom stopom kakva je bila u vrijeme sklapanja ugovora. Sve ostale odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i i promjenjivoj valutnoj klauzuli su slijedom utvrđenja odluke VTS RH Pž-6632/2017 ništetne. Kako je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.godine do 31.12.2008.godine kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak) za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.godine i 31.12.2008.godine, to je tuženik sukladno odredbi 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema odredbi članka 1111. stavak 1. ZOO-a „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ Sukladno odredbi stavak 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“ Prema odredbi članka 1115. ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti i zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (nastavno: ZPP) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama na naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz članka 502. a stavka 1. ZPP-a (koji se odnose na povrede interesa potrošača koji su zaštićeni posebnim zakonom) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slijedom navedenoga, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev koji traži isplatu iznosa od 13.400,00 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za iznose preplaćene s osnova jednostrane promjene kamatne stope za svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom do isplate, te iznosa od ukupno 55.000,00 EUR-a za iznose preplaćene s osnova nepoštenih odredaba o ugovaranju valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz CHF sa zakonskom zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom do isplate.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 14. lipnja 2018. Također, budući da tužitelj ovom tužbom i potražuje iznos koji se odnosi na navodnu preplatu s osnove načina promjene kamatne stope pozivajući se pritom na utvrđenja kolektivne zaštite „Potrošač“ , to tuženik ističe da ako je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P - 1401/12 (presuda je postala pravomoćna 13. lipnja 2014.g., VTSRH br. Pž – 7129/13) prekinula tijek zastarnog roka, a na koju tužbu se i sam tužitelj poziva, tužitelj je u svakom slučaju podnio tužbeni zahtjev (14. lipnja 2023.) izvan petogodišnjeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti te presude (13. lipnja 2014.) pa je njegov zahtjev u cijelosti u zastari jer je podnesen nakon 13. lipnja 2019.g. pa se isti predlaže bez odgode odbiti i tuženiku dosuditi trošak postupka. Ističe da tužitelj nije dostavio nikakav dokaz da je vršio uplate koje sada ovom tužbom potražuje te tuženik u tom pogledu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Štoviše, tužitelj uz tužbu nije dostavio nikakav materijalni dokaz. Nadalje, tužitelj u točki VII. tužbe navodi da je sklopljen Dodatak te izlaže o konverziji, no konkretan Ugovor o kreditu, br. 3206104822 koji je predmet ovog spora nije konvertiran. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio. Štoviše, tužitelj nije dostavio niti Ugovor o kreditu. Nije na odmet spomenuti i da je tužitelj direktor i/ili član društva u tri trgovačka društva PROMO-RESPEKT društvo s ograničenom odgovornošću za usluge i trgovinu, RESPEKT STUDIO d.o.o. za trgovinu i usluge, BIOELIKSIR EUROPA d.o.o. za trgovinu i usluge pa tuženik ističe kako tužitelj nije potrošač, on je poduzetnik koji vrlo dobro razumije odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivoj kamatnoj stopi) i s njima povezane rizike. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik nadalje tvrdi da nije znao niti mogao/morao znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke i u tom se smislu poziva na izlaganja Vice-guvernera Švicarske narodne banke BŠR, dostupna na Internet stranicama te Banke i navodi da se iz njih može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava B guvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tvrdi da je tuženiku prilikom sklapanja ugovora pružio sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji viceguverner HNB-a UŠ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru, a poziva se i na članke objavljene u Večernjem listu, Vjesniku, Novom listu i Jutarnjem listu te zaključuje da proizlazi kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U pogledu informiranja potrošača poziva se i na presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019, te navodi da iz nje slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelje o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tvrdi da je informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Naposljetku tuženik ističe kako je stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:532 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Sukladno svemu navedenom, predlaže da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

4. Tužitelj podneskom od 20. svibnja 2025., nakon provedenog financijsko vještačenja, "povlači tužbeni zahtjev" koji se odnosi na preplatu iz promjena kamatnih stopa, jer je on u zastari od 13. listopada 2019., a tužbeni zahtjev s osnova razlika između tečaja CHF važećeg u vrijeme početka isplate kredita i tečaja CHF u vrijeme isplate pojedinih rata kredita precizira tako da potražuje isplatu iznosa od 34.443,41 eura, za zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u tom podnesku.

5. Tuženik u podnesku od 4. rujna 2025. ističe da je tužitelj navedenim podneskom preinačio tužbeni zahtjev, jer da iako je ukupni iznos smanjio, došlo je do postavljanja pojedinačnih iznosa koji svaki predstavljaju zasebnu glavnicu na koju teče zakonska zatezne kamata pa se takvoj preinaci protivi, a ukoliko ju sud dopusti, ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. U slučaju da su smatra da se u konkretnom slučaju ipak radi o povlačenju tužbe, istome se ne protivi, kao ni povlačenju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu po osnovi načina promjene kamatne stope ali u tom slučaju potražuje naknadu razmjernog parničnog troška.

6. Imajući u vidu da je tužitelj u tužbi po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tražio iznos od 55.000,00 eura "sa zakonskom zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom do isplate…", iako takav zahtjev nije potpuno određen, a s obzirom da podneskom od 20. svibnja 2025. potražuje ukupni iznos od 34.443,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom na određene iznose, od određenih datuma, sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju radi o djelomičnom povlačenju tužbe, kao i u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 13.400,00 eura po osnovi preplate zbog jednostrane kamatne stope.

7. Budući da je tuženik na djelomično povlačenje tužbe pristao, temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – proč. tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), to je djelomično povlačenje tužbe utvrđeno rješenjem, a o čemu je sud vodio računa i prilikom odluke o troškovima postupka.

8. Podneskom od 8. listopada 2025. tužitelj je samo ispravio tužbeni zahtjev na način da je izostavio negativne iznose koje je bespotrebno naveo u podnesku od 20. svibnja 2025.

9. Na navedeni se podnesak tuženik nije posebno očitovao.

10. U postupku su pročitani: ugovor o namjenskom kreditu broj 3206104822, kreditna partija7103003645 sklopljen 25. siječnja 2006., pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, ispis prometa po kreditu/specifikacija uplata, otplatni plan s efektivnom kamatom stopom, ispis pretraživanja Sudskog registra za tužitelja, ispisi iz Sudskog registra za društva Bioeliksir Europa d.o.o. i Promo-respekt d.o.o., ovjerovljeni prijevod dijela izlaganja BŠR, preslike novinskih članaka koje je dostavio tuženik, izvod iz tuženikovog edukacijsko materijala za prodajno osoblje iz 2005., knjigovodstvena kartica – promet po kreditu; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. PŠ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušana tužitelj.

11. Nisu saslušani svjedoci ĆŠ i JŠ jer tuženik nije dostavio podatke o njima.

12. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

13. Preostali tužbeni zahtjev je osnovan.

14. Nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom 25. siječnja 2006. sklopi ugovor o namjenskom kreditu broj 3206104822, kreditna partija7103003645, kojim mu je banka stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 201.800 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i to za kupnju stana, na rok od 240 mjeseci;

- da je člankom 1. st. 2. ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuj iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom;

- da je člankom 2. ugovorena redovna kamata po kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveza po kreditu promjenjiva sukladno promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90 % godišnje;

- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.308,85 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora, a u slučaju izmjene redovne kamatne stope skladno Odluci i kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi anuitete iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete;

- da stranke nisu sklopile nikakav dodatak ugovoru kojim bi bila provedena konverzija;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti;

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu.

15. Sporno je, i nakon djelomičnog povlačenja tužbe, odlučno:

- ima li tužitelj status potrošača po navedenom ugovoru o kreditu;

- jesu li citirane ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne;

- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj na dan isplate kredita kako to zahtijeva tužitelj;

- je li, ako sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih,

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama,

16. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava preostali tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

17. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP), važeći u vrijeme sklapanja ugovora, u čl. 3. definira da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

18. U konkretnom slučaju nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupnju stana, bez ikakvog dodatnog definiranja djelatnosti tužitelja ili namjene stana, a što sve jasno proizlazi iz teksta samog ugovora, a i iz uvjerljivog iskaza samog tužitelja.

19. Tužitelj, naime, navodi da mu se 2006. godine ukazala prilika za kupnju nekretnine, stana u [adresa], koji je tada bio još u izgradnji. Za to mu je trebao kredit te je otišao u poslovnicu Zagrebačke banke u Zagrebu s kojom sam inače poslovao, i o tome razgovarao s osobnom bankaricom. Ona mu je onda ponudila kredit s protuvrijednosti u CHF, navodeći da je to povoljan kredit, po kamatnoj stopi, a CHF je stabilna valuta. Dala mu je i brošure o tom kreditu. Njemu su uvjeti kredita: iznos, kamate i anuiteti u tom trenutku odgovarali, te se je odlučio sklopiti ugovor. Sukladno tome u banci sastavili ugovor, on ga je pročitao i razumio te ga je i potpisao, a o pojedinim odredbama tog ugovora nije imao potrebe pregovarati. Da su sve okolnosti ostale iste, on bi pod tim uvjetima kredit otplaćivao do kraja. No, nakon nekog vremena anuiteti kredita bili su sve veći; kad se je informirao u banci njegova obveza se nije smanjila već je praktički bila i veća, i tako mu je otplata bila sve teža. Stan je inače kupio kao nekakav zalog za budućnost, život; činilo mu se to povoljnim, mislio ga je nekad možda i iznajmljivati ali do toga nije došlo. Stan je kupio na vlastito ime i tako je sklopio i ugovor o kreditu, a kako mu je otplata bila sve teže i teža, stan je onda na brzinu nekako prodao i prijevremeno otplatio cijeli kredit. U međuvremenu su stan isključivo koristili on i njegova obitelj i nikada nije bio iznajmljivan. Inače od 1994. godine bio je osnivač i direktor društva PROMO-RESPECT d.o.o. koja se bavi marketingom, a supruga ima firma BIO ELIKSIR EUROPA d.o.o. za koju sam je isto radio. U tim firmama su supruga i on bili zaposleni te su od tih zarada otplaćivali i kredit, ali kao što sam rekao kredit sam sklopio kao fizička osoba i stan je bio namijenjen za naše osobne potrebe. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja je li u razgovoru s osobnom bankaricom mogao na bilo koji način utjecati na pojedine odredbe tog ugovora, odgovara da nije, radilo se o gotovom proizvodu koji mu je banka ponudila, odnosno kao što je rekao, u banci je sastavljen ugovor prema onome što je on otprilike tražio i njemu su u tom trenutku svi ti uvjeti bili prihvatljivi. Prvo je iz medija u biti doznao o rastu tečaja CHF; o tome da zbog toga ljudi sve teže otplaćuju kredite i kad je došao u banku vidio je i da je njegovo stanje takvo i da mu je obveza sve veća. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika odgovara da je firma RESPECT STUDIO d.o.o. bila isto firma u kojoj je bio osnivač i direktor, ali ona praktički nikada nije ni djelovala, odnosno osnovao ju je za jedan projekt koji nije bio realiziran te je ta firma kasnije prebačena na suprugu ali ni tada nije poslovala te ju kao takvu drže i plaćaju nužne troškove da se ne ugasi. Kao što je rekao, stan koji sam kreditom kupio nikada nije korišten za potrebe niti jedne od tih firmi niti je koja od tih firmi imala sjedište u tom stanu.

20. Tužiteljev iskaz sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema razloga sumnjati u njegovu istinitost. Činjenice da je tužitelj bio osnivač i direktor navedenih trgovačkih društva, s obzirom na tekst ugovora kojeg je sastavio tuženik te činjenicu da stan nije kupljen ni korišten za poslovnu aktivnost ni poduzetničku djelatnost tužitelja, pri tome nisu odlučne, pa tužitelj po predmetnom ugovoru ima status potrošača te kao taka uživa zaštiti potrošačkih prava prema pozitivnim propisima.

21. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

22. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).

23. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

24. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

25. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

26. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

27. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

28. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

29. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

30. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

31. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

32. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja.

33. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Iz tužiteljevog iskaza sasvim jasno proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da on nije imala nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Eventualna mogućnost da tužitelj sklopi drugačiji ugovor o kreditu s istom ili drugom bankom nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranja o odredbama konkretnog ugovor o kreditu

35. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj te odredbi nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljičine obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud, kao prethodno pitanje u ovoj parnici, utvrđuje da je su navedena odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetna.

36. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

37. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 36/2005., dalje: ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

38. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

39. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

40. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

41. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

42. Iz nalaza je vidljivo da je kredit isplaćen 27. veljače 2006., s kojim danom je srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,689564 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 201.800,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 946.354,02 kn, odnosno 125.602,76 EUR. Uvidom u promet po kreditu razvidno je kako se u razdoblju otplate kredita, kamatna stopa mijenjala kako slijedi: 4,90 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., 5,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008., 6,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009., 6,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2010., 6,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010., 6,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011., 5,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do konačne prijevremene otplate 22. siječnja 2013. Za odgovaranje na postavljeni zadatak u nastavku nalaza se dan je otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim osnovnim elementima: glavnica u iznosu od 201.800,00 CHF, fiksna stopa ugovornih kamata 4,90 %, te će se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazati razlike u visini obveza tužitelja odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima. Prethodno opisane razlike se iskazuju na sljedeći način: prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm'), zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan isplate kredita (stupac 'p'), konačno, iskazuju se razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'q'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita).

43. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konačne prijevremene otplate (22.1.2013.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 11.517,46 CHF, odnosno 7.168,69 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (pozitivni iznosi razlika), a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konačne prijevremene otplate (22.1.2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 35.344,86 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika). Ako se pak promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konačne prijevremene otplate (22.1.2013.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 11.517,46 CHF, odnosno 7.168,69 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konačne prijevremene otplate (22.1.2013.), a koja proizlazi iz razlike izmeñu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 34.443,41 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza. Vještak napominje da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

44. Tuženik u podnesku od 6. studenoga 2024. u biti prigovara postavljenom zadatku, a samom matematičkom izračunu vještaka.

45. Tužitelj se na nalaz i mišljenje očitovao na način da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te, osim što povlači tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev po osnovi primjena kamatnih stopa, precizira tužbeni zahtjev po osnovi razlika između tečaja CHF važećeg u vrijeme isplate kredita i tečaja CHF važećeg u vrijeme isplate pojedinih rata, tako da potražuje ukupni iznos od 34.443,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, s time da je u tom podnesku nepotrebno naveo i negativne iznose, da bi podneskom od 8. listopada 2025. tužbeni zahtjev ispravo tako da je naveo samo iznose plaćanje kojih traži od tuženika sa zakonskom zateznom kamatom.

46. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, a u pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužitelj više platio ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" budući da tuženiku u pogledu tih razlika nije u ovoj parnici postavio niti određeni prigovora radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, a ni određeni materijalnopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a (pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.).

47. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamati o valutnoj klauzuli i o naknadama banke upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u Tabeli i u skladu s čime je precizirao tužbeni zahtjev

48. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

49. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225.. Prema odredbi čl. 241, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

50. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

51. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost

52. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4. na način: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

53. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.

54. U konkretnom slučaju, tužiteljica je tužbu podnio 14. lipnja 2023. pa je za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara je opet prekinuta unutar zastarnog roka te zastara nije nastupila.

55. Kad bi se tužiteljevo preciziranje tužbenog zahtjeva u pogledu pojedinih iznosa na koje potražuje zakonsku zateznu kamatu i smatralo preinakom tužbe, to za tuženikov prigovor zastare ne bi bilo odlučno budući da prema pravnom shvaćanje zauzetom za drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.: "u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

56. Sukladno navedenom, konačno precizirani tužbeni zahtjev je usvojen u cijelosti.

57. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 158. st. 1. i 2. ZPP-a,

58. Što se tiče tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovi jednostrane promjene kamatne stope, ne može se primijeniti pravo shvaćanje na koje se poziva tužitelj u podnesku od 8. listopada 2025. Naime, sukladno navedenim pravnim shvaćanjima, već je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu bilo notorno da zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. godine zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13. pa je zastarni rok istekao 14. lipnja 2019. pa je tužitelj sasvim neosnovano takav zahtjev postavio u predmetnoj tužbi te je u odnosu na njega tužbu povukao tek podneskom od 20. svibnja 2025., a na što je tuženik pristao ali je postavio zahtjev za naknadu troškova.

59. Sukladno navedenom, tužitelj je, temeljem odredbe čl. 158. st. 1. dužan tuženiku naknaditi razmjerni dio troškova koji se odnose na navedeni tužbeni zahtjev.

60. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife, a od troškova određeno zatraženih podneskom od 4. rujna 2025., tuženiku su kao potrebni priznati troškovi sastava odgovora na tužbu te podnesaka od 6. studenoga 2024. i 4. rujna 2025. po tbr. 8/1 u visinama od po 516 bodova; sastava podneska od 19. lipnja 2024. po tbr. 8/4 u visini od 25 bodova (a ne zatraženih 516 bodova); pristupa na ročišta od 14. studenoga 2024. i 24. ožujka 2025. po tbr. 9/5 u visinama od po 50 bodova (a ne po zatraženih 516 bodova) te zastupanja na ročištima 20. veljače 2024. i 22. svibnja 2025. po tbr. 9/1 u visinama od po 516 bodova, a što zajedno iznosi 2580 bodova, odnosno prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54 Tarife, 5.160,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 1.290,00 eura.

61. Navedeni troškovi (6.450,00 eura) tuženiku su priznati razmjerno dijelu tužbenog zahtjeva za koji je tužba povučena od 20 % (od ukupno 68.000,00 eura tužba je povučena po navedenoj osnovi za iznos od 13.400,00 eura).

62. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 8. veljače 2024. jer nisu bili potrebni za vođenje parnice budući da u njemu ništi bitno novog nije iznio.

63. Sukladno navedenom, tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.290,00 eura (6.450,00 eura x 20 %), a odbijen je preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 10.280,00 eura.

64. U odnosu na preostali tužbeni zahtjev (po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli) tužitelju su troškovi priznati u cijelosti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, neovisno o tome što je i u odnosu na taj zahtjev djelomično povukao tužbu, a sukladno pravnim shvaćanjima navedenima u podnesku tužitelja od 8 listopada 2025., jer je tužbeni zahtjev konačno precizirao nakon provođenja financijskog vještačenja.

65. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tužitelju su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 500 bodova; sastava podneska od 20. svibnja 2025. po tbr. 8/1. u visini od po 500 bodova te zastupanja na ročištima 20. veljače 2024. i 5. studenoga 2025. po tbr. 9/1. u visinama od po 500 bodova, a što zajedno iznosi 2000 boda, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54 Tarife, 4.000,00 eura, pri čemu punomoćnik tužitelja navodi da nije u sustavu PDV-a.

66. Tužitelju nisu priznati troškovi sastavi podnesaka od 19. veljače 2024., 23. siječnja 2025. i 8. listopada 2025. jer ih je uzrokovao sam propuštanjem dostavljanja dokumentacije već uz tužbu, odnosno traženjem odgode zbog slučaja koji se njemu dogodio te ispravljanje tužbenog zahtjev kojeg je prvo pogrešno postavio navođenjem negativnih iznosa.

67. Sukladno navedenom, tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 4.000,00 eura, a odbijen je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 4.000,00 eura.

68. Na naknadu troškova strankama je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 19. prosinca 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenje je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja Aleksanderu Vlaisavljeviću, odvjetniku iz Zagreba,

2. punomoćnici tuženika Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba