REPUBLIKA HRVATSKA

P-2511/2020-68

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužiteljice: ZČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], s boravištem na adresi: [adresa], koju zastupa punomoćnica Doris Košta, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika: RAIFFEISENBANK MITTLERE SÜDOSTSTEIERMARK eGen (OIB: 25376204437), Paldau 40, A-8341 Paldau, Republika Austrija (kao pravnog sljednika ranije tuženika: RAIFFEISENBANK ST. STEFAN-JAGERBERG- WOLFSBERG eGen, OIB: 11609308792, Mureckerstrasse 23, A-8083, St. Stefan im Rosental, Republika Austrija, a koji je prestao postojati tijekom ove parnice uslijed pripajanja tuženiku), kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Remenar & Remenar“ d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja prava zaloga, nakon javne glavne rasprave zaključene 26. rujna 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice Z (nom. T) Marelića, odvjetnika u Odvjetničkom uredu Doris Košta u Splitu i zamjenika punomoćnika tuženika Branimira Belamarića, odvjetnika u Šibeniku, na ročištu za objavu presude održanom 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da su: Ugovor o kreditu br. računa 512.590 i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 04. veljače 2004. g. potvrđeni - solemnizirani od Javnog bilježnika TČ, [adresa], br. OU-62/04, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda provesti brisanje prava zaloga u korist tuženika, upisanog temeljem isprava navedenih u toč. I./1. ove presude pod posl. br. Z-3080/04, na nekretninama u vlasništvu tužiteljice, upisanim u Z. U. [broj ZK uloška]

- čest. zgr. [katastarska čestica] i Z. U. [broj ZK uloška] - čest. zgr. [katastarska čestica], sve u k. o. [katastarska općina].“

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 24.889,32 EUR, dok se odbija zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 25.611,55 EUR).

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je u svojstvu korisnice kredita s tuženikom, kao davateljem kredita, sklopila Ugovor o kreditu br. 512.590 (dalje: Ugovor) i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava solemniziranog 4. veljače 2004. (dalje: Sporazum), kao i da joj je Ugovorom odobren kredit u visini od 100.000,00 EUR s kamatom od 7,5% godišnje i zateznom kamatom od 5% godišnje, uz troškove obrade i jednokratnu naknadu u ukupnom iznosu od 3.899,00 EUR, s rokom otplate do 15. ožujka 2019., i to u 180 mjesečnih rata u visini od po 944,00 EUR. Ujedno je navela da je Sporazumom u korist tuženika, kao založnog vjerovnika, zasnovano založno pravo (hipoteka) radi osiguranja naprijed navedene tražbine (utvrđene Ugovorom), i to na nekretninama katastarskih oznaka čest. zgr. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] (u naravi kuće u sklopu koje da se zatiče poslovni prostor u kojem da obavlja ugostiteljsku djelatnost, sve u njezinom vlasništvu), a koje založno pravo da je i upisano u zemljišnim knjigama ovog suda glede rečenih nekretnina. Nadalje je navela da je uredno podmirivala obveze po rečenom ugovoru do 2008., a do kojeg vremena da je tuženiku iz predmetnog osnova isplatila ukupni iznos od 75.000,00 EUR, nakon čega da je tuženik pokrenuo ovršni postupak radi naplate dospjelih a neplaćenih potraživanja bez da je prethodno mirnim putem pokušao riješiti nastalu situaciju. Osim toga, navela je da potonje navedeno postupanje tuženika ukazuje na činjenicu da mu krajnji cilj stupanja u predmetni pravni odnos nije bilo odobravanje zajma, već da je njegova namjera bila da se domogne vlasništva nad založenim nekretninama (čija prometna vrijednost da je od strane procijenjena u visini od 465.212,00 EUR) za mnogostruko manji iznos. Navela je i da je općepoznato da je tuženik, kao austrijska kreditno-štedna zadruga, obmanjivao hrvatske državljane na način da im je uz lihvarske kamate pozajmljivao novac, te se konačno nastojao domoći vrijednih nekretnina u vlasništvu založnih dužnika. Suviše toga, navela je da je Ugovor ništav ne samo zbog toga što se radi o lihvarskom ugovoru, već i stoga što da je isti u suprotnosti s kogentnim propisima Republike Hrvatske kojima da se regulira bankarsko poslovanje u Republici Hrvatskoj, i to odredbama članaka 4. i 5. Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., dalje: ZB). Naime, da je tuženik pružao financijske usluge kreditiranja na području Republike Hrvatske bez odobrenja Hrvatske narodne banke, pa tako da je i Ugovor sklopljen i solemniziran u Republici Hrvatskoj, gdje da je uostalom izvršena i isplata kredita, te potom izvršen upis hipotekarnog prava i pokrenut ovršni postupak. Osim toga, da je odredbom članka 329. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.) propisano da je ništetan i onaj ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili nedovoljnim iskustvom i lakomislenošću, ugovori za sebe korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je drugom dao ili učinio, odnosno obvezao se dati ili učiniti. Slijedom istaknutih činjeničnih navoda, tužiteljica je konačno ustala zahtjevom stavljajući ga u sadržaju kao pod točkom I. izreke ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenom zahtjevu navodeći da ga tužiteljica predmetnom tužbom zapravo nastoji spriječiti u ostvarivanju prava na prisilnu naplatu nepodmirenog mu potraživanja iz osnova Ugovora. Ujedno je istaknuo prigovor nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za postupanje u ovoj pravnoj stvari, a budući da je Ugovorom ugovorena nadležnost Okružnog suda u Feldbachu ili, pak, suda u Republici Hrvatskoj koji je nadležan za primatelja kredita, u vezi s čim je naveo i da je člankom 27. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) propisana nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za suđenje u sporovima s međunarodnim elementom samo ukoliko je to izričito ugovoreno u međunarodnom ugovoru, međutim, da se u konkretnom slučaju ne radi o međunarodnom ugovoru, kao i da Ugovorom nije izričito niti ugovorena nadležnost suda u Republici Hrvatskoj. Osim toga, da konkretni spor predstavlja spor s međunarodnim elementom budući da je pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, pa kako da je odredbom članka 46. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91. i 88/01., dalje: ZRSZ) izričito propisano da nadležnost suda u Republici Hrvatskoj postoji ako tuženik ima prebivalište ili sjedište u [adresa], a što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari, to je predložio da se ovaj sud proglasi nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukine provedene radnje i tužbu odbaci. Suviše toga, tuženik je istaknuo i prigovor u svezi primjene prava Republike Hrvatske za odlučivanje o zahtjevima tužiteljice stavljenima u ovoj parnici, a to stoga jer da sastavni dio Ugovora predstavljaju i Opći uvjeti poslovanja tuženika točkom Z20. kojih da je određeno da se na sve odnose stranaka primjenjuje austrijsko pravo, slijedom čega da o eventualnoj ništetnosti Ugovora valja odlučiti primjenom mjerodavnih odredbi austrijskog prava. U vezi s potonje navedenim je istaknuo i da je predmetni kreditni posao realiziran preko austrijske kreditne institucije, zatim, da se cjelokupna obrada kredita odvijala u Republici Austriji, potom, da su svi obrasci, zahtjevi i dr. na temelju kojih je odobren predmetni kredit sastavljeni u skladu s austrijskim pravom i podliježu nadzoru nadležnih austrijskih državnih agencija, te da su predmetna kreditna sredstva isplaćena u Republici Austriji. Tuženik je podredno naveo i da sve da je i bio u obvezi ishoditi odobrenje Hrvatske narodne banke za pružanje kreditnih usluga u Republici Hrvatskoj, a što da u konkretnom slučaju nije bio dužan učiniti budući da rečene usluge nije ni pružao u Republici Hrvatskoj, da Ugovor nije ništetan u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05.), a to stoga jer da je ugovor valjan ako je njegovo sklapanje zabranjeno samo jednoj strani, s tim da će strana koja je povrijedila zabranu snositi određene posljedice, kao i da se na ništetnost ne može pozivati ona ugovorna strana koja je bila nesavjesna pri sklapanju ugovora, a budući da je isto protivno načelu savjesnosti i poštenja. Jednako tako, naveo je da mu, kao pravnoj osobi sa sjedištem i poslovanjem na području Republike Austrije, u konkretnom slučaju nije bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke za zaključivanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske, već da su u tom slučaju korisnici kredita bili dužni kreditna sredstva prenositi na račune banaka sa sjedištem u [adresa] ili, pak, prijaviti kreditni posao s inozemstvom Hrvatskoj narodnoj banci, a kako da to i proizlazi iz mišljenja Hrvatske narodne banke. Ujedno je naveo da nije obavljao djelatnost kreditiranja na području Republike Hrvatske, već samo djelatnost kreditiranja i hrvatskih državljana (sve u skladu s dodijeljenom mu licencom za obavljanje kreditnih poslova u Republici Austriji), u vezi čega da mu nije bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke. Naveo je i da je Ugovor realiziran uz primjenu ugovorene kamatne stope u visini od 7,5% godišnje, a koja da se ne može smatrati lihvarskom, posebno polazeći od činjenice da je u vrijeme realizacije spornog kredita kamatna stopa na nenamjenske kredite u Republici Hrvatskoj bila cca 9% godišnje. Podredno je naveo i da mu namjera u konkretnom slučaju nije bila stjecanje nekretnina u Republici Hrvatskoj, već da je predmetni pravni odnos s tužiteljicom uredio na način da je suglasno s istom ugovorio osiguranje svoje tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama u vlasništvu tužiteljice. Suviše toga, naveo je da se na ništetnost ugovora ne može pozivati strana istog koja je bila nesavjesna, a na koji način da je tužiteljica postupala u vrijeme sklapanja Ugovora. Osim toga, naveo je da nije jasno zbog čega bi Sporazum, a koji da predstavlja zasebni pravni posao različit od Ugovora, bio ništetan, s tim da Sporazum nije u suprotnosti s kojim prisilnim propisom. Stoga je podredno predložio da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tužiteljici naloži da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Očitujući se na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu, tužiteljica je navela da joj je tuženik neposredno i putem svojih posrednika ponudio pružanje bankarskih usluga i kreditnih plasmana. Naime, da su ponuda i prihvat spornog kredita obavljeni u njezinoj kući u [adresa], kao i da je Ugovor, u prilogu kojeg da se nalazio i Sporazum, potpisala u uredu javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj, dok da je u Austriji bila tek 14. travnja 2004. gdje da joj je isplaćen iznos od 3.000,00 EUR, dok da joj je preostali dio iznosa na ime odobrenog joj kredita, umanjen za posredničke usluge, isplaćen na račun njezine matične banke u [adresa]. Navela je i da je ponudu tuženikovog posrednika prihvatila budući da su obećani uvjeti za odobravanje kredita bili znatno povoljniji od uvjeta rezidentnih banaka koje su imale odobrenje Hrvatske narodne banke za pružanje bankovnih usluga na području Republike Hrvatske, s tim da se naknadno ispostavilo da su obećani uvjeti bili obmanjujući, prevarantski i protuzakoniti, sve s očitim motivom tuženika da se domogne založenih nekretnina očekujući da ona neće biti u objektivnoj mogućnosti vratiti predmetni kredit. Nadalje je navela da je Sporazum potpisala u uredu javnog bilježnika, s tim da je od strane javnog bilježnika potvrđen Sporazum s prilozima, međutim, da iz odgovarajuće potvrde nije vidljivo o kojim prilozima bi se uopće radilo. Osim toga, da iz Ugovora proizlazi da je u obvezi tuženiku, pored navedenih kamata, vraćati i uglavničenu kamatu s kamatama i sporednim troškovima prema obračunu tuženika, a sukladno čemu da je tuženik svaka četiri mjeseca povećavao iznos glavničnog duga za sve vrste kamata i troškova, dakle, utvrđivao novi saldo duga uz primjenu klauzule o promjenjivosti kamata bez ovlasti i znanja zajmoprimca, odnosno uz obmanjujuće parametre tržišta kapitala ili prevarantskim elementom ovisno o ekonomskim prilikama zajmodavca, a što sve da je kontradiktorno Sporazumu kako glede odredbi o kamatama, tako i glede odredbi o obračunavanju kamata i uglavničenja istih glavnici, a što da je strogo zabranjeno prema načelu zabrane anatocizma, unatoč čemu da je rečeni ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika, i to bez da je javni bilježnik prethodno utvrdio zakonitost sadržaja privatne isprave (Ugovora) koja je činila sastavni dio Sporazuma. U vezi s rečenim, da je javni bilježnik potvrdio Sporazum koji da je u suprotnosti s Ugovorom, te koji Sporazum da po obliku ne odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, odnosno koji po sadržaju ne odgovara propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Osim toga, da je javni bilježnik propustio utvrditi da li ovdje tuženik uopće ima ovlaštenje da se bavi bankarskim poslovima na teritoriju Republike Hrvatske, te da li je upisan u registar trgovačkog suda za obavljanje bankarskih poslova u Republici Hrvatskoj, te u slučaju nepostojanja rečenog ovlaštenja uskratiti mu potvrđivanje Sporazuma. Slijedom navedenog, da potvrđeni Sporazum s prilozima nema snagu javnobilježničke isprave. Navela je i da se opisanim prijevarnim postupanjem tuženik nastojao protuzakonito i nemoralno obogatiti, sve uz pomoć svojih posrednika, te da je tako doveo u stanje životnog i dužničkog ropstva, a što da je protivno moralu i moralnim običajima društva. Nadalje je navela i da je tuženik stvarno obavljao poslove, pa tako i konkretne pravne poslove, kao banka na području Republike Hrvatske, i to sve bez suglasnosti i odobrenja Hrvatske narodne banke, slijedom čega da je takvo postupanje protivno odredbama prisilnih propisa - ZB i Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" br. 96/03.) s obzirom na propisanu zabranu pozajmljivanja deviza, pa tako i EUR, a u kojoj valuti da je realiziran sporni kredit, slijedom čega da se sporni pravni poslovi ukazuju ništetnima.

4. Odgovarajući na potonje navode tužiteljice, tuženik je naveo da obračun predmetne tražbine nije predmet ovog postupka, već isključivo valjanost predmetnih pravnih poslova, kao i da je način obračuna predmetne tražbine relevantan isključivo za pitanje visine, ali ne i za pitanje pravne osnove tražbine. Ujedno je naveo da predmetni pravni posao, jednako kao ni druge pravne poslove iste vrste, nije sklapao putem kakvih posrednika, a niti da je u tom smislu imao sklopljene ugovore s posrednicima, dok činjenica da bi tužiteljica saznala za mogućnost sklapanja predmetnog pravnog posla preko koje treće osobe nema nikakve veze s njim. Osim toga, istaknuo je da navodi tužiteljice glede motiva koji su je naveli na sklapanje predmetnog pravnog posla zapravo ukazuju na činjenicu da ista nije pažljivo niti pročitala odredbe sadržane u ispravi o rečenom pravnom poslu, a koje odredbe da su jasne i nedvosmislene. Naveo je i da tužiteljica tijekom postupka ničim nije dokazala narav predmetnog pravnog posla kao lihvarskog, u vezi s čim da u konkretnom slučaju ne postoji nesrazmjer u vrijednostima činidbe i protučinidbe po tom pravnom poslu.

5. Tužiteljica je, pak, u nastavku postupka navela i da je Ugovor ništetan budući da je njezina činidba utvrđena istim neodređena i neodrediva, a sve kraj činjenice da joj iz ugovorenih odredbi nije bilo jasno koja je visina njezine obveze, a niti da joj je u tom smislu bio uručen otplatni plan iz kojeg bi isto bilo vidljivo. Osim toga, navela je da nekretnine na kojima je zasnovano založno pravo u Ugovoru nisu određene u smislu odredbe članka 10. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99. i 114/01., dalje: ZZK/96.), kao i da se Ugovor može smatrati i ponudom za sklapanje Sporazuma, međutim, kako da u Ugovoru nekretnine koje su predmetom zaloga nisu određeno navedene, to da Sporazum ne može predstavljati javnobilježnički akt, a niti solemniziranu privatnu ispravu na temelju koje bi se moglo valjano zasnovati založno pravo na nekretninama.

6. Tuženik je nadalje naveo da tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog pravnog posla nije dovedena u zabludu o osobi s kojom sklapa pravni posao budući da je isti jasno naznačen u svoj odgovarajućoj dokumentaciji, s tim da sporni pravni posao nije ni sklopljen s obzirom na osobu tuženika, zbog čega da eventualna zabluda u tom smislu ne bi bila bitna. Suviše toga, naveo je da je obveza tužiteljice po spornom pravnom poslu bila određena odnosno odrediva budući da je u konkretnom slučaju jasno ugovoreno vraćanje glavnice uvećano za promjenjivu kamatnu stopu vezanu uz visinu tromjesečnog EURIBOR-a, dok okolnost da joj ne bi uručio otplatni plan nije od nikakvog utjecaja na određenost ili odredivost rečene obveze (činidbe) tužiteljice. Osim toga, naveo je da tužiteljici temeljem predmetnog pravnog posla nije obračunavana kamata na kamatu, međutim, sve i da jeste, da ta činjenica ne bi bila od utjecaja na valjanost spornog ugovora, a to stoga jer da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, te ako ona nije bila uvjet ugovora odnosno odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ujedno je naveo da tvrdnja tužiteljice o tome da bi Ugovor predstavljao ponudu za sklapanje Sporazuma predstavlja ničim argumentirano pravno shvaćanje.

7. Presudom ovog suda ranije donesenom u ovoj pravnoj stvari (br. P- 1434/2014 od 27. ožujka 2017.) bio je odbijen kao neosnovan postavljeni zahtjev tužiteljice, međutim, navedena presuda je povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv iste, a odlukom drugostupanjskog suda (rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. 12 Gž-1445/2018-5 od 7. srpnja 2020.), ukinuta i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

8. Tužiteljica je u ponovljenom postupku ustrajala u navodima isticanima tijekom ranije provedenog postupka, suviše toga navodeći da je još uvijek na snazi austrijski Opći građanski zakonik, a paragrafom 879. kojeg da je propisana ništavost ugovora zbog protivnosti zakonitoj zabrani i dobrim običajima. Osim toga, da je u vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bio austrijski Zakon o zaštiti potrošača u koji da je implementirana Direktiva 87/102 EEZ o zaštiti potrošača, a članak 3. koje da govori o zavaravajućem reklamiranju trgovaca i potrebi da ugovor o kreditiranju mora sadržavati izjavu o reprezentativnom načinu obračuna efektivne kamatne stope, a što da tuženik nije učinio u konkretnom slučaju. Nadalje je navela da su nepoštene i ništetne sljedeće odredbe Ugovora: kojim je ugovoren kredit za jednokratno korištenje u iznosu od 100.000,00 EUR s aktivnom kamatnom stopom od 7,5% godišnje i zateznom kamatom od 5% godišnje; kojim su utvrđeni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3.000,00 EUR i jednokratne naknade u iznosu od 800,00 EUR te završni troškovi po završnom terminu u iznosu od 6,00 EUR, a sve otplativo u 180 mjesečnih paušalnih obroka u iznosu od 944 EUR, uvijek 15-og dana u mjesecu, počevši od 15. travnja 2004.; kojim se aktivne kamate obračunavaju naknadno prema saldu kreditnog računa, a u slučaju kašnjenja da se uračunavaju zatezne kamate na dospjeli iznos, odnosno u slučaju kratkoročnog proširenja okvira kredita da se uračunavaju kamate na prekoračenje na povećani iznos; kojim je utvrđeno da ako nije ugovoreno drugačije vrijedi sljedeće: vjerovnik ima pravo promijeniti uvjete iz Ugovora u skladu s novčanim i kreditnim prilikama ili prilikama na tržištu kapitala odnosno ekonomskim prilikama zajmoprimca, a uslijed čega da kod korisnika dolazi do prilagođavanja smanjenjem ili povećanjem uvijek početkom tromjesečja u skladu sa razvojem srednje vrijednosti ukupne dobiti na tržištu vrijednosnih papira i prema tromjesečnom EURIBOR-u sa srednjeg mjeseca u tromjesečju, a nakon što je provedena posljednja prilagodba na srednji mjesec posljednjeg tromjesečja, s tim da se promjene ispod 0,25% bodova ne provode, a da se na 1/8% bodova iznos trgovački zaokružuje, a to stoga jer su odredbe koje se tiču kamate matematički nedefinirane, te stoga jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo a niti su Ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara (nije definiran fiksni ni promjenjivi dio), te je činidba kao takva neodrediva, a samim time i ništetna, te što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača i time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03., dalje: ZZP/03.) u razdoblju od sklapanja Ugovora do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje i odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07.), odnosno suprotno odredbama ZOO/91. Suviše toga, da je obroke kredita plaćala u stranoj valuti bez navođenja protuvrijednosti domaće valute, a što da je protivno odredbi članka 22. ZOO/05., slijedom čega da je navedena činidba nedopuštena a Ugovor ništetan. Nadalje, da su Opći uvjeti poslovanja tuženika trebali biti prihvaćeni te se o odredbama istih nije pregovaralo, pa da su stoga i te odredbe nepoštene i kao takve suprotne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno uzrokovale neravnopravnost ugovornih strana i neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Navela je i da Ugovor predstavlja standardizirani (tipizirani) ugovor o kreditu kojeg je u istom sadržaju tuženik inače nudio na tržištu. Osim toga, da je člankom 272. ZOO/05. u vezi članka 270. ZOO/05. propisano da je ugovor odnosno pojedina odredba ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, s tim da je činidba odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, da je i odredbama ZOO/91. zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili, pak, obvezu druge ugovorne strane, a kao sankcija za navedeno je propisana ništetnost takve odredbe. Navela je i kako slijedi:

- da joj je tuženik odobrio kredit u EUR bez protuvrijednosti u kunama,

- da se kredit isplaćivao u valuti EUR,

- da su sve obveze iz Ugovora obračunate i iskazane u valuti EUR bez navođenja kunske protuvrijednosti,

- da su sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) obračunata i iskazana u EUR bez navođenja kunske protuvrijednosti,

- da je otplata anuiteta bila moguća jedino u valuti EUR, dakle, ne i u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa, a što da je protivno odredbama članka 15. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" br. 96/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09., 153/09., 145/10., 76/13. i 52/21., dalje: ZDP) kojima je propisano da su naplata u stranim sredstvima plaćanja te prijenosi deviznih sredstava između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj dopušteni u slučajevima propisanima zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke, odnosno odredbama članka 17. kojima je propisano da kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke, a ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja. Nadalje je navela da je člankom 324. stavak 1. ZOO/05. propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema tome, ako je utvrđena ništetnost odredbe o bitnom sastojku ugovora (predmet i cijena u konkretnom slučaju), ne dolazi u primjenu potonje navedena odredba ZOO/05., već je ništetan cijeli ugovor sukladno članku 323. ZOO/05. budući da ugovor ne može opstati bez odredbe o predmetu i cijeni, a koji su bitni sastojci ugovora o kreditu. Navela je i da je tuženik zadruga koja da je kredite mogla odobravati isključivo članovima, te uz kamatu koja nije viša od 4% (slijedom čega ona ugovorena u visini od 5% prelazi najvišu dopuštenu kamatnu stopu po austrijskom pravu i time ništetnu odredbu u cijelosti, a susljedno tome i ništetnim Ugovor u cijelosti budući da je riječ o bitnom sastojku Ugovora), s tim da je u konkretnom slučaju njoj ponuđen kredit iako nije član zadruge, te uz zelenašku kamatnu stopu od 7,5%. Nadalje je navela da su u Izvatku iz sudskog registra za tuženika upisane osobe koje su ovlaštene od strane tuženika za poduzimanje radnji u ime i za račun tuženika, a to su dva direktora ili direktor i prokurist, dok je Ugovor potpisala tek jedna osoba, slijedom čega da se postavlja pitanje da li je Ugovor sklopila s ovlaštenom osobom tuženika. Konačno je navela da se tuženik u ovom predmetu koristi OIB [osobni identifikacijski broj]om koji da ne potječe iz činjenice da na teritoriju Republike Hrvatske ima registriran poslovni nastan, kao i da je riječ o privremenom OIB [osobni identifikacijski broj]u drugog pravnog subjekta, a za kojeg se u poreznom registru Republike Hrvatske navodi da je domaći subjekt i proizvodač. Ujedno je, za slučaj primjene austrijskog prava u konkretnom slučaju, ukazala na nužnost primjene pravnih pravila iz paragrafa 879. stavak 1., 988., 993., 994. i 1000. austrijskog Općeg građanskog zakonika (koje je i citirala te u spis predmeta dostavila prijepis istih u prijevodu na hrvatski jezik) u sadržaju koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a u vezi kojih odredbi je tuženik naveo da pravna pravila 993. i 994. kako su ista citirana po tužiteljici nisu u tom sadržaju još od 1868. Uz sve gore navedeno, navela je i da s obzirom na činjenicu da je Ugovor ništav pravni posao i ne proizvodi pravne učinke, to da niti Sporazum koji je sastavni dio Ugovora također ne proizvodi pravne učinke, jer ne postoji potraživanje koje se osigurava tim zalogom. Naime, vjerovnikova tražbina i založno pravo koje ju osigurava povezani su tako da je tražbina glavno pravo, dok je založno pravo sporedno (akscesorno) pravo, pa egzistencija svakog subjektivnog založnog prava ovisi o postojanju i valjanosti tražbine koja se osigurava. Osim toga, navela je da je Ugovor potpisan od strane tuženika samo jednim potpisom, i to potpisom jednog zakonskog zastupnika tuženika, tadašnjeg direktora MČ, što da znači da je Ugovor potpisan protivno austrijskom Zakonu o zadrugama, odnosno od strane neovlaštene osobe (budući da su ovlaštene za zastupanje pri bankarskim poslovima bile dvije osobe, i to dva voditelja poslova ili jedan voditelj poslova zajedno s prokuristom) te kao takav ne proizvodi pravne učinke. Navela je i da joj nije isplaćen kredit u cijelosti (100.000,00 EUR) već djelomično (85.800,00 EUR), dok da je kamata obračunata na puni iznos kredita, što da također predstavlja dodatno kršenje ugovornih obveza, budući da je takvo postupanje suprotno članku 1065. ZOO/05., odnosno Zaključku sa sjednice predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 22. svibnja 2023. (sukladno kojem kod ugovora o kreditu i ugovora o zajmu davatelj kredita odnosno zajmodavac ima pravo obračunati ugovorne kamate samo na novčani iznos koji je korisniku kredita odnosno zajmoprimcu stavljen na raspolaganje), odnosno suprotno austrijskom materijalnom pravu, poglavito paragrafu 983. austrijskog Općeg građanskog zakonika, a što da je dodatni osnov za utvrđenje ništavosti Ugovora.

9. Tuženik je, pak, u ponovljenom postupku ustrajao u prigovoru primjene hrvatskog prava u ovoj parnici, a sve u smislu Općih uvjeta poslovanja tuženika koji su sastavni dio Ugovora (točka C ugovora) i točkom 20. kojih da je određeno da se na sve pravne odnose stranaka, pa tako i na Ugovor, primjenjuje austrijsko pravo, slijedom čega da je o eventualnoj ništetnosti Ugovora potrebno odlučivati na temelju mjerodavnih odredbi austrijskog prava, a u vezi s čim da tužiteljica nije navela niti jednu odredbu austrijskih zakonskih propisa protivno kojoj bi bio sklopljen Ugovor. Osim toga, naveo je da je preduvjet za primjenu ZZP/03. sklapanje potrošačkog ugovora u Republici Hrvatskoj, a što da u ovoj pravnoj stvari nije slučaj. Nadalje je naveo da tužiteljica tek paušalno ističe navode o nepoštenosti odredbi Ugovora, kao i da je od samog početka bila upoznata sa svim ključnim uvjetima kredita te je mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju eventualno proizlaze iz Ugovora. Ujedno je naveo da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (30. rujna 2015.) kao posljedica sklapanja ugovora sa stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj propisana njihova ništetnost te do tada sklapanje takvih ugovora svakako nije bilo zabranjeno primateljima kredita, s tim da se na ugovore o kreditu sklopljene prije 1. siječnja 2010. ni ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23., dalje: ZPK). Suviše toga, naveo je da je sukladno austrijskim propisima, a kao zadruga, imao ovlaštenje za obavljanje kreditnih poslova. Naveo je i da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. studenog 2020. ukinut Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" br. 72/17., dalje: Zakon), i to zbog protivnosti Ustavu Republike Hrvatske. Naveo je i da tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu nije imala status potrošača, a budući da je predmetni kredit ostvarila u poslovne svrhe, kako da to uostalom proizlazi iz iskaza tužiteljice. Osim toga, da mu tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora nije ukazala na to da bi joj neka od ugovornih odredbi bila nejasna ili da ne bi bila sigurna kakve bi s tim u vezi ekonomske posljedice mogle proizaći za nju, kao i da su odredbe Ugovora koje se odnose na visinu i način obračuna kamate zakonite i u potpunosti usklađene s mjerodavnim austrijskim odnosno europskim propisima, pri čemu da je kamatna stopa nesporno usklađena s visinom EURIBOR-a, kao i da je ista smanjivana svaki put kada bi se smanjila i visina EURIBOR-a, te da ista nikad nije prelazila maksimalni iznos visine kamatnih stopa. Ujedno je naveo da je bio ovlašten sklapati kreditne poslove s inozemstvom, odnosno da je tužiteljica bila ovlaštena ugovoriti kredit s njim kao stranom kreditnom institucijom koja ne obavlja djelatnost kreditiranja na području Republike Hrvatske, već obavlja djelatnost kreditiranja i hrvatskih državljana. Osim toga, da ima svojstvo banke organizirane u pravnom obliku zadruge. Ujedno je naveo da su potpisnici Ugovora ovlaštene osobe tuženika (MČ i FČ, direktori), a sve i da nisu, da se iz iskaza tužiteljice i zakonskog zastupnika tuženika nedvojbeno može utvrditi da je između ugovornih strana postojala suglasnost volja da se navedeni ugovor sklopi u smislu članaka 247. i 249. ZOO/05. te da su obveze iz navedenog ugovora u cijelosti izvršene isplatom ugovorenog iznosa kredita i zasnivanjem založnog prava na nekretnini i time predmetni pravni posao nastao, ujedno navodeći i da je pitanje tuženikova zastupnika pravno irelevantno s obzirom da je ugovor zaključio tuženikov zakonski zastupnik (ovlaštena osoba), a i jer se ne može jedna ugovorna strana pozivati na nedostatke u zastupanju druge strane. Suviše toga, naveo je da je predmetni pravni posao konsenzualni, a ne realni pravni posao.

10. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem zemljišnih knjiga ovog suda za k. o. [katastarska općina], specijalne punomoći od 30. prosinca 2003., Općih uvjeta poslovanja tuženika (verzija 2003.), Zahtjeva za odobrenjem kredita od 21. siječnja 2004., Ugovora o jednokratnom kreditu od 23. siječnja 2004., pisma namjere od 30. siječnja 2004., Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 4. veljače 2004., doznake u inozemstvo od 5. ožujka 2004., potvrda o isplati od 14. i 15. travnja 2004., izvoda računa od 27. srpnja 2005. te sa stanjem na dane 20. travnja 2004., 10. lipnja 2008., 12. rujna 2008. i 18. prosinca 2014., suglasnosti o proviziji od 29. siječnja 2007., izvatka iz Glavne knjige Zemaljskog građanskog suda Graz od 24. listopada 2008., zamolbe od 21. lipnja 2013., odgovora Hrvatske narodne banke od 12. rujna 2013., 9. listopada 2013., 2. prosinca 2013. i 25. studenog 2014., priopćenja Nadzora austrijskog financijskog tržišta od 16. listopada 2013., „Liste koncesija“ za tuženika od 16. listopada 2013., odgovora Ministarstva financija Republike Hrvatske od 20. prosinca 2013. i 15. svibnja 2014., izvatka iz zapisnika o iskazu ŽČ od **.**.2014. i ĆČ od 27. lipnja 2014., Privremenog izvještaja od 29. rujna 2014., potvrde od 29. svibnja 2019., dopisa Saveznog ministarstva za ustav, reforme, dereguliranje i pravosuđe Republike Austrije od 26. studenog 2019., odgovora Saveznog ministarstva pravosuđa Republike Austrije od 23. prosinca 2021., izvatka iz sudskog registra Republike Austrije za tuženika od 21. rujna 2022., nedatiranih izvješća o bonitetu tužiteljice, nedatiranih „Informacija o blokadi“, nedatirane „Tablice otplaćivanja“, nedatiranog pisma „Iva-Souvenir“ d.o.o., nedatiranog „Naloga za davanje podataka o bankovnim računima i prometima po bankovnim računima“, putovnica tužiteljice i ŠČ, oglasa o ponudama kredita, posjetnica na imena NČ, IČ, CČ i SČ, spisa predmeta javnog bilježnika TČ iz [adresa] br. OU-62/04, iskaza tužiteljice i zakonskog zastupnika tuženika, te iskaza svjedoka JČ, LČ, NČ, TČ, ŠČ i HČ, dok su kao suvišni odbijeni prijedlozi tužiteljice za izvođenje dokaza pribavljanjem od tuženika cjelokupnog ispisa stanja računa po predmetnom kreditnom odnosu stranaka, zatim, za pribavljanjem radi uvida spisa predmeta ovog suda br. Ovr-1471/2008 i Ovr- 1662/2010, spisa predmeta Općinskog suda u Sesvetama br. P-149/2012 i spisa predmeta Općinskog građanskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Jastrebarskom br. P-3503/15, potom, pribavljanjem Statuta tuženika koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora; pribavljanja od Porezne uprave, Središnjeg ureda Zagreb podataka po kojem pravnom osnovu je tuženiku dodijeljen osobni identifikacijski broj odnosno tko je podnio zahtjev u tom smislu i po kojem osnovu, te pribave popisa djelatnosti pravnog subjekta čiji OIB koristi tuženik, kao i pregledom zapisnika Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 17. srpnja 2015. (radi uvida u iskaz GČ dan u svojstvu svjedokinje, a budući da se tuženik opirao čitanju navedenog iskaza i korištenju istog kao dokazne građe za potrebe ove parnice), a sve kraj ocjene ovog suda o dovoljnoj raspravljenosti stanja stvari na temelju rezultata u postupku provedenih dokaza.

11. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da su Ugovor i Sporazum ništeni i ne proizvode pravne učinke, kao i zahtjev za nalaganjem zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda provođenja brisanja prava zaloga u korist tuženika upisanog na temelju navedenih isprava pod br. Z-3080/04 na nekretninama u vlasništvu tužiteljice (upisanim u Z. U. [broj ZK uloška] - čest. zgr. [katastarska čestica] te Z. U. [broj ZK uloška] - čest. zgr. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]).

13.1. Uvodno valja istaknuti da ovaj sud prigovor apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za suđenje u ovoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika nalazi neutemeljenim.

13.2. Naime, točkom A. Ugovora utvrđena je u vezi sporova vezanih za Ugovor nadležnost Okružnog suda u Feldbachu (Republika Austrija) ili suda u Hrvatskoj nadležnog za prebivalište zajmoprimca (dakle, ugovorena je izberiva nadležnost), pa kako je tužiteljica (kao zajmoprimac odnosno korisnik kredita) u vrijeme podnošenja tužbe, jednako kao i danas, imala prijavljeno prebivalište na području nadležnosti ovog suda (u [adresa]), to je tužiteljica u konkretnom slučaju bila ovlaštena odlučiti o tome kojem sudu će od dva naprijed navedena podnijeti tužbu u sporu nastalom u vezi s Ugovorom, slijedom čega se prigovor apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za suđenje u ovoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika ocjenjuje neosnovanim.

14.1. Nadalje, ovaj sud je stajališta da se o postavljenom zahtjevu tužiteljice u ovoj pravnoj stvari ima odlučiti primjenom mjerodavnog prava (propisa) Republike Austrije, a ne primjenom prava Republike Hrvatske, kako to neutemeljeno smatra tužiteljica.

14.2. Naime, odredbom članka Z20. Općih uvjeta poslovanja tuženika važećih u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji su sastavni dio Ugovora (kako je to uostalom u pogledu i naprijed navedene odredbe posebno apostrofirano u točki C. Ugovora), propisano je da se na sve pravne odnose klijenta i tuženika (banke organizirane kao zadruge) primjenjuje austrijsko pravo, slijedom čega se o zahtjevu tužiteljice ima odlučiti primjenom odgovarajućeg austrijskog prava, a obavijest o kojem su stranke dostavile sudu, zbog čega sud nije posebno zatražio obavijest o relevantnom pravu Republike Austrije za ovu parnicu od strane Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske. Naime, osim što je sud po službenoj dužnosti dužan utvrditi koje je pravo mjerodavno u sporu s međunarodnim obilježjem, on je također dužan sukladno članku 13. ZRSZ po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj tog mjerodavnog prava, pri čemu nije propisano kojim će se metodama sud služiti pri utvrđivanju sadržaja mjerodavnog prava, slijedom čega njegov sadržaj može utvrditi koristeći se svim dopuštenim pravnim sredstvima (suradnja stranaka, mišljenje svjedoka - vještaka, obavijesti određenih državnih tijela i sl.).

14.3. Osim toga, za istaknuti je da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu o vlasničkopravnom odnosu (članak 18. ZRSZ) a niti o sporu o ugovoru koji se odnosi na nekretninu (članak 21. ZRSZ), a u kojem slučaju bi se mjerodavnim ukazivalo pravo Republike Hrvatske, već se radi o sporu u vezi valjanosti Ugovora za koji su stranke u smislu članka 19. ZRSZ izabrale kao mjerodavno austrijsko pravo, dok činjenica što je na temelju Ugovora voljom stranaka osnovano založno pravo na nekretnini u Republici Hrvatskoj ne čini ovu parnicu sporom o ugovoru koji se odnosi na nekretninu, i to neovisno o činjenici što se u predmetnoj tužbi stavlja i akcesorni zahtjev kojim se nalaže brisanje založnog prava, a pod uvjetom da se utvrdi ništetnost osnovnog pravnog posla - Ugovora. Kako su stranke bile ovlaštene izabrati mjerodavno pravo, jer, kako je rečeno, ne radi se o slučajevima iz članaka 18. i 21. ZRSZ, posljedično takvom postupanju stranaka, nema riječi niti o tomu da bi došlo do primjene odredbe iz članka 5. ZRSZ, a u vezi s čim se ističe i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni niti odredbi Uredbe (EZ) br. 593/2008. Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze (dalje - Rim I), koja je stupila na snagu 19. prosinca 2009., a koja se primjenjuje na postupke pokrenute u Republici Hrvatskoj nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, dakle nakon 1. srpnja 2013. (dok je tužba u ovom predmetu podnesena 20. kolovoza 2014.) budući da tužiteljica u konkretnom slučaju nema status potrošača (o čemu će sud dati razloge u nastavku ovog obrazloženja) na kojeg se odnosi navedena Uredba, s tim da se navedena Uredba svakako ne može primijeniti na Ugovor (sklopljen 24. siječnja 2004.) budući da je isti sklopljen prije donošenja iste. Osim toga, ističe se i da je utvrđenje ovog suda da je Ugovor sklopljen u Republici Austriji, i to u mjestu St. Stefan im Rosental, a kako je to uostalom i naznačeno u Ugovoru kojeg su stranke potpisale (u svezi čega je i svjedok ŠČ, tadašnji životni partner tužiteljice, naveo da je sva dokumentacija u vezi predmetnog kredita potpisana u sjedištu tuženika, dok se njegova tvrdnja o tome da bi navedena dokumentacija u trenutku sklapanja Ugovora glasila isključivo na njemačkom jeziku ukazuje neutemeljenom, ovo sve kraj sadržaja Ugovora kojeg je i sama tužiteljica dostavila u spis predmeta u prilogu tužbe, a iz kojeg proizlazi da je isti sastavljen kako na njemačkom, tako i na hrvatskom jeziku), te gdje je ujedno obavljena cjelokupna obrada i odobrenje kredita, kao i da je u Republici Austriji Ugovor sastavljen i ujedno izvršena isplata iznosa kredita u cijelosti (kako to sama tužiteljica tvrdi u svom iskazu danom tijekom postupka), dok okolnost što je Sporazum solemniziran kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj nije od utjecaja na zaključak suda o mjestu sklapanja Ugovora, a to stoga jer isti predstavlja akcesorni pravni posao vezan uz Ugovor koji je različit od Ugovora. Suviše toga, i sukladno odredbama domaćeg prava ima se smatrati da je ugovor (među nenazočnima tj. u slučaju da stranke nisu istovremeno potpisale ugovor, već odvojeno, i to tuženik u svom sjedištu, a tužiteljica u Republici Hrvatskoj, kako to tužiteljica tvrdi tijekom postupka) sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao sjedište u trenutku davanja ponude.

15. Nadalje, ocjenom u postupku provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, kao i rezultata cjelokupnog postupka, sud postavljeni zahtjev tužiteljice u cijelosti nalazi neosnovanim.

16. Naime, između stranaka je sklopljen Ugovor sukladno kojem je tužiteljici od strane tuženika isplaćen kredit u iznosu od 100.000,00 EUR (kako to i sama tužiteljica tvrdi u svom iskazu), s ugovorenom aktivnom kamatnom stopom od 7,5% godišnje (i to kao promjenjivom kamatnom stopom vezanom uz EURIBOR), te zateznom kamatom po stopi od 5% godišnje, uz rok otplate od 15 godina, kao i da se tužiteljica obvezala otplatiti rečeni kredit uplatom ukupno 180 rata u mjesečnim iznosima od po 944,00 EUR, jednako kao i Sporazum glede nekretnina katastarskih oznaka čest. zgr. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], te sviju u vlasništvu tužiteljice, odnosno Anex Sporazuma potvrđen od strane naprijed imenovanog javnog bilježnika 19. svibnja 2004. (kojim je ugovoreno izvršenje zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja rečenih nekretnina u zemljišnim knjigama ovog suda), kao i da je na rečeni Sporazum i Anexs istog stavljena potvrda ovršnosti s danom 3. listopada 2008., a zbog nepodmirenja obveza preuzetih po tužiteljici Ugovorom, zbog čega je potraživanje tuženika u cijelosti dospjelo, kao i da je nakon toga pokrenut ovršni postupak pred ovim sudom radi naplate nepodmirene novčane tražbine tuženika iz Ugovora na rečenim nekretninama koje su konačno i prodane trećoj osobi koja je stupila u posjed istih.

17. Tužiteljica zahtjevom stavljenim u ovoj pravnoj stvari traži da se utvrdi da su Ugovor i Sporazum ništetni (zapravo ništavi) i ne proizvode pravne učinke, kao i da se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda naloži provedba brisanja prava zaloga upisanog u korist tuženika na rečenim nekretninama na temelju istih.

18. Tužiteljica ništetnost Ugovora i Sporazuma nalazi u sljedećem:

- da je tuženik, kao strana pravna osoba, sporne pravne poslove sklopio protivno odredbama kogentnih propisa, i to ZB budući da je svoje usluge pružao na teritoriju Republike Hrvatske bez odobrenja Hrvatske narodne banke, odnosno ZDP budući da je sporni kredit nedopušteno ostvaren u stranom sredstvu plaćanja,

- da Ugovor predstavlja lihvarski (zelenaški) ugovor, posebno imajući u vidu visinu ugovorene kamatne stope, pri čemu da je Ugovor sklopljen i u okolnostima u kojima je tuženik iskoristio njezino stanje nužde, nedovoljno iskustvo i lakomislenost, sve s ciljem stjecanja koristi koja je u očitom nesrazmjeru s onim što joj je Ugovorom dao,

- da Ugovor sadrži nedopuštene odredbe o obračunavanja kamata na kamatu (anatocizam),

- da njezina obveza po Ugovoru nije određena ili odrediva,

- da je javni bilježnik potvrdio Sporazum iako da je isti bio kontradiktoran u odnosu na Ugovor (glede utvrđenih kamata i njihovog uglavničenja), kao i da Sporazum po obliku ne predstavlja javnobilježničku ispravu, odnosno da isti po sadržaju ne odgovara propisima o sadržaju javnobilježničkog akta,

- da Sporazum ne predstavlja javnobilježnički akt, a budući da nekretnine koje su bile predmetom istog nisu valjano označene,

- da se tuženik sklapanjem Ugovora i Sporazuma zapravo nastojao domoći nekretnina u njezinom vlasništvu, te time postupao protivno moralu i običajima društva,

- da su nepoštene i daljnje odredbe Ugovora: kojim je ugovoren kredit za jednokratno korištenje u iznosu od 100.000,00 EUR s aktivnom kamatnom stopom od 7,5% godišnje i zateznom kamatom od 5% godišnje; kojim su utvrđeni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3.000,00 EUR i jednokratne naknade u iznosu od 800,00 EUR te završni troškovi po završnom terminu u iznosu od 6,00 EUR, a sve otplativo u 180 mjesečnih paušalnih obroka u iznosu od 944 EUR , uvijek 15-og dana u mjesecu, počevši od 15. travnja 2004.; da se aktivne kamate obračunavaju naknadno prema saldu kreditnog računa, kao i da se u slučaju kašnjenja zatezne kamate uračunavaju na dospjeli iznos, a u slučaju kratkoročnog proširenja okvira kredita da se uračunavaju kamate na prekoračenje na povećani iznos; kojim je utanačeno da ako nije ugovoreno drugačije vrijedi sljedeće: vjerovnik ima pravo promijeniti uvjete iz ugovora u skladu sa novčanim i kreditnim prilikama ili prilikama na tržištu kapitala, odnosno ekonomskim prilikama zajmoprimca, s tim da kod korisnika dolazi do prilagođavanja smanjenjem ili povećanjem uvijek početkom tromjesečja u skladu sa razvojem srednje vrijednosti ukupne dobiti na tržištu vrijednosnih papira i prema tromjesečnom EURIBOR-u sa srednjeg mjeseca u tromjesečju, i to nakon što je provedena posljednja prilagodba na srednji mjesec posljednjeg tromjesečja, s tim da se promjene ispod 0,25% bodova ne provode, 1/8% bodova iznos se trgovački zaokružuje, a to stoga jer da su odredbe koje se tiču kamate matematički nedefinirane, te stoga jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara (nije definiran fiksni ni promjenjivi dio), te je činidba kao takva neodrediva,

- što je obroke kredita plaćala u stranoj valuti bez navođenja u bankarskoj dokumentaciji protuvrijednosti domaće valute,

- da joj je tuženik odobrio kredit u EUR bez naznačivanja kunske protuvrijednosti istog; da se kredit isplaćivao u valuti EUR; da su sve obveze iz Ugovora obračunate i iskazane u valuti EUR bez navođenja kunske protuvrijednosti; da su sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i dr.) obračunata i iskazana u EUR bez navođenja njihove kunske protuvrijednosti; da je otplata anuiteta bila jedino moguća u EUR, dakle, ne i u kunskoj protuvrijednosti,

- da visina ugovorene kamatne stope prelazi iznos najviše dopuštene kamatne stope, a stopa zatezne kamate da predstavlja zelenašku kamatu,

- da je tuženik kredite mogao odobravati isključivo zadrugarima,

- da tuženik nije bio valjano zastupan prilikom sklapanja Ugovora,

- da joj nije isplaćen u cijelosti iznos odobrenog kredita, unatoč čemu da joj je kamata obračunata na cijeli iznos odobrenog kredita.

19. Utvrđenja i zaključci, utemeljeni u rezultatima u postupku provedenih dokaza, te pravna shvaćanja ovog suda su kako slijedi:

- da tuženik svoje usluge nije pružao na području Republike Hrvatske, već isključivo na području Republike Austrije, kao i da je usluge kreditiranja građana pružao sukladno danoj mu koncesiji od strane austrijske Agencije za nadzor financijskih tržišta, a prema kojoj koncesiji nije bio ograničen na obavljanje navedene djelatnosti isključivo prema austrijskim državljanima, već i državljanima drugih država, pa tako i hrvatskim državljanima koji su mu se obraćali u vezi usluga koje je pružao (pa tako i u konkretnom slučaju budući da se ista tuženiku obratila preko poznanika LČ, a on putem NČ koji je naveo da u vezi sklapanja Ugovora nije postupao u ime tuženika već da je bio svojevrsni lobist s odobrenjem austrijskih vlasti odnosno osoba koja je pomagala zainteresiranim korisnicima kredita u vezi realizacije istih kod austrijskih kreditnih institucija na njihovo traženje, s tim da se u konkretnom slučaju u vezi odobravanja kredita tužiteljici obraćao većem broju financijskih institucija u Republici Austriji a konačno i tuženiku, te u vezi predmetnog postupanja nije primio naknadu zbog humanih razloga odnosno pomoći tužiteljici, ujedno navodeći da je tužiteljicu i njezinog tadašnjeg partnera dočekao u Austriji te ih dopratio do tuženika, a kada da je tužiteljica sa sobom donijela već potpisane isprave u vezi ostvarivanja predmetnog kredita i bila upoznata sa sadržajem istih), u vezi s čim se ističe i da zasnivanje založnog prava na nekretnini (hipoteka) ne spada u kreditno poslovanje, slijedom čega za zasnivanje založnog prava, kao oblika osiguranja novčane tražbine, nije potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke, pa kraj takvog stanja stvari ne postoji prepreka da tuženik na području Republike Hrvatske sa svojim klijentima sklopi ugovore o zasnivanju založnog prava na nekretninama u svrhu osiguranja novčane tražbine,

- da ugovorena kamatna stopa (7,5%) i stopa zateznih kamata (5%) nisu premašivale najviše dopuštene stope navedenih kamata sukladno austrijskom pravu, a kako to i proizlazi iz odgovora Saveznog ministarstva pravosuđa Republike Austrije od 23. prosinca 2021., s tim su navedene stope uostalom bile znatno niže od onih koje su u to vrijeme ugovarane u Republici Hrvatskoj (kako to proizlazi iz iskaza svjedoka NČ), a što upućuje i na zaključak da Ugovor ne predstavlja zelenaški ugovor, a niti je po tužiteljici ičim dokazano da bi sklapanjem Ugovora pod ugovorenim uvjetima tuženik iskoristio njezino stanje nužde, nedovoljno iskustvo ili lakomislenost s ciljem stjecanja koristi koja je u očitom nesrazmjeru s onim što joj je Ugovorom dao,

- da je po austrijskom pravu moguće obračunavati kamatu na kamatu (anatocizam) - paragraf 1000. stavak 2. austrijskog Općeg građanskog zakonika, a kako to također proizlazi iz odgovora Saveznog ministarstva pravosuđa Republike

Austrije od 23. prosinca 2021.,

- da su obveze tužiteljice utvrđene Ugovorom u svemu određene i odredive, i to kako u pogledu glavnog duga (čija je obročna otplata ugovorena u jednakim mjesečnim iznosima), tako i u pogledu kamata, pri čemu je promjena kamatne stope vezana uz tromjesečni EURIBOR, s tim da na navedeni zaključak upućuje i činjenica što je tužiteljica cca 4 godine nakon sklapanja Ugovora uredno podmirivala svoje obveze preuzete Ugovorom, te u vezi s tim nije bilo kakvih nejasnoća, a osim toga, ocjena je ovog suda da su obveze tužiteljice iz Ugovora jasno određene te je tužiteljica znala što predstavlja sadržaj njezinog davanja po Ugovoru, te koje je godinama nakon sklapanja Ugovora redovito i bez nejasnoća servisirala,

- da ne postoje kontradiktornosti između Ugovora i Sporazuma glede utvrđenih kamata i njihovog uglavničenja, kao i da Sporazum kao akcesorni pravni posao, uzgred rečeno, po svom obliku predstavlja javnobilježničku ispravu, odnosno da po sadržaju u svemu odgovara propisima o sadržaju javnobilježničkog akta (u kojem su nekretnine zalogom na kojima je osigurana novčana tražbina iz Ugovora, suprotno stajalištu tužiteljice, valjano označene svojim katastarskim oznakama),

- da po tužiteljici ničim nije dokazano da bi se tuženik sklapanjem Ugovora i Sporazuma zapravo nastojao domoći nekretnina u njezinom vlasništvu, te time postupao protivno moralu i običajima društva, kao i da je do nemogućnosti daljnjeg servisiranja obveza iz Ugovora kod tužiteljice očito došlo uslijed smanjenih prihoda koje je ostvarivala,

- da sve da su i nepoštene odredbe Ugovora kojima su utvrđeni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3.000,00 EUR i jednokratne naknade u iznosu od 800,00 EUR te završni troškovi po završnom terminu u iznosu od 6,00 EUR, odnosno kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da isto ne dovodi i do ništavosti cijelog Ugovora, a to stoga što nije riječ o bitnim sastojcima Ugovora, te što Ugovor može opstati na snazi i bez tih odredbi na mjesto kojih onda stupa propis (kako to proizlazi sukladno novijoj praksi Europskog suda, a u vezi potrošačkih ugovora),

- da je tužiteljica kredit ostvarila kod kreditne institucije iz Republike Austrije u kojoj je u vrijeme sklapanja Ugovora službena valuta bila EUR (jednako kao i danas), slijedom čega je Ugovorom kredit valjano odobren u valuti EUR, te u istoj valuti utvrđene sve obveze iz Ugovora, bez postojanja zakonske obveze da tuženik utvrđuje i kunsku protuvrijednost odgovarajućih iznosa u vezi Ugovora ili omogući plaćanje obroka kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa utvrđenog Ugovorom,

- da je tuženik bio valjano zastupan prilikom sklapanja Ugovora, i to po dvojici direktora (MČ i FČ) koji su u sudskom registru Republike Austrije za tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora bili upisani kao osobe ovlaštene za zastupanje tuženika (zajedno s još jednim direktorom ili prokuristom), s tim da je stajalište ovog suda i da tužiteljica nije ovlaštena isticati prigovore koji se tiču valjanosti zastupanja druge ugovorne strane,

- da je tužiteljici u cijelosti isplaćen iznos odobrenog joj kredita, a što je ista uostalom i potvrdila u svom stranačkom iskazu (jednako kao i svjedok LČ koji je naveo da mu je tužiteljica kazala da je realizirala kredit u visini od 100.000,00 EUR), s tim da je ista u stranačkom iskazu ujedno navela da je predmetni kredit ostvarila u svrhu renoviranja restorana kojeg je vodila na dijelu nekretnina u njezinom vlasništvu odnosno radi uređenja restorana kojeg da je vodila u to vrijeme, iz čega proizlazi da je predmetni kredit ostvaren u poslovne svrhe, slijedom čega tužiteljica nema status potrošača i time se u konkretnom slučaju ne primjenjuju propisi o zaštiti potrošača na koje tužiteljica ukazuje tijekom postupka; da je Austrijski Zakon o zaštiti potrošača (Konsumentenschutzgesetz) nesumnjivo usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a svrha koje je bila uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača (članak 1. točka 1.). Prema članku 2. točki (b) Direktive 93/13 potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije,

- da je Ugovor u cijelosti usklađen s odredbama mjerodavnog austrijskog prava, konkretno s odredbama austrijskog Zakona o bankarstvu, a člankom 33. kojeg su propisani uvjeti kojima moraju udovoljavati ugovori o potrošačkom kreditiranju, i to: da je isti sklopljen u pisanom obliku, da su u njemu u apsolutnom iznosu navedeni ukupni teret kreditiranja potrošača te zbrojevi relevantnih kreditnih troškova i drugih iznosa, da je efektivna godišnja kamatna stopa navedena u arapskim brojevima te istaknuta na vidljivom mjestu, da isti na zakonom propisani način upućuje na godišnju kamatnu stopu za kašnjenje u plaćanju, da je klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi vezana za objektivna mjerila te da su navedeni broj, visina i vrijeme dospijeća rata ukupnog duga kojeg je potrebno vratiti,

- da kada se valjanost ugovora promatra po mjerodavnom austrijskom pravu, konkretno odredbama Općeg građanskog zakonika, i to paragrafa 879., proizlazi da Ugovor nije protivan zakonskoj zabrani ili običajima te kao takav ništav, a budući da rezultati provedenog dokaznog postupka ne ukazuju da bi postojali razlozi za ništetnost na temelju navedenog paragrafa, već suprotno tome da je tužiteljica u konkretnom slučaju aktivno tražila kreditora, te do tuženika došla posredstvom treće osobe koju tužiteljica nije dovela u vezu s tuženikom u smislu da bi to bila osoba koju je angažirao tuženik da na području Republike Hrvatske pronalazi eventualne klijente, kao i da je svjesno s tuženikom sklopila Ugovor koji je sadržajno dvojezičan i u kojem su jasno navedena sva prava i obveze obje ugovorne strane,

- da sve da se u konkretnom slučaju ima primijeniti kao mjerodavno hrvatsko pravo, onda je zaključak ovog suda da sve da je tuženik obavljao svoju djelatnost odnosno pružao usluge na području Republike Hrvatske u vezi kojih bi mu bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke, sve u smislu odredbi članaka 51. i 52. ZB (kojima je propisano da bankarske i druge financijske usluge na području Republike Hrvatske strana banka može pružati samo putem svojih podružnica koje može osnovati uz prethodno odobrenje Hrvatske narodne banke), međutim, koje odobrenje u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik nije imao, isto ne bi za posljedicu imalo ništavost predmetnog Ugovora i Sporazuma, sve u smislu odredbe članka 103. stavak 2. ZOO/91. u vezi članka 1163. stavak 1. ZOO/05., a to stoga jer okolnost da bi/je sklapanje Ugovora bilo zabranjeno samo jednoj strani (ovdje tuženiku), a ne i drugom sukontrahentu iz Ugovora (ovdje tužiteljici), nema za posljedicu ništavost Ugovora, tako da Ugovor ostaje na snazi i proizvodi pravne učinke. Prema tome, sve i da je u konkretnom slučaju zaključenje Ugovora bilo zabranjeno tuženiku, to samo po sebi ne znači da je predmetni ugovor ništav jer za tužiteljicu kao državljanku Republike Hrvatske nije propisana nikakva zabrana ili nekakav posebni uvjet za zaključenje Ugovora sa stranom financijskom institucijom na području Republike Hrvatske. Inače, tek je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15.) ništetnost ugovora propisana kao posljedica činjenice da je stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj bilo zabranjeno kreditiranje, i to za one pravne odnose nastale nakon njegovog stupanja na snagu, slijedom čega se taj propis ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora. Suviše toga, za pojasniti je i da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3678/2017, U-I-3699/2017, U-I-4364/2017, U-I-4602/2017, U-I-297/2018, U-I-682/2018, U-I- 729/2018, U-I-2092/2018 i U-I-2706/2018 od 3. studenog 2020. ukinut Zakon, i to nakon donošenja odluke Suda Europske Unije C-630/17 (AČ protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen) od 14. veljače 2019., a kojom je odlučeno je da je Zakon protivan članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, te da ta presuda djeluje prema svima što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda koji se vode pred nacionalnim sudovima,

- da Ugovor ne predstavlja lihvarski (zelenaški) ugovor, pa tako niti odredbe istog o ugovorenim i zateznim kamatama nemaju značaj lihvarskih odredbi, ovo posebno polazeći od činjenice da su ugovorena visina kamatne stope (7,5% godišnje) odnosno stopa zatezne kamate (5% godišnje) bile niže kako od stopa navedenih kamata koje su u svezi kredita za konkretnu namjenu nudile domaće banke u vrijeme sklapanja Ugovora, tako i tadašnje zakonom propisane zatezne kamate, odnosno niže od najviše dopuštenih ugovorenih kamatnih stopa koja je, primjerice, netom nakon zaključenja Ugovora iznosila 19% sukladno Uredbi o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa ("Narodne novine" br. 153/04.), dok je zatezna kamata na iznos duga sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 72/02.) iznosila 15%. Osim toga tužiteljica nije određeno navela i obrazložila zbog čega smatra zelenaškim Ugovor, odnosno u čemu bi se sastojalo ispunjenje makar i jedne od propisanih subjektivnih pretpostavki (stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost), zajedno s očitim nerazmjerom činidbi, a niti isto proizlazi iz dokazne građe u spisu predmeta,

- da sve da je tuženik svoje potraživanje iz predmetnog pravnog odnosa s tužiteljicom obračunao na način da je zaračunavao i kamatu na kamatu, da isto ne bi imalo za posljedicu ništavost Ugovora, ovo sve sukladnom primjenom odredbi članka 105. stavak 1. ZOO/91. kojima je propisano da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (pa tako i Ugovor u konkretnom slučaju), i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (što sud u konkretnom slučaju ne nalazi),

- da je obveza tužiteljice po Ugovoru određena, odnosno odrediva, sve polazeći od odredbi istog koji se tiču realiziranog iznosa kredita, utvrđenih kamatnih stopa (ugovorene promjenjive i zatezne kamate) i roka otplate kredita, dok okolnost da tuženik ne bi u vrijeme sklapanja Ugovora sačinio i tužiteljici predao otplatni plan ne predstavlja propust koji bi obveze tužiteljice po Ugovoru činio neodređenima, odnosno neodredivima,

- da je Sporazum u svemu sastavljen u skladu s odredbama Ugovora, kao i da isti predstavlja valjanu javnobilježničku ispravu, odnosno javnobilježnički akt u kojem su nekretnine koje su bile predmetom istog jasno i određeno označene, a u vezi s čim se ističe i da je Ugovor sklopljen u pisanom obliku, jednako kao i Sporazum koji time ima potreban oblik za valjanost ugovora - članak 307. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/0.0, 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17.; dalje: ZV), pri čemu se ističe i da oblik javnobilježničkog akta nije uvjet za valjano zasnivanje zaloga, već za bolji položaj vjerovnika kako bi raspolagao ovršnom ispravom. Naime, jedno od osnovnih načela založnog prava je načelo oficijelnosti. To znači da se založno pravo ostvaruje putem suda. Ako tražbina o dospjelosti ne bude namirena vjerovnik se mora obratiti sudu da se zalog proda na javnoj prodaji, pa je zbog toga hipotekarnom vjerovniku potrebna ovršna isprava,

- da pozivanje tužiteljice na to da je Ugovor na strani tuženika sklopljen od strane neovlaštene osobe, te da je zato ništav, nije osnovano, i to prije svega iz razloga što se na to da pravnu osobu u sklapanju pravnog posla nije zastupala ovlaštena osoba može pozivati samo ona stranka koje se ti nedostaci tiču. Nadalje, tužbenim zahtjevom se ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništavosti pravnog posla koji je sklopljen od strane neovlaštene osobe, jer u tom slučaju se ima smatrati da takav ugovor nije sklopljen, pa je ugovor koji nije sklopljen nepostojeći (neegzistentni) ugovor i kao takav ne može biti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, pa onda niti ništav,

- da Ugovor i Sporazum predstavljaju dopuštene pravne poslove koji su u skladu s pozitivnim propisima,

- da sve da tužiteljica ima status potrošača (iako je sud zaključka da nema) da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana uz objektivni kriterij, i to tromjesečni EURIBOR, zbog čega se ne može govoriti o odredbi koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao što bi bio slučaj kod promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke. Pritom valja istaknuti i da ukoliko bi vjerovnik eventualno kamatnu stopu mijenjao protivno odredbama ugovora, da bi se radilo o povredi ugovorne obveze vjerovnika, a ne o nepoštenoj (ništetnoj) ugovornoj odredbi. Mjerodavno nacionalno austrijsko pravo ima odredbe istovjetne Direktivi vijeća Europe 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Svrha te Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i primatelja usluga i potrošača. Prema članku 3. stavak 1. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Nepoštenim odredbama mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, kao i odredbe prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Ujedno ovaj sud utvrđuje da su odredbe koje se tiču bitnih sastojaka Ugovora jasne i razumljive ugovorne odredbe, a to stoga jer su, primjerice, parametri promjenjivosti ugovorene kamatne stope navedeni, s tim da sve i da je odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ništava, jednako kao i koja druga odredba koja se ne tiče bitnih sastojaka Ugovora, da isto ne bi bilo razlogom ništavosti cijelog Ugovora te bi isti ostao na snazi i bez tih odredbi. Osim toga, za navesti je i da predmet spora u ovoj parnici ne predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništavosti uslijed nepoštenosti pojedinačne odredbe Ugovora (što je predmet zaštite po ZZP/03. i 07.)pa niti odredbe o ugovorenoj kamatnoj stopi, već zahtjev za utvrđenje ništavosti cijelog Ugovora, a što ne može biti predmetom zaštite i ispitivanja ništavosti po službenoj dužnosti u sporovima koje potrošač pokreće radi zaštite svojih prava i interesa, pa kako predmetom kontrole u ovom postupku nije pojedinačna odredba Ugovora glede koje bi tužitelji kao potrošači uživali pravnu zaštitu, time zapravo nije ni bilo mjesta raspravljanju o postojanju razloga ništetnosti u smislu Direktive 93/13 i ZZP, jer bi to bilo protivno činjeničnoj osnovi tužbe na kojoj se, prema načelu dispozicije, temelji zahtjev tužiteljice u okviru kojeg sud odlučuje sukladno članku 2. stavak 1. ZPP. Nadalje, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive svima (tj. transparentne), pa tako i prosječnim potrošačima za koje se uzima da su dobro informirane, razumne, pažljive i oprezne osobe, a što sve drži ovaj sud u konkretnom slučaju, to je tužiteljica od samog početka bila upoznata sa svim ključnim uvjetima kredita te je mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju eventualno proizlaze iz Ugovora i za slučaj donošenja zaključka o neprihvatljivosti istih odustati od sklapanja Ugovora. Osim toga, zaključak je ovog suda i da odredbe Ugovora u smislu načela savjesnosti i poštenja ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Stoga, kako Ugovor nije ništav iz razloga navedenih u činjeničnom osnovu tužbe, to je zahtjev tužiteljice kojim traži da se Ugovor utvrdi ništavim, a susljedno tome i Sporazum kao akcesorni pravni posao, kao i da se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda naloži provedba brisanja prava Zaloga upisanog glede predmetnih nekretnina na temelju potonje navedenih isprava, valjalo odbiti kao neosnovan I presuditi kao pod točkom I. izreke.

21.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP.

Tuženik je stavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetnicima u ovoj parnici, i to za sastav odgovora na tužbu, za sastav podnesaka od 23.04.2015., 15.07.2016., 15.01.2021., 07.07.2021., 30.08.2021., 31.01.2023., 22.02.2023., 06.06.2023., 22.08.2023., 28.11.2023., 09.01.2024., 16.02.2024., 11.03.2024., 09.04.2024., 22.04.2024., 07.10.2024., 30.01.2025., 22.04.2025., 28.04.2025. i 09.06.2025., za sastav odgovora na žalbu od 11.01.2018., te za pristup ročištima od 23.04.2015., 09.02.2017., 02.07.2021., 15.07.2022., 12.09.2022., 14.10.2022., 06.03.2023., 05.02.2024., 11.04.2025. i 26.09.2025. u visini od po 1.393,58 EUR za svaku radnju, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14.-ispravak, 107/15., 37/22. i 126/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/2023., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25% za radnje poduzete do 06.03.2023., te sve uvećano za trošak sudske pristojbe za odgovor na žalbu u visini od 331,80 EUR.

21.2. Sud je tuženiku, polazeći od vrijednosti predmeta spora utvrđene suglasnošću stranaka na pripremnom ročištu održanom 23.04.2015. u visini od 700.000,00 kuna tj. 92.905,97 EUR, a povodom prigovora istaknutog od strane tuženika u svezi vrijednosti predmeta spora označene u tužbi u visini od 220.000,00 kuna, te stavljenog troškovnika, obistinio sljedeće troškove prouzročene mu zastupanjem po odvjetnicima u ovoj parnici:

- sastav odgovora na tužbu s uvećanjem za PDV u potraživanoj visini od 1.741,98 EUR (Tbr. 8. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 15.07.2016. s uvećanjem za PDV u potraživanoj visini od 1.741,98 EUR (Tbr. 8. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav četiri podneska tijekom ponovljenog prvostupanjskog postupka (od 15.01.2021., 07.07.2021., 30.08.2021. i 31.01.2023.) s uvećanjem za PDV u potraživanoj visini od po 1.741,98 EUR za svaki (Tbr. 8. točke 1. i 6. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 22.02.2023. s uvećanjem za PDV u visini od 250,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podnesaka od 11.03.2024., 22.04.2025. i 09.06.2025. u visini od po 200,00 EUR za svaki (Tbr. 8. točka 3. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), pristup ročištima od 23.04.2015., 09.02.2017., 02.07.2021., 15.07.2022., 12.09.2022., 14.10.2022. i 06.03.2023. s uvećanjem za PDV u potraživanoj visini od po 1.741,98 EUR za svako (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), te pristup ročištu od 26.09.2025. u potraživanoj visini od 1.393,58 EUR (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife).

21.3. Nasuprot tome, neopravdanima odnosno neosnovanima su ocijenjeni zahtjevi tuženika za nadoknadu troška prouzročenog mu, odnosno za kojeg tvrdi da mu je prouzročen:

- sastavom po odvjetnicima podneska od 23.04.2015. - budući da je navode istog mogao istaknuti i na ročištu održanom istog dana, a trošak zastupanja po odvjetniku na kojem mu je konačno obistinjen,

- sastavom po odvjetnicima podnesaka od 06.06.2023., 22.08.2023., 22.04.2024., 30.01.2025. i 28.04.2025. (kojima je požurivano postupanje u ovoj pravnoj stvari) - budući da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice,

- sastavom po odvjetnicima podnesaka od 28.11.2023., 09.01.2024., 16.02.2024., 09.04.2024. i 07.10.2024. - a to stoga jer isti ne prileže spisu predmeta,

- pristupom odvjetnika na ročišta od 11.04.2025. i 05.02.2024., a to stoga jer u navedene dane nisu održana ročišta u ovom postupku te

- sastavom po odvjetnicima odgovora na žalbu od 11.01.2018. i troškom sudske pristojbe za odgovor na žalbu - a to stoga jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice.

21.4. Slijedom navedenog, valjalo je tužiteljici naložiti plaćanje opravdanih troškova prouzročenih tuženiku ovom parnicom u ukupnoj visini od 24.889,32 EUR, dok je zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 25.611,55 EUR) valjalo odbiti te o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

Šibenik, 19. prosinca 2025.

SUDAC

Toni Grgurin

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud u Zagrebu.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima