Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-590/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sutkinji toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u OD Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, dovršene 8. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnice tužitelja ŠC, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Davora Bartolca, odvjetnika u Karlovcu, te zamjenika punomoćnika tuženika Daria Banića, odvjetnika iz ZOU Dario Banići Tomislav HOrački iz Karlovca, u zamjenu za punomoćnike iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, po objavi 19. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj 016-648/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, pod brojem OU- 969/2005, dana 20. travnja 2005. g., koja glasi „prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom ovog Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.“
II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 8. st.3. Ugovora o kreditu, broj 016-648/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, pod brojem OU- 969/2005, dana 20. travnja 2005. g., koja glasi: “u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“
III Tužena Addiko banka d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 dužna je tužitelju HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 515,16 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25.04.2005., pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV Tužena Addiko banka d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 dužna je tužitelju HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 316,84 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 08.03.2022.g., pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V Tužena Addiko banka d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 dužna je tužitelju HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove 903,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 18. travnja 2005.g. sklopio s tuženom Ugovor o kreditu broj 016-648/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-969/2007 dana 20.travnja 2005.g., kojim je podigao kredit u iznosu od 65.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečajuza devize tužene, važećem na dan korištenja kredita, te s promjenjivom kamatnom stopom određenom sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene. Nadalje navodi da je odredbom čl. 5. ugovoreno da se „prije isplate kredita odbijaju … troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom ovog Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.“ Temeljem takve odredbe tužitelj tvrdi da mu je dana 25. travnja 2005.g. na ime troškova „1,25% jednokratni troškovi obradu“ naplaćen iznos od 3.881,48 kn. U prilog tome dostavlja uz tužbu dokaze pod C) i D) i nastavno iznosi da je tužena predmetnu odredbu iz čl. 5 Ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a što sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ima za posljedicu nepoštenost i ništetnost id. ugovorne odredbe. Naime, obrazlaže da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo prema članku 81. st. 1. ZZP-a smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno članku 81. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj slijedom toga tvrdi da je ugovorna odredba čl. 5. kojom je dakle ugovorena naplata troškova obrade u visini od 1,25 %, unaprijed bila pripremljena od strane tužene i da o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju je naime tužena na ime troškova „1,25% jednokratni troškovi obrade“, kako nastavno doslovno navodi, dana 25.04.2005.g. naplatila iznos od 3.881,48 kn, a da tužitelj ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, koje je dakle trebao snositi tužitelj. Slijedom toga svakako smatra da je na takav način prouzročena neravnoteža u obvezama i pravima ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je id. odredba ništetna i traži povrat navedenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.
1.1. Tužitelj međutim stavlja prijedlog za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 3. id. Ugovora o kreditu i zahtjev za povrat iznosa naplaćen u tom smislu. Naime, obrazlaže da je odredbom čl. 8. st. 3. ugovoreno da: “u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“. Sukladno toj odredbi tužena je od tužitelja dana 08.03.2022. g. naplatila iznos od 2.387,21 kn, na ime troškova „naplata troška“, što je vidljivo iz pregleda prometa po kreditu tužene od 18. rujna 2024.g. koji dokaz prilaže uz tužbu. Isto tako tvrdi da je navedena odredba protivna čl. 81. i čl. 82. ZZP-a, budući se ni o njoj nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila uvrštena u standardni, tipski ugovor koji je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i predočen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“, a sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost. Pri tom se poziva na zaključak donesen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog dana 5. studenoga 2020., na kojem je između ostalog usvojeno da „ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo“. Budući da dakle ni o toj odredbi tužena nije pojedinačno pregovarala s tužiteljem, a od tužitelja je naplatila iznos s te stavke na ime troškova „naplata troška“, pa tužitelj smatra da je i na takav način prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te se i u pitanju ove odredbe očito radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, što je uostalom kako dodaje "već nebrojeno puta potvrdila i sudska praksa". Uz to dodatno prigovara da takva odredba uopće ne sadrži jasne i razumljive parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao utvrditi njezinu visinu, te da njezinu visinu jednostrano određuje tužena svojom odlukom. Stoga slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donijeti odluku kao u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega iznosi da je tužbom trebala biti obuhvaćena i sudužnica VC, te predlaže saslušanje iste i tužitelja na okolnost otplate kredita i upotrebe sredstava iz predmetnog Ugovora o kreditu. Pri tom ne spori zaključivanje predmetnog Ugovora o kreditu, ali ističe prigovor zastare za id. potraživanje iz tužbe, te nastavno osporava sve činjenične navode u tužbi i iznesena tumačenja tužitelja. U tom smislu protivi se i svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te dakle osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Vezano uz prigovor zastare iznosi da je tužba podnesena dana 14. listopada 2024. godine, te da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine. Stoga po njemu postoji zastara za potraživanje iz tužbe, koja je kako navodi nastala odnosno nastupila prije 14. listopada 2019. godine. Vezano uz to obrazlaže da se prema čl. 241. ZOO-a zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika, pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Iznosi da rok od 5 godina nije kratak već primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana može poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Stoga navodi da je tužitelj, u slučaju izloženosti nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, mogao u punih 5 godina od trenutka tih događaja poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena pak zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, što je kako navodi potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Stoga po tuženika činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret njega kao tuženika. Nadalje navodi da je institut zastare dopušten pozitivnim pravilima i njegove su norme kogentne, što znači da stranke a ni sud svojim ugovorima ili odlukama ne mogu mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Tuženik u tom smislu u potpunosti smatra neosnovanim pravno shvaćanje Vrhovnog suda izneseno u odluci poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojoj se navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pojašnjava da Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe, te da stoga ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koja dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Nadalje tuženik iznosi da osnova ove tužbe pored instituta stjecanja bez osnove može biti i naknada štete, s time da se za institut stjecanja bez osnove primjenjuje sukladno čl 225. ZOO-a opći zastarni rok, a za institut naknade štete da se primjenjuje rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Stoga, bilo da se radi o institutu stjecanja bez osnove ili institutu naknade štete smatra da je za predmetno potraživanje iz tužbe nastupila zastara.
2.1. Tuženik nadalje prigovara kako postoji izostanak činjenične osnove tužbe i tereta dokaza, obzirom tužitelj u tužbi ne navodi koje su konkretne radnje dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Po njemu tužba ne sadrži ni minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj te se uopće ne može napraviti test jesu li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Obrazlaže: „Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava.“ Osim toga, tuženik osporava da bi sud uopće bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući kako navodi nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07"), kao i članka 502.c ZPP-a. Samim time po njemu, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje upire kako članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, te da o tome govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13. Po istoj je dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, ali ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, kako prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Međutim, obzirom u tužbi nema nikakvih navoda o ovim pretpostavkama, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik također smatra da su dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i u odnosu na koje činjenične navode, te da tužitelj nije predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja, unatoč tome što je dužnost stranaka iznijeti u parnici tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi, te da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Obrazlaže da dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, niti uopće prema sudu, već prema samoj sebi. Nastavlja: „Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno." Stoga slijedom navedenog, a po procesnim pravilima o teretu dokaza, dokazi moraju biti predloženi i adekvatni, te se iz sadržaja tih dokaza može t.j. mora sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, pa u konkretnom slučaju smatra da sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj dakle nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
2.2. Tuženik nadalje govori o učincima ugovora o konverziji i iznosi kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Naznačuje da „Citira čl. 19.b. ZPK-a“, ali isti ne navodi iako se evidentno radi o primjeni iste odredbe u odluci Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-1564/07 i Visokog trgovačkog suda RH u odluci broj Pž-267/93: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (da postoji potraživanje iz tužbe), o njezinom postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“ U tom smislu se može spomenuti i odluka Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6815/07: „Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.“ Navodi tek da je (tuženik) sukladno kogentnim propisima ponudio tužitelju sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, na kojega je tužitelj pristao izražavajući slobodnu volju temeljem potpunih informacija, na koji način su u potpunosti riješeni međusobni odnosi stranaka pa tužitelj nema osnove voditi daljnje
postupke.
2.3. Tuženik potom osporava neosnovanost navoda tužitelja o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora i ističe kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te je sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka obrazlaže: „U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne“. Na okolnost pregovaranja i postojanja prave i ozbiljne volje predlaže saslušati javnog bilježnika pred kojim je sklopljen Ugovor o kreditu. Štoviše, smatra da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da nije dopušteno ocjenjivati njihovu t.j. njezinu nepoštenost. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kako dalje navodi, potrebno je utvrditi dvije stvari:
„1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere.“
Oba se uvjeta, kako navodi: kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, a to ne postoji u ovom slučaju. Naime, po tuženiku je sama ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita dopuštena, te sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također dodaje: „Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora.“
2.4. Potom tuženik ukazuje na dopuštenost ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita i ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tvrdi da se takva odredba temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima kojim je navedeno:
„Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.”
Tumači da je takva ugovorna odredba uobičajena u kreditnom poslovanju banaka i da je svaki korisnik kredita upoznat s tzv. izlaznom naknadom. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Tuženik pri tom ukazuje o postojanju realnih poslovnih potreba za takvu obvezu na strani korisnika kredita obzirom na činjenicu bankarskog poslovanja prema kojoj "plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik". Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovim prijevremenim zatvaranjem dolazi do umanjenja imovine banke, zbog čega onda banka kako smatra "ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove". I odaje: "Nitko nije dužan besplatno trpiti štetu na svojoj imovini."
2.5. U tom smislu i obrazlaže da je temeljno načelo dvostranih obveznih odnosa da odnos stranaka u tom odnosu mora predstavljati ekvilibrij prava i obveza, odnosno da je svaka od strana istodobno ovlaštena tražiti kakvu obvezu i dužna ispuniti kakvu drugu suprotnoj strani. Nastavlja: "Isto važi i za prijevremenu otplatu kredita – tužitelj je bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. Tumačiti tu obvezu na bilo kakav način, osim kao odraz načela ekvilibrija u dvostranim pravnim odnosima, a pogotovo kao nepoštenu predstavlja puko nerazumijevanje činjenice da je vjerovnik ovlašten maksimalno nastojati umanjiti štetu po sebe i svoju imovinu kada dužnik koristi svoje zakonske i ugovorne mogućnosti da u svoju korist okonča svoju novčanu obvezu, na što ga ovlašćuje i zakonska odredba. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima." Tuženik uz to ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope, te da Banke "u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu." Pri tom ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 1558/2017-4 od 10. lipnja 2020. godine i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-4105/2021-5 od 07. rujna 2022. godine, te citira odnosne stavove u vezi s tim.
2.6. Stoga je po tuženiku jasno da je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. K tome dodaje da je javni bilježnik sukladno članku 57. istog Zakona morao prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, izjave stranaka morao je potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama, te se neposrednim pitanjima uvjeriti da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prema je zaključak tuženika da je tužitelj očigledno dobrovoljno pristao na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu i nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita niti raskid ugovora, što također svjedoči dakle o valjanosti navedenih odredbi i Ugovora u cijelosti.
2.7. Najzad u nastavku tuženik još govori o dopuštenosti ugovaranja naknade za obradu kredita i ističe da je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu i opće je poznata činjenica kako su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, a potrošači su s time bili upoznati. Tuženik pri tom tvrdi da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, nego da odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, a teret dokaza u smislu nepoštenosti je na strani tužitelja. Između ostalog iznosi: CITAT
"Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je;
- Banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima.
- Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim.
- Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu.“ ZAVRŠEN CITATA S tim u vezi tuženik se poziva na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. i presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž- 1215/2020 od 24.02.2021. kojom je odbijena žalba tužitelja u pogledu dijela prvostupanjske presude, a kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita. Pobliže iznosi dijelove iz obrazloženja tih odluka, a onda se referira na članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku u kojima se navodi da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno da je istinit. Povlači paralelu da i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok se ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. U tom dijelu pobliže govori o stavu izraženom u presudi VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, te ustraje u tvrdnji da je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, a podnošenje tužbe samo dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji je solemniziran i ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.
2.8. Tuženik zaključno osporava tijek zateznih kamata, osobito onih koje se kako navodi „zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva“, te tvrdi da (tuženik) nije pao u zakašnjenje prema tužitelju i da kamata može teći tek od dana donošenja prvostupanjske presude. U svakom slučaju potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva smatra neosnovanim i obzirom na sve izneseno predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz poziv da se njemu naknadi trošak postupka.
3. U dokaznom postupku sud je radi utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016-648/2005 od 18. 04.2005., u potvrdu privatne isprave (solemnizaciju) od 20.04.2005., u izvadak iz zemljišne knjige za z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u punomoć Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. s priznanjem potpisa predsjednika uprave istog društva i punomoći za SCP te drugim punomoćima na listu 18-23 spisa, u izvod iz Sudskog registra za prednika tuženika, u podnesak tuženika kojim dostavlja zatraženu dokumentaciju punomoćniku tužitelja, u dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s prilozima u privitku te između ostalih Izjavom djelatnice banka koja je obavljala poslove na radnom mjestu direktora transakcijskog bankarstva i operativnih poslova, podnesak tužitelja od 22.12.2024., podnesak tuženika od 30.01.2025. i 25.02.2025., te iskaz tužitelja dan na glavnoj raspravi održanoj dana 08.10.2025. god. 4. Među strankama nije sporno da je između njih, uključujući evidentno prednika tuženika, dana 18. travnja 2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništava broj 016-648/2005 kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ali je među strankama sporna pravna valjanost odredbe članka 5. id. Ugovora o kreditu kojim je određeno plaćanje naknade za izvršenu uslugu obrade kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita, jednokratno, prije isplate kredita i odredba članka 8. st. 1. id. Ugovora o kreditu kojim je određeno zaračunavanje takse sukladno Odluci banke u slučaju prijevremene otplate kredita. Također je sporno je li nastupila zastara za predloženo potraživanje tužitelja. Naime, tužitelj smatra da su predmetne odredbe ništetne jer stranke o njima nisu pojedinačno pregovarale, pri čemu su obje ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Tužitelj je također smatrao da prva navedena odredba nije jasna i određena budući iz nje nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade tužitelj bio dužan snositi, a jednako tako da se i u pitanju druge odredbe radilo o standardnoj odnosno tipskoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo te je obje ništetne, dok nasuprot tome sve te navode tužena banka osporava kao nevaljane.
5. Slijedom toga za istaći je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), kojim je u članku 81. stavkom 1. ZZP propisano: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", dok je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a u stavku 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Sukladno je određeno i Zakonom o zaštiti potrošača, Narodne novine" br. 19/22., 59/23. važećim u vrijeme kada je naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita.
6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da su tužitelju prethodno zaključenju ugovora o kreditu bili poznati podaci o visinama naknada, te je u pravilu dobio personaliziranu informaciju o visini naknade koja se odnose na sporni kredit, kao i da je id. naknada sadržana u ugovoru, evidentno u općim aktima banke i svim prethodno dostupnim informacijama, a napose da je ista bila jasno naznačena u visini 1,25% od visine kredita, te je kako tvrdi bila poznata tužitelju prije zaključenja ugovora a on ju je mogao usporediti s naknadama drugih banki. Sukladno smatra i u pitanju dopuštenosti ugovaranja te naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako već detaljno obrazlaže u odgovoru na tužbu.
7. Pri tom treba reći da taman ukoliko je tužitelj i imao saznanja o plaćanju predmetnih naknada, te njihovoj visini, takva okolnost ne utječe na zakonitost odnosno nezakonitost ugovaranja istih, obzirom je za rješavanje odnosa između stranaka od presudne važnosti činjenica je li tužitelj mogao i na koji je način mogao utjecati na visinu iste naknade, s time da tužena banka ni ne tvrdi da je tužitelj mogao utjecati na visinu id. naknade, a niti tvrdi da se o istoj naknadi moglo individualno pregovarati.
8. Tužitelj je pak u iskazu naveo da je je; postojala želja i potreba za podizanjem kredita kako bi sa svojom suprugom osigurao financijska sredstva za (evidentno) kupovinu kuće. To su uspjeli, kako dalje navodi, kod Addiko banke i "na početku bili sretni što je to tako riješeno". No, iznosi da u vrijeme podizanja kredita nije bio svjestan, a niti je pročitao ili vidio u ugovoru da bi trebalo platiti nekakva sredstva za naknadu kod podizanja kredita, već je tek kasnije postao toga svjestan "ali i dalje nije znao što je zapravo plaćeno tom naknadom i zašto je trebao platiti takvu naknadu". Ističe da je istog postao svjestan kada se zapravo u medijima počelo pričati o toj problematici, pa je najzad odučio podići tužbu. Općenito pak može reći da su se zbog promjene tečaja tek kasnije pokazale poteškoće u svezi otplate kredita, ali su dakle on i supruga „ipak nekako uspjeli otplatit taj kredit“. Na upit zamjenice punomoćnika tužitelja konkretno odgovara kako nije mogao pregovarati o odredbama ugovora, obzirom je „ugovor dobio na stol i trebalo ga je samo potpisati“, kako doslovno navodi, „te je pročitao samo ono što je mogao pročitati odnosno shvatiti, a tiče se visine i rate kredita koje je trebalo mjesečno otplaćivati“. Štoviše, tuženik ističe da ga nitko nije upozorio, niti mu objasnio da će trebati platiti naknade i na što se odnosi takva naknada. Na upit zamjenika pun. tuženika, odgovara da je kredit otplaćivao zajedno sa suprugom, s time da pobliže navodi da je on uplaćivao rate za kredit, te je čak u jednom trenutku bio blokiran "pa je 2018.g. otišao u Njemačku kako bi zaradio dodatna sredstva i otplatio kredit". Uz to se očituje da se u opisanom slučaju radilo o stjecanju obiteljske kuće u kojoj i danas živi s obitelji i dodaje da u trenutku sklapanja id. ugovora nije bio vlasnik nikakvog obrta.
9. Opće je pak poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke kojima se regulira materija kreditiranja, a koje su sadržane u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati te se evidentno nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo o spornoj odredbi o naknadi za obradu kredita, a jednako tako ni o odredbi o naknadi zbog prijevremene otplate kredita. Osim toga, tužitelj je s tuženikom zaključio id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba što mu u odnosu na banku, kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Osim toga iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u predmetu dakle proizlazi da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni odredbi vezano uz plaćanje naknade zbog prijevremene otplate kredita. Naprotiv, prema iskazanom utvrđuje se da je mogao "samo prihvatiti ponudu koju je stavio tuženik, a koja je dakle unaprijed sastavljena i pripremljena po tuženiku". Pri tom se zaključuje da se u pitanju sklapanja predmetnog Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništava broj 016-648/05, evidentno radilo o tipskom ugovoru koji se zasigurno i ne razlikuje od drugih ugovora kakvi su u to vrijeme bili zaključeni s drugim korisnicima kredita, a jednako tako se može utvrditi i u pitanju odredbe o plaćanju naknade zbog prijevremene otplate kredita. Također se može reći da se tipski ugovori o kreditu sastavljaju od strane pravne službe tuženika i nisu podložni promjenama ili pregovorima s klijentima. Nasuprot tome, tužitelj je u predmetnom slučaju samo mogao prihvatiti i poštivati navedeni ugovor te njegove ugovorne odredbe pa tako i predmetnu odredbu, koja je bila unaprijed sročena t.j. pripremljena od strane banke kao i sam ugovor. Tako i u slučaju prijevremene otplate kredita evidentno nije mogao pretpostaviti da će trebati platiti naknadu zbog prijevremen otplate. Pri tom se napominje da čak ni okolnost je li tužitelj znao i pročitao sporne odredbe o plaćanju predložene naknade, nije od utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti id. odredbe obzirom je bitno za utvrditi je li tužitelj mogao uopće pregovarati o predmetnim odredbama kod sklapanja i prijevremene otplate kredita, te jesu li takve odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Odgovor pak na takvo pitanje može biti samo negativan i nastavno se može utvrditi da se o istim odredbama nije moglo pregovarati te da su iste uzrokovale neravnotežu u odnosima između stranaka, a na štetu potrošača t.j. tužitelja.
10. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
11. Nesporno je pak da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredit i obavljanje poslova s tim u vezi, te u tu svrhu banka ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje id. poslova. Uz to se može pretpostaviti da je i sve druge troškove kod sklapanja ugovora o kreditu; kao što je solemnizacija i sl., snosio sam tužitelj, a iz same odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita zapravo i nije jasno koji su to posebni troškovi u visini od 1,25% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno "prije isplate kredita", nastali zbog obrade tužiteljevog ugovora i na što se dakle odnosi takva naknada za izvršenu uslugu obrade kredita. U navedenoj konstelaciji nije uostalom jasno ni na što se odnosi naknada koju je tužitelj morao platiti kod prijevremene otplate kredita i zašto je nametnuta takva obveza plaćanja naknade zbog prijevremene otplate kredita.
12. Nadalje, treba reći da je u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, te je razvidno da tuženik zapravo nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja ikakvu naknadu za izvršenu uslugu obrade kredita, kao ni naknadu zbog prijevremene otplate kredita. To ujedno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je u suprotnosti s člankom 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a sukladno se može reći i daljnju odredbu vezano uz obvezo naplate naknade zbog prijevremene otplate kredita, što dovodi do utvrđenja da su navedene odredbe ništetne i prema odredbama ZOO-a.
13. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.
14. Nasuprot tome, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornom odredbama, s time da je jedna bila sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj takve odredbe, kao ni odredbe o obvezi plaćanja naknade zbog prijevremene otplate kredita, pa je za zaključiti da se radilo odredbama koje su nepoštene u smislu citiranog članka 81. ZZP, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.
15. Slijedom naprijed navedenoga opravdani su zahtjevi tužitelja da mu tužena banka povrati neosnovano naplaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 516,16 eur / 3.881,48 kn, kao i naplaćeni iznos naknade zbog prijevremene otplate kredita u iznosu od 316,84 eur / 2.387,21 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a tekućim na taj iznos od dana naplate id. naknade do isplate, a kako je već pobliže navedeno u točki III i IV izreke presude.
16. Odluka o trošku temelji ćen,28.02. 2005. se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku teksta: ZPP), te je trošak tužitelju odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. i 138/23 ).
– u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po 75 bodova (obzirom na ukupnu vrijednost predmeta spora). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 150,00 eur za sastav tužbe i podneska od 22.12. 2024., te za zastupanje na ročištima od 06.05.2025. i 08.10.2025. Uz to je priznat 50%-ni trošak za pristup na ročište za objavu odluke u iznosu od 75,00 eur, sve uvećano za pripadajući pdv. Tom trošku pridodan je još trošak sudske pristojbe za tužbu od 19,91 eur (koliko je stvarno platio za tužbu), te sudske pristojbe za presudu u iznosu od ukupno 39,82 eur), pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 903,48 eur kao u točki V izreke, te sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki V izreke ove odluke koju je konačno precizirao u Troškovniku predanom na zaključnom ročištu.
U Karlovcu 19. prosinca 2025.
Sudac:
Vesna Gračan
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.
Dna:
1. Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu.
2. Tuženiku po pun. iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba.
