REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-875/2019-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane punomoćniku Diegu Debeljuhu, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Eos Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 82, OIB: 76674680107, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 2. rujna 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Orie Altić Debeljuh, odvjetnice u Puli, te zamjenika punomoćnika tuženika Mladena Pavićevića, odvjetnika u Puli, 19. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu broj 366-146/2005, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 9.12.2005., i to u dijelu gdje se ugovara "Ugovorne strane su suglasne da je banka od 1.10.2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.", pa stoga tako ugovorena promjenjivost kamatnih stopa iz čl. 6. istog ugovora ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba iz čl. 4 Ugovora o kreditu broj 366-146/2005 sklopljenog između tužiteljice i tuženika 9.12.2005., i to u dijelu gdje se ugovara "…u kunskoj protuvrijednosti … obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja", pa stoga ta odredba iz čl. 4. istog Ugovora ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici PP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.654,58 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 49,13 eura od 31.10.2006. do isplate,

- na iznos od 49,12 eura od 30.11.2006. do isplate,

- na iznos od 49,10 eura od 31.12.2006. do isplate,

- na iznos od 49,08 eura od 31.1.2007. do isplate,

- na iznos od 49,06 eura od 28.2.2007. do isplate,

- na iznos od 49,04 eura od 31.3.2007. do isplate,

- na iznos od 49,02 eura od 30.4.2007. do isplate,

- na iznos od 49,00 eura od 31.5.2007. do isplate,

- na iznos od 48,98 eura od 30.6.2007. do isplate,

- na iznos od 48,97 eura od 31.7.2007. do isplate,

- na iznos od 48,94 eura od 31.8.2007. do isplate,

- na iznos od 80,65 eura od 30.9.2007. do isplate,

- na iznos od 80,62 eura od 31.10.2007. do isplate,

- na iznos od 80,59 eura od 30.11.2007. do isplate,

- na iznos od 80,57 eura od 31.12.2007. do isplate,

- na iznos od 80,53 eura od 31.1.2008. do isplate,

- na iznos od 80,50 eura od 28.02.2008. do isplate,

- na iznos od 158,36 eura od 31.3.2008. do isplate,

- na iznos od 158,32 eura od 30.4.2008. do isplate,

- na iznos od 158,29 eura od 31.5.2008. do isplate,

- na iznos od 158,25 eura od 30.6.2008. do isplate,

- na iznos od 158,20 eura od 31.7.2008. do isplate,

- na iznos od 158,16 eura od 31.8.2008. do isplate,

- na iznos od 158,12 eura od 30.9.2008. do isplate,

- na iznos od 158,07 eura od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 158,03 eura od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 174,33 eura od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 174,28 eura od 31.1.2009. do isplate,

- na iznos od 174,23 eura od 28.2.2009. do isplate,

- na iznos od 126,80 eura od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos od 121,95 eura od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos od 121,92 eura od 31.5.2009. do isplate,

- na iznos od 121,88 eura od 30.6.2009. do isplate,

- na iznos od 121,84 eura od 31.7.2009. do isplate,

- na iznos od 121,80 eura od 31.8.2009. do isplate,

- na iznos od 121,76 eura od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos od 121,72 eura od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 121,68 eura od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 121,63 eura od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 121,59 eura od 31.1.2010. do isplate,

- na iznos od 121,54 eura od 28.2.2010. do isplate,

- na iznos od 121,49 eura od 31.3.2010. do isplate,

- na iznos od 121,44 eura od 30.4.2010. do isplate,

- na iznos od 121,40 eura od 31.5.2010. do isplate,

- na iznos od 121,36 eura od 30.6.2010. do isplate,

- na iznos od 121,30 eura od 31.7.2010. do isplate,

- na iznos od 121,25 eura od 31.8.2010. do isplate,

- na iznos od 121,20 eura od 30.9.2010. do isplate,

- na iznos od 121,14 eura od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 121,09 eura od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 107,90 eura od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 61,53 eura od 31.1.2011. do isplate,

- na iznos od 46,32 eura od 14.2.2011. do isplate,

- na iznos od 18,84 eura od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 88,95 eura od 14.3.2011. do isplate,

- na iznos od 107,73 eura od 18.7.2011. do isplate,

- na iznos od 85,69 eura od 30.5.2012. do isplate,

- na iznos od 256,67 eura od 22.8.2012. do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 14.9.2012. do isplate,

- na iznos od 223,29 eura od 25.5.2013. do isplate,

- na iznos od 540,55 eura od 10.9.2013. do isplate,

- na iznos od 131,72 eura od 30.9.2013. do isplate,

- na iznos od 2,08 eura od 14.1.2014. do isplate,

- na iznos od 303,91 eura od 30.1.2014. do isplate,

- na iznos od 66,66 eura od 13.2.2014. do isplate,

i to po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici PP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.349,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 11,26 eura od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 19,77 eura od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 25,29 eura od 31.1.2009. do isplate,

- na iznos od 0,48 eura od 13.2.2009. do isplate,

- na iznos od 24,74 eura od 28.2.2009. do isplate,

- na iznos od 1.442,46 eura od 05.3.2009. do isplate,

- na iznos od 12,69 eura od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos od 15,61 eura od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos od 7,70 eura od 31.5.2009. do isplate,

- na iznos od 1,88 eura od 30.6.2009. do isplate,

- na iznos od 3,43 eura od 31.7.2009. do isplate,

- na iznos od 6,50 eura od 31.8.2009. do isplate,

- na iznos od 6,23 eura od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos od 3,13 eura od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 13,62 eura od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 20,25 eura od 31.1.2010. do isplate,

- na iznos od 18,73 eura od 28.2.2010. do isplate,

- na iznos od 27,74 eura od 31.3.2010. do isplate,

- na iznos od 26,03 eura od 30.4.2010. do isplate,

- na iznos od 29,36 eura od 31.5.2010. do isplate,

- na iznos od 58,20 eura od 30.6.2010. do isplate,

- na iznos od 52,26 eura od 31.7.2010. do isplate,

- na iznos od 70,40 eura od 31.8.2010. do isplate,

- na iznos od 64,14 eura od 30.9.2010. do isplate,

- na iznos od 54,06 eura od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 68,84 eura od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 6,94 eura od 13.12.2010. do isplate,

- na iznos od 79,75 eura od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 18,72 eura od 13.1.2011. do isplate,

- na iznos od 53,52 eura od 31.1.2011. do isplate,

- na iznos od 25,34 eura od 14.2.2011. do isplate,

- na iznos od 48,81 eura od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 37,21 eura od 14.3.2011. do isplate,

- na iznos od 34,29 eura od 31.3.2011. do isplate,

- na iznos od 80,47 eura od 18.7.2011. do isplate,

- na iznos od 133,78 eura od 30.5.2012. do isplate,

- na iznos od 1,13 eura od 31.5.2012. do isplate,

- na iznos od 123,29 eura od 14.8.2012. do isplate,

- na iznos od 255,83 eura od 22.8.2012. do isplate,

- na iznos od 118,92 eura od 14.9.2012. do isplate,

- na iznos od 0,13 eura od 31.3.2013. do isplate,

- na iznos od 244,63 eura od 25.5.2013. do isplate,

- na iznos od 0,66 eura od 31.5.2013. do isplate,

- na iznos od 537,27 eura od 10.9.2013. do isplate,

- na iznos od 106,67 eura od 30.9.2013. do isplate,

- na iznos od 59,30 eura od 20.11.2013. do isplate,

- na iznos od 41,74 eura od 13.1.2014. do isplate,

- na iznos od 91,80 eura od 14.1.2014. do isplate,

- na iznos od 94,26 eura od 30.1.2014. do isplate,

- na iznos od 125,88 eura od 13.2.2014. do isplate,

- na iznos od 46,61 eura od 13.3.2014. do isplate,

- na iznos od 45,60 eura od 14.4.2014. do isplate,

- na iznos od 43,70 eura od 13.5.2014. do isplate,

- na iznos od 43,16 eura od 13.6.2014. do isplate,

- na iznos od 43,49 eura od 14.7.2014. do isplate,

- na iznos od 493,53 eura od 28.7.2014. do isplate,

- na iznos od 0,05 eura od 31.7.2014. do isplate,

- na iznos od 231,76 eura od 3.11.2014. do isplate,

- na iznos od 0,68 eura od 24.11.2014. do isplate,

- na iznos od 166,56 eura od 05.12.2014. do isplate,

- na iznos od 72,17 eura od 11.12.2014. do isplate,

- na iznos od 43,93 eura od 12.12.2014. do isplate,

- na iznos od 42,72 eura od 13.1.2015. do isplate,

- na iznos od 42,22 eura od 13.2.2015. do isplate,

- na iznos od 41,66 eura od 13.3.2015. do isplate,

- na iznos od 101,51 eura od 17.3.2015. do isplate,

- na iznos od 41,11 eura od 13.4.2015. do isplate,

- na iznos od 40,97 eura od 13.5.2015. do isplate,

- na iznos od 40,07 eura od 12.6.2015. do isplate,

- na iznos od 39,42 eura od 13.7.2015. do isplate,

- na iznos od 38,45 eura od 13.8.2015. do isplate,

- na iznos od 39,60 eura od 14.9.2015. do isplate,

- na iznos od 236,84 eura od 15.9.2015. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 199,08 eura sa zateznim kamatama od 30. svibnja 2019. do isplate i iznosa od 4.397,19 eura sa zateznim kamatama od 29. veljače 2016. do isplate.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe iz podnesaka tužitelja od 23. ožujka 2022. i 9. siječnja 2025., ispravljenog na ročištu glavne rasprave 2. rujna 2025.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.974,58 eura sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 10. lipnja 2019. navodi da je kao potrošač s Hypo Alpe- Adria Bank d.d. 9. prosinca 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 366-146/2005, na iznos od 155.000,00 CHF, na rok od 360 mjeseci. Ugovorena kamatna stopa, važeća na dan sklapanja Ugovora bila je 3,99 % godišnje. Tužbom potražuje razliku preplaćenog kredita po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, s obzirom na to da je tečaj valute u kojoj je ugovoren kredit (CHF) tijekom trajanja kreditnog razdoblja enormno porastao. Pritom se poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak.

1.1. Na temelju izračuna koji je izradio ovlašteni sudski vještak za financije proizlazi da je tužiteljica u periodu otplate kredita s osnova povećanja kamatne stope preplatila iznos od 60.239,12 kuna / sada 7.995,11 eura, a s osnova povećanja tečaja, odnosno tečajne razlike iznos od 31.588,91 kuna / sada 4.192,57 eura, odnosno ukupno 91.828,03 kuna / sada 12.187,67 eura, koji iznos potražuje od tuženika sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa. Ujedno potražuje trošak plaćanja izvansudskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kuna / 199,08 eura sa zateznim kamatama od 30. svibnja 2019. do isplate, navodeći da je riječ o nužnom trošku potrebnom za uređenje tužbenog zahtjeva

1.2. Predlaže da sud nakon provedenog postupka prihvati njen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjeni kamatne stope sukladno odluci banke te valutnoj klauzuli, kao i da naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 60.239,12 kuna / sada 7.995,11 eura s osnova preplaćenih kamata, iznos od 31.588,91 kuna / sada 4.192,57 eura s osnova tečajne razlike te iznos od 1.500,00 kuna / sada 199,08 eura na ime troška vještačenja, sve uvećano za zatezne kamate i parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenim zahtjevima, kako u pogledu osnova, tako i u pogledu visine. Ne spori da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 366-146/2005 9. prosinca 2005. Međutim ističe kako je u lipnju 2017. raskinuo predmetni ugovor zbog neplaćanja dospjelih obveza, čime je kredit dospio na naplatu u cijelosti. Također, tužiteljica je predmetni ugovor izmijenila u dijelu valute obveze i kamatne stope sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tužiteljici sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) za sve kredite sa CHF valutnom klauzulom. Tako je tužiteljica sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenila odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužiteljica primila uz aneks, gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u valuti euro i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni LIBOR u skladu s kojim se usklađuje odnosno mijenja, neovisno od utjecaja tuženika. Odredba čl. 3. Aneksa usklađena je sa čl. 11.a Zakona potrošačkom kreditiranju, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Tuženik ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetnih odredaba, odnosno iste nisu pravno osnažene, što uostalom i nije moguće po odredbama Zakona o obveznim odnosima. Međutim, došlo je do zamjene postojećih odredaba novima. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

2.1. Nadalje, sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga, tužiteljica pogrešno smatra da je pravna osnova njenog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu za koju bi sud trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u eurima ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao, a niti danas postoji, veliki rizik tečajnih razlika. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina pa tuženik predmetnu valutnu klauzulu nije mogao koristiti radi stjecanja dobiti, jer nije znao kakve će okolnosti u idućih 30 godina nastupiti. Nadalje, tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud bi u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. Zakona o obveznim odnosima i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, a tužiteljica tužbom stvara okolnosti u kojima bi se primijenila fiksna kamatna stopa pod daleko povoljnijim uvjetima od onih koje bi ostvarila da je s tuženikom sklopila ugovor s fiksnom kamatom. Smatra da se tužiteljica neosnovano poziva na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu, jer nije riječ o postupku radi naknade štete, već radi isplate na temelju stjecanja bez osnove. Osim toga, ona se samo paušalno poziva na spomenute presude, bez navođenja činjenica i razloga iz kojih se da zaključiti da joj je zaista povrijeđeno neko pravo. Konačno, ističe prigovor zastare te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 23. ožujka 2022. uredila tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno uređenim tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva isplatu iznosa od 57.673,37 kuna s osnova preplaćenih kamata, 47.843,41 kuna s osnova preplaćenog tečaja, 1.500,00 kuna s osnova izvansudskog vještačenja te 9.462,23 kuna za koji iznos je oštećena konverzijom, sve s pripadajućim zateznim kamatama. Podneskom od 9. siječnja 2025. tužiteljica je svoje potraživanje prikazala u valuti euro, potražujući od tuženika, pored utvrđenja ništetnosti, isplatu iznosa od 7.654,58 eura s osnova preplaćenih kamata, 6.349,90 eura s osnova preplaćenog tečaja, 199,08 eura s osnova izvansudskog vještačenja te 1.255,86 eura na ime iznosa za koji je oštećena konverzijom. Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja tužiteljica je ispravila tužbeni zahtjev u pogledu iznosa za koji je oštećena konverzijom na način da po toj osnovi sada potražuje isplatu iznosa od 4.397,19 eura (umjesto ranije zatraženog iznosa od 1.255,86 eura), odnosno potražuje manjak utvrđen sporazumom o konverziji.

3.1. Opisana uređenja tužbenog zahtjeva predstavljaju preinaku tužbe. Iako se tuženik na ročištu glavne rasprave 12. studenog 2024. usprotivio preinaci, sud je dopustio preinaku tužbe smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.

4. Valja još ukazati da je Eos Matrix d.o.o. podneskom od 27. prosinca 2024. predložio da mu se na temelju odredbe čl. 206 st. 3 ZPP dopusti miješanje u parnicu na strani tuženika, s obzirom na to da je potraživanje iz Ugovora o kreditu koji je predmet spora preneseno na njega.

4.1. Naime, tuženik kao cedent je s društvom Eos Matrix d.o.o. kao cesionarom sklopio Ugovor o cesiji 13. prosinca 2024. ovjeren po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-9211/2024. (list 625 – 630 spisa), kojim su na cesionara prenesena nenaplaćena potraživanja iz Ugovora o kreditu broj 366-146/2005 od 7. prosinca 2005. koji je predmet spora (s pripadajućim Aneksima od 22. travnja 2011., 25. listopada 2011. i 24. rujna 2012.). S obzirom na navedeno, sud je utvrdio da postoji pravni interes društva Eos Matrix d.o.o. za stupanje u parnicu na strani tuženika – banke, stoga mu je raspravnim rješenjem od 24. travnja 2025. dopustio sudjelovanje u parnici kao umješaču na strani tuženika.

4.2. Ujedno valja navesti da, neovisno o sklopljenom Ugovoru o cesiji, zakonske odredbe koje se odnose na cesiju ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužiteljice, na ostvarenje tražbine prema cedentu, u konkretnom slučaju tuženiku, koji ostaje ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik (tužiteljica) temelji svoju tražbinu, unatoč tome što je tražbina koju ima tuženik prema tužiteljici nakon raskida pravnog posla prenesena na treću osobu Eos Matrix d.o.o. To što je na temelju Ugovora o cesiji došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu koja je predmet cesije od tužiteljica kao dužnika ovlašten zahtijevati Eos Matrix d.o.o. kao novi vjerovnik, ne znači da tuženik kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana Ugovora o kreditu, jer u konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa ugovora o kreditu kojim bi treća osoba (Eos Matrix d.o.o.) postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO/05).

5. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Goranki Šmer Maraš uz usmenu dopunu nalaza i mišljenja te je saslušana tužiteljica kao stranka.

5.1. Ostali dokazi nisu izvedeni jer su na temelju izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedokinje ĆP, djelatnice tuženika, jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga (list 622 spisa). Tuženik je odustao i od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka GP i ČP, uz napomenu da sud nije ni odredio izvođenje dokaza njihovim saslušanjem jer nije riječ o djelatnicima koji su pregovarali s tužiteljicom prije zaključenja ugovora o kreditu. Nadalje, izjava PPK (djelatnice tuženika) od 24. kolovoza 2020. nije uzeta u obzir jer je predana u spis nakon zaključenja prethodnog postupka. Međutim, ni imenovana svjedokinja nije pregovarala s tužiteljicom prije sklapanja ugovora o kreditu pa o sklapanju konkretnog ugovora, načinu i rezultatima pregovora, ne može imati neposrednih saznanja, slijedom čega sud nije odredio izvođenje dokaza njenim saslušanjem.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 366-146/2005 od 7. prosinca 2005., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih na temelju navedenih ništetnih odredbi, i to iznosa od 7.654,58 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o kamatnoj stopi i 6.349,90 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli. Ujedno je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa od 4.397,19 eura s osnova manjka kojeg je tuženik utvrdio u obračunu konverzije. Tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje i isplatu iznosa od 199,08 eura na ime troška izvansudskog vještačenja, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

7.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 19. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

8. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika (Hypo Aple-Adria-Bank d.d.) kao kreditora 7. prosinca 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 366-146/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je 9. prosinca 2005. potvrđen po javnoj bilježnici Nansi Kopić pod brojem: OV-1638/05, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita u iznosu od 155.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obvezala vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 360 mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Nije sporno da je na temelju čl. 3. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamata od 3,99 % godišnje te da je čl. 6. predmetnog ugovora određeno da je ta godišnja kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe–Adria–Bank d.d. Nije sporno da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu, jer je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odnosno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

8.1. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,761 kuna), kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

8.2. Također, nije sporno da je 19. siječnja 2016. na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 366- 146/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 110 - 115 spisa), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos nedospjele glavnice osnovnog Ugovora na dan 30. rujna 2015. iznosio je 64.623,47 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe–Adria–Bank d.d. za eur. Ugovorne strane su pritom suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 0,00 kuna, a da manjak na isti dan iznosi 4.337,13 eura, pri čemu su se suglasile da se za iznos manjka uveća preostala neotplaćena glavnica kredita. Određen je rok vraćanja kredita 31. prosinca 2035.

9. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Aneks osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Sporna je i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 4.397,19 eura s osnova manjka kojeg je tuženik utvrdio u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015.

10. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik (odnosno njegov prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

10.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

10.4. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

10.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

11.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke. Ona je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje kuće za stanovanje. O kreditu je saznala iz TV reklame, reklamirana je povoljna kamatna stopa od 3,99 %, zbog čega je pristupila u banku radi sklapanja ugovora. U banci joj nisu nudili kredit u eurima, o tome nije ni bilo razgovora, CHF je tada bio popularan i reklamiran te su svi tražili kredite u CHF koje su banke nudile. Kuća koju je kupila tim kreditom služila joj je za stanovanje, nikad ju nije iznajmljivala, a sada je prazna jer je bila primorana odseliti se u Dansku. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imala saznanja kako i koliko će se mijenjati kamatna stopa niti su joj u banci to pojasnili. Kasnije je počela dobivati obavijesti o promjeni kamatne stope, nekada i dva put mjesečno. Što se tiče valutne klauzule, imala je kredit u eurima u Erste banci pa je bila upoznata s time što znači valutna klauzula, ali nitko ju nije upozoravao da bi valutna klauzula u CHF bila drugačija. Anuitet se u više navrata povećavao. U početku je to mogla podmirivati, no kasnije je došlo do problema, tri puta je zamrzavala kredit zbog čega je došlo do dodatnih troškova. Tražila je razna rješenja i pokušavala dobiti novi kredit, međutim procjena koju je napravila banka prilikom plasiranja kredita više nije odgovarala. Naime, jedan dio kuće nije legaliziran, ali je u procjeni prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio uzet u obzir, odnosno procjenjivan je zajedno s cjelokupnom kvadraturom kuće, kao da je bio legaliziran. Kada se kasnije obratila drugim bankama, a i tuženoj banci tražeći novu procjenu, banke nisu htjele uzeti u procjenu dio kuće koji nije legaliziran. Addiko banka je napravila novu procjenu na 50.000,00 eura koju ona nije nikada dobila niti vidjela. Prilikom konverzije banka joj nije pojasnila obračun konverzije i kako su došli do tog izračuna. Konverziju je, kao i svi potrošači potpisala smatrajući da je to izlaz i rješenje problema. O najavi konverzije je najprije čula na vijestima, a zatim je dobila pismo od banke kojim ju poziva da dođe u poslovnicu konvertirati kredit. Prilikom potpisivanja Aneksa o konverziji kao i prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu, banka je sastavila te ugovore i ona nije mogla utjecati na njihov sadržaj, bilo je po principu "uzmi ili ostavi". Glavna motivacija za sklapanje Ugovora o kreditu u CHF bila je upravo niska kamatna stopa od 3,99%, a danas joj je jasno da nije imala informacije kako će se ta kamatna stopa mijenjati.

11.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti jer je iskazivala uvjerljivo, u skladu s ostalim izvedenim dokazima te sukladno utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite, a ni tuženik njen iskaz nije osporio. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s parametrima promjenjivosti te da joj je upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

11.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Stoga, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

12. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena je u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.2. Glede valutne klauzule, njezino ugovaranje jest načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti, s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.3. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

12.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14. Konačno, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije.

14.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

14.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15.

14.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – ZP protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je konverziju prihvatila smatrajući ju "izlaskom iz problema i rješenjem problema".

14.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14.5. Prestanak prava tužiteljice na povrat preplaćenog s osnove nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora ne proizlazi niti iz odluke Suda EU C-567/20, donesene po prethodnom pitanju u sporu protiv Zagrebačke banke, na koju odluku se tuženik pozivao u tijeku postupka. Navedena odluka ne odnosi se na pitanje otklanjanja posljedica ništetnosti zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkog ugovora, već na pitanje područja primjene Direktive 93/13 po prethodnom pitanju u sporu po zahtjevu za povrat isplaćenog nakon sklapanja ugovora o konverziji.

14.6. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

14.7. Valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač - tužiteljica) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev 809/2019 od 21. prosinca 2022.). Takvo pravno shvaćanje podudarno je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

14.8. Slijedom navedenog, tužiteljici, unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kredita, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je tužiteljici banka uračunala prilikom izračuna konverzije.

15. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

15.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš.

15.2. Vještakinja je sačinila nalaz i mišljenje (list 255 do 359 spisa), a nastavno i pisanu dopunu (list 605 do 613 spisa) u kojem je, s obzirom na promjenu službene valute prikazala u valuti euro. Na ročištu glavne rasprave vještakinja je usmeno izložila svoj nalaz i mišljenje, obrazlažući u bitnom da je vještačenje sačinjeno prema povjerenom joj zadatku. Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 155.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 3,99 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,76100 kuna. Primjenom navedenih parametara vještakinja je izračunala da je tužiteljica, na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu, u razdoblju do konverzije preplatila iznos od 7.654,58 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 4 Nalaza i mišljenja – list 269 do 273 spisa i Tablici 1 dopune Nalaza i mišljenja – list 607 do 608 spisa). Razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, do izvršene konverzije iznosi 6.349,90 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 5 Nalaza i mišljenja – list 274 do 278 spisa i Tablici 2 dopune Nalaza i mišljenja – list 608 do 610 spisa).

15.3. Vještakinja je, nadalje, u nalazu i mišljenju navela da je tuženik tužiteljici u obračunu konverzije utvrdio manjak uplaćenih sredstava u iznosu od 4.337,13 eura prema obračunu banke (u dopuni nalaza i mišljenja je omaškom naveden pogrešan iznos od 4.397,19 eura), za koji iznos je uvećana neotplaćena glavnica kredita nakon provedene konverzije. Prema obračunu vještakinje, razlika glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.141,33 eura (prikazano u Tablici 3 dopune Nalaza i mišljenja – list 611 spisa).

16. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještakinje te je u skladu s rezultatima vještačenja uredila tužbeni zahtjev, kako je to već naznačeno u točki 3. obrazloženja.

16.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali ne u pogledu matematičkog obračuna vještakinje, već u pogledu pravnih stavova i zadataka koje je sud dao vještakinji, ističući u bitnom da tužiteljica nakon sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, nema pravo na nikakvo dodatno obeštećenje, posebno ne na isplatu po osnovi razlike glavnice. Istaknuo je i da bi sud u svakom slučaju trebao uzeti u obzir i pozitivne i negativne razlike te da nema osnova da se tužiteljici dosudi razlika u glavnici jer ista nije predmet tužbenog zahtjeva.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u točkama 10. do 14. obrazloženja pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja. Pritom valja ukazati da je vještakinja u osnovnom nalazu i mišljenju pravilno navela da je tuženik tužiteljici u obračunu konverzije utvrdio manjak uplaćenih sredstava u iznosu od 4.337,13 eura (koji iznos proizlazi i iz čl. 2. Aneksa – list 110 spisa), dok je u pisanoj dopuni te usmenom izlaganju navela da se radi o iznosu od 4.397,19 eura. Sud smatra da je riječ o omašci u pisanju, odnosno zamjeni brojke 3 brojkom 9, pa u tom dijelu nije prihvatio dopunu, već osnovni nalaz i mišljenje.

17. Na temelju provedenog vještačenja utvrđeno je da je tužiteljica po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, do dana konverzije, ukupno preplatila 14.004,48 eura (7.654,58 eura s osnova ništetnih odredaba o kamatnoj stopi i 6.349,90 eura s osnova ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli). U odnosu na izvršene izračune preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici nije izvršena restitucija te tužiteljica nije konverzijom stavljena u položaj u kojem bi bila da je kredit obračunat od isplate do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. U konkretnom slučaju glavnica tužiteljičinog potraživanja nije smanjena jer izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužiteljice, već manjak, pa tužiteljica sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećena za iznose koje je platila uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka do provedene konverzije. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17.1. Kako u konverziji nije utvrđena pretplata u korist tužiteljice, već manjak, pripada joj pravo na restituciju svih iznosa isplaćenih na temelju ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi do dana 30. rujna 2015. i to u iznosu 7.654,58 eura po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i 6. 349,90 eura po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ukupno 14.004,48 eura. Na pojedinačne iznose preplate tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 13.1. obrazloženja.

17.2. Iako je vještakinja u nalazu i mišljenju obračunala i tzv. negativne razlike (u kojem dijelu sud također prihvaća matematički obračun vještakinje, a ni stranke ga nisu osporile), tuženik neosnovano ukazuje da bi sud iste trebao uzeti u obzir, odnosno da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužiteljice. Prije svega valja napomenuti da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je preplatila uslijed povećanja kamate i tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet njenog konačno postavljenog zahtjeva, uz napomenu da tuženik u tijeku postupka nije ni isticao da bi mu pripadale tzv. negativne razlike, niti je u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Osim toga, sud smatra potrebnim napomenuti da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužiteljice umanji za tzv. negativne razlike.

17.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III i IV izreke presude.

18. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužiteljica potražuje i isplatu iznosa u kojem je utvrđen manjak uplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita. U tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.

18.1. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U tijeku postupka tužiteljica nije dovela u pitanje valjanost sklopljenog dodatka o konverziji niti je isticala činjenice na temelju kojih bi sud mogao zaključiti o postojanju ništetnosti predmetnog dodatka. Dodatkom o konverziji utvrđen je manjak u iznosu od 4.337,13 eura, koji je nastao kao posljedica različitih uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u švicarskim francima od uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u eurima, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila do 30. rujna 2015. Način izračuna konverzije predviđen je u čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju, u kojem je u st. 1. točke 6. propisano da će se utvrđeni manjak vjerovniku namiriti od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. U čl. 2. Dodatka o konverziji ugovorne strane su se sporazumjele da će se za iznos utvrđenog manjka uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita, da tako utvrđena glavnica kredita predstavlja iznos nedospjele obveze po osnovnom ugovoru o kreditu s pripadajućim aneksima te da navedena odredba predstavlja sporazum vjerovnika (tuženika) i potrošača (tužiteljice) u smislu čl. 19.c st. 1. točke 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dakle, iznos koji tužiteljica potražuje na ime utvrđenog manjka posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka te valjanog sporazuma stranaka o tome. S obzirom na to da je sporazum o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke te da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 (drukčije nije utvrđeno), tužiteljici ne pripada pravo na isplatu manjka utvrđenog konverzijom. Sklapanjem sporazuma o konverziji kredita tužiteljica je prihvatila sva prava i obveze iz istoga pa nakon toga ne može od tuženika potraživati isplatu iznosa koji joj po takvom sporazumu ne pripadaju.

18.2. Slijedom navedenog, sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.397,19 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime manjka utvrđenog sporazumom o konverziji (točka V izreke presude).

19. Zahtjev tužiteljice nije osnovan ni u dijelu u kojem zahtijeva isplatu iznosa od 199,08 eura na ime troška vansudskog vještačenja. Naime, u situaciji kad je u tijeku postupka, radi izračuna visine tražbine, izveden dokaz financijskim vještačenjem te je tužiteljica zatražila priznanje troška provedenog sudskog vještačenja, tužiteljici ne pripada i trošak tzv. preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva koji je sačinjen po njenom zahtjevu prije pokretanja parničnog postupka, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Ovaj trošak bi se mogao smatrati potrebnim troškom u smislu čl. 155. ZPP tek u situaciji da je tuženik prihvatio nalaz sačinjen van postupka, no u konkretnom slučaju je u postupku provedeno financijsko vještačenje , slijedom čega ne postoji osnova za priznanje ovog troška. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1111/2024 od 23. listopada 2024.

19.1. Slijedom navedenog, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 199,08 eura na ime troška izvansudskog vještačenja (točka V izreke presude).

20. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

20.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (10. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga, nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je osnovano pokrenula predmetni parnični postupak pa se smatra da je uspjela u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev (ukupno 18.600,75 eura), uspjela u omjeru od 75 % (odnosno u iznosu od 14.004,48 eura), pa njen ukupni uspjeh u sporu iznosi 88 %, dok uspjeh tuženika iznosi 12 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 76 %.

21.1. Tužiteljici do 23. ožujka 2022. (prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi - 91.828,03 kuna / 12.187,67 eura) pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 1. lipnja 2020. i 5. listopada 2020. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 4. prosinca 2019. i 21. svibnja 2020. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 500 bodova. Nadalje, od 23. ožujka 2022. (prema vrijednosti predmeta spora od 18.600,75 eura) pripada joj po 250 bodova za zastupanje na ročištima 24. travnja 2025. i 2. rujna 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 23. ožujka 2022. i 25. rujna 2024. (Tbr. 8.1. Tarife), zatim po 100 bodova za zastupanje na ročištu 12. studenog 2024. (koliko je zatražila) te za sastav podnesaka 9. siječnja 2025. i 24. ožujka 2025. (Tbr. 8.3. Tarife), ukupno 1.300 bodova. Dakle, tužiteljici ukupno za zastupanje po punomoćniku odvjetniku pripada 1.800 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3.600,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 900,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 4.500,00 eura. Također, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 168,29 eura (ranije 1.268,00 kuna), trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 561,42 eura (371,62 eura za izradu nalaza i mišljenja te 189,80 eura za usmenu dopunu na raspravi) pa ukupan parnični trošak koji je priznat tužiteljici iznosi 5.229,71 eura.

21.2. Nije joj priznat trošak zastupanja na ročištu 12. veljače 2025. jer na to ročište nije nitko pristupio, slijedom čega je odgođeno.

21.3. Dakle, ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 5.229,71 eura, a tuženik je dužan tužiteljici naknaditi 76 % toga iznosa, što iznosi 3.974,58 eura. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

21.4. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.

U Puli 19. prosinca 2025.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima