Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Stalna služba u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-188/2025-67

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, po sutkinji Danijeli Martini Maoduš, u pravnoj stvari tužitelja HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, protiv tuženika Grad Slavonski Brod, Vukovarska 1, OIB: 58007872049, zastupan po punomoćnici Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici u Slavonskom Brodu, radi: isplate, V.P.S.: 19.244,80 eura, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 26. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja FJ, zaposlenika tužitelja i punomoćnika tuženika Ivane Đurinac Vuković, odvjetnice, na ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Tuženik Grad Slavonski Brod, Vukovarska 1, OIB: 58007872049, dužan je isplatiti tužitelju HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, neisplaćenu naknadu za nekretninu do iznosa od 15.963,1 eura sa zateznom kamatom koja teče od 23.9.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1.1.2017. do 30.6.2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 godišnje %, od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1.1.2019. do 30.6.2019. po stopi od 6,54 % godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1.1.2020. do 30.6.2020. po stopi od 6,30 % godišnje, 1.7.2020. do 31.12.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1.1.2021. do 30.6.2021. po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.7.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1.1.2022. do 30.6.2022. po stopi od 5,49 % godišnje, od 1.7.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31 % godišnje, od 1.1.2023. do 30.6.2023. po stopi od 5,50 % godišnje, od 1.7.2023. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 % godišnje, od 1.1.2024. do 30.6.2024. po stopi od 7,00 % godišnje, od 1.7.2024. do 31.12.2024. po stopi od 7,25 % godišnje, od 1.1.2025. do 30.6.2025. po stopi od 6,15°% godišnje, od 1.7.2025. do 31.12.2025. po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana. II Tužitelj HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751 se odbija sa zahtjevom za isplatom kamata na iznos glavnice od 15.963,10 eura za razdoblje od 22. siječnja 2014. do 23. rujna 2016.

III Nalaže se tužitelju HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, da tuženiku Grad Slavonski Brod, Vukovarska 1, OIB: 58007872049, naknadi na ime troškova parničnog postupka iznos od 680,00 eura, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV Tužitelj HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, se odbija sa zahtjevom za naknadom troškova postupka za iznos od 32,80 eura.

V Tuženik Grad Slavonski Brod, Vukovarska 1, OIB: 58007872049, se odbija sa zahtjevom za naknadom troškova postupka u iznosu od 7.446,30 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, (u daljnjem tekstu: tužitelj), je dana 18. siječnja 2017. godine podnio tužbu protiv tuženika Grad Slavonski Brod, Vukovarska 1, OIB: 58007872049, (u daljnjem tekstu: tuženik), u kojoj tvrdi da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora od 21. svibnja 2004. kupio od Srpske pravoslavne crkve, (dalje: SPC), nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja se sastoji od k. č. br. [katastarska čestica] Put u Gradu sa 79 čhv za cijenu od 145.000,00 kn te se temeljem predmetnog ugovora upisao kao vlasnik, a smatra da je time legalizirao svoje posjedovno stanje predmetnih nekretnina s obzirom da predmetnu katastarsku česticu drži u posjedu više od 20 godina, tj. od perioda gradnje upravne zgrade 1974. Tvrdi da je imao u posjedu kroz sav taj period predmetnu nekretninu, a da je 1994. izgradio ulaznu rampu kojom je ujedno osiguravao i nesmetan pristup vozilima i osoblju Podružnice tužitelja u Slavonskom Brodu. Tvrdi da je u postupku obnove zemljišnih knjiga otvoren ispravan postupak pod brojem Z-10669 kojim je obuhvaćena i k. č. br. [katastarska čestica] tako da je formirana nova k. č. br. [katastarska čestica] Dvorište na Trgu pobjede sa 7077 m2 koji je upisan u zk. ul. broj [broj ZK uloška] na način da je tužitelj razmjerno veličini dotadašnje k. č. br. [katastarska čestica] postao suvlasnik u 8. dijelu od 42/1000 na novo oformljenoj k. č. br. [katastarska čestica], a na što su tužitelj i tuženik uložili prigovor. U zemljišnoknjižnom izvanparničnom predmetu pod brojem Rz-10669, koji je vođen pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu, doneseno je rješenje broj Rz-303/13 kojim je usvojen prigovor tuženika te ispravljen zemljišnoknjižni upis prava vlasništva na način da su u zemljišnoknjižnom ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na k. č. br. [katastarska čestica] na suvlasničkom dijelu 8. udjela od 42/1000 dijela HEP-Distribucije d.o.o. Slavonski Brod vrši uknjižba prava vlasništva u korist tuženika. Tužitelj smatra da mu je na taj način oduzeto vlasništvo, odnosno suvlasništvo, a navodi da je vođen postupak po privremenoj mjeri i u tom postupku je tužitelju oduzet posjed predmetne nekretnine. Kako tužitelju nije isplaćena nikakva naknada za oduzeto zemljište tužitelj u ovom postupku traži od tuženika da mu tu naknadu isplati, a u tužbenom zahtjevu iz tužbe traži isplatu iznosa od 145.000,00 kn sa zateznim kamatama od 22. siječnja 2014. te traži da mu tuženik naknadi troškove postupka koji zahtjev je u pogledu visine smanjio u tijeku postupka nakon provedenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori činjenicu da je tužitelj kupio predmetne nekretnine i da se upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama, ali smatra da tužitelj nije imao dugogodišnji posjed predmetnih nekretnina temeljom kojih bi mogao steći prava vlasništva, ne osporava da je tuženik tužitelju dozvolio postavljanje rampe na predmetnu nekretninu, ali ističe da je gradonačelnik tuženika donio zaključak 20. listopada 2014. kojim je stavljen izvan snage zaključak od 6. lipnja 1994. Tuženik tvrdi da je vlasništvo stekao originalno te smatra da tužitelj nema pravo na naknadu. Smatra da je za pitanje naknade za izvršenu nekretninu nadležan Ured državne uprave. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, smatra da je tužitelj trebao od prodavatelja tražiti naknadu jer mu je prodavatelj prodao nešto što nije bilo u njihovom vlasništvu. Ističe prigovor zastare jer smatra da je prošao rok od 5 godina.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu, tužitelj smatra da ima pravo na naknadu jer mu je oduzeto pravo vlasništva, protivi se prigovoru zastare potraživanja ističući da je predmetna nekretnina sve do upisa u novi zk. uložak bila upisana kao dvorište na Trgu pobjede sa 7077 m2, a tek od 7. siječnja 2015. ista je upisana kao park, cesta i parkiralište. Obzirom da je faktički držao u posjedu nekretninu do 2016., a prije deposediranja nije bilo razloga za tužbu, smatra da je tada saznao za štetu i štetnika.

4. U ranije provedenom dokaznom postupku izvršen je uvid u presliku sljedeće dokumentacije: rješenje Zemljišnoknjižnog odjela od 24. svibnja 2004. o uknjižbi prava vlasništva, presliku plana (str. 7 spisa), presliku zk. izvatka, rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Rz-303/13 od 7. siječnja 2014., provedeno je građevinsko vještačenje, priložen je ovom spisu spis Općinskog suda poslovni broj: P-919/14 i Ovr-2467/15, u kojem je izvršen uvid, preslikani relevantni dijelovi tih predmeta i uloženi u ovaj predmet, izvršen je uvid u pisani nalaz i mišljenje vještaka Ante Budimir iz Požege s prilozima, u tablicu s interneta portal E nekretnine (str. 74 spisa), u ispravak pisanog nalaza i mišljenja iz ožujka 2018. godine s prilozima (str. 75 do 92 spisa), provedeno je vještačenje po vještaku Anti Budimir, izvršen uvid u preslike elaborata koji se odnosi na drugu nekretninu vještaka nekretnine Žderić d.o.o. – privatni nalaz naručen od strane Festung d.o.o. Slavonski Brod, u mišljenje građevinskog vještaka RJ od 13. ožujka 2018., privatni nalaz sačinjen po narudžbi tuženika, u tablicu s portala E nekretnine koja je prilog tom nalazu (str. 106 spisa), u mišljenje istog vještaka od 29. svibnja 2018. s tablicom s portala E nekretnine (str. 109 spisa).

5. U ponovljenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u spis poslovni broj: P-919/2014 Općinskog suda u Slavonskom Brodu koji spis je priklopljen ovom predmetu, u povijesne zemljišnoknjižne izvatke, u povijesnu česticu u oznaci k. č. br. [katastarska čestica] koja se nalazi u zemljišnoknjižnom ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a ranije je bila upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u raspravne zapisnike i sve priloge istim iz predmeta Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Rz-303/13 i Rz-12/96 te su sadržaji iz tih predmeta kopirani i uloženi kao prilog u ovaj spis, a originali zemljišnoknjižnih predmeta su vraćeni Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Slavonskom Brodu.

6. Iz Rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Rz-303/13-6 od 7. siječnja 2014. proizlazi da je Grad Slavonski Brod, ovdje tuženik, dana 2. travnja 2013. uložio prigovor raspravnom zapisniku sastavljenom u postupku obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] koji je za predmetnu česticu, odnosno između ostalih i za 8. udjel od 42/1000 dijela tužitelja sastavljen u postupku obnove zemljišnih knjiga za k. o. [katastarska općina]. U tom prigovoru tvrdi da je nekretnina bila u posjedu Grada Slavonskog Broda jer je bila upisana u posjedovni list 6360. Ista je u naravi park, javna zelena površina, prilazne ceste, pješačke staze i parkiralište, o kojima sukladno zakonu o komunalnom gospodarstvu održava i o njima brine jedinica lokalne samouprave.

7. Provedbom postupka obnove je formirana jedna velika čestica. Dio predmetne čestice je nerazvrstana cesta i prometnica, ranije nekretnina u zemljišnim knjigama upisana na tužitelja, a prije postupka obnove zemljišnih knjiga je bila zasebna čestica k. č. br. [katastarska čestica] Put u Gradu sa 79 čhv. Tuženik ne spori posjed tužitelju na toj čestici od perioda gradnje upravne zgrade tužitelja od 1974. niti da se je ta nekretnina vodila u zemljišnim knjigama na Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini u Slavonskom Brodu, a nakon toga na tužitelju.

8. U ponovljenom postupku sud utvrđuje činjenicu kada je sagrađena predmetna cesta sukladno uputi revizijskog suda iz presude broj Rev-290/2023-2 od 18. veljače 2025. te se izjašnjava iz provedenih dokaza o utvrđivanju relevantne činjenice:

- da li je postavljanje rampe onemogućilo da predmetno zemljište bude cesta koja se koristi za promet vozila pristupačna većem broju korisnika u vremenskom periodu od lipnja 1994. do 20. listopada 2014. jer samo cesta pristupačna većem broju korisnika po Zakonu o cestama postaje javno dobro u vlasništvu jedinice lokalne uprave;

- ima li činjenica postavljanja i uklanjanja rampe utjecaj na posjed tužitelja.

9. U ponovljenom postupku tuženik podneskom od 4. studenog 2025. navodi kako smatra da je došlo do prekida zastare tražbine tužitelja s osnova naknade za oduzeto zemljište podnošenjem tužbe u predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu u spis poslovni broj: P-919/2014 u razdoblju od 7. siječnja 2014. do 22. rujna 2016., tj. od razdoblja podnošenja tužbe u tom predmetu do pravomoćnog okončanja u tom postupku.

10. Prema utvrđenju relevantnih činjenica primijenjeno je materijalno pravo i to: Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP) koja je dio unutarnjeg prava Republike Hrvatske, objavljena nakon ratifikacije u Narodnim novinama–„Međunarodni

ugovori”,

broj

18/97.

11. U odnosu na Republiku Hrvatsku ista je formalni izvor prava iznad zakona. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda stupila je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 5. studenoga 1997., nakon ratifikacije. To znači da od tog datuma Konvencija postaje obvezujući međunarodni ugovor za Hrvatsku i njezinim pravom postaje dio unutarnjeg pravnog poretka. Prema čl. 141. Ustava RH (ranije čl. 134.): „Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom … čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj su snazi iznad zakona.“

12. Sudovi su dužni tumačiti domaće pravo u skladu s Konvencijom kako ju tumači Europski sud za ljudska prava, dalje: ESLJP. Iako praksa ESLJP-a nije formalni izvor prava u RH:

- ona je obvezni interpretativni standard Konvencije,

- Konvencija ima nadzakonsku snagu.

13. Sud koji ne primijeni praksu ESLJP-a, pogrešno primjenjuje Konvenciju i pogrešno primjenjuje materijalno pravo.

14. Dakle,presude protiv drugih država koje je donio ESLJP nisu formalno obvezne, ali predstavljaju standard tumačenja Konvencije i domaći sudovi ih moraju uzeti u obzir.

15. Ovaj sud je ocijenio da je bilo potrebno ovaj predmet riješiti prema ESLJP- u uzevši u obzir čl.1. Protokola br.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda sukladno tumačenju iste u odlukama koje tumače Konvenciju obzirom na pitanja vremenske primjene konvencije i pitanja zastare.

16. Glede pitanja vremenske primjene Konvencije:

- ESLJP polazi od toga da su akti izvlaštenja, deposedacije i sl. jednokratni akti. Ako je takav akt poduzet prije nego što je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda stupila na snagu u odnosu na pojedinu državu, ona u pravilu nije primjenjiva ratione temporis na način da nameće obvezu povrata ili popravka štete u pogledu oduzetog vlasništva (npr. Preussische Treuhand GmbH & Co. KG a.A. protiv Poljske, zahtjev br. 47550/06, odluka od 7. listopada 2008.);

- međutim, to nije zapreka za vremensku primjenu Konvencije u odnosu na određena sporna pitanja koja su trajala prije i nakon njezina stupanja na snagu;

- u predmetu Vajagić protiv Hrvatske (zahtjev br. 30431/03, presuda od 20. srpnja 2006.) akt izvlaštenja bio je poduzet prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, ali je ona ipak bila vremenski primjenjiva u pogledu potraživanja naknade za izvlaštenje, obzirom na to da je kontinuirano trajao postupak u kojem državna tijela i nakon stupanja na snagu Konvencije nisu odredila iznos te naknade.

17. Iz navedenog proizlazi da je Konvencija vremenski primjenjiva u odnosu na konkretni slučaj.

18. Glede pitanje zastare iz relevantnih presuda ELJSP-a proizlazi: ako vijeće zaključi da situacija izvlaštenja na terenu u konkretnom slučaju bez donošenja formalne odluke i isplate naknade opravdava vremensku primjenu Konvencije u pogledu naknade za oduzeto zemljište, ukazuje se da je ESLJP u pojedinim predmetima (Carbonara i Ventura protiv Italije, zahtjev br. 24638/94, presuda od 30. svibnja 2000.; Guiso-Gallisay protiv Italije, zahtjev br. 58858/00, presuda od 8. prosinca 2005.) izrazio shvaćanja u svezi tzv. konstruktivnog izvlaštenja i pitanja zastare prava na naknadu za oduzeto zemljište. Navedeni predmeti rješavani su u kontekstu koji je posebnim (talijanskim) zakonom dopuštao javnim vlastima graditi i prije dovršetka postupka izvlaštenja, uz obvezu da se kasnije izvrši formalno izvlaštenje i isplati naknada. Kako su određene lokalne vlasti stupile u posjed zemljišta, ali nisu donijele odluku o izvlaštenju, počela su se javljati sporna pitanja – je li činjenicom izvedenih radova vlasnik izgubio pravo vlasništva na zemljištu, kada počinje teći rok za potraživanje naknade za oduzetu zemljištu i dr. Kod ocjene zakonitosti miješanja u vlasništvo podnositelja zahtjeva, odnosno vlasnika zemljišta koje je bilo zaposjednuto i na kojima su izvođeni radovi, ESLJP je uzeo u obzir da su se stajališta talijanskih sudova o primjeni konstruktivnog izvlaštenja i navedenim spornim pitanjima mijenjala na način koji nije bio dosljedan (predmet Carbonara i [adresa]).

19. Načelno, ESLJP je ukazao da ima rezerve glede spojivosti „konstruktivnog“ izvlaštenja sa zahtjevom zakonitosti, jer taj mehanizam omogućuje javnoj vlasti da ostvari koristi od situacije koja za vlasnika nekretnine predstavlja fait accompli. Osim toga, ESLJP primjećuje da se izostanak automatskog plaćanja naknade i potreba da vlasnik zemljišta sam traži naknadu u roku od pet godina može pokazati neodgovarajućom zaštitom (Carbonara i Ventura protiv Italije).

20. U odnosu na prijenos vlasništva nad zemljištem, ESLJP je smatrao da u situaciji kada izostaje formalna odluka o izvlaštenju, usvojena najkasnije kada je vlasnik izgubio kontrolu nad zemljištem, sudsko utvrđivanje nezakonitosti oduzimanja zemljišta treba izjednačiti s transferom vlasništva zaposjednutog zemljišta u vlasništvo javnopravnog subjekta (Guiso-Gallisay protiv Italije, toč. 88.). Trenutak u kojem je sud pravomoćno donio takvu odluku otklanja pravnu nesigurnost, jer se tek tada može smatrati da je pravilo o konstruktivnom izvlaštenju doista bilo primijenjeno i da je odobren prijenos zemljišta u javno vlasništvo.

21. Glede naknade za oduzeto zemljište, ESLJP napominje da postupanje javne vlasti kod „konstruktivnog“ izvlaštenja omogućuje zaposjedanje i obavljanje promjena na zemljištu bez istodobnog plaćanja kompenzacije, odnosno omogućuje nepoštivanje propisa o izvlaštenju. Primjena petogodišnjeg zastarnog roka, koji se računa od trenutka nepovratne promjene zemljišta, može dovesti do negativnih učinaka za zainteresirane osobe (Carbona i Ventura protiv Italije). U predmetu Carbonara i [adresa], ESLJP je ukazao da su podnositelji bili lišeni mogućnosti ostvarivanja prava na naknadu uslijed pristupa talijanskih sudova koji su petogodišnji zastarni rok računali od datuma završetka radova na faktično oduzetom zemljištu. Ovakav stav izražen je u kontekstu naprijed navedenog o konstruktivnom izvlaštenju, kao i s obzirom na talijansku sudsku praksu koja je najprije dopuštala potraživanje naknade bez ikakvog vremenskog ograničenja (u to vrijeme je bio i pokrenut postupak pred nacionalnim sudom), da bi se kasnije promijenio stav i tražila primjena petogodišnjeg zastarnog roka koji važi za tužbe radi naknade štete. U konkretnom slučaju novo je pravilo retroaktivno primijenjeno.

22. Dakle, kod situacija u kojima nije proveden postupak izvlaštenja, a postoji de facto izvlaštenje, potrebno je, vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, obratiti pozornost na predvidljivost početka tijeka zastarnih rokova za stranku, na što se općenito ukazuje i u drugim predmetima (npr. Artashes Antonyan protiv Armenije, zahtjev br. 24313/10, presuda od 22. listopada 2020.)

23. U ovom postupku utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

- tužitelj je u 2004. kupio od SPC u Slavonskom Brodu, koja je bila upisana kao raniji zemljišnoknjižni vlasnik predmetnu nekretninu, platio kupoprodajnu cijenu i upisao se kao zemljišnoknjižni vlasnik na nekretninama tada upisanim u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] Put u Gradu sa 79 čhv temeljem zemljišnoknjižnog rješenja od 26. svibnja 2004. kao zemljišnoknjižni vlasnik;

- ista nekretnina je u ispravnom postupku mijenjana u pogledu oznake i površine, te je od te nekretnine i drugih nekretnina formirana nova k. č. br. [katastarska čestica] dvorište na Trgu pobjede sa 7077 m2 tada upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te je tužitelj razmjerno veličini ranije k. č. br. [katastarska čestica] Put u Gradu sa 79 čhv upisan kao suvlasnik novoformirane k.č.br. u 8 dijela od 42/1000 na novoformiranoj k. č. br. [katastarska čestica];

- u ispravnom postupku pred zemljišnoknjižnim sudom ista nekretnina je tada označena kao k. č. br. [katastarska čestica] i tada upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u suvlasničkom dijelu od 42/1000 dijela prepisana u vlasništvo tuženika kao javno dobro, po rješenju Z-303/13;

- tužitelj je uložio prigovor na isto rješenje koji je odbijen i nakon toga brisovnu tužbu u kojoj uz tužbeni zahtjev kojim traži brisanje upisa prava vlasništva tuženika uz istovremeni upis na tužitelja kao ranijeg zemljišnoknjižnog vlasnika traži i da se utvrdi da je imao valjani temelj za upis prava vlasništva;

- postupak po brisovnoj tužbi je vođen pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem: P-919/2014, u predmetu je donesena drugostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku kojom je dana 22. rujna 2016. potvrđena odbijajuća odluka, dakle tada je presuda postala pravomoćnom;

- tužitelj je na predmetnim nekretninama imao postavljenu rampu od lipnja 1994., a koja je uklonjena u postupku pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem: Ovr-2467/2015 na prijedlog tuženika i akt deposedacije je bio u 2016.;

- gradonačelnik tuženika donio je zaključak 20. listopada 2014. kojim je stavljen izvan snage zaključak od 6. lipnja 1994. kojim zaključkom se tužitelju dozvoljava stavljanje rampe na tom zemljištu.

24. Između stranaka je nesporno da nije proveden postupak izvlaštenja i da tuženik nije tužitelju svojevoljno platio naknadu te je u ponovljenom postupku postalo nesporno da je cesta na predmetnoj nekretnini sagrađena 1994.

25. Rezultat postavljanja rampe tužitelja na predmetnim nekretninama u razdoblju od lipnja 1994. do skidanja te rampe u sudskom postupku je bio što se predmetno zemljište nije moglo koristiti kao cesta dostupna većom broju korisnika u gradu jer su samo vozila za potrebe tužitelja koja su mogla biti parkirana na parkiralištu tužitelja uz zgradu tužitelja tu cestu mogla koristiti kao pristupni put, tj. pristupnu cestu do parkirališta za vozila za potrebe tužitelja, a sva ostala vozila drugih korisnika su se na toj površini mogla biti samo parkirana, dakle to zemljište se faktički za veći broj korisnika moglo koristiti u vrijeme dok je rampa tužitelja bila postavljena samo kao parkiralište, a ne i kao cesta.

26. Dakle, u vrijeme stupanja na snagu Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, dalje: ZC) u 2011. jer je tada još bila postavljena rampa tužitelja predmetno zemljište je bilo korišteno za veći broj korisnika kao parkiralište, a ne kao pristupna cesta. To nije bilo odlučno za pitanje utvrđenja stjecanja prava vlasništva tuženika na toj nekretnini po ZC-u jer su se po tom Zakonu i parkirališta uz ceste u gradu smatrala nerazvrstanim cestama, a predmetni prostor - asfaltirana cesta je prema stanju planova priloženih u ispravnim zemljišnoknjižnim postupcima smješten uz cestu u gradu Slavonskom Brodu na Trgu pobjede.

27. Članak 100. relevantnog ZC-a definira dijelove nerazvrstane ceste i isti glasi, u dijelu bitnom za ovaj postupak:

„Nerazvrstanu cestu čine: cestovna građevina (donji stroj, kolnička konstrukcija, sustav za odvodnju atmosferskih voda s nerazvrstane ceste, drenaže, most, vijadukt, podvožnjak, nadvožnjak, propust, tunel, galerija, potporni i obložni zid, pothodnik, nathodnik i slično), nogostup, biciklističke staze te sve prometne i druge površine na pripadajućem zemljištu (zelene površine, ugibališta, parkirališta, okretišta, stajališta javnog prijevoza i slično)“.

28. Obzirom na okolnosti konkretnog slučaja iako je gradnja ceste bila 1994. zastara zahtjeva u roku od 5 godina od izgradnje ceste predstavljala bi povredu čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer su okolnosti slučaja takve:

- da je utvrđeno kako je u godini izgradnje ceste 1994. tuženik - jedinica lokalne uprave nije postao vlasnikom predmetnih nekretnina i da je u toj godini tuženik dao suglasnost tužitelju da postavi rampu na predmetnom zemljištu prema zemljištu na kojem se nalazi zgrada tužitelja s parkiralištem tužitelja, uslijed te činjenice bilo je onemogućeno to zemljište koristiti kao cestu koja bi povezivala dvije ulice u jedinici lokalne uprave – tuženiku je bilo onemogućeno koristiti tu cestu kao pristupni put za više korisnika drugom parkirališnom prostoru, pa je prostor korišten isključivo kao pristupni prostor parkiralištu tužitelja za potrebe tužitelja i kao parkiralište za vozila drugih korisnika.

29. U trenutku stupanja na snagu ZC-a predmetno zemljište se nije koristilo kao javna cesta u smislu da je bilo pristupna cesta za parkiralište većem broju korisnika, nego samo za vozila djelatnika tužitelja jer je tužitelj stavio rampu na to zemljište, nije utvrđeno da se tako nije koristilo prije 1. siječnja 1997., jer već iste godine 1994. kada je cesta izgrađena, tuženik dozvoljava tužitelju postavljanje rampe.

30. Iz provedenih dokaza ne proizlazi točan datum u 1994. godini kada je cesta izgrađena, stranke čine nespornim samo godinu izgradnje ceste, ne i točno vrijeme.

31. Članak 131. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, objavljen 20. srpnja 2011., stupio na snagu 8 dana od objave, tj. 28. srpnja 2011):

„Ceste koje se na dan stupanja na snagu ovoga Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga Zakona, postaju nerazvrstane ceste.“

32. Kako se nerazvrstanim cestama smatraju i parkirališta predmetna nekretnina je stupanjem na snagu Zakona o cestama u 2011., 28. srpnja 2011. postala javno dobro u vlasništvu tuženika neovisno od toga što je tek kasnije u 2013. nakon provedenog ispravnog postupka upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo tuženika i što je tek kasnije u postupku privremene mjere uklonjena rampa tužitelja.

33. Stoga uklanjanje rampe tužitelja nije bilo od značenja za gubitak prava vlasništva tužitelja niti za početak tijeka roka za tužbu za naknadu, ali je bilo od značenja za gubitak specifičnog posjeda tužitelja koji je tužitelj vršio na način da su samo vozila tužitelja taj prostor koristila kao pristupnu cestu.

34. Tužitelj je tužbu u ovom predmetu podnio 18. siječnja 2017.

35. Gradonačelnik tuženika donio je zaključak 20. listopada 2014. kojim je stavljen izvan snage zaključak od 6. lipnja 1994. kojim zaključkom se tužitelju dozvoljava stavljanje rampe na tom zemljištu, dakle tada se mijenja namjena tog zemljišta i to zemljište postaje osim parkirališta još i pristupna cesta za veći broj korisnika za drugo parkiralište u gradu smješteno uz zgradu tužitelja jer više nema rampe tužitelja

36. Na tuženiku je teret dokazivanja stjecanja prava vlasništva u pogledu osnove i vremena.

37. Tuženik se poziva da je predmetne nekretnine stekao po Zakonu o cestama.

38. Tuženik se ne poziva na činjenice iz kojih bi proizlazilo da je tuženik predmetne nekretnine stekao građenjem na tuđem zemljištu, niti jedna od stranka ne navodi tko je cestu gradio, tuženik ne dostavlja projekt ceste, dozvolu za gradnju ili kakav dokument iz kojeg bi proizlazilo tko je investitor ceste.

39. Tuženik se poziva na dokumentaciju priloženu u relevantnom parničnom postupku i u dva zemljišnoknjižna ispravna postupka te predlaže uvid u tu dokumentaciju.

40. Uvidom u te predmete, sud je utvrdio postojanje samo jednog dokumenta koji izričito bilježi na planu cestu u 1996. i to je skica premjeravanja broj 1932 klasa 935-11/96 Uprave za katastar (preslika priložena spisu na str. 422 fizičkog spisa).

41. Stranke su međutim u daljnjem tijeku postupka učinile nespornim da je cesta sagrađena 1994. Sud ne može zaključiti da je tuženik postao vlasnik izgradnjom predmetne ceste u 1994. kada je nesporno između stranaka ceste izgrađena, nego tek temeljem Zakona o cestama koji je stupio na snagu u 2011. godini.

42. Ovdje se radi o stjecanju vlasništva po Zakonu pa vrijeme kad je tuženik upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama nije odlučno. Europski sud za ljudska prava u predmetu Guiso-Gallisay protiv Italije(no. 58858/00) – Grand Chamber Judgment 22/12/2009. razvio je stajalište prema kojemu u situacijama faktičnog oduzimanja zemljišta bez formalne odluke o izvlaštenju, pravomoćna sudska odluka kojom se isključuje povrat imovine predstavlja odlučujući trenutak za otklanjanje pravne nesigurnosti, te se uzima kao relevantan trenutak za primjenu instituta konstruktivnog izvlaštenja i prava na određivanje naknade prema čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije. (Originalni tekst odluke nalazi se na službenom HUDOC portalu ESLJP-a pod brojem 58858/00).

43. Iz citiranog tumačenja proizlazi: dok god postoji realna mogućnost povrata vlasništva, vlasnik nije dužan tražiti naknadu.

44. Ovo zato jer: pravo na naknadu pretpostavlja da je došlo do činjenice definitivnog gubitka imovine, a dok sud razmatra mogućnost ponovnog upisa tužitelja kao vlasnika, ishod je neizvjestan.

45. Prema ESLJP-u, nastupa „konačni gubitak“ prava tražiti zemljište u vlasništvo prema tumačenju iz Guiso-Gallisay:

- tek pravomoćnom sudskom odlukom kojom je-potvrđeno da je povrat zemljišta isključen, jer raniji vlasnici tada prvi put objektivno znaju:

- da imovina više nije njihova,

- da im je jedini pravni put ostvarivanja prava tražiti naknadu.

46. Dakle pravomoćnost takve presude je trenutak:

- prestanka pravne nesigurnosti;

- dospijeća tražbine za naknadu.

47. Tužitelj je vodio postupak pred sudom u kojem se može ostvariti restitucija budući da je tražio brisanje upisa prava vlasništva tuženika, zastara naknade ne može početi teći dok je taj postupak trajao.

48. Stoga prema tumačenju ESLJP-u nije važan naziv sudskog postupka koji je vođen, nego njegov učinak. Jer je predmetni sudski postupak mogao rezultirati obzirom na vrstu postupka time da tužitelj bude ponovo upisan kao vlasnik, tada je bilo preuranjeno za tužitelja tražiti naknadu do pravomoćnog okončanja tog postupka.

49. Dakle, iz činjenica utvrđenih u ovom postupku proizlazi:

- tužitelj je prvo vodio spor koji je mogao rezultirati da tužitelj ponovo bude upisan kao vlasnik;

- taj spor je izgubio;

- time je konačno isključena mogućnost da tužitelj bude upisan kao vlasnik;

- tužitelj tek od pravomoćnosti odluke u tom predmetu objektivno zna:

- da je zemljište trajno izgubljeno,

- da je jedini pravni put ostvarivanja prava tužitelja tražiti naknadu.

50. Ovo zato što prema tumačenju relevantnog članka Konvencije od ESLJP- a: zastara za naknadu ne može početi prije tog trenutka.

51. Prema tumačenju relevantnog članka Konvencije od ESLJP-a tužitelj nije bio dužan tražiti naknadu dok je postojala realna mogućnost povrata vlasništva, a postojala je dok god nije pravomoćno završen sudski spor.

52. Dakle, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, u situacijama faktičnog oduzimanja imovine bez formalnog izvlaštenja, tijek zastare zahtjeva za naknadu ne može započeti dok god postoji realna mogućnost restitucije, a počinje tek pravomoćnom sudskom odlukom kojom je povrat vlasništva konačno isključen.

53. U kontekstu navedenog tumačenja ESLJP-a u vezi s tumačenjem iz predmeta F i [adresa] protiv Italije, iako se radi o stjecanju prava vlasništva tuženika po Zakonu, jer se radi o stjecanju prava vlasništva tuženika bez donošenje odluke o izvlaštenju, za početak tijeka zastarnog roka, zbog specifičnosti slučaja, nije odlučan trenutak izgradnje ceste, nije odlučno kad je tuženik postao vlasnik, nije odlučno ni kada je tužitelj izgubio posjed, odlučno je što je tužitelj vodio sudski postupak radi ispravka upisa tuženika u zemljišnim knjigama kao vlasnika i radi utvrđenja da tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva.

54. Ovo zato što je za početak tijeka zastarnog roka za isplatu naknade za zemljište koje je bilo u vlasništvu tužitelja, a nije donesena odluka o izvlaštenju je odlučno po tumačenju ESLJP-a kada je završen sudski spor koji je mogao rezultirati zbog vrste spora činjenicom ponovnog upisa tužitelja kao vlasnika jer je sud u tom predmetu donio odluku kojom otklanja pravnu nesigurnost, jer se tek tada može smatrati da je pravilo o konstruktivnom izvlaštenju doista bilo primijenjeno i da je odobren prijenos zemljišta u javno vlasništvo.

55. Zbog postavljanja rampe tužitelja na predmetnoj nekretnini u istoj godini kada je cesta izgrađena 1994. nije došlo do faktičkog oduzimanja posjeda predmetne nekretnine tužitelju jer tužitelj tu nekretninu upravo zbog postavljanja rampe tužitelja koristi kao pristupnu cestu za potrebe vozila svojih djelatnika, dok za druge korisnike to nije pristupna cesta.

56. U godini izgradnje ceste 1994. nije došlo niti do promjene vlasništva na toj nekretnini jer je tuženik tu nekretninu stekao tek 28. srpnja 2011. po Zakonu o cestama. Unatoč izgradnji ceste, u 2004. vlasnik predmetne nekretnine je bio pravni prednik tužitelja SPO i ta nekretnina je upisom tužitelja u zemljišne knjige temeljem valjanog ugovora o kupoprodaji postala vlasništvo tužitelja. Nije bilo zapreke za upis prava vlasništva u korist tužitelja jer je nekretnina bila u pravnom prometu u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora između SPO i tužitelja 2004. što je tada već bila sagrađena cesta, nije odlučno kad nije dokazano da bi izgradnjom ceste tuženik postao vlasnik.

57. Tužitelj je za promjenu namjene predmetne nekretnine saznao iz opravdanih razloga nakon proteka 5 godina od izgradnje ceste i nakon proteka 5 godina od kada je tuženik postao vlasnikom jer je za to saznao tek pravomoćnošću presude Općinskog suda u Slavonkom Brodu iz predmeta poslovni broj: P-919/14 donošenjem drugostupanjske presude 22. rujna 2016.

58. Dakle, neovisno od trenutka završetka izgradnje ceste u 1994. neovisno što do prelaska vlasništva na tuženika dolazi vremenski prema utvrđenju iz navedenih činjenica u ovom postupku danom stupanja na snagu Zakona o cestama u 2011., što sud zaključuje da je tuženik tada postao vlasnik, a tužitelj izgubio vlasništvo predmetnog zemljišta, u situaciji kad je vođen sudski spor koji je otklonio pravnu nesigurnost oko mogućnosti tužitelja da se upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama, tek pravomoćnošću presude u tom sporu dolazi objektivno do početka tijeka zastarnog roka za tužitelja.

59. U okolnostima konkretnog slučaja zbog vođenja sudskog spora, što je dodatno relevantna činjenica prema tumačenju Konvencije koja je iznad Zakona od strane ESLJP, za početak tijeka zastarnog roka, relevantna je pravomoćnost presude u predmetu, a ne trenutak stvarnog stjecanja prava vlasništva tuženika niti vrijeme izgradnje ceste.

60. Tužitelj se pogrešno poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima o prekidu zastarijevanja za vrijeme vođenja sudskog spora koje u ovom slučaju ne dolaze do primjene jer tužitelj nije prije pokretanja ovog spora vodio postupak radi isplate ili osiguranja isplate naknade za oduzeto zemljište nego drugu vrstu sudskog postupka, podnio je brisovnu tužbu.

61. Kako je objašnjeno, dolazi do primjene relevantna Konvencija koje je iznad Zakona prema kojoj do dospijeća zahtjeva na naknadu dolazi tek pravomoćnošću odluke u premetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-919/14. Danom pravomoćnosti drugostupanjska presuda još nije bila dostavljena tužitelja, nego mu je bila dostavljena prema stanju tog spisa tek 1. listopada 2026. (preslika dostavnica str. 205 fizičkog spisa), ali je tužitelj uvidom u eSpis ranije mogao utvrditi da je presuda postala pravomoćna, pa je relevantan datum za početak tijeka zastarnog roka datum pravomoćnosti te odluke.

62. Dakle, vrijeme izgradnje ceste i završetak radova bi bile relevantne činjenice za početak tijeka zastarnog roka za naknadu bivšeg vlasnika, da je činjenično stanje različito u odnosu na činjenično stanje u ovom predmetu.

63. Od pravomoćnosti presude u predmetu Općinskog suda u Slavonkom Brodu iz predmeta poslovni broj: P-919/14 donošenjem drugostupanjske presude 22. rujna 2016. do podnošenja tužbe u ovom predmetu 18. siječnja 2017. nije prošlo više od 5 godina.

64. Stoga tužitelj nije bio u zastari kad je podnio tužbu u ovom predmetu za naknadu za predmetnu nekretninu primjenom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) u vezi s predmetnim Konvencije.

65. Ovaj sud, nakon dodatnog utvrđenja činjeničnog stanja u odnosu na vrijeme izgradnje ceste na predmetnoj nekretnini, uzevši u obzir relevantnu Konvenciju koja je iznad zakona, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske usvojeno na sjednici od 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 koji je na tragu navedenih tumačenja ELJSP predmetne Konvencije, priklanja se obrazloženju iz drugostupanjske odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7624/2018-2 od 16. veljače 2021. u pogledu početka tijeka zastarnog roka jer smatra da zastara zahtjeva za isplatu naknade nije nastupila istekom pet godina od izgradnje ceste u 1994., nije nastupila niti istekom roka od pet godina od stjecanja prava vlasništva tuženika zbog specifičnih opisanih okolnosti konkretnog slučaja, nije nastupileniti istekom 5 godina od gubitka posjeda tužitelja, nego je zastara počela teći prvog idućeg dana po datumu pravomoćnosti sudske odluke koju je tužitelj vodio protiv tuženika u predmetu radi brisovne tužbe.

66. Postoji i jedinstvena i dosljedna praksa revizijskog suda Republike Hrvatske prema kojoj pravo vlasnika glede naknade za oduzetu nekretninu ne može zastarjeti sve dok on može zahtijevati njezin povrat, a kad on više ne može zahtijevati povrat nekretnine, tada dospijeva njegov zahtjev za isplatu naknade za zemljište oduzeto bez postupka izvlaštenja i zastarijeva u općem zastarnom roku (tako npr. Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-763/2022 od 12. srpnja 2023. i dr.).

67. Tužitelj stoga ima pravo u ovom postupku tražiti da se tuženika obveže na isplatu naknade tužitelju u iznosu visine naknade koja visina proizlazi iz ispravka nalaza i mišljenja vještaka Ante Budimira sačinjenog u pisanom obliku i predanom na sud dana 22. ožujka 2018.

68. Sud kao logične usvaja izjašnjenja vještaka jer je vještak ispravno odredio poredbene nekretnine koristeći aplikaciju e-Nekretnine te je po dostupnim podacima utvrdio tržišnu cijenu nekretnina prema tržišnoj cijeni nekretnina po lokaciji najbližim predmetnim nekretninama.

69. Vještak se služio odredivim parametrima za utvrđivanje vrijednosti nekretnina. Nekretnine na koje se poziva tuženik su izvan zone u kojoj se nalaze predmetne nekretnine.

70. Sud je stoga odlučio u visini dosuđenog iznosa za naknadne za oduzete nekretnine prema tržišnoj vrijednosti utvrđenoj vještačkim nalazom.

71. Tužitelj nije mijenjao tužbeni zahtjev u ponovljenom postupku, traži isplatu u visini prema vještačkom nalazu što je tada iznosilo 120.274,19 kuna sa zateznim kamatama od 22. siječnja 2014, a nakon konverzije iznosi koliko je presuđeno prema relevantnom tečaju konverzije od 7, 5345 za odnos kune prema euru.

72. U ovom postupku već je bila donesena pravomoćna odluka nakon koje je vođen revizijski postupak. Stranke nisu u postupku navele da li je naknada po pravomoćnoj presudi isplaćena, da li je isplaćena pa vraćena tuženiku. Na tuženiku je teret dokazivanja navedene činjenice.

73. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev po čl. 33. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14).

74. Visina zatezne kamate od dospjelosti zahtjeva za naknadu prvog idućeg dana od pravomoćnosti presude u predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-919/2014, tj. od donošenja drugostupanjske odluke do isplate dosuđena je po čl. 129. ZOO-a stavak 1. i 2. u visini opće kamatne stope jer je predmet zahtjeva naknada za oduzeto zemljište, a ne zahtjev s osnova trgovačkog ugovora.

75. Kamata na dosuđeni iznos počinje teći od prvog idućeg dana po dospijeću tražbine, dakle od 23. rujna 2016. pa je zahtjev tužitelja za isplatom kamata odbijen za razdoblje od 22. siječnja 2014. do 23. rujna 2016.

76. Zbog djelomičnog odbijanja zahtjeva u odnosu na kamate, tuženik je uspio u sporu samo u neznatnom dijelu, zbog čega tuženiku nisu nastali posebni troškovi, što nije relevantno za procjenu uspjeha u sporu .

77. Tuženiku je priznat trošak zbog povučenog dijela zahtjeva po čl. 156. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) .

78. Podneskom od 9. ožujka 2018. tužitelj je povukao tužbeni zahtjev za iznos od 15.420,29 kuna, a ostao je kod zahtjeva za iznos od tada 129.573,71 kuna, što je presuđeni dio u eurima.

79. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju zahtjeva, ali je tražio trošak zbog djelomičnog povlačenja zahtjeva.

80. Tuženiku je priznat po čl. 158 stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbama Tarifa o nagradi i naknadi troškova odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: OTH):

- trošak pristupa na sljedeća ročišta po punomoćniku prema V.P.S.-u povučenog dijela zahtjeva što je 2.047,4 eura, pa je tuženiku priznat trošak pristupa na ročište dana 14. ožujka 2018. u iznosu od 200,00 eura kao i za ročište dana 7. lipnja 2018. jer je na tim ročištima raspravljano o glavnoj stvari i provedeni su dokazi, a sve po

Tbr 9. t. 1. OTH-a;

- priznat je trošak pristupa na ročište održano dana 27. rujna 2018., na kojem ročištu je raspravljano samo o procesnim pitanjima, zaključenju glavne rasprave nakon što je rasprava bila preootvorena, a na tom ročištu nije raspravljano o glavnim pitanjima niti su izvođeni dokazi, pa je priznata naknada za trošak pristupa punomoćnika tuženika u Tbr. 9. t. 2. OTH-a u iznosu od 100,00 eura;

- tuženiku je priznat trošak pristupa na pripremno ročište koje je održano prije djelomičnog povlačenja zahtjeva pripremnog ročišta koje je održano 9. svibnja 2017. po Tbr. 9. t. 1. OTH-a u iznosu od 200,00 eura;

- tuženiku je priznat i trošak sastava odgovora na tužbu prema V.P.S.-u povučenog dijela zahtjeva po Tbr. 7. t. 2. OTH-a u iznosu od 200,00 eura;

- ukupno je tuženiku priznato 900,00 eura na ime naknade troškova postupka;

- na navedene radnje koje su priznate tuženiku priznat je i trošak PDV-a po Tbr. 42 OTH-a;

- ukupno je tuženiku priznat iznos od 1.125,00 eura.

81. Tuženik s osnova troškova revizijskog postupka traži: za sastav prijedloga za dopuštenje revizije iznos od 750,00 eura, za reviziju iznos od 750,00 eura, te za sudsku pristojbu na reviziju u iznosu od 239,00 eura, prema V.P.S.-u od 16.893,00 eura.

82. Iako je tuženik uspio u revizijskom postupku, jer nije uspio u postupku, sud istom ne može priznati trošak revizijskog postupka. Za ostale radnje zastupanja sud tuženiku također nije priznao naknadu po čl. 154. stavak 1. ZPP-a jer su iste uslijedile nakon djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva, a konačno usvojeni iznos tužbenog zahtjeva jednak je u pogledu glavnice s konačnim postavljenim tužbenim zahtjevom.

83. Ukupno tuženik postavlja zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 8.571,25 eura. Zahtjev je usvojen za iznos od 1.125,00 eura pa je tuženik odbijen sa zahtjevom u iznosu od 7.446,30 eura.

84. Sud je tužitelju dosudio trošak pristojbe na tužbu po čl. 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. stavak 1. ZPP-a u punom iznosu plaćene pristojbe jer je to bilo nužno za postupak u iznosu 238,90 eura, ranije 1.800 kuna, te na presudu u iznosu od 206,10 eura po čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je to trošak nužan za postupak pa je ukupno 445,00 eura, a tužitelj je zatražio na ročištu dana 7. lipnja 2018. ukupno na ime troška pristojbi iznos od 477,80 eura pa je odbijen sa zahtjevom u tom dijelu za iznos od 32,80 eura.

85. Tužitelju nije dosuđen trošak predujma za provedeno vještačenje jer taj trošak nije po čl.164. st. 1. ZPP-a određeno zatražio.

86. Izvršen je prijeboj međusobnih tražbina tužitelja i tuženika s osnova dosuđenih troškova, nakon prijeboja proizlazi da tuženiku treba dosuditi na ime troškova postupka iznos od 680,00 eura koliko je presuđeno.

87. Tuženiku nisu priznate kamate na dosuđeni parnični trošak jer ih po čl. 151. st. 3. ZPP-a nije određeno zatražio.

88. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Slavonskom Brodu 19. prosinca 2025.

Sutkinja:

Daniela Martini Maoduš

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave odluke. Žalba se predaje putem ovog suda za Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu. Rok za žalbu teče od objave ove presude na e oglasnoj stranici suda koji datum odgovara datumu ročišta za objavu presude.

DNA:

- Tužitelju, po punomoćniku, e-Oglasna ploča

- Tuženiku, po punomoćniku, e-Oglasna ploča