REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2789/2025-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice RB, OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužiteljice RBE, OIB: [osobni identifikacijski broj] i III-tužitelja OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa] (kao nasljednika iza pok. ŽB), svi zastupani po punomoćniku Šimi Bogoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupani po punomoćnicima Mateji Vidaković Sertić i Nikoli Stipaničevu, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. studenog 2025. godine u nazočnosti III-tužitelja, punomoćnika tužitelja Šime Bogovića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ĐB, odvjetničke vježbenice, dana 19. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 029-50-3176662, sklopljen dana 6. prosinca 2005. između ŽB kao Korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao Kreditora, potvrđen od strane Mladena Bureca, javnog bilježnika iz Zagreba, pod posl. brojem OU–1426/2005 dana 6. prosinca 2005. djelomično ništetan, i to u dijelu: Odredbe čl. 2.: “... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...”.
II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 029-50-3176662, sklopljen dana 6. prosinca 2005. između ŽB kao Korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao Kreditora, potvrđen od strane Mladena Bureca, javnog bilježnika iz Zagreba, pod posl. brojem OU–1426/2005 dana 6. prosinca 2005.djelomično ništetan, i to u dijelu:
Odredbe čl. 7.: ...Kredit se otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...”
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 isplatiti I-tužiteljici RB, OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužiteljici RBE, OIB: [osobni identifikacijski broj] i III-tužitelju OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.110,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to:
– na iznos 3,31 EUR od 01.11.2008. do isplate,
– na iznos 6,68 EUR od 01.01.2009. do isplate,
– na iznos 9,11 EUR od 01.02.2009. do isplate,
– na iznos 10,21 EUR od 01.03.2009. do isplate,
– na iznos 7,18 EUR od 01.04.2009. do isplate,
– na iznos 7,76 EUR od 01.05.2009. do isplate,
– na iznos 3,13 EUR od 01.06.2009. do isplate,
– na iznos 0,64 EUR od 01.08.2009. do isplate,
– na iznos 2,43 EUR od 01.09.2009. do isplate,
– na iznos 2,27 EUR od 01.10.2009. do isplate,
– na iznos 0,46 EUR od 01.11.2009. do isplate,
– na iznos 3,86 EUR od 01.12.2009. do isplate,
– na iznos 6,59 EUR od 01.01.2010. do isplate,
– na iznos 10,48 EUR od 01.02.2010. do isplate,
– na iznos 9,59 EUR od 01.03.2010. do isplate,
– na iznos 14,86 EUR od 01.04.2010. do isplate,
– na iznos 13,86 EUR od 01.05.2010. do isplate,
– na iznos 15,80 EUR od 01.06.2010. do isplate,
– na iznos 32,67 EUR od 01.07.2010. do isplate,
– na iznos 29,20 EUR od 01.08.2010. do isplate,
– na iznos 39,80 EUR od 01.09.2010. do isplate,
– na iznos 36,14 EUR od 01.10.2010. do isplate,
– na iznos 30,24 EUR od 01.11.2010. do isplate,
– na iznos 42,68 EUR od 01.12.2010. do isplate,
– na iznos 58,50 EUR od 01.01.2011. do isplate,
– na iznos 47,30 EUR od 01.02.2011. do isplate,
– na iznos 51,23 EUR od 01.03.2011. do isplate,
– na iznos 46,23 EUR od 01.04.2011. do isplate,
– na iznos 47,13 EUR od 01.05.2011. do isplate,
– na iznos 68,34 EUR od 01.06.2011. do isplate,
– na iznos 70,41 EUR od 01.07.2011. do isplate i
– na iznos 1.382,31 EUR od 15.7.2011. do isplate,
i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu 2.230,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj ŽB podnio je kod ovog suda dana 16. lipnja 2021. tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 6. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 029-50-3176662 potvrđen od strane Mladena Bureca, javnog bilježnika iz Zagreba, pod posl. brojem OU–1426/2005 dana 6. prosinca 2005. (dalje u tekstu: Ugovor). Temeljem citiranog Ugovora, tuženik je odobrio i isplatio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 28.514,98 CHF po srednjem tečaju Kreditora ovdje tuženika na dan korištenja. Radilo se o kreditu za kupnju automobila. Navodi da je odredbom čl. 2. ugovorena kamatna stopa u iznosu od 3,50% godišnja, te je istom odredbom ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora ovdje tuženika. Predmetni je kredit odobren u švicarskim francima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora odnosno tuženika na dan korištenja, te je u odredbi čl. 1. propisano da iznos kredita glasni na iznos kunske protuvrijednosti CHF 28,514.98 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, dok je u odredbi čl. 7. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća (valutna klauzula). Tužitelj je u cijelosti podmirio predmetni kredit tuženiku. Navodi da su odredbe predmetnog Ugovora o jednostranoj promjenjivosti ugovorne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Raiffeisenbank Austria d.d. ovdje tuženika sadržane u čl. 2. Ugovora, kao i odredba koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu iz odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora ništetne, te ne proizvode pravne učinke među strankama.
2. Tužitelj u tužbi dalje navodi da u je postupku zaštite kolektivnih interesa Presudom Trgovačkog sud u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je djelomično potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, utvrđena je ništetnost citirane odredbe. Vrhovni sud Republike Hrvatske je revizijskom odlukom, posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. potvrdio pravno stajalište zauzeto u ranije citiranim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. U ranije navedenom periodu sklopljen je i ovdje predmetni Ugovor o kreditu. Tijekom trajanja ugovornog odnosa temeljem predmetnog Ugovora, tuženik je u tri navrata na štetu tužitelja jednostranom odlukom mijenjao iznos kamatne stope i to za period:
– od 1. studenoga 2007., kamatna stopa iznosila je 4,50%,
– od 1. svibnja 2008., kamatna stopa je iznosila 5,50%,
– od 1. ožujka 2009., kamatna stopa je iznosila 6,50%.
Dakle, u ovom predmetu, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem, ovdje tužiteljem, nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač, ovdje tužitelj, imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču, ovdje tužitelju, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Na temelju takvog utvrđenja u pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđenoj Presudom VTS RH, posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa s time i ništetne, slijedom čega je i odredba čl. 2. Ugovora nepoštena, te time i ništetna. Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87., st. 1. ZZP–a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Iz činjeničnih utvrđenja Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koja se činjenična utvrđenja imaju primjenjivati na predmetni Ugovor, jasno proizlazi da je odredba čl. 2. Ugovora u dijelu o promjenjivosti ugovorne kamatne stope prema odluci tuženika ništetna. Naime, nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva. Dakle, jasno proizlazi nepoštenost (a time i ništetnost) pojedine odredbe ugovora koji je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja. Navedeno stoga što ugovorna odredba iz čl. 2. Ugovora kojom se promjena kamatnih stopa čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Dakle, citirana formulacija iz odredbe čl. 2. Ugovora je u cijelosti neprecizna i nejasna i ni u kojem slučaju se ne može smatrati jasno definiranom, odnosno određenom i odredivom jer tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati. Prema odredbi čl. 3., st. 1 Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. (dalje u tekstu: Direktiva) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena odredba Ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obveze dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema egzaktnih kriterija temeljem kojih je izvršena promjena. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) jer je neizvjesna cijena zajma, odnosno iznos koji će tužitelj do kraja ugovornog razdoblja vratiti, a to upravo iz razloga jer nema egzaktnih podataka za utvrđenjem kamatne stope.
3. Tužitelj nadalje navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004.- 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to odredbama članaka 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za CHF valutu. Sudovi su ocijenili da u opisnim okolnostima ni jedna od tuženih banaka, pa time i ovdje tužena banka, nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF valutu došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, te u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ništetne, a što je potvrđeno i odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.
4. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a koje odredbe su sadržane u člancima 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, te potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 6. listopada 2022. godine povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu temeljem ništetne odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope zajedno sa zateznom kamatom (točka II prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva), te je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 15.900,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
5. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača smatrajući da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Međutim, tuženik ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, to tuženik smatra da se utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji način ne mogu koristiti u ovom postupku. S druge strane, ako sud zauzme suprotan stav o tome, tuženik smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Ističe da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno je li se o istome pojedinačno pregovaralo, a ako nije, da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Što se tiče valutne klauzule u CHF tuženik navodi da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve jer su mu tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je isti pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv, te da odražava njihovu pravu volju. Pored toga, tuženik smatra da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja da bi se utvrdilo ima li pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u odluci poslovni broj Revt-575/16. Smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, s time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Međutim, ako bi sud smatrao da tužitelju predmetna odredba nije bila razumljiva, tuženik ističe da se je o njoj pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj lako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Nadalje, tuženik smatra da ne postoji niti znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu u oba smjera pri čemu tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti pa je tužitelja objektivno kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, što nitko nije mogao predvidjeti. U pogledu promjenjive kamatne stope tuženik smatra da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, dok su metoda i kriterij promjene kamate propisane tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, a pored toga je ovaj ugovor tužitelju obrazložen od strane javnog bilježnika. Osim toga, tuženik navodi da tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom s obzirom je u obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 jasno naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Stoga tuženik smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja odnosno da mu je nastala šteta uz napomenu da je tuženik kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga i u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora s time da u vrijeme sklapanja istoga nije postojala obveza banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i tada postupao vodeći se načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Navodi da je sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti pri čemu da je tuženik svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Ističe prigovor zastare, te prigovara visini tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu parničnog troška.
6. Presudom ovog suda poslovni broj P-5223/21-20 od 9. prosinca 2022. suđeno je: „I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 029-50-3176662, sklopljen dana 6. prosinca 2005. između tužitelja ŽB kao Korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao Kreditora, potvrđen od strane Mladena Bureca, javnog bilježnika iz Zagreba, pod posl. brojem OU–1426/2005 dana 6. prosinca 2005.djelomično ništetan, i to u dijelu:
Odredbe čl. 2.:
“...Redovna kamata: 3,50% (tri zarez pedeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...”.
II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 029-50-3176662, sklopljen dana 6. prosinca 2005. između tužitelja ŽB kao Korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao Kreditora, potvrđen od strane Mladena Bureca, javnog bilježnika iz Zagreba, pod posl. brojem OU–1426/2005 dana 6. prosinca 2005.djelomično ništetan, i to u dijelu:
Odredbe čl. 1.:
“Kunska protuvrijednost CHF 28,514.98 (dvadesetosamtisućapetstočetrnaest švicarskih franaka i dvadesetosam centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.” i Odredbe čl. 7.:
“...Kredit se otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...”
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 isplatiti tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 15.900,96 kn/2.110,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to:
– na iznos 24,94 kn/3,31 EUR od 01.11.2008. do isplate,
– na iznos 50,33 kn/6,68 EUR od 01.01.2009. do isplate,
– na iznos 68,63 kn/9,11 EUR od 01.02.2009. do isplate,
– na iznos 76,90 kn/10,21 EUR od 01.03.2009. do isplate,
– na iznos 54,12 kn/7,18 EUR od 01.04.2009. do isplate,
– na iznos 58,47 kn/7,76 EUR od 01.05.2009. do isplate,
– na iznos 23,62 kn/3,13 EUR od 01.06.2009. do isplate,
– na iznos 4,79 kn/0,64 EUR od 01.08.2009. do isplate,
– na iznos 18,31 kn/2,43 EUR od 01.09.2009. do isplate,
– na iznos 17,13 kn/2,27 EUR od 01.10.2009. do isplate,
– na iznos 3,46 kn/0,46 EUR od 01.11.2009. do isplate,
– na iznos 29,12 kn/3,86 EUR od 01.12.2009. do isplate,
– na iznos 49,69 kn/6,59 EUR od 01.01.2010. do isplate,
– na iznos 78,94 kn/10,48 EUR od 01.02.2010. do isplate,
– na iznos 72,23 kn/9,59 EUR od 01.03.2010. do isplate,
– na iznos 111,94 kn/14,86 EUR od 01.04.2010. do isplate,
– na iznos 104,41 kn/13,86 EUR od 01.05.2010. do isplate,
– na iznos 119,08 kn/15,80 EUR od 01.06.2010. do isplate,
– na iznos 246,15 kn/32,67 EUR od 01.07.2010. do isplate,
– na iznos 219,99 kn/29,20 EUR od 01.08.2010. do isplate,
– na iznos 299,91 kn/39,80 EUR od 01.09.2010. do isplate,
– na iznos 272,30 kn/36,14 EUR od 01.10.2010. do isplate,
– na iznos 227,88 kn/30,24 EUR od 01.11.2010. do isplate,
– na iznos 321,59 kn/42,68 EUR od 01.12.2010. do isplate,
– na iznos 440,80 kn/58,50 EUR od 01.01.2011. do isplate,
– na iznos 356,39 kn/47,30 EUR od 01.02.2011. do isplate,
– na iznos 385,99 kn/51,23 EUR od 01.03.2011. do isplate,
– na iznos 348,34 kn/46,23 EUR od 01.04.2011. do isplate,
– na iznos 355,10 kn/47,13 EUR od 01.05.2011. do isplate,
– na iznos 514,91 kn/68,34 EUR od 01.06.2011. do isplate,
– na iznos 530,48 kn/70,41 EUR od 01.07.2011. do isplate i
– na iznos 10.415,02 kn/1.382,31 EUR od 15.7.2011. do isplate,
za razdoblje od 1. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.189,36 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 9.152,96 kn/1.214,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. prosinca 2022. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“
7. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-464/2023-3 od 8. veljače 2024. godine uvažena je žalba tuženika kao osnovana, te je ukinuta presuda ovog suda poslovni broj P-5223/21-20 od 9. prosinca 2022. u točkama I., II., III. i V. i u tom dijelu predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
8. Nakon toga postupak je rješenjem ovog suda poslovni broj P-1786/2024-26 od 3. svibnja 2024. prekinut zbog smrti tužitelja (čl. 212. toč. 1. ZPP-a), a ujedno i nastavljen rješenjem od 27. veljače 2025., te su supruga tužitelja RB i djeca RBE i OB preuzeli parnicu na strani tužitelja (čl. 215. st. 1. ZPP-a).
9. Tijekom ponovljenog dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 029-50-3176662 od 06.12.2005.g. (list 11-14 spisa), dopis tuženika od 08.04.2021.g. (list 17 spisa), otplatni plan (list 18-25 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 26-29 spisa), rješenje o nasljeđivanju broj O-1575/2024 od 18.03.2024., kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, te je pročitan nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.
10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
11. Tijekom ponovljenog postupka tužitelji su ostali kod tužbe, s time da su podneskom od 18. veljače 2025. uredili tužbeni zahtjev, te tužbenim zahtjevom predlažu da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a koje odredbe su sadržane u člancima 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, te potražuju od tuženika isplatu iznosa od 2.110,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.
12. Tuženik je tijekom ponovljenog postupka ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih tijekom postupka, s time da je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka UB i tužitelja. Prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužitelja obzirom da tražbina nije obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju, a podredno tuženik smatra da nasljednici ne bi mogli naslijediti tražbinu u jednakim omjerima obzirom da prema rješenju o nasljeđivanju nasljeđuju s različitim nasljednim dijelovima.
13. Predmet spora je zahtjev sadašnjih tužitelja RB, RBE i OB kao nasljednika pok. tužitelja ŽB za utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-3176662 sklopljenog dana 6. prosinca 2005. godine između prednika tužitelja ŽB kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.110,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate.
14. Uvidom u pravomoćno rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-1575/2024 od 18.03.2024. (list 249-251 spisa) utvrđeno je da su zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda iza pok. ŽB proglašeni supruga RB, kći RBE i sin OB, ovdje tužitelji, s time da je ostavinska imovina uručena prema sporazumu nasljednika. Stoga su upravo tužitelji univerzalni sukcesori pok. ŽB i kao takvi stupili su u sveukupni pravni položaj svojeg prednika, u pogledu svih prava i obveza koje je on imao, a koja su prenosiva i to u trenutku smrti ostavitelja, a ne donošenjem rješenja o nasljeđivanju. Stoga, premda predmetno potraživanje nije obuhvaćeno rješenjem o nasljeđivanju, tužitelji kao univerzalni sukcesori ostavitelja imaju pravo utužiti i ovo potraživanje. Naime, ukoliko rješenje o nasljeđivanju nije potpuno, uvijek ga se kasnije može proširivati donošenjem rješenja o naknadno pronađenoj imovini, pri čemu se sukladno odredbi čl. 234. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03 ,127/13, 33/15 i 14/19) takva imovina novim rješenjem, raspoređuje na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju. Tako bi se u konkretnom slučaju i predmetno potraživanje rasporedilo po istom ključu po kojem je doneseno i rješenje o nasljeđivanju od 18.03.2024. godine, odnosno uručilo bi se tužiteljima. Stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja utvrđen neosnovanim.
15. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu broj 029-50-3176662 (list 11-14 spisa), kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između prednika tužitelja i tuženika dana 6. prosinca 2005. godine i to na iznos od 28.514,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), da je u čl. 2. ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, tj. ovdje tuženika, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,50%, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), te da se kredit odobrava za kupnju vozila marke Hyundai (čl. 6. namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.
16. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu. Sporna je i visina zahtjeva.
17. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
18. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
19. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
20. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
21. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.
22. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.
23. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to je očito da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
24. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.
25. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.
26. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a po čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
27. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
28. Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.
29. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj joj način omogućiti, kao klijentu – potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koju propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o njoj nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.
30. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
31. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.
32. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Sve navedeno dovodi do zaključka da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.
33. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
34. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
35. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
36. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
37. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim i sud nije provodio dokaze predložene po tuženiku kojima u bitnom predlaže utvrditi suprotno onom utvrđenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja ugovora, pa tako i predmetnog.
38. Stoga, s obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvoditi dokaze na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi, te je stoga sud pozivom na odredbu čl. 10., čl. 220. i čl. 311. st. 2. ZPP-a odbio provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika Mladena Bureca. Ovo tim više jer obveza javnog bilježnika nije bila upozoravanje potrošača na ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, već je to bila obveza banke. Također saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati informiranost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takove zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.
39. Na tvrdnju tuženika da stranke nisu sklopile ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, sud ističe da je već u ranije spomenutoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje je tuženik sklapao sa korisnicima kredita- potrošačima, uključujući i tužitelja, a u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bile uočljive (jer su bile jasno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali nisu bile razumljive potrošačima, jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.
40. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, te da se odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na autokredite, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik do okončanja ovog postupka takve posebne okolnosti nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine). Nadalje sud ističe da je iz sadržaja samog ugovora o kreditu, konkretno članka 6. razvidno da je predniku tužitelja odobren i stavljen na raspolaganje kredit za kupnju vozila, slijedom čega je za zaključiti da ga je sklopio kao fizička osoba, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i da ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
41. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika (točka I. i II. izreke), sve kako to predlažu tužitelji.
42. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljima onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotnu ugovorenu, jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga imaju pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.
43. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope od 3,50% i svih kasnijih povećanja kamatne stope, kao i izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 6. prosinca 2005. godine, specificirano po mjesecima i datumima isplate.
44. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja, da razlika između iznosa anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 3,50% godišnje, za sve anuitete u razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznosi 6.988,94 kn, dok visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, iznosi 2.110,40 EUR/15.900,96 kn, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumima njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici, tako da je zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja tužitelj ukupno preplatio iznos od 22.889,90 kn.
45. Tužitelji nisu imali prigovora na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a tuženik je istaknuo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da nalaz i mišljenje ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da je ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te ističe da vještak prilikom izračuna nije uzeo u obzir mjesečne anuitete kada je tečaj CHF bio manji od početno utvrđenog.
46. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, jer smatra da je isti izrađen objektivno, jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke, te u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio. Kako su po mišljenju ovog suda prigovori tuženika pravne naravi (tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka) o kojima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, takvi prigovori ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.
47. Sud napominje da su neosnovani navodi tuženika kako treba uvažiti i razdoblje kada su anuiteti po tečaju CHF bili niži ("negativne razlike") od onog početnog ugovorenog jer se ovdje ne radi o uzajamnim vraćanjima i to stoga što plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije ni primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa niti ne postoji njegova obveza vraćanja nečega što nije primio.
48. Pri tom je potrebno navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od tečaja kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita, a sukladno stajalištu proširene sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18.12.2023., točka 20.).
49. Slijedom navedenog, a kako su tužitelji svoj tužbeni zahtjev kojim potražuju isplatu precizirali podneskom od 18. veljače 2025., sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je obvezan tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO) isplatiti tužiteljima na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od 2.110,40 EUR/15.900,96 kn. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljima pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelji i zahtijevaju, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.
50. Po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO). Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 14. lipnja 2018. godine, pa kako je tužitelj podnio tužbu dana 16. lipnja 2021. godine, to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.
51. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
52. Tužiteljima je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za sastav podnesaka od 20.10.2021. i 06.10.2022.g. po 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 17.02.2025.g. 120 bodova (Tbr. 8/1 i Tbr. 40/1), za zastupanje na ročištu 01.02.2022. i 09.11.2022., po 100 bodova (Tbr.9/1) i za zastupanje na ročištu 11.11.2025. 120 bodova (Tbr. 9/1 i Tbr. 40/1), odnosno ukupno 740 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.850,00 eura. Nadalje, tužiteljima je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 38,45 eura i sudske pristojbe na presudu od 76,85 eura, tako da je tužiteljima sveukupno priznat parnični trošak u iznosu od 2.230,75 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljima su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
53. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 19. prosinca 2025. godine
Sutkinja:
Sanja Vodopija
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
