Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-376/2019-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari 1. tužitelja VI, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice VIZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužiteljice ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], svi zastupani po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 11. studenog 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 19. prosinca 2025., objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su dijelovi odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 3207573536, koji je sklopljen 4. listopada 2006. i solemniziran dana 5. listopada 2006. po javnom bilježniku Bojani Štimac iz Varaždina, broj OV-12105/06., između 1.tužitelja VI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te 2. tužitelja VIZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 3 . tužitelja ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao jamaca, i tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 9296322347 kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj Narodne banke Hrvatske za švicarski franak važeći na dan plaćanja anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 9296322347 da 1 .tužitelju VI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.399,55 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. pa do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
- na iznos od 1,85 EUR sa kamatom 6.4.2012. do plaćanja;
- na iznos od 60,95 EUR sa kamatom 6.5.2012. do plaćanja;
- na iznos od 62,47 EUR sa kamatom 6.6.2012. do plaćanja;
- na iznos od 60,91 EUR sa kamatom 6.7.2012. do plaćanja;
- na iznos od 61,51 EUR sa kamatom 6.8.2012. do plaćanja;
- na iznos od 59,96 EUR sa kamatom 6.9.2012. do plaćanja;
- na iznos od 57,79 EUR sa kamatom 6.10.2012. do plaćanja;
- na iznos od 60,90 EUR sa kamatom 6.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 60,11 EUR sa kamatom 6.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 61,18 EUR sa kamatom 6.1.2013. do plaćanja;
- na iznos od 57,63 EUR sa kamatom 6.2.2013. do plaćanja;
- na iznos od 59,08 EUR sa kamatom 6.3.2013. do plaćanja;
- na iznos od 61,26 EUR sa kamatom 6.4.2013. do plaćanja;
- na iznos od 59,30 EUR sa kamatom 6.5.2013. do plaćanja;
- na iznos od 55,61 EUR sa kamatom 6.6.2013. do plaćanja;
- na iznos od 54,42 EUR sa kamatom 6.7.2013. do plaćanja;
- na iznos od 54,76 EUR sa kamatom 6.8.2013. do plaćanja;
- na iznos od 57,29 EUR sa kamatom 6.9.2013. do plaćanja;
- na iznos od 59,97 EUR sa kamatom 6.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 58,84 EUR sa kamatom 6.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 59,90 EUR sa kamatom 6.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 59,59 EUR sa kamatom 6.1.2014. do plaćanja;
- na iznos od 55,41, EUR sa kamatom 6.2.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,26 EUR sa kamatom 6.3.2014. do plaćanja;
- na iznos od 55,02 EUR sa kamatom 6.4.2014. do plaćanja;
- na iznos od 54,68 EUR sa kamatom 6.5.2014. do plaćanja;
- na iznos od 53,46 EUR sa kamatom 6.6.2014. do plaćanja;
- na iznos od 54,58 EUR sa kamatom 6.7.2014. do plaćanja;
- na iznos od 55,84 EUR sa kamatom 6.8.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,99 EUR sa kamatom 6.9.2014. do plaćanja;
- na iznos od 57,35 EUR sa kamatom 6.10.2014. do plaćanja;
- na iznos od 58,58 EUR sa kamatom 6.11.2014. do plaćanja;
- na iznos od 59,25 EUR sa kamatom 6.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 59,06 EUR sa kamatom 6.1.2015. do plaćanja;
- na iznos od 59,73 EUR sa kamatom 6.2.2015. do plaćanja;
- na iznos od 59,73 EUR sa kamatom 6.3.2015. do plaćanja;
- na iznos od 59,73 EUR sa kamatom 6.4.2015. do plaćanja;
- na iznos od 59.73 EUR sa kamatom 6.5.2015. do plaćanja;
- na iznos od 59,73 EUR sa kamatom 6.6.2015. do plaćanja;
- na iznos od 59,73 EUR sa kamatom 6.7.2015. do plaćanja;
- na iznos od 59,73 EUR sa kamatom 6.8.2015. do plaćanja;
- na iznos od 59,73 EUR sa kamatom 6.9.2015. do plaćanja;
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 2.735,92 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev 1. tužitelja VI za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 3 centa koja teče od 6.4.2012.
Obrazloženje
1. Tužitelji su 16. svibnja 2019. podnijeli ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 18.079,43 kn protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb. U tužbi su naveli da je su s tuženikom 4. listopada 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207573536, koji je 5. listopada 2006. solemniziran kod javne bilježnice Bojane Štimac iz Varaždina pod brojem OV-12120/06. Predmetnim Ugovorom tuženik je 1. tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 23.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Nadalje su naveli da Ugovor u čl.2. regulira redovnu kamatnu stopu na način da sadrži odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. U skladu s tim tuženik je u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, od početne stope 4,50% godišnje, o čemu je 1. tužitelja obavještavao dopisima, povećavajući istovremeno iznos mjesečnog anuiteta koji je 1.tužitelj otplaćivao. Postupajući na taj način tuženik je jednostrano i protivno načelu savjesnosti i poštenja utvrđenima u čl.4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznos mjesečnog anuiteta koji je plaćao 1. tužitelj, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naveli su da se osporavanje tuženikovog prava na samovoljno mijenjan je kamatne stope, temelji između ostalog i na presudi Europskog suda pravde br. C-26/13 od 30. travnja 2014. Pozvali su se i na odluku Vrhovnog suda Revt-249/14-2 od 9.4.2015. i Rev-1172/2018 od 19.3.2019. Nadalje su naveli da dio odredbe čl.2. Ugovora kojom se kamatna stopa određuje kao "promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d." temeljem čl.81. Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZZP/03), predstavlja nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve temeljem čl.87. ZZP/03, te čl.296., 322. i 323. ZOO-a ništetne i ne proizvode pravne učinke, odnosno smatraju se kao da nisu ni ugovorene. U članku 7. Ugovora sadržane su odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže za valutu švicarski franak (CHF). Temeljem čl. 7. Ugovora 1. tužitelj je bio u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema uručenom otplatnom planu. Tvrde da ih tijekom pregovora oko sklapanja Ugovora, kao i prilikom njegova sklapanja, tuženik nije obavijestio o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke. Naveli su da ih tako osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak, razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je domicilna valuta tužitelja ili tuženika, već naprotiv, kako tužitelje tako i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora poticao je na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o "sigurnoj" valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za njegova korisnika. Tvrde da je takvim postupanjem tuženik rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužitelje, posebice 1. tužitelja koji je anuitete, dakle glavnicu i kamate zajedno otplaćivao u hrvatskim kunama, čime je za 1. tužitelja učinio neizvjesnom njegovu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tvrde da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio u neizmjerno povoljn ijem položaju u odnosu na tužitelje kao potrošače, što je u konkretnom slučaju iskoristio na štetu tužitelja, propuštajući pružiti im potrebne informacije za donošenje informirane odluke te da se i kod odredaba čl.7. Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka, o čemu također tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljima niti im je pružao dostatne podatke, radi o nepoštenih ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Pozivaju se na pravna utvrđenja temeljem odredbe čl.502.c. Zakona o parničnom postupku. Naveli su da je posljedica nepoštenih ugovornih odredaba znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naveli su da su 29.12.2015. na poziv tuženika, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju , stranke sklopile Dodatak predmetnog ugovora o kreditu, tzv. konverziju kredita u EUR, kojom je na dan 30.9.2015. ustanovljena i priznata preplata po istom kreditu od 17.024,24 kn. Tvrde da ako se iz preplate od 17.024,24 kn utvrđene u izračunu konverzije tuženika na dan 30.9.2015. namire više uplaćeni iznosi od strane 1. tužitelja u razdoblju od 5.2.2009. pa do 5.4.2012. i obračuna kamata na te iznose koja iznosi 6.104,73 kn, tada ukupno preplaćeni iznos do 30.9.2015. kada je obavljena konverzija iznosi 18.079,43 kn. Tvrde da budući da je preplaćeni iznos od 18.079,43 kn tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, dužan je kao nepošten stjecatelj temeljem čl.1111. i 1115. ZOO-a vratiti 1. tužitelju cjelokupan iznos uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa. Predložili su da se utvrdi ništetnost dijelova odredbe čl.2. i 7. Ugovora o kreditu i naloži tuženiku isplatu iznosa od 18.079,43 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine donosno izračuna navedene preplate, kao i razloge kojima su tužitelji obrazložili svoju tužbu. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su dospjeli prije 16. svibnja 2014. Naveo je da je tužba neuredna i poziva se na pravilo o teretu dokaza i predložio je odbiti prijedlog za dostavu dokumentacije, jer se radi o dokumentaciji s kojom bi tužitelj trebao raspolagati, a koja je djelomično, sukladno izričitim zakonskim odredbama, javno dostupna na internetu. Predložio je da tužitelji odrede vrijednost predmeta spora u odnosu na prvopostavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev. Nadalje je istaknuo da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje ZID ZPK/15), obzirom da su tužitelji i tuženik sklopili 29. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz CHF u kredit u EUR te da tužitelji pogrešno tumače pravne učinke konverzije, a što je od odlučne važnosti za spor te da se konverzijom previđenom ZID ZPK/15 postiže: promjena valute kredita iz CHF u EUR ; promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovora, te i u buduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR; utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR; te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenje manje uplaćenog iznosa. Naveo je da isto proizlazi iz pravila konverzije previđenih člankom 19.c. ZID ZPK/15 te da su svi iznosi koje su tužitelji platili po CHF kreditu, uključujući i iznose koje 1. tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni su u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita. Ukazao je na izračun konverzije te da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja. Naveo je da je pravilnost izračuna konverzije 1. tužitelj je potvrdio potpisom samog Dodatka, te da ako bi navedeno bilo sporno, predložio je sudu odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova.
3. Tužitelji su konačno precizirali tužbeni zahtjev podneskom dostavljenim od 13. lipnja 2025. (stranice 245-251 spisa), s obzirom na promjenu valute u Republici Hrvatskoj i na promjenu propisa glede visine zakonske zatezne kamate. Naveli su da tužbeni zahtjev stavljaju u valutu EUR, pri čemu ne mijenjaju ni u kom drugom pogledu tužbeni zahtjev osim usklađivanja sa valutom EUR i navođenja novog opisa zakonske zatezne kamate koja se u međuvremenu također promijenila.
4. Tuženik je tijekom postupka pozivao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i na sudsku praksu iz koje proizlazi neosnovanost tužbenih zahtjeva za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita, tvrdio je da je 1.tužitelj prihvatio konverziju i da je sklapanjem dodatka o konverziji nastala nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim sustavom Republike Hrvatske, te da tužitelji nemaju pravni interes za vođenje ovog postupka. Osporio je aktivnu legitimaciju 2. i 3. tužiteljima. Vezano za konverziju kredita naveo je i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Naveo je da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, odnosno provesti konverziju kredita iz CHF u EUR, te da je time stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana i to s retroaktivnim učinkom konverzije. Tužitelji su na pripremnom ročištu održanom 21. kolovoza 2019. predali za sud i protivnu stranu otplatnu listu vezanu uz ugovor o kreditu, kao i pregled uplata po kreditu i naveli da su to primili od banke nakon podnošenja tužbe, iako su zahtjev za izdavanje te dokumentacije predali ranije. Naveli su da više ne traže da se naloži tuženiku da dostavi pregled uplata tužitelja po partiji kredita, kao i otplatnu tablicu, odnosno dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor o kreditu. Naveli su da tuženik pogrešno tumači učinak konverzije te da konverzijom nije izvršena restitucija koju određuje pravo Europske unije, niti po Direktivi 93/13, niti po presudama Suda Europske unije. Naveli su da konverzija ne predstavlja restituciju koja se mora izvršiti po pravu Europske unije, ako se utvrde nepoštene ugovorne odredbe i da je konverzijom izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita sa valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u EUR. Valja napomenuti i da je predmetni postupak bio prekinut rješenjem poslovni broj P-376/2019-25 od 12. svibnja 2021. Postupak je nastavljen rješenjem poslovni broj P-376/2019-26 od 2. travnja 2025., s obzirom da je tužitelj iz predmeta Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1042/17 povukao svoju reviziju te je Sud Europske unije predmet C-474/20 skinuo s dnevnog reda.
5. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207573536 od 4.10.2006. (stranice 12-17 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR broj 01/2015 od 29.12.2015. (stranice 17-19 i 125-133 spisa), Obavijest o izračunu efekata konverzije od 30.12.2015. (stranica 20 spisa), Podatke o kamatnoj stopi (stranica 21 spisa), Dopis tuženika tužitelju VI o ispunjenju zakonske obveze iz čl.19.e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) od 12.11.2015. (stranica 22 spisa), Izračun konverzije na dan 30.9.2015. (stranice 23 -25 spisa), Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (stranica 26 spisa), Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (stranica 27 spisa), Dopis tuženika od 12.11.2015. (stranica 28 spisa), Izračun konverzije na dan 30.9.2015. (stranice 29-31 spisa), Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (stranica 32 spisa), Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (stranica 33 spisa), Prijedlog izmjene ugovora o kreditu (stranica 34 spisa), Promet po kreditu/Specifikacija uplate za razdoblje od 4.10.2006 do 30.12.2015. (stranice 43-51 spisa), dokumentaciju u kuverti na stranici 57 spisa koja se sastoji od prometa po kreditu, Efektivne kamatne stope/ Realne godišnje kamatne stopa, Izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF), odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama (stranice 67-69 spisa). Isto tako sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa, te saslušao tužitelja VI, kao stranku.
6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23), u vezi s čl. 221.a. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, osim u dijelu za isplatu zatezne kamate na iznos od 3 centa. Naime, stalna sudska vještakinja je izradila nalaz i mišljenje u kunama. U međuvremenu je sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) uveden euro kao službena valuta u Republici Hrvatskoj te su tužitelji zahtjev za isplatu i postavili u valutu euro. Međutim, prema stajalištu suda je prilikom zaokruživanja na dvije decimale pojedinačnih mjesečnih iznosa preplate koji su u nalazu i mišljenju vještaka navedeni u kunama došlo do razlike od 3 centa s obzirom na glavnicu (iznos od 18.079,43 kn koji primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn daje iznos od 2.399,55 EUR). S obzirom da prema stajalištu suda 1. tužitelj ne može potraživati zatezne kamate na veći iznos od 2.399,55 EUR, te s obzirom da pojedinačni mjesečni iznosi na koje je zatražio isplatu zakonske zatezne kamate daju iznos od 2.399,58 EUR, sud je radi eventualne ovršivosti izreke presude i razumljivosti iste odbio zahtjev tužitelja VI za isplatu zateznih kamata na iznos od 3 centa koje teku od 6.4.2012., odnosno umanjio je prvi iznos preplate na koji 1. tužitelj VI potražuje isplatu zakonske zatezne kamate za 3 centa (iznos od 1,83 EUR, na iznos od 1,85 EUR). Dakle, zbog navedenog je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.
7. Valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužitelji prema stajalištu suda imaju pravni interes za vođenje ovog postupka.
8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tuženik Zagrebačka banka d.d. i 1. tužitelj VI, kao korisnik kredita 4. listopada 2006. zaključili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207573536 kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.750,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije ni sporno da je 1. tužitelj VI na anuitete bio dužan platiti redovnu kamatnu koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% (čl.2.). Članak 7. Ugovora o kreditu sadrži odredbe o načinu otplate kredita, time da je otplata kredita bila ugovorena da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te da anuitet iznosi 245,12 CHF, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Istim člankom ugovoreno je da za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate, a o izmjenama iznosa anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. Također nije bilo sporno niti to da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR broj 01/2015 dana 29. prosinca 2015. Iz tog Dodatka proizlazi da su ugovorne strane i to Zagrebačka banka d.d., kao kreditor, VI, kao korisnik kredita i ČI i VIZ, kao jamci suglasno ustanovile da neotplaćena glavnica u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 3.417,99 CHF-a što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30.9.2015. iznosi 23.860,21 kuna, a na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima je 14 mjeseci, a utvrđena preplata na dan 30.9.2015. iznosi 17.024,04 kuna.
9. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207573536 od 4.10.2006. i imaju li tužitelji pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba navedenog Ugovora o kreditu uz okolnost da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, sporno je ima li tužitelj VI pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te je li sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj VI ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja. Sporna je i aktivna legitimacija tužiteljica ČI i VIZ. U bitnome tuženik je osporio pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare. Vezano za prigovor nedostatka aktivne legitimacije 2. i 3. tužiteljicama ČI i VIZ valja reći da iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207573536, odnosno čl.8. proizlazi da su VIZ i ČI uz korisnika kredita VI jamčile za urednu otplatu cjelokupne tražbine po tom Ugovoru i potpisom tog Ugovora su preuzele obvezu otplate kredita uz uvijete i na način kao i korisnik kredita, te da imaju pravni položaj korisnika kredita. Također, iste su kao jamci s tuženikom sklopile i Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Stoga prema stajalištu suda tuženik neosnovano osporava aktivnu legitimaciju tužiteljicama ČI i VIZ.
10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim po trebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
11. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelji i pozivaju u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužitelji nemaju pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK te da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelji ostvarili pravnu zaštitu koju traže u ovom postupku.
12. Iz iskaza tužitelja VI proizlazi da je prvo supruga digla kredit jer su gradili kuću, a onda je 2006. on uzeo kredit u Zagrebačkoj banci za završetak kuće. O tome je razgovarao s g. ČI koji je bio voditelj Poslovnice u [adresa]. Bio je klijent Zagrebačke banke i g. ČI mu je rekao da je najbolje da uzme kredit u švicarcima, odnosno to mu je sugerirao. Iskazao je da je došao u banku zainteresiran za kredit u EUR, no kako mu je u banci sugeriran kredit u CHF, a i puno ljudi ga je uzelo i u to vrijeme je imao povjerenje u bankarsku instituciju je uzeo kredit koji mu je bio sugeriran. Ugovorena kamatna stopa je bila 4,50% i tom visinom kamatne stope je baratano kod izračuna kredita. Očekivao je eventualnu promjenu u promilima, a ne da bi bila tako velika razlika, odnosno da je moguć porast kamatne stope za značajniji postotak. Nitko mu nije objašnjavao da je tada tečaj CHF bio na povijesno najnižoj razini, niti mu je netko objašnjavao, odnosno tumačio da može značajno rasti, niti mu je to bilo tumačeno kod javnog bilježnika. Tamo je išao samo potpisati ugovor o kreditu i to je to. Pojasnio je da razumije što znači valutna klauzula, ali s nikim od strane tuženika nije razgovarao o rizicima i mogućem kretanju tečaja. Prijedlog za sklapanje kredita s valutnom klauzulom u CHF došao je isključivo od strane banke uz pojašnjenje da je tečaj povoljan i povoljna kamata, te više od toga nije raspravljalo s bankarima.
On je u cijelosti vraćao kredit.
13. Analizirajući iskaz tužitelja VI valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207573536 predstavlja tipski ugovor te da tužitelj VI nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja VI prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik tužitelja VI nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz valutu CHF kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužitelja VI sud je zaključio da je tužitelj VI sklopio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), te da tuženik neosnovano tužiteljima osporava status potrošača.
14. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljima pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su im te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelji nisu imali utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl.2. i 7. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelje su jedina kamatna stopa s kojom su bili upoznati te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50% godišnje, slijedom čega je tuženik, stekao bez osnove iznose koje je tužitelj VI platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,50% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207573536 sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim.
15. U vrijeme podnošenja ove tužbe 16. svibnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
16. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
17. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
18. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
19. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom ( 17.024,04 HRK). Dodatak Ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci je Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 V protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
20. Točno je da je tužitelj VI kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj i ne osporavaju da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatku Ugovora o kreditu rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju VI vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih anuiteta kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije propisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
21. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa i naložio vještakinji da se očituje o visini preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu na način da utvrdi razliku između mjesečnih iznosa koji su stvarno isplaćivani tuženiku i iznosa anuiteta koji su trebali biti isplaćeni prema početnom otplatnom planu, uzimajući u obzir kamatnu stopu kakva je bila ugovorena od 4,50% godišnje i srednji tečaj HNB za CHF na dan isplate, odnosno korištenja kredita.
22. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je u izradi nalaza koristila dokumentaciju priloženu u spisu. Navela je da je 4.10.2006. zaključen ugovor o kreditu između Zagrebačke banke d.d. i ĐI iz [adresa], kao korisnika kredita, na iznos od 23.750,00, uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje. Rok otplate kredita je 10 godina (120 mjeseci), a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 245,11 CHF. P romjena visine kamatne stope po kreditu iznose od 4.10.2006. do 1.10.2007. po stopi od 4,50%, od 1.10.2007. do 1.2.2008. po stopi od 5,15%, od 1.2.2008. do 1.7.2009. po stopi od 5,80%, od 1.7.2009. do 1.5.2010. po stopi od 6,30%, od 1.5.2010. do 1.11.2010. po stopi od 6,05%, od 1.11.2010. do 1.7.2011. po stopi od 5,50 %, od 1.7.2011. do 1.1.2014. po stopi od 5,25%, od 1.1.2014. do 30.9.2015. po stopi od 3,23%. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je izračun duga izvršen uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu 4,50% godišnje i preračunate su obveze po tečaju na dan korištenja kredita do 30.9.2015. Korisniku kredita isplaćen je kredit dana 10.10.2006. po tečaju 1 CHF = 4,658267 kuna, u iznosu od 110.633,84 kn . Anuitet iznosi 245,11 CHF x tečaj na dan korištenja 4,658267 = 1.141,79 kn. Navela je da je korisnik kredita u razdoblju od 1.12.2006. do 5.11.2009. uplaćivao manji iznos mjesečne obveze iskazane na opisani način (245,11 CHF x tečaj na dan korištenja 4,658267 = 1.141,79 kn) pa je za navedeno razdoblje potrebno obračunati zateznu kamatu. Nadalje iz nalaza proizlazi da ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, korisnik kredita je do 30.9.2015. više uplatio 29.998,74 kn. Nadalje iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je na dan 29.2.2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR. Prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica iznosi 2.272,53 EUR, a preplata iznosi 17.024,04 kn, koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Navela je da je u izračunu na iznose preplate za razdoblje od 5.2.2009. do iskorištenja preplate obračunala zateznu kamatu te da će se namirenje zateznih kamata i iznosa preplate zatvoriti iz utvrđene preplate iz Dodatka ugovoru o kreditu u iznosu od 17.024,04 kn. U konačnici iz nalaza i mišljenja proizlazi da ako se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.9.2015. namire više uplaćeni iznosi u razdoblju od 5.2.2009. do 5.4.2012. godine i obračunata kamata na te iznose 6.104,73. kn, preplaćeni iznos do 30.9.2015. iznose 18.079,43 kn.
23. Tužitelji nisu imali nikakve prigovore, niti primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje, a tuženik je istome prigovorio. Međutim, iz prigovora tuženika prvenstveno proizlazi da tuženik prigovara zadatku vještačenja i ističe da se ovdje radi o pravnom pitan ju. Tu valja napomenuti da je zadatak vještaku odredio sud.
24. Vještakinja Vlasta Santo-Olđa je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 11. studenoga 2025. te je izjavila da je u nalazu i mišljenju uključila i negativne i pozitivne tečajne razlike radi promjene CHF-a, s time da je na manje uplaćene iznose obračunala zatezne kamate je naplaćivala iz prvog priljeva sredstava kako to nalaže Zakona o obveznim odnosima. Uzela je u obzir i negativne razlike vezane za promjenu kamatne stope jer je takav i zadatak bio. Iskazala je da je konverzija provedena sukladno Zakonu odnosno sukladno ZID ZPK. Iznos priznate preplate u konverziji priznate od strane tuženika uključila je u izračun, dakle umanjila je preplatu s osnova promjene kamatne stope i s osnove promjene tečaja CHF. Na upit jesu li sve uplate koje je izvršio tužitelj uzete u obzir u obračunu konverzije, iskazala je da je preplata priznata u konverziji iskorištena za plaćanje budućih anuiteta kredita, a jesu li te uplate izvršene nije moguće utvrditi bez uvida u daljnju dokumentaciju, a cjelokupni postupak opisan je u točki B nalaza i mišljenja. Nadalje je pojasnila da je prvo iznosom iz preplate namirila obračunatu kamatu na preplate utvrđene na iznose radi promjene kamatnih stopa i promjene tečaja. U ovom slučaju zatezna kamata nije obračunata na preplate koje je tuženik utvrdio u postupku konverzije, već na preplate koje su obračunate kao preplate tužitelja po zahtjevu suda zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF.
25. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Valja napomenuti i da su prilikom izrade nalaza i mišljenja uzete u obzir tzv. negativne razlike i iznos preplate priznat u konverziji.
26. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207573536, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. proizlazi da da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, pa je sud zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo-Olđa, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužitelj VI do konverzije, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015. uz uračunavanje iznosa od 17.024,24 kn, koji je Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđen kao iznos preplate, te obračun zatezne kamate na preplaćene iznose uz izvršeno zatvaranje zatezne kamate na manje plaćene iznose, više platio 18.079,43 kn, odnosno 2.399,55 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn sud je obvezao tuženika isplatiti 1. tužitelju VI zatraženi iznos od 2.399,55 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose (osim na prvi zatraženi iznos na koji tužitelj VI traži isplatu zatezne kamate od 6.4.2012.- 1,83 EUR, a zatezna kamata je dosuđena na iznos od 1,85 EUR, s obzirom na ranije iznesene razloge, odnosno razlike u zbroju, do koje je došlo prilikom zaokruživanja na dvije decimale iznosa preplate u kunama u valutu EUR, primjenom fiksnog tečaja konverzije) navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a i 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je zahtjev tužitelja VI za isplatom zatezne kamate od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje i to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje je sam uvrstio u Ugovor o namjenskom kreditu, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
27. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelji pozivaju na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 16. svibnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže utvrđenje ništetnim ugovornu odredbu kojom je u spornom ugovoru o namjenskom kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Slijedom navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim.
28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP -a. Tužitelji su s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u pogledu glavne stvari uspjeli u cijelosti, odnosno tužitelj VI nije uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva za isplatu zatezne kamate. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužitelj ima nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je pritom imao u vidu i odredbu čl. 155. ZPP-a iz koje proizlazi da sud o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ZPP-a koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Sud je priznao tužiteljima kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe 240,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr.40.t.1. i 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.399,55 EUR. Za sastav obrazloženih podneska od 25.10.2019., 20.11.2019., 1.9.2020. i 12.6.2025. sud je tužiteljima priznao trošak u iznosu od 240,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.40.t.1. i 54. Tarife. Sud je priznao tužiteljima i trošak zastupanja na ročištima održanim 21.8.2019., 17.10.2019. i 11.11.2025. u iznosu od 240,00 EUR, za svako, i to na temelju tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.40.t.1. i 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužiteljima je priznato ukupno 1.920,00 EUR, na što valja obračunati i PDV u iznosu od 480,00 EUR, sukladno tbr.46. Tarife. Tužiteljima je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 70,47 EUR. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.735,92 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljima sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).
29. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 19. prosinca 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno čl.106.a.st.5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljima po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu
