REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-604/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Balila d.o.o. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu Janković i Burazin iz Karlovca, protiv tuženika 1. Lovačko društvo "Vepar" Krnjak sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Šalini, odvjetniku iz Zadra i 2. Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika Lovačko društvo "Vepar" Krnjak protiv presude poslovni broj: P-297/2015 od 5. ožujka 2024. Općinskog suda u Karlovcu, u sjednici održanoj 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari i pripadajućim zateznim kamatama i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-297/2015 od 5. ožujka 2024. u točki 1. izreke. te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki 4. izreke prvostupanjske presude pa se o troškovima prvostupanjskog postupka odlučuje tako da se tuženiku Lovačko društvo "Vepar" nalaže naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.113,03 eura sa zateznim kamatama od 5. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu - za iznos od 622,15 eura - odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženiku Lovačkom društvu "Vepar" sa sjedištem u [adresa] isplatiti na ime naknade tužitelju Balila d.o.o. sa sjedištem u [adresa], iznos od 2.743,03 eura sa zateznim kamatama od 5. ožujka 2024. do isplate (u točki I. izreke), dok je u preostalom dijelu – za plaćanje zateznih kamata u razdoblju od 18. ožujka 2015. do 4. ožujka 2024. – odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev (u točki II. izreke) a tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti u odnosu na tuženika ... [adresa] (u točki III. izreke) te u točki je IV. izreke odlučeno o parničnim troškovima pa je tuženiku Lovačkom društvu "B" Krnjak naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.735,18 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude 5. ožujka 2024. do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik Lovačko društvo "Vepar" Krnjak zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga posebno ističući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. dalje: ZPP) ističe kako je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva pa je zato teret dokaza bio na tužitelju a smatra da tužitelj nije dokazao osnovanost zahtjeva.

2.1. Ističe i kako je u odgovoru na tužbu ukazao na brojne nelogičnosti iz kojih slijedi da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan pa da se čak radi o šteti koja je kao takva fingirana naročito u pogledu mehanizma prometne nezgode te visine štete. Ističe i kako s obzirom na odredbe Zakona o lovstvu i Zakona o cestama prema kojima cesta nije lovište nije odgovoran za prometnu nezgodu ni na koji način a ako i jest ta bi odgovornost bila minorna s obzirom na činjenicu da je upravo tužitelj nepropisnom vožnjom doprinio da dođe do prometne nezgode a naročito da šteta bude veća od one koja bi nastala da je vozio u granicama dopuštene brzine.

2.2. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja naknaditi mu parnične troškove ili pak da tu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Tužitelju je tuženikova žalba uredno dostavljena ali on nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari s pripadajućim zateznim kamatama, a djelomično jest protiv odluke o troškovima postupka.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja Balila d.o.o. protiv tuženika Lovačkog društva "Vepar" Krnjak radi naknade štete u visini od 2.743,03 eura koja je nastala na vozilu u njegovu vlasništvu prilikom prometne nezgode koja se dogodila 27. siječnja 2015. na državnoj cesti D1 u mjestu Zagorje (u Općini Krnjak) tako što je na kolnik iznenada istrčala srna.

5.1. Tužitelj tvrdi da se njegovo vozilo kretalo prilagođenom brzinom te da, unatoč oprezu, nije mogao izbjeći nalet na divljač – srnu koja je istrčala iz lovišta IV/119 kojim upravlja tuženik.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev pa tuženiku naloženo isplatiti tužitelju od 2.743,03 eura sa zateznim kamatama od presuđenja 5. ožujka 2024. do isplate, jer je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza našao utvrđenom činjenicu da je srna istrčala na kolnik s travnatog dijela uz cestu kada je vozilo tužitelja bilo udaljeno od nje 7,4 m a bili su noćni uvjeti (vrijeme nautičkog sumraka) pa je pažnja vozača bila usmjerena na cestu ispred vozila i nešto u desnu stranu tako da nije mogao vidjeti srnu kada se pojavila na udaljenosti od 2 metra s desne strane na usjeku visine 2 metra te tog trenutka nije mogao reagirati na opasnost jer pri brzini od 89 km/h nije mogao izbjeći nalet.

6.1. Uzimajući u obzir i okolnost da je ograničenje brzine iznosilo 90 km/h i da bi vozač mogao izbjeći nalet na divljač pri brzini od najviše 39 km/h (kako sve proizlazi iz nalaza vještaka na koji tuženik nije imao primjedbe), prvostupanjski je sud ocijenio kako ne postoji krivnja vozača a ni krivnja pravne osobe koja upravlja cestama pa da je slijedom toga za štetu nastalu od divljači odgovoran tuženik kao pravna osoba kojoj je povjerena briga o divljači (kao opasnoj stvari) po pravilima o objektivnoj odgovornosti za štetu od opasne stvari (što divljač pa tako i srna koja iznenada istrči na cestu pred vozilo svakako jest) prema odredbama članaka 1064. i 1066. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio prvostupanjsku presudu zakonitom i pravilnom pa tuženikovu žalbu slijedom toga neosnovanom osim djelomično protiv odluke o troškovima postupka.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP (koja je istaknuta i u žalbi) jer prvostupanjska presuda nema nedostataka i može se ispitati.

9. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo osim djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka.

10. U ovoj parnici nije sporno da se 27. siječnja 2015. na kolniku državne ceste D1 ([adresa]) u mjestu Zagorje (Općina Krnjak), dogodila prometna nezgoda tako što je pred vozilo kojim je upravljao BH koje je tužiteljevo vlasništvo, istrčala srna iz gustog raslinja uz cestu i to s vozačeve desne strane, kao i da je tom prilikom srna uginula a tužiteljevo vozilo oštećeno.

11. Iz provedenih je dokaza, poglavito očevidom i prometnim vještačenjem, utvrđeno kako se tužiteljevo vozilo kretalo brzinom od 89 km/h na dionici ceste na kojoj je dopuštena brzina od 90 km/h i da u noćnim uvjetima (uvjetima nautičkog sumraka kakvi vladaju u 17:45 nadnevka 27. siječnja) u kakvima je pozornost vozača usmjerena ispred vozila, vozač tužiteljeva vozila objektivno nije mogao vidjeti divljač (srnu) kada se ona na dva metra s desne strane pojavila na usjeku visine dva metra pa da on tog trenutka nije mogao reagirati na opasnost i nije mogao izbjeći nalet.

11.1. Utvrđeno je stoga kako vozač tužiteljeva vozila pri brzini od 89 km/h nije mogao izbjeći štetni događaj, ali i da bi mogao biti izbjegnut pri brzini vozila od najviše 39 km/h pod uvjetom da je vozač mogao vidjeti divljač na rubu usjeka.

12. U prvostupanjskom je postupku stoga utvrđeno kako se tužiteljevo vozilo kretalo brzinom na granici ograničenja (90 km/h), ali isto tako i da bi u konkretnoj situaciji (uvjeti noćne vožnje i nalet divljači s desne strane na maloj udaljenosti) štetni događaj mogao biti izbjegnut pri brzini vozila od najviše 39 km/h (uz preduvjet da je vozač mogao vidjeti divljač na rubu usjeka), tako da i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, u ovom slučaju nema odgovornosti na strani vozača tužiteljeva vozila, s obzirom na to da se od njega nije ni moglo očekivati da vozi brzinom od 39 km/h i manjom na dionici ceste s ograničenjem brzine od 90 km/h.

13. Prvostupanjski je sud u pogledu odgovornosti tuženika pravilno primijenio i materijalno pravo temeljeći odluku na članku 50. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj: 84/2011.) i odredbama ZOO/05 o objektivnoj odgovornosti – u ovom slučaju odgovornosti za štetu od opasne stvari s obzirom na to da se divljač na cesti smatra opasnosti stvari, kako i proizlazi iz dugogodišnje ustaljene sudske prakse.

13.1. Uzimajući u obzir da na dionici na kojoj je došlo do štetnog događaja postoji prometni znak A44 "divljač na cesti", što tuženik ne osporava, prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako za štetu ne odgovara pravna osoba koja upravlja cestom (u ovom slučaju Hrvatske ceste d.o.o. protiv koje je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen) pa kako nema ni bilo kakvog doprinosa vozača tužiteljeva vozila ne postoje ni pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti tuženika kao osobe koja upravlja lovištem iz kojeg je divljač izašla na cestu, u smislu članka 1067. ZOO/05.

14. Tuženik stoga nije u pravu kada smatra da bi njegova odgovornost postojala samo u smislu Zakona o lovstvu ("Narodne novine" broj: 140/2005., 75/2009. i 153/2009. i 14/2014.) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja 27. siječnja 2015., jer odredbom članka 86. stavka 3. toga Zakona (kojom je propisano kako za štetu nastalu na vozilu snosi ovlaštenik prava lova samo ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova) nisu derogirane odredbe ZOO/05 o objektivnoj odgovornosti za štetu nastalu od opasne stvari a divljač se na cesti smatra opasnom stvari.

15. Žalba nije osnovana ni u pogledu visine tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.743,03 eura koja je utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka prometne struke KH (stalnog sudskog vještaka za prometne nezgode i procjenu vozila) koji je sačinjen na temelju izvida štete s cijenama dijelova ovlaštenog servisa Autowill a prema cijenama u vrijeme izrade nalaza i bez poreza na dodanu vrijednost s obzirom na to da je tužitelj popravio vozilo a nije u sustavu poreza na dodanu vrijednost pa je prvostupanjski sud obvezao tuženika platiti zatezne kamate od donošenja prvostupanjske presude 5. ožujka 2024.

16. Tuženikova je žalba stoga neosnovana u cijelosti protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama pa je tu odluku sadržanu u točki 1. izreke prvostupanjske presude valjalo potvrditi.

17. Žalba je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka zbog postojanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava na koji se razlog u ovom slučaju, jer je tužba podnesena 18. siječnja 2015., pazi po službenoj dužnosti.

17.1. Prvostupanjski je sud naime tuženika obvezao naknaditi tužitelju sve troškove, uključujući i one koji su tužitelju nastali isključivo zbog sudjelovanja tuženika Hrvatske ceste d.o.o. protiv kojega je odbijen tužbeni zahtjev, tako da tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastavljanje podnesaka od 5. rujna 2016. i 30. travnja 2018. (u presudi pogrešno naznačeno da se radi o podnesku od 30. travnja 2017.) za koje mu je dosuđeno ukupno 298,62 eura.

17.2. Osim toga, tužitelju za sastavljanje podneska od 21. rujna 2018. pripada 50% nagrade iz Tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023. dalje: Odvjetnička tarifa/23.) jer je tim podneskom tužitelj samo povećao tužbeni zahtjev za iznos od 550,22, eura a toliko i za zastupanje na ročištu 3.l svibnja 2018. jer se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su izvođeni dokazi (Tbr.9.t.4. Odvjetničke tarife/23.) za koje mu je neosnovano dosuđeno ukupno 199,08 eura.

18. Tužitelju su stoga neosnovano dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 497,70 eura (298,62 više 199,08) što zajedno s porezom na dodanu vrijednosti po stopi od 25% iznosi 622,12 eura pa je za taj iznos valjalo odbiti tužiteljev zahtjev i na taj način preinačiti odluku o troškovima sadržanu u točki 4. izreke prvostupanjske presude.

19. Tuženiku ne pripadaju troškovi žalbe jer je djelomično uspio samo u pogledu troškova postupka kao sporednog traženja (članak 35. ZPP).

20. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 373. t.3. te 166. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 19. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić