REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-167/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. studenoga 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja Hrvoja Vukadina, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tuženika OJ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-50- 035128 od 19.08.1997. sklopili tužiteljica RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor i to u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno poslovnom politikom Banke, a preko ugovorene kamatne stope od 9,50 % godišnje, kao i da je u cijelosti ništetan članak 3. predmetnog Ugovora o kreditu.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, tužiteljici RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti iznos od 141,53 EUR / 1.066,35 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. kolovoza 1997. i to do 30. lipnja 2002. po stopi od 18 % godišnje, a od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" broj 153/04), a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.579,64 eura sa zateznim kamatama tekućima od 19. prosinca 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka sa pripadajućim zateznim kamatama odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 0,33 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 9. siječnja 2024. podnijela tužbu u kojoj je navela da su stranke 19.08.1997. sklopile Ugovor o kreditu broj: 016-50-035128 pram kojem je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 20.000,00 DEM. Odredbom članka 1. Ugovora o kreditu, a koji je tužiteljica potpisala bez da je imala mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj odredbi, propisano da je kamatna stopa 9.50 % Promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Prema navedenoj odredbi, promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Navedeno znači da takva odredba ugovora nije dovoljno objektivizirana jer nisu jasni, a ni vidljivi kriteriji za određivanje kamatne stope, već je tuženik sam sebi pridržao pravo jednostrane promjene kamatne stope te je time tužiteljica kao korisnica kredita stavljena u neravnopravan položaj zbog čega je na njezinu štetu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Predmetne sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu su apsolutno protivne Zakonu o obveznim odnosima kojima je propisano da činidba mora biti dopuštena, određena ili odrediva te je ugovor ništav ako je predmet obveze nedopušten, nemoguć ili neodrediv. Činidba je činidba nedopuštena ako je predmet obveze protivan prisilnim propisima Republike Hrvatske, dok je činidba odrediva ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna na što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja. Sukladno članku 1065. ZOO/78 (članak. 1021 ZOO/05) ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita dati na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način kako je ugovorom određeno. Sukladno dugogodišnjoj praksi sudova te pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. („Narodne novine“, broj 123/16) iz predmeta „Potrošač” cijena kredita je upravo kamata koju banka zaračunava svojim korisnicima kredita. Iako se navedene ne odnose direktno na predmet one govore o stajalištu najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i Ustavnog suda RH o tome da je upravo kamata u ugovoru o kreditu cijena samog ugovora. Naime, odredbe članka 1065. i 1066. ZOO/78 (članci 1021. i 1022. ZOO/05) jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu. Kako su bitni sastojci Ugovora ništetni, ništetan je i cijeli Ugovor o kreditu jer Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora. Upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je VSRH u odlukama VSRH GZZ 105/2002 Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. u kojoj je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav Ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora. Ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Sa time dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi 247. ZOO-a koji propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena. Sukladno članku 1021 ZOO/05 / 1065 ZOO/78 ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita dati na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način kako je ugovorom određeno. Ništetnost dijelova ugovora sukladno odredbi člancima 322 ZOO/05 / 103 ZOO/78 i 326 ZOO/05 / 107 ZOO/78 utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Predmetna ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostarnoj odluci tuženika je nepoštena ugovorna odredba suprotna općem načelu obveznog prava savjesnosti i poštenja. Mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji dvije ugovorne odredbe koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu druge strane uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Ključna ništetna ugovorna odredba jest odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi članka članak. 1021 ZOO/05 čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti suprotne strane ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Opisanim postupanjem je tuženik pored činjenice da je sastavio takav Ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu Ugovora kao bitan sastojak Ugovora o kreditu što kamata jest je na ovaj način preko anuitetne otplate mogao i poremetiti i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka Ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito mogao povećati anuitet pa time protivno ugovoru usporiti i plaćanje glavnice Smatramo da je bitno za naglasiti da je isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li korisnik kredita kreditno sposoban. Tužiteljica posebno napominje kako je tuženik kao trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobro stručnjaka, a na što ga obvezuje i članak 10. ZOO. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanje u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, a imajući u vidu da postoji neravnopravan položaj dvije ugovorne strane kako s aspekta ekonomske moći tako i s aspekta ekonomskog znanja. Predmetne Ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno u člancima 295 i 296 ZOO/05 jer se radi o Ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Stoga tužitelja sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnim Ugovorima ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su djelomično ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 R i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mora ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. S obzirom na nedvojenu ništetnost ugovorne odredbe o jednostranom mijenjanju kamatne stope ovom tužbom tražimo da sud utvrdi ništetnost predmetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika. U odnosu na ulaznu naknadu tužiteljica je navela da je u članku 3. Ugovora o kreditu navedeno da tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu zahtjeva za odobrenje kredita u iznosu od 1,5 % kredita te da je isti naplatio predmetnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 300,00 DEM dakle, to iznosi po srednjem tečaju DEM na spram kune dana 19.08.1997. godine 1.068,45 HRK (141,81 EUR) i to dana najkasnije dana 19.08.1997. Predmetna naplata naknade temeljem ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna jer Banka u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kredita nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetne naknade i što konkretno u predmetni trošak ulazi. Predmetna naknada se također temelji na nekoj neodređenoj odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, dakle jednostrani akt banke. Predmetna ugovorna odredbe je nedvojbeno nepoštena jer sa njim tuženik osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu za obradu zahtjeva i dokumentacije kredita tužitelja. Predmetni trošak za obradu kredita ne postoji, tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade tužiteljevog kredita, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao bilo kakav gubitak na ime rizika poslovanja zbog obrade kredita tužitelja, te je dakle ugovornom odredbom u biti tuženik sebi omogućio dodatnu naplatu nepostojećih troškova obrade kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetna ugovorna odredba ugovoru o kreditu o naknadi za obradu kredita je stavljena u ugovor o kreditu samo kako bi tuženik dodatno od tužitelja naplatio naknadu za sklapanje kredita koju već naplaćuje sa samim ugovornim kamatama temeljem kredita koje kamate su u stvari cijena kredita. Sa time je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je tuženik u stvarnosti dva puta naplatio naknadu iz kredita, jednom sa predmetnom naknadom za obradu i drugi puta sa redovnim kamatama temeljem ugovora o kreditu. Predmetna odredba bi bila ništetna prema odredbi članka 102. u svezi odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14). Nadalje, te odredbe su stavljene u ugovor u sklopu unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik o čijem sadržaju na niti jedan način tužitelj nije mogao utjecati. Sukladno članku 323. ZOO/05 (104 ZOO/78) posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Sukladno članku 1111. ZOO/05 (210 ZOO/78) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno članku 1115. ZOO/05 (214 ZOO/78) nepošten stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja. S obzirom da je tuženik sastavio predmetni tipski ugovor o kreditu sa nepoštenim ništetnim odredbama tuženik je dužan tužitelju platiti bez osnove stečenih ukupno iznos kako je gore određeno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja. Stoga tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope i ulazne naknade te naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 141,86 eura/1.068,45 kuna s naslova ulazne naknade sa zateznim kamatama tekućima od 19. kolovoza 1997. do isplate uz naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da je ugovor o kreditu zaključen 19. kolovoza 1997., a da je Zakon o zaštiti potrošača stupio na snagu 16. rujna 2003. te se isti zakon ne može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu. Ukazuje da su neosnovani navodi tužitelja o postojanju neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača i postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i da su neosnovani navodi tužiteljice o povredi Zakona o obveznim odnosima. Neosnovano da tužiteljica ukazuje da je tuženik mijenjao kamatnu stopu jednostrano jer je način i metoda promjene kamatne stope propisana tuženikovim jasno dostupnim aktima. Nadalje, tuženik ukazuje da je u samom ugovor jasno određen i preciziran način izračuna naknade koja se naplaćuje te tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare i prigovor tijeku zatraženih zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je ništetna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno poslovnoj politici Banke, a preko ugovorene kamatne stope od 9,50 % godišnje, da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu koji nosi naziv naknada, a kojim se korisnik obvezuje platiti jednokratnu naknadu od 1,50% od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita te zahtjev da se na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 141,86 eura/1.068,45 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. 08. 1997. do isplate jer tužiteljica tvrdi da je riječ ništetnim ugovornim odredbama.

4.1. Tužiteljica je podneskom od 07. studenoga 2025., a nakon što je tuženik dostavio podneskom od 27. svibnja 2025. potvrdu iz koje proizlazi da je tuženik prilikom isplate/korištenja kredita tužiteljice dana 25.08.1997. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.066,35 HRK (1,50% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. NAKNADA-Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, postavila konačni tužbeni zahtjev u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva tražeći isplatu iznosa od 141,53 eura/1.066,35 HRK sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro.

5. Kako je tužiteljica u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev u iznosu od 141,86 eura povukla tužbu za iznos od 0,33 eura, a tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju, to je odlučeno u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP kao u izreci rješenja.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu s prilozima (stranica 10-14 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31.08.1997. do 31.12.2022. (stranica 104-122 spisa), potvrdu tuženika o naplati naknade (stranica 131 spisa) i saslušao tužiteljicu (stranica 134-135 spisa).

U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnica kredita sa tuženikom kao Bankom sklopila Ugovor o kreditu broj 016-50-035128 od 19. kolovoza 1997. koji je ovjeren po Javnom bilježniku Alemki Gajski iz Zagreba 19. kolovoza 1997. pod OU-498/97.

8. Među parničnim strankama je sporna osnovanost zahtjeva odnosno je li ništetna odredba kojom je ugovorena obveza tužiteljice platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s poslovnom politikom banke, a preko ugovorene kamatne stope od 9,50% godišnje.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 1997. sklopila Ugovor o kreditu sa tuženikom u svrhu uređenja kuće. U odnosu na kredit tužiteljica je navela da je sama uplatila dio kredita, a dio kredita su platili jamci jer nije bila u mogućnosti plaćati kredit pa se skidala rata kredita jamcima kao i da nije mogla pregovarati oko uvjeta ugovora o kreditu sa bankom.

10. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskazivala u skladu sa sjećanjem pri čemu je sud uzeo u obzir da je od sklapanja ugovora o kreditu proteklo dulje vremensko razdoblje.

11. Prije svega valja navesti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 19. kolovoza 1997. na snazi nije bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, 46/2007., 79/2007.) već su u konkretnom slučaju mjerodavne opće odredbe o ništetnosti sadržane u Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996. , 112/99., 88/2001.) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.), obzirom na to da je sporni Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91).

12. Sukladno odredbi čl. 103. ZOO/91, ništav je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo dok je odredbom čl. 10. ZOO/91, propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

13. Odredbom čl. 11. ZOO/91 je propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, odredba čl. 46. st. 1. ZOO/91, propisuje da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, a prema stavku 2. ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, s time da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav (čl. 47. ZOO/91) pri čemu, predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi (članak 50. st. 1. ZOO/91).

14. Uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno je da je člankom 2. ugovorena kamatna stopa na način da je propisana redovna kamata od 9,50% godišnje (devet zarez pedeset posto) godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću je promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

15. Odredbom čl. 1065. ZOO-a propisano je da ugovorom o kreditu banke se obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

16. Tijekom postupka utvrđeno je da je tuženik kao banka tužiteljici odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanu u članku 2. Ugovora, predočio na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužiteljici tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Po pitanju promjenjive kamatne stope u ugovoru nije se pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, a tužiteljica kao korisnica kredita nije upozorena o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja, predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada je tužiteljica sklopila ovaj ugovor bila je ugovorena kamatna stopa od 9,50 % godišnje, ali je u tijeku ugovora ista više puta mijenjana i to isključivo voljom banke. Takvim postupanjem banke došlo je do povrede ravnopravnosti u pravima i obvezama na štetu jedne stranke ugovornog odnosa i to tužiteljice jer je omogućeno jednoj ugovornoj strani, banci da promijeni ugovorne kamate ovisno o njezinoj volji, bez mogućnosti tužiteljice kao druge ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. U navedenoj situaciji sud ocjenjuje da predmetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno poslovnoj politici banke, a preko 9,50% godišnje, ne sadrži kriterije koji propisuje čl. 50. ZOO-a prema kojemu je predmet obveze, u ovom slučaju kamatna stopa, odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se kamatna stopa može odrediti.

17. U situaciji kada je to prepušteno Odluci o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora), odnosno način i metoda promjene kamatne stope propisana je tuženikovim javno dostupnim općim aktima (navod iz odgovora na tužbu), prema ocjeni ovog suda, isti ne predstavljaju kriterije, niti sadrže podatke pomoću kojih bi se kamatna stopa mogla odrediti, što je protivno odredbama ZOO-a. Kako prema ocjeni ovog suda predmet obveze u pogledu promjenjivosti kamatne stope nije odrediv u smislu odredbi čl. 50. ZOO-a ovaj sud isti ocjenjuje ništetnim pri čemu je sud imao na umu odredbu čl. 110. ZOO-a kojom je propisano da pravo na isticanje ništavosti ne gasi se. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je tužiteljica u obvezi platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno poslovnoj politici Banke (Odluke o kamatnim stopama Kreditora), a preko ugovorene kamatne stope od 9,50% godišnje zbog čega je odlučeno kao pod točkom I izreke presude.

U odnosu na ulaznu naknadu

18. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim članka 3. Ugovora o kreditu kojim je propisana naknada od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja.

19. Između stranaka nije sporno da je predmetna naknada naplaćena tužiteljici dana 25. kolovoza 1997. u iznosu od 1.066,35 kuna (1,50% od iznosa kredita) sukladno članku 3. NAKNADA-Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a navedeno proizlazi iz potvrde koju je u spis dostavio upravo tuženik podneskom od 27.05.2025.

20. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je u odnosu na naknadu za obradu kredita da je naplaćena 2020. Iako iz potvrde koju je dostavio tuženik proizlazi da je naknada naplaćena 25.08.1997. sud ocjenjuje da je tužiteljica pogrešno iskazala o tome kada joj je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita zbog znatnog proteka vremena.

21. Kako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, 46/2007., 79/2007.) u konkretnom slučaju mjerodavne opće odredbe o ništetnosti sadržane u Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/99., 88/2001.) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.).

22. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu utvrđeno je da je istom pod člankom 3. Ugovora navedena naknada 1,50% od iznosa kredita jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Iz navedenog uopće nije jasno na što se ta naknada odnosi, koji se trošak točno i u kojoj visini njome podmiruje, odnosno na ime čega se tom naknadom podmiruje. Tužiteljica da navedenu naknadu nije platila ne bi bila u mogućnosti realizirati kredit po pripremljenom ugovoru. Stoga su takav zahtjev i naplata ništavi u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima, jer su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva. To iz razloga jer tužiteljica kao sudionica u prometu, odnosno u predmetnom ugovornom odnosu nije imala mogućnost slobodno uređivati obvezne odnose sa tuženikom obzirom na to da banka tužiteljici nije objasnila parametre koji utječu na visinu obveze plaćanja naknade, niti je navedeno na što se taj trošak odnosi odnosno u koju svrhu je tužiteljica naknadu dužna podmiriti pa se ne radi o ugovornoj obvezi koja je određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

23. Naime, ovako postupanje tuženika u odnosu na zahtjev za naplatu i naplata po tom zahtjevu, čine povredu javnog poretka, pa zbog toga ne proizvode pravne učinke, te su ništavi i protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 103. ZOO/91.).

24. Odredbom čl. 104. ZOO-a propisano je da u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može odbiti, u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda općini na čijem području ona ima sjedište odnosno prebivalište. Pri odlučivanju sud će voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvaćanjima društva.

25. Odredbom čl. 109. ZOO-a/91 je propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac, dok je odredbom čl. 110. ZOO-a/91 propisano da pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

26. Odredbom čl. 210. st. 1. i 2. ZOO-a/91 određeno je da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

27. Slijedom navedenog, kako je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da se radi o nepoštenom zahtjevu i naplati tuženika u konkretnom slučaju, pa tuženik nije postupao sukladno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 103. ZOO/91.), jer tužiteljici nisu bile poznate ni usluge, ni troškovi na koje se odnosi obrada kredita, dok tuženik svoje navode da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potpuno jasna i precizirana nije ničim dokazao, to je sukladno citiranim zakonskim odredbama odlučeno kao pod I. izreke presude.

28. Slijedom navedenog, kako je sud utvrdio ništavim zahtjev za naplatu i naplatu po tom zahtjevu kako je obrazloženo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat isplaćene naknade sukladno čl. 104. i čl. 210. ZOO-a/91, sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je iznos naplaćen, sukladno čl. 214. u vezi s čl. 277. ZOO- a/91.

29. Prigovor zastare nije osnovan, budući da prema pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj dana 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

30. Iz Potvrde tuženika od 27.05.2025. proizlazi da tuženik potvrđuje da je 25.08.1997. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1.066,35 kuna (stranica 131 spisa), a ista visina nije ni sporna te je tužiteljica u skladu s navedenom potvrdom tuženika i postavila tužbeni zahtjev podneskom od 07.11.2025.

31. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 141,53 eura (prema fiksnom tečaju konverzije od 7.53450 kuna za jedan euro) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. kolovoza 1997. do isplate primjenom članka 1115. ZOO-a budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP- a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 10.04.2024. (Tbr. 8/1- 100 bodova), sastava podneska od 29.04.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na pripremnom ročištu 27.05.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastava podneska od 07.11.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 10.11.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova) ukupno 600,00 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 eura odnosno 1.200,00 eura, uz pdv od 25% PDV-a 300,00 eura tako da trošak iznosi 1.500,00 eura.

33. Također joj je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura pa ukupno dosuđen trošak iznosi 1.579,64 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

34. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 10.01.2024. kojim dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe jer sud ima uvid o plaćenoj pristojbi putem e komunikacije te naknade za pristup ročištu na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima.

35. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 19. prosinca 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje o plaćanje pristojbe za presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.