REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] L 5

Poslovni broj: Us I-712/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, F. Vrbanića 20, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi određivanja mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu, 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/II-552-06/25-02/10, URBROJ: 524-11-01/5-25-2 od 2. travnja 2025. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće i petsto eura), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima.

III. Opunomoćeniku tužitelja Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, priznaje se pravo na naknadu troška delegacije predmeta u iznosu od 16,00 EUR (šesnaest eura), te se nalaže Republici Hrvatskoj da iz sredstava Državnog proračuna opunomoćeniku tužitelja isplati navedeni iznos, u roku od 60 dana dostave pravomoćne odluke o trošku delegacije, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-552-06/25-02/10, URBROJ: 524-11-01/5- 25-2 od 2. travnja 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Susedgrad, KLASA: UP/I-552-06/25-05/2, URBROJ: 139-120-14/26-25-5 od 17. siječnja 2025., a kojim rješenjem je tužitelju i EŠ, roditeljima mlt. PŠ, određena mjera intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem roditeljske skrbi o djetetu, u trajanju od šest mjeseci počevši od 20. siječnja 2025., uz ostale prateće odluke.

2. Tužba je predana Upravnom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, a predmet je rješenjem Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su-369/2025-6 od 9. svibnja 2025. ustupljen ovom sudu na daljnje rješavanje (čl. 11. Zakona o sudovima, Narodne novine broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.; dalje: Zakon o sudovima).

3. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom i u tijeku spora osporava zakonitost odluke tuženika. Ističe povredu načela materijalne istine iz čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku budući tuženik nije proveo dokazni postupak, već je nekritički prihvatio činjenične navode i ocjene prvostupanjskog tijela. Po tvrdnjama tužitelja, tuženik ne navodi na kojim je dokazima zasnovao zaključke o nesuradnji tužitelja ili navodnoj manipulaciji djetetom. Osporavano rješenje da je neobrazloženo, osobito u dijelu u kojem se utvrđuje postojanje razvojnih rizika za dijete, što se temelji isključivo na internim listama procjena Zavoda koje nisu stavljene na uvid tužitelju niti konkretizirane kroz opis utvrđenih rizika ili metode procjene. Naglašava suradnju s voditeljem mjere, međutim mjera da ne može polučiti rezultat jer dijete dosljedno odbija susrete s majkom. Dijete, koje će uskoro navršiti 15 godina, da je više puta izričito izrazilo takvu volju, te je tuženik povrijedio čl. 86. Obiteljskog zakona time što nije uzeo u obzir mišljenje djeteta primjerene dobi i zrelosti. Tvrdi i da je dijete prisiljavano na susrete s majkom koja je, prema navodima tužitelja, sklona konfliktima, ne izvršava roditeljske obveze te je u prošlosti pokazivala agresivna i neprimjerena ponašanja prema djetetu. Smatra da je mjera intenzivne stručne pomoći i nadzora nesvrsishodna i štetna te je suprotna načelu najboljeg interesa djeteta iz čl. 5. Obiteljskog zakona, budući da pokušava postići odnos koji dijete ne želi i koji, prema njegovom mišljenju, ugrožava njegov emocionalni i psihički razvoj. Predlaže sudu poništiti rješenje tuženika i obustaviti postupak određivanje predmetne mjere.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju raspravu je pristupio tužitelj, dok uredno pozvani tuženik nije pristupio, stoga je sud temeljem ovlaštenja iz čl. 91. st. 3. ZUS-a raspravu održao u njegovoj odsutnosti.

6. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS- a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Prema čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku, Narodne novine broj 47/09., 110/21.; dalje: ZUP) tijela koja rješavaju u upravnim stvarima dužna su utvrditi sve činjenice važne za donošenje rješenja i na temelju njih pravilno primijeniti materijalno pravo. Ovaj standard obvezuje osobito drugostupanjsko tijelo, koje je ovlašteno i dužno ispitati sve navode žalbe i samostalno ispitati činjenično stanje.

9. U konkretnom slučaju osporavano rješenje ne sadrži analizu relevantnih činjenica, već u bitnome ponavlja zaključke prvostupanjskog tijela, bez navođenja dokaza na temelju kojih su ti zaključci doneseni. Tuženik se poziva na Listu za procjenu razvojnih rizika djeteta, Listu za procjenu sigurnosti djeteta i Listu za procjenu roditeljskih snaga, ali ne navodi sadržaj tih dokumenata, ne iznosi njihove nalaze, niti provodi ocjenu njihove vjerodostojnosti i primjenjivosti.

10. Tužitelju te Liste nisu dane na uvid (prema tužbenim navodima koje tuženik ne osporava), iako se na njima temelji čitav nalaz o postojanju rizika. Time su povrijeđene odredbe ZUP-a o pravu stranke na sudjelovanje u postupku i pravu na izjašnjenje (čl. 30. i 52. ZUP-a). Dokumenti koji nisu dostupni stranci, a na kojima se temelji odluka, ne mogu predstavljati valjane dokaze u smislu standarda materijalne istine.

11. Slijedom navedenog, postupak nije proveden na način koji omogućuje utvrđivanje stvarnog činjeničnog stanja, a tuženik u žalbenom postupku nije otklonio propuste prvostupanjskog tijela, niti je sam proveo dopunu postupka.

12. Prema odredbi čl. 98. st. 5. ZUP-a, obrazloženje rješenja mora sadržavati činjenično stanje koje je tijelo utvrdilo, dokaze na temelju kojih su činjenice utvrđene, razloge zbog kojih nisu prihvaćeni pojedini prijedlozi stranaka, razloge koji zbog njihova pravnog značenja upućuju na odluku.

13. Osporavano rješenje ne ispunjava ove zahtjeve. U njemu se navodi postojanje više razvojnih rizika visokog intenziteta, poput neprihvaćanja roditeljske odgovornosti, neprimjerene komunikacije ili psihičkog iskorištavanja djeteta. Međutim, nijedan od tih rizika nije individualno konkretiziran. Nisu navedeni podaci iz kojih bi se zaključilo da su takvi rizici prisutni, okolnosti koje bi potvrdile njihovo postojanje, izvori informacija, metodički postupci, vremenski slijed događaja, ni razlozi zašto su ocijenjeni kao visokog intenziteta.

14. Rješenje sadržajno ostaje na razini tvrdnji, bez dokazne podloge, što ga čini neobrazloženim u smislu odredbe čl. 98. st. 5. ZUP-a.

15. Dalje, Obiteljski zakon (Narodne novine broj 103/15., 98/19., 47/20., 49/23., 156/23.; dalje: Obiteljski zakon) u čl. 86. propisuje pravo djeteta na izražavanje mišljenja te obvezu tijela koje odlučuje razmotriti i uvažiti to mišljenje u skladu s dobi i zrelosti djeteta.

16. U predmetnom slučaju mlt. PŠ ima gotovo 15 godina, što je dob u kojoj mišljenje djeteta može imati ključnu vrijednost, osim u slučaju jasnih dokaza o manipulaciji, emocionalno uvjetovanom mišljenju ili drugoj okolnosti koja sprječava autonomno izražavanje volje. U osporavanom rješenju tuženik se poziva na to da je dijete saslušano, ali ne navodi razloge zbog kojih mišljenje nije prihvaćeno kao odlučno. Nadalje, tuženik ne navodi nikakve profesionalne nalaze (vještačenje, psihološku procjenu, specijalizirani nalaz) koji bi potkrijepili tvrdnje da je djetetova volja prouzročena manipulacijom ili pritiscima. S druge strane, tužitelj prilaže Nalaz i mišljenje multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba od 10. srpnja 2024., iz kojeg proizlazi da je izraženo mišljenje djeteta koje upućuje na postojanje negativnog odnosa djeteta prema majci.

17. Opisano postupanje tuženika nije u skladu s čl. 86. Obiteljskog zakona, kao ni s čl. 12. Konvencije o pravima djeteta (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 12/93. i 20/97.) koji obvezuje državu da djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje osigura pravo slobodnog izražavanja i da se to mišljenje uzme ozbiljno u obzir.

18. Dakle, zaključak je suda da je postupak proveden uz bitne povrede odredbi ZUP-a jer nisu utvrđene odlučne činjenice, stranci nije omogućen uvid u ključne dokumente, niti su provedeni dokazi koji bi potvrdili nalaze o rizicima. Osporavano rješenje je neobrazloženo jer ne sadrži potpunu činjeničnu i dokaznu podlogu, ne navodi razloge prihvaćanja ili odbijanja navoda tužitelja, niti razloge odlučne za izbor i svrhu mjere (sukladno čl. 131., 145. te čl. 5. Obiteljskog zakona). Pravo djeteta na izražavanje mišljenja nije uvaženo na način propisan čl. 86. Obiteljskog zakona budući nije obrazloženo zašto se volja djeteta ne prihvaća, niti su izneseni dokazi koji bi opravdali odstupanje od djetetove autonomne volje.

19. Sukladno svemu navedenome, osporavano rješenje se zasad nije moglo ocijeniti zakonitim. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporavano rješenje tuženika, te je predmet vratio na ponovni postupak (čl. 117. st. 1. ZUS). U ponovnom je postupku tuženik obvezan donijeti odluku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a) pri čemu je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a). Stranke imaju pravo na potpuni, zakoniti i pravilni upravni postupak u kojem će im se omogućiti uvid u cjelokupni spis, kao i izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje ove upravne stvari, slijedom čega će javnopravno tijelo pri procjeni uvjeta za određivanje mjere uzeti u obzir izjašnjavanje stranaka, uvjete i svrhu mjere te donijeti novo i zakonito rješenje koje će u cijelosti biti sastavljeno u skladu s odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a te doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

20. Odluku o troškovima spora (t. II. izreke presude) sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa mu je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) za sljedeće radnje: sastav tužbe te zastupanje na ročištu od 2. prosinca 2025., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) na taj iznos iznosi ukupno 2.500,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS-a.

21. U odnosu na trošak dosuđen u t. III. izreke presude, opunomoćenik na isti ima pravo s osnove delegacije predmeta pozivom na odredbu čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima kojom je propisano da strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Stavkom 5. istoga članka propisano je da će se trošak isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom. Stavkom 6. istoga članka propisano je da će se odluka o troškovima iz toga članka donijeti zajedno s odlukom o troškovima postupka.

22. Slijedom prethodno citirane zakonske norme Zakona o sudovima opunomoćenika tužitelja ostvaruje pravo na naknadu u visini troškova javnog prijevoza. Stoga mu je priznata cijena autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka- Zagreb u iznosu od 16,00 eura, a koji iznos cijena karata je sud utvrdio putem javno objavljenih podataka na internetskoj stranci Autobusnog kolodvora Zagreb prema navedenoj relaciji. Naknada zatraženog troška goriva i cestarine za korištenje automobila nije predviđen čl. 11. Zakona o sudovima, već isključivo naknada troška javnog prijevoza, te je stoga zahtjev za naknadu preostalog zatraženog troška odbijen kao neosnovan. Slijedom, odlučeno je kao u t. III. izreke presude.

23. Budući tužba nije odbačena niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP), a pored toga stranke su u ovoj vrsti spora oslobođeni plaćanja pristojbi sukladno odredbi čl. 11. st. 1. t. 16. ZSP-a.

U Rijeci 19. prosinca 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv t. I. izreke presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv t. II.-III. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.