1

Poslovni broj:  37. Gž-2202/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj:  37. Gž-2202/2023-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz U., OIB: …, kojega zastupa punomoćnica K. A., odvjetnica u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2166/22-82 od 23. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 24. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2166/22-82 od 23. veljače 2023.  u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke kojim nije prihvaćen njen zahtjev za naknadu parničnoga troška u cijelosti (do zatraženog iznosa od 1.659,03 eura/12.500,00 kn[1]).

 

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 5.220,59 eura/39.334,53 kn sa zatraženom zateznom kamatom i u dijelu pod točkom III. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnoga troška za iznos od 1.880,02 eura/14.165,01 kn.

 

III. Preinačuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim nije prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.009,16 eura/15.138,00 kn sa zateznom kamatom od 5. lipnja 2013. do isplate i u dijelu kojim je tužitelju naloženo da naknadi parnični trošak tuženoj u iznosu od 479,99 eura/3.571,25 kn sa zateznom kamatom od 23. veljače 2023. do isplate i sudi se:

 

      "Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju iznos od 2.009,16 eura/15.138,00 kn sa zateznom kamatom od 5. lipnja 2013. do isplate, po stopi koja do 31. srpnja 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila za svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

      Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu parničnoga troška u iznosu od 473,99 eura/3.571,25 kn sa zateznom kamatom od 23. veljače 2023. do isplate kao neosnovan te se njoj nalaže da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 708,07 eura/5.335,01 kn sa zateznom kamatom od 24. listopada 2023. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila za svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka te se njoj nalaže da naknadi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 69,68 eura/525,00 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženoj da isplati tužitelju iznos od 1.990,84 eura/15.000,00 kn sa zateznom kamatom od 5. lipnja 2013. do isplate (točka I.), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.299,75 eura/55.000,00 kn sa zatraženom zateznom kamatom (točka II.) naloženo je tužitelju da naknadi parnični trošak tuženoj u iznosu od 473,99 eura/3.571,25 kn sa zateznom kamatom od 23. veljače 2023. do isplate (točka III.).

 

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom II. i III. izreke tužitelj je izjavio žalbu zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH; 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz naknadu parničnoga troška.

 

3. Žalbu protiv presude je izjavila i tužena, pobijajući odluku pod točkom I. i III. u dijelu kojim nije prihvaćen njen zahtjev za naknadu parničnoga troška, zbog svih zakonskih razloga, s prijedlogom za preinačenje, odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnoga troška.   

 

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, žalba tužene nije osnovana.

 

5. Suprotno žalbenom navodu tužene, izreka pobijane presude ne proturječi sama sebi i razlozima u obrazloženju dok tvrdnjom da u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke presuda nema uporišta u izvedenim dokazima žaliteljica opisno ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koji ističe tužena u odnosu na dio presude pod točkom I. izreke.

 

6. Također su paušalni navodi u žalbi tužitelja o proturječnostima razloga presude u odnosu na provedene dokaze. U pretežnom dijelu prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Međutim, u izuzetno opširnom obrazloženju presude u kojem je citiran sadržaj provedenih dokaza nisu određeno navedeni razlozi o površini soba u kojima je u pojedinim razdobljima bio smješten tužitelj i broju osoba koje su istovremeno boravile s njim, na što on ukazuje u žalbi, stoga je iz provedenih dokaza te činjenice utvrdio ovaj sud primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP.

 

7. Uzevši u obzir utvrđenja prvostupanjskog suda i činjenice utvrđene  iz provedenih dokaza temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe oboje žalitelja, time da se tvrdnje tužene u pogledu činjenica  u biti odnose na pogrešnu primjenu materijalnoga prava, takvo značenje imaju u pretežnom dijelu i žalbeni navodi tužitelja.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede njegovog prava osobnosti u vidu povrede prava na čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva tijekom izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci u zatvorima u S. i Z..  Ističe, u bitnom,  da je bio smješten s više zatvorenika istovremeno u prenapučenim prostorijama u kojima se nalazi i sanitarni čvor koji je tek djelomično odvojen od prostora u kojem se boravi i konzumira hrana, prostorije su neuredne, bez ventilacije, bio je smješten s osobama oboljelim od HIV-a i hepatitisa, tuširanje je bilo moguće jednom tjedno u zajedničkim kupaonicama, bio je fizički napadnut od trojice drugih zatvorenika, bilo mu je onemogućeno viđati liječnika i nekad je tjednima morao čekati na red, svaki tjedan dobivao je istu vrstu jela što rezultira zasićenjem, dnevno je mogao provesti dva sata izvan ćelije za vrijeme šetnje dvorištem, ne postoji prostor za boravak, ćelije su tijekom dana otvorene samo na radnom odjelu te se može izaći na hodnik na kojem nema nikakvog sadržaja, telefonski razgovori u trajanju od 8 minuta ne omogućuju niti minimum kontakta, posjet od 20 minuta u maloj prostoriji zajedno s drugih 15 zatvorenika nije adekvatan kontakt zbog nedostatka privatnosti i buke, otvoreni posjeti dopuštaju se rijetko.

 

9. Nije sporno da je tužitelj temeljem pravomoćne sudske presude izdržavao kaznu zatvora u razdoblju od 14. siječnja 2011. do 13. srpnja 2013., do 21. kolovoza 2012. u S. a potom u Z..

 

10. Dana 4. lipnja 2013. tužitelj je podnio Općinskom državnom odvjetništvu u Z. zahtjev za mirno rješenje spora koji je odbijen dopisom od 16. rujna 2013.

 

11. Prema odredbi čl. 14. st. 1. toč. 1. Zakona o izvršenju kazne zatvora (Narodne novine, br. 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13 - dalje: ZIKZ) svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

 

12. Odredba čl. 74. ZIKZ propisuje:

"1. Smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama.

2. Zatvorenika se u pravilu smješta u zasebnu prostoriju. Zajednički se mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati. Svakom se zatvoreniku osigurava zasebna postelja. Slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak.

3. Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

4. Svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid.

5. Kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

6.Pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku."

 

13. Odredbom čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je da nitko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

 

14. Iz sadržaja očitovanja tužene (list 36., 37.  spisa), u tome dijelu očito utemeljenog na službenoj evidenciji, kao i iskaza svjedoka M. Dž., proizlazi da je tužitelj u zatvoru  u S. bio smješten u sobi 45 u razdoblju od 15. siječnja 2011. do 22. ožujka 2011., do 4. svibnja 2012. u sobi 42 i do 21. kolovoza 2012. u sobi 33.

 

15. Iz zapisnika o obavljenom očevidu u predmetu Općinskog suda u Splitu Pom-88/15 od 15. travnja 2016. utvrđeno je da je soba broj 33 površine 17,64 m2 (neto 15,86 m2), soba 45 površine je 27,78 m2 (neto 25,94 m2) a soba 42 površine 14,52 m2 (neto 12,74 m2). U svim sobama se nalazi i wc "čučavac" odvojen tek drvenim vratima visine 120 do 130 cm, površine 1,78 m2, koji u tom dijelu umanjuje neto površinu soba namijenjene za boravak, spavanje i prehranu zatvorenika.

 

16. U sobi 45 je boravilo 8 osoba (15.1. do 31.1.11., 4.2.do 19.2.11., 12.3. do 22.3.11. i 9 osoba (31.1. do 3.2.11., 20.2. do 11.3.11.) dakle u tim je razdobljima zatvorenicima na raspolaganju bio osobni prostor 3,24 m2 odnosno 2,88 m2.

 

17. Tužena tvrdi da je u sobi 42 s tužiteljem boravio istovremeno odgovarajući broj osoba, tj. njih 3 do 4. Međutim, imajući u vidu njenu neto površinu od 12,74 m2 proizlazi da je u slučaju smještaja 4 osobe na raspolaganju bio osobni prostor od 3,18 m2 po osobi.

 

18. U sobi 33. je boravilo 5 osoba u razdoblju od 5.5.1.2. do 20.5.12., 23.5. do 13.6.12. i 6 osoba od 21.5. do 24.5. 12. i 11.8. do 21.8. 12. Obzirom na neto površinu od 15,86 m2 proizlazi mogućnost korištenja osobnog prostora od 3,172 odnosno 2,64 m2 u navedenim razdobljima.

 

19. U tom pogledu tužitelj je paušalno naveo da je u S. bio smješten u sobi od 25 m2 u kojoj je bilo ukupno 10 osoba, u sobi od 16 do 20 m2 u kojoj je bilo ukupno 8 ljudi i u sobi od 10m2 u kojoj je bilo četvero ljudi. Obzirom na nedovoljnu određenost iskaza i razlike u odnosu na podatke utvrđene, uz ostalo  očevidom, iskaz tužitelja u tome dijelu je doista proizvoljan i kao takav nije pouzdan dokaz o ovim spornim činjenicama.

 

20. U pogledu uvjeta smještaja u zatvoru u Z., iz zapisnika o provedenim očevidima u drugim parničnim postupcima, koji su korišteni u ovom postupku, te očitovanja tužene, nesporno proizlazi da je tužitelj bio smješten u prostorijama površine 21,10 m2, od čega na prostor wc otpada 1,57 m2 dakle neto površina soba je 19,53 m2, u njima je istovremeno boravilo po 6 do 7 osoba što znači mogućnost korištenja osobnog prostora 3,25 ili 2,79 m2.

 

21. U Zatvoru u S. sanitarni čvor, tzv. "čučavac"  se nalazi u sastavu sobe, na ulazu u isti su drvena vrata visine 1,20-1,30 m, a ostatak visine do cca 2,20 je zaštićen plahtom, u sobama u  zatvoru u Z. je isti tip wc-a također se nalazi u sastavu sobe i od nje nije u potpunosti odvojen.

 

22. Nije sporno da je tužitelj odlukom o rasporedu ministarstva, uprave od 6. ožujka 2013. raspoređen na radno mjesto pomoćnog soboslikara s danom 7. ožujka 2013. koje je poslove obavljao do konca izdržavanja zatvorske kazne tj.  do 13. srpnja 2013. 

 

23. U odnosu na tvrdnje tužitelja o lošim smještajnim i životnim uvjetima u zatvoru u S. na način da su prozori bili mali i da nisu omogućavali dotok zraka i svjetlosti te da ventilacije nije bilo, a umjetna rasvjeta da je bila upaljena od 7,00 do 22,00 sata, utvrđeno je provedenim dokazima (očevid i iskaz svjedoka) O. Dž. da sobe imaju prozore i da su osvijetljene kao i da imaju ventilatore.

 

24. U odnosu na navode tužitelja da su tuševi bili nečisti i puni gljivica, da su u prostorijama bili žohari, utvrđeno je da je dužnost zatvorenika bila čistiti prostorije za što su dobivali i sredstva za čišćenje pa isključivo o njima  ovisi čistoća prostora u kojima borave. Tvrdnje da je uslijed takve situacije pretrpio oštećenja vida te iskusio osjećaj tjeskobe i panike tužitelj nije ičim dokazao, spisu ne prileži ikakva medicinska dokumentacija kao dokaz tih navoda.

 

25. Niti tvrdnje da su s njim bili smješteni zatvorenici zaraženi hepatitisom i HIV-om tužitelj  nije dokazao, uopće nije naveo koje konkretne osobe su u pitanju te izvor saznanja o njihovoj bolesti, nema dokaza  da bi tužitelj upućivao ikakve molbe u tom smjeru upravi.

 

26. Tvrdnje da su zatvor i dvorište u S. obloženi sa salonitnim pločama koji materijal uzrokuje bolest azbestoze tužitelj nije dokazao ikakvim dokazom niti proizlazi da bi on obolio od bilo kakve bolesti uzrokovane ovim materijalom.  

 

27. U odnosu na navode tužitelja da je tijekom boravka u zatvoru u S. bilo fizički napadnut od strane drugih zatvorenika utvrđeno je da je točno da je između tužitelja i dva zatvorenika koji su s njim boravili u sobi izbio fizički sukob te da je uzrok sukoba isključivo ponašanje zatvorenika odnosno netrpeljivost među istima i svađe oko čišćenja sobe u kojoj borave te da je nakon navedenog događaja izvršen razmještaj zatvorenika. Stoga proizlazi da za navedeni događaj ne postoji odgovornost tuženice.

 

28. U pogledu smještaja u zatvoru u Z., pored već navedenih površina prostorija i broja u njima smještenih zatvorenika, iz zapisnika o očevidima utvrđeno je da je zatvorenicima omogućen dvosatni boravak na svježem zraku pri čemu se podrazumijeva šetnja ili sjedenje te razgovor s ostalim zatvorenicima u zatvorskom dvorištu te da se za vrijeme dijagnostike zatvoreniku ne omogućava nikakva posebna aktivnost u smislu bavljenja sportom, korištenja dvorane i slično dok je ostalim zatvorenicima to omogućeno.

 

29. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je svaki tjedan dobivao istu vrstu hrane utvrđeno je da  suprotno proizlazi iz jelovnika u koje je sud izvršio uvid.

 

30. Nisu prihvaćene kao točne niti tvrdnje tužitelja da je zdravstvena zaštita u zatvoru u Z. neadekvatna te da se do liječnika vrlo teško dolazi, da zatvor ne raspolaže adekvatnim liječnicima. Utvrđeno je (iz zapisnika sastavljenog u već predmetu posl. broj Pn-390/12) da su zatvorenici koji su u odjelu gotovo svaki dan na dijagnostici tj. na razgovorima i testiranjima sa stručnjacima kao što su psiholozi, kriminalisti, socijalni radnici, pravnici i sl. kao i liječničkim pregledima koji obuhvaćaju i psihički i fizički dio radi utvrđenja radne sposobnosti dok iz zapisnika sastavljenog u predmetu broj Pn-1811/13 proizlazi da je dio za zdravstvenu zaštitu popunjen medicinskim osobljem (liječnicima i sestrama) kao i da iz iskaza svjedoka Lj. M., M. P. i Z. P. proizlazi da zdravstvenu skrb pružaju 3 liječnika opće prakse, dva stomatologa, jedan psihijatar i dovoljan broj medicinskih sestara te da za dobivanje liječničke skrbi ne treba poseban pisani zahtjev te da je rad odjela zdravstvene zaštite organiziran u dvije smjene, od 7,00 do 15,00 sati i od 13,00 do 21,00 sat, a ukoliko u popodnevnoj smjeni nema liječnika tada da se u slučaju hitnosti zatvorenik upućuje u zatvorsku ili gradsku bolnicu. Također, iz preslike zdravstvenog kartona tužitelja proizlazi da je on pregledan prilikom dolaska u zatvor u Z. te da u zdravstvenom kartonu nema zabilježeno da je tužitelj tražio liječničku pomoć nakon dolaska u zatvor u Z.. Valja reći da sam tužitelj ne navodi određene, konkretne slučajeve kada mu je i na koji način uskraćena zdravstvena skrb.

 

31. U odnosu na tvrdnje tužitelja o nedostatnim higijenskim potrepštinama, utvrđeno je da se zatvorenicima osiguravaju sredstva za osobnu higijenu, da je posebnim Pravilnikom regulirano koja sredstva za osobnu higijenu se daju zatvorenicima i da svaki zatvorenik ima karton zaduženja, u zatvoru u Z. nalazi se i kantina s proizvodima cijene kojih su uglavnom ispod prosječne cijene proizvoda u prometu. Iako u sobama ne postoji prekidač za hitne slučajeve, utvrđeno je da se u hitnom slučaju  zatvorenici mogu koristiti zvonom, a ako nije u funkciji kucati na vrata pravosudnom policajcu koji su u dežurstvu 0-24.

 

32. U pogledu mogućnosti održavanja kontakata s vanjskim svijetom utvrđeno je da zatvorenici imaju pravo na posjete dva puta mjesečno u trajanju od jednog sata te da djeca mogu posjećivati zatvorenike svaki tjedan kao i da se posjete sa suprugama i djecom odvijaju u posebnoj prostoriji i da je moguć neposredan kontakt. Iz dokaza proizlazi da je tužitelj tijekom izdržavanja kazne zatvora uglavnom kontaktirao s prijateljima i sinom putem pisama, a uži članovi obitelji ga nisu posjećivali.

 

33. Utvrđeno je da u zatvoru u Z. ne postoji mogućnost svakodnevnog tuširanja osim ukoliko zatvorenik radi, što je protivno odredbi čl. 76. ZIKZ-a, kojom je propisano da se zatvorenicima mora omogućiti svakodnevno pranje tijela.

 

34. Iz utvrđenja proizlazi da površina soba u kojima je tužitelj bio smješten odstupa od površine koja je propisana čl. 74.st.3. ZIKZ kao minimalnog prostora koji se može smatrati  smještajem primjerenom ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima propisanog odredbom čl. 14. st. 1. ZIKZ. Cijeneći da je u takvim skučenim prostorijama smješten i  prostor sanitarnog čvora, koji je od sobe samo djelomično odijeljen, da se u istoj prostoriji konzumira i hrana, da mu je onemogućeno i svakodnevno pranje tijela, osnovana je tvrdnja tužitelja da je već zbog toga bila riječ o nečovječnim i ponižavajućim uvjetima smještaja u zatvoru.

 

35. Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije, kao i da manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima).

 

36. U ovom slučaju neprimjereni smještaj tužitelja, za vrijeme kada je boravio na zatvoreničkom odjelu zatvorenog tipa, ne može se smatrati kompenziran činjenicom da je mogao boraviti dva sata dnevno na zraku niti činjenicom da je kroz razdoblje od 4 mjeseca bio raspoređen na rad, kao što pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.  Također tužena nije, suprotno zaključku suda prvoga stupnja, dokazala da je omogućila bavljenje sportskim aktivnostima, tek je iznijela paušalnu tvrdnju, bez konkretnih navoda o kakvim se aktivnostima radilo, u kojim razdobljima i gdje je bilo moguće njihovo održavanje.

 

37. Stoga, iako tužitelj doista nije dokazao osnovanost niza tvrdnji o okolnostima smještaja (neadekvatnost medicinske skrbi i prehrane, neurednost prostora za koju ne bi bilo odgovorni sami zatvorenici, fizički napad na njega za koji bi tužena odgovarala, onemogućavanje kontakata s obitelji) pogrešan je stav suda prvoga stupnja koji jedino u činjenici smještaja sanitarnog čvora u sobama u kojima se boravi i konzumira hrana i nemogućnosti svakodnevnog pranja tijela nalazi elemente neadekvatnih i ponižavajućih uvjeta smještaja. Takav stav obrazlaže  također pogrešnim zaključkom  da  odstupanja u površini soba ne znače da je time bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju koje je izazvalo povredu prava osobnosti koja bi opravdavala dosuđivanje naknade  štete obzirom je isto posljedica objektivne okolnosti odnosno broja počinitelja koji su smješteni u zatvoru.

 

38. Obzirom na težinu povrede prava osobnosti koju prvostupanjski sud smatra utvrđenom, tužitelju je primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO) dosudio iznos novčane naknade za neimovinsku štetu od 1.990,84 eura/15.000,00 kn.

 

39. Iz utvrđenih činjenica bez dvojbe proizlazi da je povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja i da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje naknade u iznosu koji je utvrdio sud prvoga stupnja. Stoga je temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

 

40. Po ocjeni ovoga suda, imajući u vidu da, kako je prethodno obrazloženo, ponižavajući i nečovječni uvjeti smještaja nisu na odgovarajući način kompenzirani ali i činjenicu da povreda nije prouzročila trajne posljedice na ukupno zdravstveno stanje tužitelja niti je on dokazao ostale tvrdnje na kojima je temeljio tužbeni zahtjev (u bitnom: uskraćivanje medicinske skrbi, neadekvatna prehrana, smještaj s osobama oboljelim od HIV virusa i hepatitisa, fizički napad za koji bi tužena odgovarala i onemogućavanje kontakata s obitelji), ovaj sud smatra pravičnom naknadom za pretrpljenu neimovinsku štetu iznos od ukupno 4.000,00 eura/30.138,00 kn.

 

41. Stoga je pravilnom primjenom materijalnoga prava, čl. 1100. st. 2. ZOO,  temeljem činjenica utvrđenih primjenom čl. 373.a. st. 1. t. 2. ZPP,  prvostupanjska presuda djelomično preinačena u dijelu pod točkom II. izreke i tužitelju dosuđen daljnji iznos od 2.009,16 eura/15.138,00 kn  sa zateznom kamatom od podnošenja zahtjeva tuženoj (čl. 1103. ZOO) dok je njegova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 5.220,59 eura/39.334,53 kn sa zatraženom zateznom kamatom.

 

42. Nakon djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude, uspjeh stranaka je izmijenjen tako što je tužitelj u pogledu iznosa uspio u omjeru od 43%, dok je u bitnom dokazao osnov zahtjeva, u ukupnosti stoga njegov uspjeh iznosi 72%, nakon obračuna sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP pripada mu pravo na naknadu parničnoga troška u omjeru od 44%.

 

43. Primjenom odredbi čl. 155. st. 1. ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) tužitelju su, u okviru postavljenog zahtjeva, priznati troškovi sastava zahtjeva tuženoj, sastava tužbe, sastava podneska od 15.1.14., podneska od 7.11.14., i zastupanja na ročištima 3.12.14., 9.5.19., 18.1.21., 18.5.21., 17.1.23. po 100 bodova, za zastupanje na ročištu 17.3.15. i 4.5.21. po 50 bodova, te za sastav žalbe 1.7.21. 125 bodova,ukupno 1125 bodova (uz zatraženu vrijednost boda od 10,00 kn a samo za roč.17.1.23 od 15,00 kn i bez PDV-a) ili 11.750,00 kn, čemu je dodan trošak očevida od 375,04 kn, ukupno 12.125,04 kn ili 1.609,27 eura od čega tužitelju pripada iznos od 44% ili 5.335,01 kn ili 708,07 eura sa zatraženom zateznom kamatom od dosuđenja troškova do isplate (čl. 151. st. 2. ZPP).

 

44. Slijedom izloženih razloga, odbijena je kao neosnovana žalba tužene u odnosu na odluku o parničnom trošku u dijelu kojim nije u cijelosti prihvaćen njen zahtjev (do zatraženog iznosa od 1.659,03 eura ili 12.500,00 kn).

 

45. Po žalbi tužitelja odluka o parničnom trošku djelomično je preinačena odbijanjem u cijelosti zahtjeva tužene za naknadu troškova postupka u iznosu od 473,99 eura/3.571,25 kn  i prihvaćanjem njegovog zahtjeva za naknadu parničnoga troška u iznosu od 708,07 eura/5.335,01 kn dok žalba nije osnovana u odnosu na dio kojim njegov zahtjev nije prihvaćen za iznos od 1.880,02 eura/14.165,01 kn.

 

46. Prema uspjehu tužitelja od 28% u žalbenom postupku, dosuđen mu je i trošak sastava žalbe u iznosu od 69,68 eura/525,00 kn dok tuženoj ne pripada naknada troškova žalbenog postupka u kojem nije uspjela (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

 

U Zagrebu, 24. listopada 2023.

                                                                                                                      Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.