REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-35/2022-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja, IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica iz Zagreba, Vlaška ulica 83/1, protiv tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u OD Glamuzina&Grošeta d.o.o., Trg žrtava fašizma 5, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 6. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 188-50-4121568 sklopljenog između tužitelja i tuženika 22. srpnja 2007. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, te jednokratnu naknadu za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

- članak 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "... promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

- članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

- članak 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Način otplate: kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 isplatiti tužitelju, IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.798,68 € sa zateznim kamatama, koje teku:

- na iznos od 0,27 € od 21.07.2007. pa do isplate,

- na iznos od 1,46 € od 17.08.2007. pa do isplate,

- na iznos od 0,28 € od 27.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 3,28 € od 30.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,59 € od 29.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,55 € od 31.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,60 € od 30.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,26 € od 28.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,21 € od 30.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,10 € od 29.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,66 € od 30.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,08 € od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,07 € od 28.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 25,61 € od 29.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 28,15 € od 30.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 29,30 € od 27.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 26,80 € od 14.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 27,42 € od 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,45 € od 29.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,80 € od 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,77 € od 24.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,69 € od 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,53 € od 30.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,58 € od 30.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,23 € od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 26,16 € od 30.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 30,33 € od 29.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,38 € od 03.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,03 € od 01.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,96 € od 03.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,05 € od 09.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 54,15 € od 09.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 50,43 € od 11.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 61,81 € od 11.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 57,88 € od 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,55 € od 03.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 64,90 € od 03.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 81,88 € od 10.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,86 € od 01.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 74,07 € od 05.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,71 € od 29.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,67 € od 02.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 92,44 € od 02.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 94,66 € od 06.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 113,27 € od 08.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 103,53 € od 19.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 92,88 € od 01.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 90,82 € od 26.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 90,01 € od 18.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 95,04 € od 14.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 99,43 € od 19.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 100,02 € od 21.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 96,98 € od 16.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 99,03 € od 14.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 100,44 € od 15.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 98,08 € od 20.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 98,70 € od 27.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 96,93 € od 17.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 93,11 € od 18.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 97,18 € od 30.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 99,14 € od 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 97,76 € od 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 90,08 € od 18.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 96,61 € od 28.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 97,18 € od 15.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 94,62 € od 26.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 86,66 € od 17.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 86,46 € od 26.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 88,41 € od 12.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 91,55 € od 20.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 95,89 € od 30.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 93,65 € od 16.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 95,24 € od 18.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 97,03 € od 31.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 98,15 € od 23.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 100,51 € od 28.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 99,74 € od 27.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 97,13 € od 10.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 96,76 € od 02.05.2014. pa do isplate,

po stopi koja je za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, isplatiti tužitelju, IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 522,12 € sa zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 24.05.2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 188-50-4121568 sklopljenom između tužitelja i tuženika 22. srpnja 2007. u dijelu koji se odnosi na:

- članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 26.908,47 po srednjem tečaju Kreditora"

- članak 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Kamatna stopa: Redovna kamata 5,20% godišnja."“

V. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju, IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.325,92 eura sa zateznim kamatama po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

VI. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju, IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.914,30 eura sa zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 188-50-4121568 od 22. svibnja 2007.. Navedenim ugovorom odobren mu je kredit u iznosu od 26.908,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate, te uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Ugovorom je također određeno da je tužitelj u obvezi uplatiti i jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa cjelokupnog kredita. Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita, nepoštene i ništetne jer su protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti tijekom pregovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se nadalje poziva na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita. U odnosu na jednokratnu naknadu za obradu kredita navodi da je proizvoljna, da na njenu visinu potrošač ne može utjecati, da ju potrošač mora podmiriti iako troškove kredita i naknadu za korištenje kredita plaća kroz ugovorenu kamatnu stopu. Navodi kako nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora, a tuženik je tužitelju reklamirao i prezentirao kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate i time za tužitelja najpovoljnije. Zbog svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim dijelovi ugovornih odredbi i to čl. 1. (valutna klauzula), čl. 2. (kamatna stopa), čl. 3. (naknada za obradu kredita), čl. 7. (način otplate), naložiti tuženiku isplatu iznosa od 46.145,73 kuna (razlika između iznosa koje je tužitelj uplatio na ime porasta tečaja CHF tijekom otplate kredita) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno naznačene iznose od dana plaćanja do isplate, 887,98 CHF (na ime naknade za obradu kredita) sa zateznim kamatama od 24. svibnja 2007. do isplate, te troška postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

1.2. Tijekom postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 30. ožujka 2023. tužitelj je specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, na način da potražuje iznos od 4.798,68 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznos (zbog primjene valutne klauzule) te iznos od 522,12 eura sa zateznim kamatama od 24. svibnja 2007. do isplate (po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita). Podneskom od 7. listopada 2024. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev obzirom je u međuvremenu došlo do promjene službene valute u Republici Hrvatskoj.

2.1. Tuženik osporava tužbu u cijelosti te se protivi i osnovi i visini tužbenih zahtjeva. Navodi da je neosnovan stav tužitelja kako je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da je predmetni kredit zaključen radi kupnje vozila, dok se odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa ne mogu čak ni posredno primijeniti na autokredite. Ukoliko bi sud ipak primijenio odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi kako je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva; da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita za tečaj CHF, na koje je tužitelj pristao. Predmetni ugovor je solemniziran po javnom bilježniku čime je potvrđeno da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te odražava njihovu pravu volju. Tuženik smatra kako je potrebno utvrditi i savjesnost samog tužitelja kao potrošača. Obzirom je sporna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva tuženik smatra kako uopće nije dopušteno utvrđivati da bi bila nepoštena. Ističe kako su tuženik i tužitelj pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi te je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovor bez valutne klauzule, te tuženikov ugovor nije bio „uzmi ili ostavi“. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu smatra kako je ugovorna odredba lako uočljiva, jasna i razumljiva; metode i kriteriji promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena određena ugovorom; da promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti; da u trenutku sklapanja ugovora nije postojala obveza tuženika da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara. Nadalje, u odnosu na jednokratnu naknadu za obradu kredita ističe kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora; da je ta ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva; tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen gotovo 11 godina prije podnošenja tužbe. Konačno, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamata te ističe prigovor zastare. Smatra da bi pri provođenju financijskog vještačenja sud trebao uzeti u obzir i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

2.2. Podneskom od 18. travnja 2023. tuženik se očitovao na podnesak tužitelja od 30. ožujka 2023. navodeći kako je time tužitelj smanjio tužbeni zahtjev te istakao da se protivi djelomičnom povlačenju. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je navodi da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju spora obzirom je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave, saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje. Sud nije proveo dokaz saslušanjem djelatnika banke BĐ obzirom je od navedenog dokaznog prijedloga tuženik odustao (list 78 spisa). Nadalje, sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se na okolnost informiranosti tužitelja o spornim odredbama ugovora kao svjedok sasluša javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor. Prema ocjeni suda saslušanjem javnog bilježnika nije moguće utvrditi relevantne činjenice vezano za obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora iz razloga što javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nema ni zakonske ovlasti ni potrebno stručno znanje da bi mogao potrošaču korisniku kredita objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike tečaja švicarskog franka.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH,, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP) , na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 22. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 188-50-4121568 kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 26.908,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate, uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Ugovorom je također određeno da je tužitelj u obvezi uplatiti i jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa cjelokupnog kredita. Također, na raspravi 7. veljače 2023. (list 78 spisa) tuženik je učinio nespornom i visinu jednokratne naknade za obradu kredita.

6. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka, promjenjivoj kamatnoj stopi kao i jednokratnoj naknadi za obradu kredita, protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je tuženiku platio zbog rasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, kao i iznosa plaćenog na ime naknade za obradu kredita. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporno je jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare, visina tužbenog zahtjeva na ime razlike zbog rasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, tijek zateznih kamata, status potrošača.

7.1. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07

7.2. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

8. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazuje izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

10. Sve prethodno navedeno potvrđeno je i dokazima izvedenima u ovom postupku, prije svega iskazom tužitelja iz kojeg proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, da je kreditom financirao kupnju vozila kojeg je koristio za osobne potrebe, da u trenutku podizanja kredita nije imao registrirani obrt niti udjele u trgovačkom društvu, a bio je zaposlen u društvu Elektro kontakt d.d. Tužitelj je kredit podigao u poslovnici banke, a da prethodno nije pregovarao ni o kakvim uvjetima ugovora obzirom je ugovor bio unaprijed pripremljen. Tužitelj je prilikom zaključenja ugovora znao općenito što je valutna klauzula, ali mu djelatnik banke nije dao nikakva dodatna objašnjenja, niti je bio upozoren na rizike koji su vezani za tu valutu. Ugovor u drugoj valuti nije mu ponuđen, te mu je rečeno da je ugovor u švicarskim francima najpovoljniji. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj je naveo kako se o tome uopće nije prigovaralo niti mu je objašnjeno kako će se kamata mijenjati tijekom godine. Tužitelj se ne sjeća na što se odnosila jednokratna naknada za obratu kredita; ugovor je prije potpisivanja pročitao te djelomično razumio, a ugovor je otplatio osobno. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

11. Također valja napomenuti da okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran - sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., 155/23 – dalje: ZOO).

12. U odnosu na svojstvo potrošača tužitelja treba istaknuti kako je čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., 46/07. dalje: ZZP/03) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetnim Ugovorom o kreditu kao namjena kredita je navedena kupnja novog vozila, dok iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, ne proizlazi bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz tužitelja, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, te u suglasnosti s dokumentacijom koja prileži spisu, a iz kojeg u bitnome proizlazi da mu je predmetni kredit bio potreban za kupnju vozila kojeg je koristio za osobne svrhe, da u trenutku sklapanja ugovora nije imao registriran obrt ili trgovačko društvo, te je bio zaposlen u Elektro kontakt d.d.

13. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužiteljice, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužiteljica potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati

14. Budući da je presudama koje su sudovi donijeli povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a isto proizlazi i iz dokaza izvedenih u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 te su ugovorne odredbe ništetne. S obzirom na to da ništetnost navedenih ugovornih odredaba u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO-a te isti u tom dijelu nema učinak.

15. Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača. Takav zaključak proizlazi i iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Imajući u vidu prethodno navedeno, temeljem čl. 324. st. 1.ZOO-a predmetni ugovor o kreditu je ništetan u dijelu u kojem je ugovoreno da su iznos kredita i iznosi anuiteta vezani uz valutu CHF, kao i u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva temeljem odluke kreditora. Posljedica ništetnosti jest ta da je tuženik, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, dužan vrati tužitelju iznose koji su mu isplaćeni zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po kojoj osnovi tužitelj postavlja zahtjev za isplatu.

17. Nasuprot tome, odbijen je zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništavim članka 1. Ugovora o kreditu prema kojem se kredit ugovara u valuti CHF i isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, te članka 2. u dijelu u kojem je ugovorena kamata od 5,20% godišnje. Naime, čl. 1. je samo određen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, te je kao takva navedena odredba uočljiva, jasna i nije dovela do neravnopravnosti stranaka jednako kao i odredba čl. 2. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena godišnja kamata od 5,20%. Do neravnopravnosti je dovela odredba prema kojoj se obveza vraćanja kredita računa prema valuti CHF na dan plaćanja, promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane odluke kreditora, te odredba 7. ugovora, a u kojem je dijelu utvrđeno da su odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne (točka I. izreke).

18. Nadalje, člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu kredita od 3,30% iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

19. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

20. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

22. Tužitelj je iskazao da mu je bio potreban kredit za kupnju osobnog vozila; te je kredit podigao u poslovnici banke. Tužitelj je naveo da prilikom sklapanja ugovora nije o ničemu pregovarao; da je ugovor bio unaprijed pripremljen te da se uopće ne sjeća na što se ulazna naknada odnosima. Sud prihvaća iskaz tužitelja da nije bio informiran o naknadi za obradu kredita, niti mu je jasno rečeno na što se odnosi predmetna naknada, odnosno koji su to troškovi obrade kredita. Ugovor o kreditu sastavio je tuženik, te je logično i uvjerljivo da tužitelj nije dobio potpunu i jasnu informaciju o svrsi i visini ove naknade.

23. Odredbe članaka 1021. – 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja je određena internim aktom tuženika bez da je tuženik obrazložio visinu i svrhu naknade.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naknade) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

27. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

28. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

29. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužitelji nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi, te da o naknadi nije mogla pregovarati, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za obradu kredita u visini 3,30% iznosa kredita.

30. Obzirom je sporna visina dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi promjene tečaja CHF, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Stalni sudski vještak izračunao je da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do konačne otplate (2. svibnja 2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 4.798,68 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) pri čemu su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 nalaza (list 85-86 spisa).

31. Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje sudskog vještaka kao stručno i objektivno jer je nalaz detaljno obrazložen, svi izračuni su pregledni i jasni, a stranke nisu imale primjedbi na provedeno vještačenje. Postupajući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je uzeo u obzir izračun vještaka koji ne uključuje tzv. negativne razlike već isključivo razlike u anuitetima koji su obračunati i plaćeni po tečaju višem od tečaja važećeg na dan isplate kredita.

32. U odnosu na navode tuženika kako bi sud pri izradi nalaza i mišljenja trebao uzeti u obzir i anuitete plaćane po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita odnosno manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita, valja naglasiti kako u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.). Obzirom da je u ovoj pravnoj stvari upravo takav slučaj, odnosno tuženik je samo istaknuo prigovor da bi sud trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, a u tom smislu nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, protutužbu ili materijalni prigovor prijeboja, slijedom čega nema niti postupovnopravnih pretpostavki za bilo kakvo umanjenje potraživanja tužitelja odnosno odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice.

33. Tužitelju na svaki preplaćeni iznos po osnovi promjene tečaja CHF pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (stupcu 'k' Tabele 1 nalaza (list 85-86 spisa). Naime, tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve je tuženik kao banka uobičajeno sklapao u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima.

34. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 3. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu ove naknade na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

35. Između stranaka nije sporan iznos naplaćene naknade, dok je dan isplate naknade su utvrdio temeljem potvrde tuženika (stranica 12 spisa) počevši od 24. svibnja 2007. kao dana prvog korištenja kredita kako je to i određeno čl. 3. Ugovora, a sve temeljem kontrolnog ispisa unosa korištenja (list 12 spisa) u vezi s čl. 1115. ZOO-a. Stoga je tužitelju dosuđen iznos od 522,12 eura (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2007. do isplate primjenom članka 1115. budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade.

36. Slijedom svega navedenog tuženiku je naloženo da tužitelju vrati iznose koje je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi za obradu kredita, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate odnosno od dana naplate jednokratne naknade.

37. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje se sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022). te od 30. prosinca 2023. pa nadalje sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.)

38. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za prijevremenu otplatu kredita donošenjem ove presude.

39. Sukladno odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kada se imaju u vidu odredbe čl. 502.a - 502.h ZPP kojima je reguliran procesnopravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a rok za zastaru počela je ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Takav pravni stav potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju od 15. studenog 2021. (Su-IV- 16/2021-19).

40. Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, u dijelu kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.. Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, primjenjuje se opći petogodišnji rok (čl. 225. ZOO). S obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 3. siječnja 2022. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara zahtjeva pod točkom II. izreke.

41. U odnosu na prigovor zastare vezano za jednokratnu naknadu za obradu kredita ističe se da je siti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu. Također, neosnovan je i prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom jednokratne naknade za obradu kredita obzirom da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastara kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako odluka u tom pravcu iz st. I. izreke ove presude još nije pravomoćna, to nije počeo teći niti petogodišnji zastarni rok.

42. Nadalje, podneskom od 30. ožujka 2023. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnove valutne klauzule na način da potražuje iznos od 4. 798,68 eura umjesto dotadašnjih 6.124,60 eura. Takvom smanjenju tužbenog zahtjeva tuženik se protivio slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke. Naime, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. broj: Su-IV-16/2021-8 smanjenje tužbenog zahtjeva je djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP-a, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako je u ovom slučaju tužbeni zahtjev smanjen, odnosno tužba u navedenom dijelu povučena nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, a obzirom se ne radi o preinaci tužbe iz čl. 193. ZPP- a, te imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje nema mjesta donošenju rješenja o povlačenju tužbe, već je o tom dijelu tužbenog zahtjeva sud odlučio ovom presudom, pod točkom V. izreke presude.

43. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 151. st. 1. i 3., čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a. Pri donošenju odluke o troškovima u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a sud nije uzeo u obzir dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen točkom IV. izreke presude budući da zbog djela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. Naime, vezano za odbijeni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva sud nije izvodio posebne dokaze. Sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.).

44. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr 7/1), trošak sastava podnesaka od 21. veljače 2022., 18. siječnja 2023., 30. ožujka 2023., 7. listopada 2024. svaki u vrijednosti od 100 bodova (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 7. veljače 2023. i 6. studenog 2025. svaki u vrijednosti od 100 bodova (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1), te trošak podneska od 5. svibnja 2023. u vrijednosti 25 bodova (Tbr.8/3 u vezi s Tbr. 7/1) što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54) i porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 42.) iznosi ukupno 1.812,50 eura.

45. Prilikom utvrđivanja uspjeha stranaka u sporu sud je uzeo u obzir visinu prvotno postavljenog kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (6.124,60 eura kako je to i naznačeno u tužbi) i iznos koji je tužitelju dosuđen (4.798,68 eura). Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u pogledu osnove svog zahtjeva, dok je u pogledu visine uspio u omjeru od približno 87%, ukupni uspjeh tužitelja u sporu iznosi 94%. Kada se navedeni postotak umanji za uspjeh tuženika od 6%, razlika u uspjehu u korist tužitelja iznosi 88%. Obzirom uspjeh tužitelja u sporu iznosi 88%, tužitelju je priznat troška zastupanja po punomoćniku u iznosu 1.595,00 eura. Tom iznosu je pridodan trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,85 eura slijedom čega je tuženik dužan na ime naknade parničnog troška tužitelju isplatiti ukupno 1.914,30 eura.

46. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan. Slijedom navedenog odlučeno kao u točki VI. I VII. izreke presude.

Zagreb, 19. prosinca 2025.

Sudac

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku