REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-961/2020-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Pick-Nik Marketing (PTY) LTD, Južnoafrička Republika, 109 Fitter Road, Spartan, Johannesburg, Gauteng 1619, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Ećimović, odvjetniku iz OD Ećimović & Kaleb d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica iz OD Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 4. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ U cijelosti se odbija tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 185.592,65 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 9. lipnja 2017. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

te se u cijelosti odbija kao neosnovan i tužiteljev podredno istaknuti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 185.592,65 eur, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 9. lipnja 2017. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

II/ U cijelosti se odbija kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova, u iznosu od 65.290,08 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 19. prosinca 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 14.752,50 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 19. prosinca 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova, u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 9. lipnja 2020. podnio ovom sudu tužbu, ispravljenu podneskom od 29. lipnja 2020. (navođenjem ispravnog naziva tužitelja), protiv tuženika, u kojoj navodi, u bitnome, da je oštećen prilikom počinjenja kaznenog djela pranja novca, počinjenje kojeg da je utvrđeno u kaznenom postupku koji se vodio protiv okrivljenika AŠ i RŠ. Naime, nepoznate osobe da su presrele komunikaciju tužitelja elektroničkom poštom s trećom osobom, talijanskim društvom, a vezanu uz kupnju stroja za proizvodnju toaletnog papira. Ove osobe da su, korištenjem lažnog računa i lažne adrese elektroničke pošte, navele tužitelja da iznos potreban za kupnju stroja u visini od 248.500,00 eur plati u korist računa koji je SŠ imao otvoren kod tuženika. Tužitelj da je 9. lipnja 2017. (petak) izdao nalog za uplatu rečenog iznosa za korist računa AŠ, otvorenog kod tuženika. S obzirom da preko vikenda transakcije daljnjih plaćanja s računa AŠ nisu mogle biti izvršavane, već 12. lipnja 2017. (u ponedjeljak) da je s ovog računa, od ukupnog iznosa primljenog po osnovi rečene tužiteljeve uplate, proslijeđen na daljnje račune iznos od 196.312,50 eur. Daljnja plaćanja s računa AŠ otvorenog kod tuženika da su provođena sve do 4. srpnja 2017. Plaćanja da su vršena u treće zemlje, za korist različitih primatelja, neobičnih imena i sa nesuvislim i sumnjivim opisima plaćanja. Nakon što je tuženik zaprimio tužiteljev nalog za uplatu iznosa od 248.500,00 eur, u korist računa AŠ, tuženik da je uputio zahtjev za provjeru autentičnosti ovog naloga (preko banke posrednika (Deutsche Bank AG)), uz naznaku da zahtjev proslijedi tužiteljevoj banci (Nedbank Ltd). Unatoč tome što povodom ovog zahtjeva tuženika potvrda o autentičnosti nije uslijedila, tuženik je proveo transakciju i izvršio tužiteljev nalog za uplatu od 9. lipnja 2017. za korist računa AŠ. Potom da je, 19. lipnja 2017., tužiteljeva banka (Nedbank Ltd) uputila tuženiku zahtjev da se hitno izvrši opoziv, odnosno povrat iznosa uplaćenog na račun AŠ na temelju naloga tužitelja od 9. lipnja 2017. Povodom ovog zahtjeva za povrat, tuženik da je tek 21. lipnja 2017. zatražio od AŠ povrat ili davanje kratke izjave o nevraćanju sredstava. SŠ da se očitovao tuženiku 3. srpnja 2017., navodeći da se radi o njegovim sredstvima i da odbija vratiti uplaćeni iznos tužitelju. Nadalje, tužitelj ukazuje da je tuženik 16. lipnja 2017., povodom naloga za plaćanje koji su zadavani s računa AŠ, a nakon primitka sredstava iz tužiteljevog naloga od 9. lipnja 2017., s obzirom da je stanje na ovom računu mjesecima ranije iznosilo 0,00 eur, zaprimio reklamaciju banke iz inozemstva, i to u odnosu na transakciju plaćanja zadanu 13. lipnja 2017., u iznosu 50.000,00 eur za korist osobe imena AŠE. Temeljem ove reklamacije inozemne banke, tuženik da nije pravilno postupio i transakciju trajno odbio provesti, već da je od AŠ zatražio dodatne podatke za izvršenje ovog naloga za plaćanje.

2./ Temeljem opisanog, tužitelj smatra da je tuženik postupao suprotno Zakonu u platnom prometu i Zakonu o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma jer da je imao i morao imati razloga za sumnju u pranje novca te obaviti dubinsku analizu AŠ i suzdržati se od obavljanja sumnjivih transakcija, a što nije učinio, i da je stoga kao odgovorni pružatelj neautorizirane platne transakcije dužan tužitelju vratiti iznos neuatorizirane platne transakcije, sukladno odredbi čl. 35. Zakona o platnom prometu. Ovo stoga što tvrdi da je tuženik proveo uplatu temeljem tužiteljevog naloga za korist računa AŠ, iako je već nepodudaranje adrese istog u nalogu za plaćanje (Italija) i adrese na osobnoj iskaznici (Hrvatska) trebalo biti dovoljno za adekvatnu reakciju tuženika. Nadalje, da je SŠ po zanimanju konobar, da u prethodnom razdoblju od 4. ožujka 2017. do 8. lipnja 2017. nije ostvario promet po predmetnom računu kod tuženika, a da je do 4. srpnja 2017. nesmetano vršio daljnje brojne transakcije s predmetnog računa, kojim je raspolagao sredstvima primljenim od tužitelja. Opisanim nezakonitim postupanjem te ujedno i propustom primjene dužne pažnje propisane općim odredbama obveznog prava , tužitelj smatra da mu je tuženik nanio veliku imovinsku štetu, a za koju je izvjesno da tužitelju neće biti naknađena od strane osoba osuđenih u kaznenom postupku.

3./ S obzirom da tuženik, na tužiteljev zahtjev upućen prije pokretanja predmetne parnice, nije tužitelju dostavio podatke o mjerama i radnjama koje je, kao obveznik poduzimanje mjera radi sprječavanja pranja novca, poduzeo u vezi s predmetnim transakcijama, u korist i na teret računa AŠ, tužitelj je u tužbi istaknuo manifestacijski zahtjev u skladu s odredbom čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) , kojim traži, radi postavljanja određenog zahtjeva za isplatu novčanog iznosa po osnovi naknade štete, naložiti tuženiku dostaviti potpunu dokumentaciju i podatke u vezi svih transakcija koje je izvršavao u korist i na teret računa AŠ, a vezano za mjere i radnje koje je poduzeo kao obveznik poduzimanje mjera radi sprječavanja pranja novca . Pri tome, tužitelj smatra da su stranke u konkretnom slučaju u ugovornom odnosu, jer da je tuženik, u izvršavanju tužiteljevog naloga za plaćanje za korist računa AŠ, postao tužiteljev nalogoprimac. Stoga da su zatraženi podaci o poduzetim radnjama i mjerama zajednički za obje stranke, odnosno da ih je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju opisanog građanskopravnog odnosa. Bez ovih podataka da tužitelj prema tuženiku ne može postaviti određen zahtjev radi naknade štete novčanog iznosa koji je tužitelj izgubio zbog opisanog nezakonitog tuženikovog postupanja. Naime, visina ovog odštetnog zahtjeva, prema shvaćanju tužitelja, ovisi o traženim podacima o kojima tužitelj nema saznanja, s obzirom da se radi o nizu transakcija vezanih uz račun AŠ, jer visina odštetnog zahtjeva ovisi o tome da li je tuženik poduzeo ili propustio poduzeti propisane mjere i radnje za sve ili samo neke od sumnjivih transakcija opisanog priljeva i odljeva sredstava za korist, odnosno na teret računa AŠ.

4./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je osporio osnovanost tužiteljevog zahtjeva. Prije svega, osporava osnovanost istaknutog manifestacijskog zahtjeva ukazujući da zatražena dokumentacija nije zajednička za stranke niti da između stranaka postoji građanskopravni odnos osnovom kojeg bi tuženik zatraženu dokumentaciju bio dužan dati tužitelju. Osporava tužiteljeve tvrdnje o postojanju ugovornog odnosa i da bi se tuženik mogao smatrati tužiteljevim nalogoprimcem, jer da je u konkretnom slučaju riječ o platnoj transakciji u kojoj je nalog za plaćanje tužitelj zadao banci koja mu pruža platne usluge (NedBank Ltd), koja da je predmetni nalog, posredstvom Deutsche Bank AG, i izvršila, a tuženik da je sudjelovao u ovoj transakciji, ne kao tužiteljev nalogoprimac, već kao banka pružatelj platnih usluga primatelja . Osim toga, smatra da manifestacijski zahtjev nije podoban za raspravljanje jer da nije određeno postavljen. Ističe da je u konkretnom slučaju, a što da je razvidno već iz navoda tužbe, imajući u vidu radnje koje je tuženik poduzeo u vezi s predmetnim transakcijama, tuženik u svemu postupio u skladu s mjerodavnim propisima, prije svega Zakonom o platnom prometu i Zakonom o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma. Dakle, da nisu ispunjenje pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu jer da u postupanju tuženika nema propusta u poduzimanju dužnih radnji niti protupravnosti. S obzirom da stranke nisu u ugovornom odnosu, to da sve svakako ne može raditi o ugovornoj odgovornosti za štetu. Ukazuje da u konkretnom slučaju za način autorizacije predmetne platne transakcije provedbe tužiteljevog naloga za plaćanje za korist računa AŠ odgovara banka tužiteljev pružatelj platne usluge, a da je ovaj nalog, s obzirom da je plaćanje izvršeno korištenjem jedinstvenog identifikacijskog podatka (IBAN-a), tuženik u cijelosti izvršio u skladu s propisanim obvezama (čl. 49. Zakona o platnom prometu). Nadalje, ukazuje da osobe nadležne za nadzor nad provedbom mjera koje je tuženik dužan primjenjivati u skladu s odredbama Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma nisu utvrdile nepravilnosti u postupanju tuženika u konkretnom slučaju, a osim toga da tužitelj i nije aktivno legitimiran u vezi utvrđivanja nepravilnosti u provođenju ovih mjera od strane tuženika.

5./ Nadalje, tuženik ukazuje da je pogrešno shvaćanje tužitelja o radnjama koje je tuženik bio dužan poduzeti, jer da, prema odredbama mjerodavnih propisa, osobito Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, tuženik nije niti dužan niti ovlašten samostalno zaustaviti provođenje određene transakcije, a da u konkretnom slučaju nije postojao nalog nadležnog tijela za zaustavljanje transakcije. S obzirom da je tužitelju u kaznenom postupku pravomoćno dosuđen imovinskopravni zahtjev, u iznosu od 185.592,65 eur u kunskoj protuvrijednosti, to da bi se prihvaćanjem tužiteljevog zahtjeva u ovoj parnici tužitelju omogućilo dvostruko namirenja slijedom čega, po shvaćanju tuženika, tužitelje nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe radi naknade štete protiv tuženika pa stoga predlaže tužbu odbaciti.

6./ Očitujući se na navode tuženika, tužitelj je dalje tijekom postupka naveo da je u konkretnom slučaju protupravna štetna radnje tuženika kojom je tužitelju prouzročena šteta tuženikov propust, prije svega, postupanja u skladu s obvezama iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma. Ovo stoga što da je u konkretnom slučaju (s obzirom na nepodudarnost adresa AŠ u tužiteljevom nalogu za plaćanja; činjenicu da se radi o konobaru, s niskim mjesečnim primanjima i neznatnim prometom po računu kod tuženika, kod kojeg je primljen veći novčani iznos, a koji je potom odmah sumnjivim transakcijama proslijeđen na različite račune, u različite države) bilo nedvojbeno da se radi o sumnjivim transakcijama, koje da očito odstupaju od uobičajenih transakcija AŠ, s obzirom na vrstu i broj indikatora sumnjivosti. Stoga da je tuženik, koji da je očito imao sumnju u pranje novca, s obzirom da se i sam obratio radi dostave dodatnih podataka banci posredniku (Deutsche Bank AG), bio dužan suzdržati se od provođenja sumnjivih transakcija (kako one prve u slijedu, tužiteljevog naloga za priljev, tako i naloga za raspolaganje primljenim sredstvima koji su uslijedili), prekinuti uspostavljeni poslovni odnos, o tome obavijestiti Ured za sprječavanje pranja novca i poduzeti mjere dubinske analize (sve u skladu s odredbom čl. 13. i 42. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma). Međutim, tuženik da je, prije no što je zaprimio očitovanje na zahtjev radi dostave dodatnih podataka (od Nedbank Ltd.), izvršio transakciju i proveo tužiteljev nalog za korist računa AŠ. Da je tuženik pričekao odgovor povodom postavljenog zahtjeva, tada da tužitelj bez sredstva ne bi ostao, jer da bi mu bila vraćena. Konačno, kada je tuženik obaviješten, povodom ovog zahtjeva o opozivu naloga za plaćanje, da je odgovor ignorirao te da je, s obzirom da se SŠ usprotivio povratu sredstava, nastavio omogućivati AŠ da sredstvima primljenima od tužitelja dalje raspolaže. Dakle, tvrdi da je tuženik zanemario ustaljene indikatore za prepoznavanje sumnjivih transakcija i nije postupio u skladu s propisanim obvezama vezanim uz poduzimanje mjera radi sprječavanja pranja novca, a što da se u konačnici očituje u činjenici da je tužitelj oštećen za uplaćeni iznos novčanih sredstava, a SŠ osuđen za kazneno djelo pranja novca. S obzirom da je glede provođenje sporne transakcije naloga za uplatu za korist računa AŠ tužitelj jedini nalogodavac, to smatra da je , iako u provedbi transakcija sudjeluje više banaka, upravo tuženik odgovorni nalogoprimac, dakle da između stranaka postoji ugovorni odnos slijedom čega da je osnovano istaknut manifestacijski zahtjev. Konačno, legitimacija tužitelja za postavljanje manifestacijskog zahtjeva da nije ograničena isključivo na postojanje ugovornog odnosa, već svakog građanskopravnog odnosa, pa tako i s osnove izvanugovorne odgovornosti za štetu.

7./ S obzirom da tužitelj pretpostavlja da tuženik nije poduzeo propisane mjere i obavijestio Ured za sprječavanje pranja novca o opisanim sumnjivim transakcijama, a da su podaci o poduzetim radnjama i mjerama nužno potrebni tužitelju za postavljanje određenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari jer da o protupravnosti niza radnji odnosno propusta tuženika ovisi osnovanost, no slijedom toga i visina odštetnog zahtjeva temeljenog na svakoj pojedinoj radnji provedbe transakcija, te da je ove podatke tuženik odbio dati tužitelju, to tužitelj ustraje s manifestacijskim zahtjevom kojim od tuženika traži dostavu potpune dokumentacije i podataka u vezi svih transakcija koje je izvršavao za korist i na teret računa AŠ te vezano uz mjere i radnje koje je dužan poduzimati u skladu s odredbama Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, za koja smatra da su mu nužno potrebni radi određivanja visine odštetnog zahtjeva.

8./ Imajući u vidu činjenice na kojima tužitelj temelji istaknuti stupnjeviti, najprije manifestacijski, a potom odštetni zahtjev, ocjena je ovog suda da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene odredbom čl. 186.b st. 3. ZPP-a propisane pretpostavke za podnošenje stupnjevite manifestacijske tužbe i da istaknuti manifestacijski zahtjev nije osnovan. Naime, po shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju , podaci koje tužitelj od tuženika traži manifestacijskim zahtjevom nisu u vezi s određivanjem visine predmetnog kondemnatornog odštetnog zahtjeva. Ovo stoga što je iz činjenica na kojima tužitelj tužbu osniva, razvidno da tvrdi da mu je tuženik, jer je propustio poduzeti zakonom propisane mjere radi sprječavanja pranja novca i suzdržati se od provođenja spornih sumnjivih transakcija (prije svega tužiteljevog naloga za plaćanja za korist računa AŠ, a potom naloga za plaćanje na teret ovog računa kojima je raspolagano sredstvima primljenim od tužitelja), prouzročio štetu koja se očituje u umanjenju tužiteljeve imovine za iznos izvršene uplate (u preostalom dijelu koji nije vraćen tužitelju tijekom kaznenog postupka), a koja šteta da tužitelju ne bi nastala da je tuženik postupao u skladu s propisanim obvezama i poduzeo dužne mjere radi sprječavanja pranja novca. Dakle, po shvaćanju ovog suda, tužitelj određeni odštetni zahtjev može postaviti i bez pribave podataka sukladno postavljenom manifestacijskom zahtjevu pa je stoga, primjenom odredbe čl. 325.a st. 2. u vezi s odredbom čl. 186.b st. 4. ZPP-a, rješenjem od 10. studenog 2021., naloženo tužitelju postaviti određeni tužbeni zahtjev.

9./ Podneskom od 30. studenog 2021. tužitelj je postavio određen tužbeni zahtjev, kojim, na temelju svih već ranije istaknutih navoda, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 185.592,65 eur, podredno u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a na dan plaćanja (u skladu s odredbom čl. 188. st. 2. ZPP-a), sve sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 9. lipnja 2017. po zakonskoj stopi mjerodavnoj za ostale odnose.

10./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: osobni podaci AŠ prema evidenciji tuženika (list 8 spisa), podaci o stanju računa AŠ kod tuženika (list 13-14, 17-18, 65-66, 87-90 spisa), tužiteljev nalog za plaćanje (list 15-16 spisa), SWIFT komunikacija između banaka (list 162-189 spisa), tuženikova korespondencija elektroničkom poštom sa AŠ (list 51-64, 232-248 spisa), očitovanje AŠ (list 103 spisa), presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-1906/2017 od 13. studenog 2018. (list 67-82 spisa), žalba tuženika kao oštećenika (list 83-86 spisa), presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-148/2019 od 12. ožujka 2019. (list 9-12 spisa), presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-485/2019 od 13. prosinca 2019. (list 19-34 spisa), presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-389/2020 od 13. srpnja 2020. (list 200-202 spisa),uz pregled podataka iz eSpisa o statusu predmeta (list 195-196 spisa), korespondencija stranaka prije postupka radi naknade štete i pribave dokumentacije (list 91-102, 110 spisa), izvadak iz nadležnog sudskog registra za tužitelja (list 11-119 spisa), tuženikovi opći uvjeti (list 146-152 spisa), stručni članci (Odgovornost banke za provođenje elektroničkog plaćanja, A., R M. (https://hrcak.srce.hr/160668)); Manifestacijska stupnjevita tužba i tužba vjerovnika prije dospjelosti njegove tražbine, S H (list 207- 220 spisa), sudska praksa (list 249-253, 404-407 spisa), rješenja Ministarstva financija (list 253-262 spisa), dopis tuženika nadležnom državnom odvjetništvu (list 231 spisa). Nadalje, saslušan je svjedok HŠ (list 567-570 spisa).

11./ Isprave koje je tuženik dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka (godišnja izvješća o radu Ureda za sprječavanje pranja novca (od 2011. do 2017. godine) (list 503-547 spisa) i izvješće Europskog Parlamenta o Offshore aktivnostima i pranju novca, iz ožujka 2017. (list 554-565 spisa)) sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke, u skladu s odredbom čl. 299. st. 3. ZPP-a, s obzirom da tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da ove isprave, bez svoje krivnje, nije mogao kao dokaze predložiti do zaključenja prethodnog postupka. Pri tome, nisu, po shvaćanju ovog suda, osnovane tvrdnje tužitelja da bi se predmetne isprave mogle smatrati izvorom prava pa da se na ove dokaze stoga ne bi primjenjivalo pravilo o procesnoj prekluziji (iura novit curia). Ovo stoga što se radi o izvješćima nadležnih tijela vezanim uz rad na poduzimanju mjera u vezi prepoznavanja sumnjivih transakcija, dakle ne radi se o propisima. Konačno, tužiteljeva procesna dužnost predmetne isprave pravovremeno predložiti kao dokaze u prilog svojih navoda nije isključena samo stoga što se radi o javno objavljenim i dostupnim ispravama, kao niti stoga što bi sadržaj ovih isprava eventualno tuženiku bio poznat (što tuženik osporava), s obzirom na stranačko načelo parničnog postupka i procesnu dužnost stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (čl. 7. st. 1. ZPP-a).

12./ S obzirom da je tužitelj dokazao da se neposredno obratio Uredu za sprječavanje pranja novca radi dostave podataka vezanih uz mjere i radnje koje je tuženik u vezi sa spornim transakcijama poduzeo u skladu s obvezama iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (zahtjevom od 5. travnja 2022., s prilozima (list 269-368 spisa), odnosno požurnicom od 2. lipnja 2022., s prilozima (list 369 -379 spisa)), a koje tijelo je tužiteljev zahtjev za dostavu podataka odbilo (list 408- 502 spisa), predložene podatke sud je pribavio službenim putem, u skladu s odredbom čl. 232. st. 3. ZPP-a. Naime, ocjena je ovog suda da se radi o podacima koji su potrebni za utvrđivanje odlučnih spornih činjenica, s obzirom da tužitelj zahtjev osniva na tvrdnji o protupravnom postupanju tuženika propuštanjem provođenja propisanih mjera radi sprječavanja pranja novca, a tuženik zahtjev osporava, između ostalog, i jer tvrdi da je u konkretnom slučaju poduzeo sve propisane dužne mjere i radnje. Pri tome, pogrešno je shvaćanje tuženika da, jer se tužitelj tek tijekom ove parnice, a ne već u trenutku kada je od suda zatražio pribavu ovih podataka službenim putem, obratio sam radi pribave nadležnom tijelu, ne bi bile ispunjene procesne pretpostavke za prihvaćanje ovog tuženikovog prijedloga službene pribave traženih podataka. Ovo stoga što je, prema shvaćanju ovog suda, odlučno da se radi o ispravama koje se nalaze kod osobe koja ima javna ovlaštenja, što svakako nadležni Ured jest, i da stranka sama nije uspjela postići pribaviti podatke, a koja je okolnost također ostvarena, jer je Ured tužitelju odbio dostaviti isprave na njegov zahtjev. Ured za sprječavanje pranja novca, očitovao se na zahtjev suda, da li je tuženik, u razdoblju od 30. svibnja 2017. do 4. srpnja 2017., Ured obavijestio o sumnjivoj transakciji ili osobi, u skladu s odredbom čl. 42. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, u odnosu na osobu SŠ ([adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]), dopisom od 4. lipnja 2025. (klasa 470-06/21-08/2, ur. broj 513-12-5/047-25-36) (list 573-574 spisa).

13./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

14./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi naknade štete jer smatra da je za nastanak štete, koja se očituje u nemogućnosti povrata novčanih sredstava otuđenih tužitelju počinjenjem kaznenog djela pranja novca preko bankovnog računa koji je SŠ imao otvoren kod tuženika, odgovoran tuženik. Ovo stoga što da je tuženik vezano uz provođenje sumnjivih transakcija uplate od strane tužitelja za korist ovog računa, odnosno raspolaganja tako primljenim tužiteljevim sredstvima, zanemario ustaljene indikatore za prepoznavanje sumnjivih transakcija i nije postupio u skladu s propisanim obvezama vezanim uz poduzimanje mjera radi sprječavanja pranja novca. Ovo stoga što da se nije suzdržao od provođenja ovih sumnjivih transakcija (uplate odnosno isplata), proveo dubinsku analizu i o utvrđenim nepravilnostima na vrijeme obavijestio Ured za sprječavanja pranja novca. Naime, tužitelj smatra da tuženik, sukladno obvezama koje za njega proizlaze iz mjerodavnih propisa, nije smio dopustiti da tužiteljeva uplata pristigne na račun AŠ, odnosno da nije smio dopustiti da SŠ provodi daljnja plaćanja s predmetnog računa, raspolažući tako sredstvima primljenim od tužitelja.

15./ Nije sporno da je su kaznenom postupku (presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-485/2019 od 13. prosinca 2019. (list 19-34 spisa), preinačenom presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-389/2020 od 13. srpnja 2020. (list 200-202 spisa)), pravomoćno oglašeni krivima SŠ i RŠ, jer su počinili kazneno djelo protiv gospodarstva pranjem novca.

16./ Naime, u kaznenom je postupku utvrđeno da je, u vremenu od 30. svibnja 2017. do 4. srpnja 2017., u tuženikovoj poslovnici u [adresa], SŠ preuzeo token za pristup Internet bankarstvu i pripadajući PIN za račun koji je od ranije imao otvoren (IBAN broj [broj bankovnog računa]), predao ih RŠ, koji ih je predao osobi točno neutvrđenog identiteta, a pri čemu su obojica znala da će navedeni token i PIN nepoznate im osobe iskoristiti kako bi na račun navedeni račun AŠ primile uplatu novca iz inozemstva te kako bi tim novcem dalje raspolagale, pristala su na to da bi taj novac mogao potjecati od nezakonitih radnji odnosno od počinjenja kaznenog djela i da se na ovaj način prikriva tijek novca i izvor novčanih sredstava. Nadalje, utvrđeno je da je nakon toga, na navedeni bankovni račun, 9. lipnja 2017., od strane tužitelja u ovoj parnici, uplaćen novac u iznosu od 248.500,00 eura, i to nakon što su prethodno direktori tužitelja putem e-mail poruka dogovarali kupnju stroja za proizvodnju toalet papira od talijanskog trgovačkog društva, koju su korespondenciju presrele osobe nepoznatog identiteta i stvorile lažne e-mail adrese ovog talijanskog trgovačkog društva putem kojih su 1. lipnja 2017., u cilju pribavljanja nepripadne imovinske koristi u znatnom iznosu, ovlaštenim osobama tužitelja poslale lažnu e-mail poruku u kojoj je bilo navedeno da se uplata za kupnju predmetnog stroja izvrši na račun otvoren kod tuženika, u vjerodostojnost sadržaja koje e-mail poruke je direktor tužitelja povjerovao i 9. lipnja 2017. izvršio naprijed navedenu uplatu novca . Doznačeni novac su potom nepoznate osobe, u cilju prikrivanja izvora i daljnjeg tijeka tog novca, putem Internet bankarstva i koristeći token i PIN izdan na ime AŠ, prenijele na više različitih računa otvorenih kod poslovnih banaka u inozemstvu i u Republici Hrvatskoj. Potom, kada je SŠ od strane djelatnika tuženika saznao da je inozemna banka u ime tužitelja zatražila povrat sredstava u cjelokupnom gore doznačenom iznosu, i to zbog okolnosti da je plaćanje tog iznosa bila posljedica prijevarnih radnji nepoznatih počinitelja, te nakon što je saznao da je u međuvremenu, i to 27. lipnja 2017. novac u iznosu od 49.930,00 eura, vraćen od strane inozemne banke na račun otvoren kod tuženika, o tome je izvijestio RŠ, nakon čega su okrivljenici, u cilju daljnjeg prikrivanja tijeka novca i izvora tih novčanih sredstava, tim novcem dalje raspolagali na način da je SŠ, sukladno prethodnom dogovoru sa RŠ, novac u ukupnom iznosu od 49.910,00 eura, 28. lipnja 2017. te 3. i 4. srpnja 2017., podigao u gotovini u poslovnici tuženika, od čega je dio novca u iznosu od 15.000,00 eura, putem vozača autobusa poslao RŠ u [adresa], a ostatak novca, u iznosu od 34.910,00 eura, zadržao za sebe.

17./ Predmetnom je kaznenom presudom tužitelju kao oštećeniku dosuđen imovinskopravni zahtjev, u iznosu od 185.592,65 eur, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, koji su dužni solidarno podmiriti okrivljenici. Naime, imovinskopravni zahtjev u iznosu od 248.500,00 eur, tužitelj je tijekom kaznenog postupka umanjio, s obzirom da su istom vraćena sredstva prvobitno oduzeta od AŠ, u iznosu od 62.917,35 eur . Od tog je vraćenog iznosa, iznos od 13.000,00 eur policija privremeno oduzela od AŠ prilikom uhićenja, a iznos od 49.907,35 eur je oduzet s predmetnog računa kod tuženika, tijekom kaznenog postupka, na temelju rješenja nadležnog suda o privremenoj mjeri oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom.

18./ Pogrešno je shvaćanje tuženika, da tužitelj, s obzirom na dosuđen mu imovinskopravnih zahtjev u kaznenom postupku, ne bi imao pravni interes za podnošenje predmetne tužbe protiv tuženika radi naknade štete. Prije svega, ne radi se o istovjetnim zahtjevima u subjektivnom smislu, jer je imovinskopravni zahtjev tužitelju dosuđen u odnosu na okrivljenike, a predmetni odštetni zahtjev tužitelj ističe u odnosu na tuženika, tvrdeći da, uz odgovornost okrivljenika za štetu koju su kaznenim djelom prouzročili tužitelju u vidu oduzetih novčanih sredstava, postoji i odgovornost tuženika za nastanak ove štete tužitelju, slijedom čega pravomoćnost odluke o ovom zahtjevu nije procesna smetnja u predmetnoj parnici. S obzirom da tužitelj nedvojbeno nije namiren po osnovi dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva, te su logični i uvjerljivi navodi tužitelja da namirenje od osuđenika nije vjerojatno, to ne proizlazi da bi tužitelju, i pod pretpostavkom prihvaćanja predmetnog tužbenog zahtjeva, bilo omogućeno dvostruko namirenje. S obzirom da sud presudu donosi na temelju činjenica koje su postojale u vrijeme zaključenja glavne rasprave, a tuženik ne tvrdi da bi temeljem dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva tužitelj bio namiren za neki daljnji iznos uplaćenih novčanih sredstva, to prigovori tuženika s rečenim u vezi nisu od utjecaja niti na osnovanost, niti na visinu predmetnog tužbenog zahtjeva. Stoga je nedvojbeno da tužitelj, koji smatra da postoji u konkretnom slučaju i tuženikova odgovornost zbog nemogućnost povrata novčanih sredstva oduzetih tužitelju počinjenjem opisanog kaznenog djela, jer da je tuženik, poduzimanjem dužnih mjera radi sprječavanja pranja novca, bio dužan suzdržati se od provođenja opisanih sumnjivih transakcija (uplate odnosno isplata), ima, unatoč dosuđenom mu imovinskopravnom zahtjevu, pravni interes za podnošenje predmetne tužbe protiv tuženika, slijedom čega nema mjesta odbačaju tužbe (primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a).

19./ Među strankama je sporna osnovanost i visina utuženog potraživanja. Ovo stoga što tuženik tvrdi da nisu ispunjenje pretpostavke njegove odgovornosti za štetu naknadu koje tužitelj potražuje, jer da je u konkretnom slučaju, vezano uz opisane sumnjive transakcije, postupao u svemu sa zakonskim obvezama slijedom čega da nema protupravnosti u njegovom postupanju ili propuštanju, odnosno da izostaje uzročno-posljedična veza između njegovih radnji, odnosno propusta i nastale štete naknadu koje tužitelj potražuje.

20./ S obzirom na među strankama sporne činjenice na kojima tužitelj osniva tužbeni zahtjev, i tvrdi da je tuženik zanemario ustaljene indikatore za prepoznavanje sumnjivih transakcija te da nije postupio u skladu s propisanim obvezama vezanim uz poduzimanje mjera radi sprječavanja pranja novca, na način da se suzdržao od provođenja ovih sumnjivih transakcija (uplate odnosno isplata), proveo dubinsku analizu i o utvrđenim nepravilnostima na vrijeme obavijestio Ured za sprječavanja pranja novca, odnosno da je u postupanju propustio primijeniti dužnu pažnju dobrog stručnjaka, koji da su propusti za posljedicu imali nastanak štete tužitelju , koja se očituje u nemogućnosti povrata novčanih sredstava otuđenih tužitelju počinjenjem kaznenog djela pranja novca preko bankovnog računa koji je SŠ imao otvoren kod tuženika, prije svega valja imati u vidu odredbe mjerodavnih propisa kojima je, u spornom razdoblju, bilo uređeno postupanje tuženika kao banke s rečenim u vezi.

21./ Zakonom o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma ("Narodne novine" br. 87/08., 25/12., 108/17.), propisane su, između ostalih i, mjere i radnje u bankarskom i nebankarskom financijskom poslovanju te u novčarskom i drugom poslovanju, koje se poduzimaju radi sprječavanja i otkrivanja pranja novca i financiranja terorizma te obveznici provedbe ovih mjera i radnji, koji su dužni postupati prema ovom Zakonu (čl. 1. toč. 1. i 2.).

22./ U skladu s odredbom čl. 4. st. 1. i 2. toč. 2. ovog Zakona, tuženik je obveznik provođenja mjera, radnji i postupaka za sprječavanje i otkrivanje pranja novca i financiranja terorizma određenih ovim Zakonom, a navedene se provode prije i/ili prilikom svake transakcije, kao i pri sklapanju pravnih poslova kojima se stječe ili koristi imovina te u ostalim oblicima raspolaganja novcem, pravima i drugom imovinom koji mogu poslužiti za pranje novca i financiranje terorizma.

23./ Obveze koje je tuženik dužan ispunjavati prilikom obavljanja svojih djelatnosti, a u cilju sprječavanja i otkrivanja pranja novca i financiranja terorizma, propisane su odredbom čl. 6. ovog Zakona. U bitnome ove se obveze sastoje u procjeni rizika od zlouporabe pranja novca i financiranja terorizma (toč. 1.), provođenja mjera dubinske analize stranaka (toč. 2.), imenovanje osobe za sprječavanje i otkrivanje pranja novca (toč. 3.), izrada i redovito dopunjavanja liste indikatora za prepoznavanja stranaka i sumnjivih transakcija (toč. 6.) te obavještavanje i dostavljanje Uredu za sprječavanje pranja novca propisanih i traženih podataka, informacija i dokumentacije o transakcijama i osobama u skladu s ovim Zakonom i propisima donesenima na temelju ovoga Zakona (toč. 7.).

24./ Odredbom čl. 42. ovog Zakona propisane su obveze i rokovi obavješćivanja o sumnjivim transakcijama i osobama, i to na način da je:

- obveznik dužan suzdržati se od provođenja transakcije za koju zna ili sumnja da je povezana s pranjem novca ili s financiranjem terorizma. O takvoj transakciji obveznik je dužan bez odgode, prije izvršenja transakcije, obavijestiti Ured i u obavijesti navesti razloge za sumnju na pranje novca odnosno financiranje terorizma te također navesti rok u kojem se transakcija treba izvršiti (st. 1.).,

- obveznik dužan obavijestiti Ured o namjeri ili planiranju obavljanja sumnjive transakcije iz stavka 1. ovoga članka bez obzira na to je li transakcija poslije izvršena ili nije (st. 2.),

- iznimno, ako obveznik u slučajevima iz stavaka 1. i 2. ovoga članka zbog prirode transakcije ili zato što transakcija nije bila izvršena, ili iz drugih opravdanih razloga, obavijest nije mogao dostaviti prije izvršenja transakcije, dužan je Uredu dostaviti podatke naknadno, a najkasnije sljedeći radni dan. U obavijesti o sumnjivoj transakciji dužan je obrazložiti razloge zbog kojih je bio u objektivnoj nemogućnosti postupiti u skladu s propisanim (st. 3.),

- obavijest o sumnjivim transakcijama s podacima iz članka 16. stavka 1. ovoga Zakona obveznici moraju telefonom, telefaksom ili na drugi prikladan način dostaviti Uredu prije izvršenja transakcije, a nakon izvršenja transakcije dostavit će je na način koji će pravilnikom propisati ministar financija. Ako obavijest o sumnjivim transakcijama ne daju u pisanom obliku, učinit će to naknadno, a najkasnije sljedeći radni dan. Obveznik i Ured moraju izraditi zabilješku o obavijesti koja nije dana u pisanom obliku (st. 4.).

- u obavijesti iz prethodnog stavka ovoga članka obveznici moraju navesti i obrazložiti razloge iz stavka 7. točaka 1., 2., 3. i 4. ovoga članka koji upućuju na to da u vezi s transakcijom ili strankom postoje razlozi za sumnju na pranje novca ili financiranje terorizma (st. 5.).

25./ Iz sadržaja citiranih zakonskih odredaba proizlazi, po shvaćanju ovog suda, da je cilj koji je zakonodavac nastojao postići propisivanjem mjera i radnji koje su obveznici iz ovog zakona (čl. 4. Zakona) dužni primjenjivati, omogućiti učinkovite kriterije temeljem kojih će obveznici prepoznati i procijeniti da je transakcija sumnjiva (svaka transakcija za koju obveznik i/ili nadležno tijelo procijeni da u vezi s njom ili s osobom koja obavlja transakciju postoje razlozi za sumnju na pranje novca ili financiranje terorizma, odnosno da transakcija uključuje sredstva proizašla iz nezakonitih aktivnosti (čl. 3. to. 20. Zakona)), a kako bi potom, o takvoj sumnjivoj transakciji, obavijestili Ured za sprječavanje pranja novca.

26./ Osnovano ukazuje tuženik, da, iako iz sadržaja izloženih njegovih obveza prema odredbama Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, proizlazi dužnost suzdržati se od provođenja sumnjive transakcije, takva njegova dužnost propisana ovim Zakonom da se ne može tumačiti na način kako tvrdi tužitelj, da bi tuženik, kao obveznik provođenja citiranih mjera, imao ovlast ili dužnost samostalno odlučiti i zaustaviti izvršenje sumnjive transakcije. Naime, već je iz odredbe čl. 42. predmetnog Zakona razvidno da je tuženik, kao obveznik mjera iz ovog Zakona, u slučaju sumnjive transakcije, dužan tek privremeno se suzdržati od provođenja takve transakcije, uz obavijest, bez odgode, Uredu, imajući u vidu da je u takvoj obavijesti dužan Uredu navesti i rok u kojem se transakcija treba izvršiti. Dakle, tuženik niti je ovlašten niti je dužan temeljem obveza iz navedenog Zakona samostalno, kao obveznik provedbe mjera propisanih ovim Zakonom, odlučiti o zaustavljanju izvršenja sumnjive transakcije izvan roka u kojem je transakciju, temeljem drugih svojih obveza, prije svega iz Zakona o platnom prometu, dužan izvršiti.

27./ Navedeno proizlazi nadalje i iz drugih odredaba Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma. Naime, u skladu s odredbom čl. 60. ovog Zakona, nalog obvezniku za privremeno zaustavljanje izvršenja sumnjive transakcije (dakle izvan roka u kojem je obveznik redovito dužan transakciju izvršiti), pisano, odnosno iznimno usmeno, za najviše 72 sata, može odrediti Ured za sprječavanje pranja novca, i to ako je potrebno poduzeti hitne radnje da bi se provjerili podaci o sumnjivoj transakciji ili osobi ili ako Ured ocijeni da postoje razlozi za sumnju da je transakcija ili osoba povezana s pranjem novca ili financiranjem terorizma (čl. 60. st. 1.). Ako zbog prirode ili načina izvršenja transakcije, odnosno okolnosti koje transakciju prate, nije moguće izdati pisani nalog obvezniku, te u drugim hitnim slučajevima, Ured može iznimno izdati obvezniku usmeni nalog za privremeno zaustavljanje izvršenja sumnjive transakcije, koji Ured mora potvrditi pisanim nalogom odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od izdavanja usmenog naloga (čl. 60. st. 2. i 3.). Nakon isteka roka iz stavka 1. ovoga članka (72 sata) transakcija se može obustaviti samo rješenjem suda sukladno odredbama zakona koji uređuje kazneni postupak (st. 6.).

28./ Dakle, iz sadržaja citiranih odredaba proizlazi da je dužnost tuženika kao obveznika mjera iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, organizirati poslovanje na način da omogućuje prepoznavanje sumnjivih transakcija, kako bi o sumnjivim transakcijama bez odgode mogao obavijestiti nadležni Ured , koji tada, ako i sam ocijeni da postoje razlozi za sumnju da je transakcija ili osoba povezana s pranjem novca ili financiranjem terorizma, ili ako je potrebno poduzeti hitne radnje da bi se provjerili podaci o sumnjivoj transakciji ili osobi, može obvezniku naložiti privremeno zaustavljanje izvršenja sumnjive transakcije za najviše 72 sata, a dulje od toga izvršenje transakcije se može obustaviti samo rješenjem suda sukladno odredbama zakona koji uređuje kazneni postupak. Stoga, prema sadržaju obveza koje su citiranim zakonskim odredbama propisane tuženiku, ne proizlazi da bi tuženik, bio dužan ili ovlašten, u slučaju sumnjive transakcije odbiti izvršenje ove transakcije u roku u kojem se transakcija treba redovito izvršiti.

29./ Stoga, u skladu s citiranim zakonskim odredbama, valja tumačiti i obvezu tuženika koja za njega proizlazi iz njegovih Općih uvjeta (list 146-152 spisa), osobito stoga što je i u odredbi čl. 16. Općih uvjeta, na koju tužitelj upire, propisano da tuženik može klijentu privremeno uskratiti raspolaganje sredstvima ili odbiti provođenje naloga , a u svrhu provođenja mjera radi sprječavanja pranja novca i financiranja terorizma, sukladno odredbama Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma i drugih propisa. Slijedom navedenog, suprotno shvaćanju tužitelja, niti iz tuženikovih Općih uvjeta ne proizlazi da bi, zbog sumnje da je transakcija povezana s pranjem novca, tuženik, kao obveznik mjera iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, imao dužnosti i ovlasti veće od ovim Zakonom o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma propisanih, na način da transakciju ne bi bio dužan provesti u roku u kojem ju treba izvršiti, odnosno da bi imao ovlast samostalno odlučiti privremeno zaustaviti ili trajno obustaviti izvršenje transakcije zbog sumnje na pranje novca.

30./ Nadalje, obveze tuženika u vezi roka u kojem je transakciju vezano uz primitak tužiteljeve uplate za korist računa AŠ, bio dužan izvršiti propisane su odredbama Zakon o platnom prometu ("Narodne novine" br. 133/09., 136/12., 66/18.). Ove odredbe o rokovima u kojima je transakcija trebala biti izvršena valja imati u vidu kod utvrđivanja (ne)pravilnosti u postupanju tuženika prethodno citirane odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma.

31./ Naime, osnovano ukazuje tuženik, da se u konkretnom slučaju, glede tužiteljeve transakcije plaćanja za korist računa AŠ radi o međunarodnoj platnoj transakciji, u smislu odredbe čl. 2. st. 1. toč. 31. Zakona o platom prometu, dakle takvoj u čijem izvršavanju sudjeluju dva pružatelja platnih usluga od kojih jedan pružatelj platnih usluga (primatelja plaćanja ili platitelja) posluje u Republici Hrvatskoj u skladu sa člankom 5. ovog Zakona, a drugi pružatelj platnih usluga (platitelja ili primatelja plaćanja) posluje prema propisima treće države.

32./ S obzirom da je u konkretnom slučaju tuženik pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja, to za tuženikovu odgovornost ne može biti mjerodavna odredba čl. 35. Zakona o platnom prometu. Naime, ovom je odredbom propisano da je, ako je neautorizirana platna transakcija izvršena, platiteljev pružatelj platnih usluga (dakle tužiteljev), a ne pružatelj platnih usluga primatelja plaćanja (dakle tuženik), dužan odmah vratiti platitelju iznos neautorizirane platne transakcije, a, u slučaju izvršenja neautorizirane platne transakcije s računa za plaćanje, dovesti terećeni račun za plaćanje u stanje koje bi odgovaralo stanju tog računa da neautorizirana platna transakcija nije bila izvršena.

33./ Konačno, u konkretnom se slučaju, prema navodima samog tužitelja, ne radi o njegovoj neautoriziranoj platnoj transakciji od 9. lipnja 2017., radi plaćanja iznosa od 248.500,00 eur za korist računa AŠ, već upravo o autoriziranoj, jer je ovlaštena osoba tužitelja, nakon što je povjerovala u sadržaj lažne e-mail poruke, u kojoj je bilo navedeno da se uplata za kupnju stroja izvrši na račun otvoren kod tuženika, zadala nalog za plaćanje upravo za korist računa AŠ kod tuženika, dakle nedvojbeno je dala suglasnost za izvršenje ove platne transakcije, dakle autorizirala je ovu transakciju.

34./ U skladu s odredbom čl. 46. Zakona o platnom prometu, tuženik je, kao pružatelj platnih usluga primatelja plaćanja, bio dužan iznos platne transakcije temeljem tužiteljevog naloga za plaćanje od 9. lipnja 2017., staviti na raspolaganje primatelju plaćanja odmah nakon što je za taj iznos odobren račun pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja (st. 2.). Nadalje, datum valute odobrenja računa za plaćanje primatelja plaćanja ne može biti datum nakon radnog dana na koji je za iznos platne transakcije odobren račun pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja (st. 1.). S obzirom da je u konkretnom slučaju 9. lipnja 2017. tužitelj zadao nalog za plaćanje temeljem kojeg je tuženik trebao izvršiti primitak plaćanja za korist AŠ u iznosu od 248.500,00 eur, te da je 9. lipnja 2017. za plaćeni iznos odobren račun pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja (tuženika), to je tuženik ovaj iznos bio dužan odmah, odnosno najkasnije do kraja tog radnog dana (9. lipnja 2017.) staviti na raspolaganje primatelju plaćanja (AŠ).

35./ U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz tuženikov propust dopustiti daljnja raspolaganja sredstvima na računu AŠ, valja imati u vidu da tuženik za odbijanje izvršenja naloga za plaćanje mora imati razlog o kojem je dužan obavijestiti korisnika, upućujući ga na koji je način nalog potrebno ispraviti radi otklanjanja pogrešaka koje su dovele do odbijanja izvršenja naloga (čl. 40. Zakona o platnom prometu). Dakle, tuženik je kao pružatelj platnih usluga dužan nalog izvršiti ako ne sadrži pogrešaka, a ako ih sadrži, uputiti davatelja na otklanjanje pogrešaka. Niti iz ove zakonske odredbe ne proizlazi da bi tuženik, a kako to tužitelj smatra, imao ovlast ili dužnost u slučaju sumnjive transakcije u smislu odredaba Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, odbiti izvršenje pravilnog i urednog naloga za plaćanje zadanog na teret računa AŠ. Naime, u slučaju sumnje na pranje novca, glede pravilnog i urednog zadanog naloga, tuženik je dužan postupiti u skladu s prethodno navedenom odredbom čl. 42. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, dakle bez odgode obavještavanjem Ureda, suzdržavajući se od provođenje naloga tek do isteka roka u kojem je transakciju redovno dužan izvršiti.

36./ U odnosu na potrebne podatke koje nalog treba sadržavati, a s obzirom na tvrdnje tužitelja vezane uz nepodudarnost adrese AŠ navedene u tužiteljevom nalog za plaćanje od 9. lipnja 2017. (talijanska) i adrese prema podacima tuženika (hrvatska), valja u vidu imati da je odredbom čl. 49. st. 1. Zakona o platnom prometu propisano da se, ako je nalog za plaćanje izvršen u skladu s jedinstvenom identifikacijskom oznakom (IBAN), smatra da je nalog za plaćanje izvršen uredno u odnosu na primatelja plaćanja koji je određen jedinstvenom identifikacijskom oznakom. U konkretnom je slučaju nedvojbeno da je tužiteljev nalog od 9. lipnja 2017. izvršen u skladu s s jedinstvenom identifikacijskom oznakom, koju je tužitelj naveo jer je povjerovao u sadržaj lašnim e-mail poruka nepoznatih počinitelja.

37./ Konačno, s obzirom na tvrdnje tužitelja vezane uz postupanje tuženika nakon što je obaviješten o tužiteljevom opozivu naloga za plaćanje od 9. lipnja 2017., valja ukazati da je, odredbom čl. 41. Zakona o platnom prometu, propisana neopozivost naloga za plaćanje te platitelj ne može opozvati nalog za plaćanje nakon prijenosa naloga za plaćanje ili nakon što je primatelju plaćanja dao svoju suglasnost za izvršenje platne transakcije.

38./ Polazeći od izloženih materijalnopravnih odredaba, kojima je uređeno postupanje tuženika u konkretnom slučaju, a na temelju priloženih isprava (podataka o SWIFT komunikacija između banaka (list 162-189 spisa), tuženikove korespondencija elektroničkom poštom sa AŠ (list 51 -64, 232- 248 i spisa), očitovanja AŠ (list 103 spisa), očitovanja Ureda za sprječavanje pranja novca (dopisom od 4. lipnja 2025. (klasa 470 -06/21-08/2, ur. broj 513-12-5/047-25-36) (list 573-574 spisa)) te iskaza svjedoka HŠ (list 567- 570 spisa), utvrđene su odlučne činjenice vezane uz poduzimanje propisanih radnji od strane tuženika glede predmetnih sumnjivih transakcija i to kako slijedi.

39./ Svjedok HŠ (list 567-570 spisa), navode iz iskaza kojeg sud prihvaća, ocjenjujući da su logični i potkrijepljeni pisanim ispravama u spisu, a koji je kod tuženika u spornom razdoblju (od 2012. do 2019.) radio na radnom mjestu voditelja odjela tuženika za sprječavanje pranja novca, utvrđeno je, vezano uz način primjene i poduzimanje mjera radi sprječavanja pranja novca, da se kod tuženika postupanje uobičajeno, kada se radilo o uplatama iz inozemstva kao u konkretnom slučaju, odvijalo na način da je transakcija prolazila automatsku obradu kroz softverski sustav radi provjere nalaze li se imena platitelja i primatelja na tzv. službenim crnim listama međunarodnih nadležnih tijela koje su sve banke u obvezi pratiti. Ako u tom djelu nije bilo nedostataka u nalogu, transakcija da se knjiži, odnosno prolazi kroz službu pranja novca i odlazi u platni promet radi knjiženja. Postoje li daljnji indikatori prema mjerodavnim propisima, odjel sprječavanja pranja novca poduzima daljnje provjere transakcija. Ova provjera po indikatorima vrši tek drugi radni dan nakon što je transakcija vidljiva na listama tuženikovog odjela za sprječavanje pranja novca, odnosno ukoliko je vidljiva na ovim listama. Naime, temelju indikatora koje je tuženik zadao u softverski program vrši se provjera sumnjivosti te ako su uvjeti zadovoljeni transakcija se pojavljuje na listi te ju potom tuženikov odjel sprječavanja pranja novca dalje provjerava. Iako se detalja vezanih uz transakcije na ili s računa AŠ, s obzirom na protek vremena, nije sjećao, svjedok je iskazao da je tuženik zasigurno, ako je zbog sumnje u transakciju zatražio i dodatnu provjeru autentičnosti tužiteljevog naloga od 9. lipnja 2017., tada već sumnju odlučio prijaviti nadležnom Uredu za sprječavanje pranja novca. Nadalje, iskazao je da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, indikator prema kojem bi banka posumnjala na transakciju bio visina primjene uplate fizičkoj osobi, uplata izvršena iz zemlje koja nije EU, raniji promet po računu tog klijenta i koliko je dugo klijent banke te slične transakcije. Nije se sjećao da bi ovaj Ured tuženiku povodom AŠ dostavljao bilo kakva očitovanja, nalagao postupanja ili utvrdio nepravilnosti u postupanju tuženika. Pri tome, pojasnio je da tuženik, osim na temelju naloga Ureda, nije imao ovlasti zadržati provođenje transakcije duže od terminskog plana, a to da je kraj radnog dana (15,30 sati).

40./ S obzirom da ovaj svjedok nije mogao sa sigurnošću potvrditi da li je u vezi AŠ tuženik obavijestio Ured za sprječavanje pranja novca o sumnjivoj transakciji u skladu s odredbom čl. 42. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, ovaj je podatak zatražen od istog Ureda. Ured se, dopisom od 4. lipnja 2025. (klasa 470-06/21-08/2, ur. broj 513-12-5/047-25-36) (list 573-574 spisa), očitovao da je 12. lipnja 2017. u 10,13 sati tuženik obavijestio o sumnjivoj transakciji , uplati od 9. lipnja 2017. u iznosu od 248.500,00 eur, od strane tužitelja za korist računa AŠ, a koja sredstva da su odmah po primitku proslijeđena u korist nekoliko fizičkih osoba u Maleziju i Ujedinjeno kraljevstvo.

41./ S obzirom da nema tvrdnji niti podataka o drugačijem, zaključak je ovog suda da povodom učinjene obavijesti Ured nije naložio tuženiku privremeno zaustavljanje izvršenja transakcija u vezi s predmetnom obaviješću, dakle transakcija vezanih uz račun AŠ.

42./ Nadalje, na temelju dostavljene SWIFT komunikacija između banaka (list 162-189 spisa) utvrđeno je da je tuženik, nakon obavijesti Uredu, učinjene sljedeći radni dan (12. lipnja 2017., u ponedjeljak, u 10,13 sati), od pružatelja platne usluge tužitelju kao platitelju (12. lipnja 2017. u 12,37 sati), zatražio hitnu potvrdu autentičnosti ovog naloga za plaćanja. Provjera je ponovno zatražena 13. lipnja 2017. u 12,17 sati. Povodom ovog tuženikovog zahtjeva, isti je tek 21. lipnja 2017. obaviješten da je banka pošiljatelj opozvala predmetni nalog za plaćanje, uz zahtjev za povratom sredstava, a potom je 29. lipnja 2017. obaviješten da se radi o prijevarnoj transakciji.

43./ Iz obrazloženja citirane presude poslovni broj K-485/2019 razvidno je da su domaća tijela (najprije policija) od strane talijanskih, preko Europolove mreže za razmjenu informacija, 31. srpnja 2017. obaviještena o predmetnoj prijevari na način da su nepoznate osobe presrele tužiteljevu komunikaciju elektroničkom poštom i navela na uplatu iznosa za korist računa AŠ kod tuženika, a nakon čega su započele radnje kaznenog progona, koje su u konačnici rezultirale osudom počinitelja.

44./ Na temelju svega navedenog, zaključak je ovog suda da je tuženik u konkretnom slučaju postupio u skladu s obvezama koje mu propisuju odredbe Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, jer je, na temelju procjene rizika i provedene dubinske analize, pravilno posumnjao da se radi o sumnjivoj transakciji vezanoj uz tužiteljev nalog za plaćanje za korist računa AŠ od 9. lipnja 2017. u iznosu od 248.500,00 eur i o takvoj sumnji obavijestio Ured. Ova je obavijest uslijedila sljedeći radni dan, dakle u ponedjeljak 12. lipnja 2017., što je u skladu s odredbom čl. 42. st. 3. ovog Zakona. S obzirom da u konkretnom slučaju, unatoč tuženikovoj sumnji da se radi o transakciji povezanoj s pranjem novca i učinjenoj obavijesti nadležnom Uredu, nije uslijedio nalog Ureda za privremeno zaustavljanje izvršenja transakcije, bilo uplate, bilo daljnjih plaćanja sa spornog računa, to okolnost da je tuženik obavijest uputio 12. lipnja 2017., a ne već 9. lipnja 2017. nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Logično je naime, s obzirom na način na koji je svjedok HŠ opisao provođenje mjera praćenjem indikatora sumnjivosti transakcija, da je tuženik najranije sljedeći radni dan, s obzirom da se nije radilo o imenima s crne liste, već o drugim indikatorima sumnjivosti (visina primljene uplate fizičkoj osobi, uplata izvršena iz zemlje koja nije EU, raniji promet po računu tog klijenta i koliko je dugo klijent banke te slične transakcije) tek sljedećeg radnog dana, nakon što je transakcija bila vidljiva na listama tuženikovog odjela za sprječavanje pranja novca, mogao o sumnji obavijestiti nadležni Ured . Svakako, s obzirom da Ured niti nakon tada učinjene tuženikove obavijesti nije naložio tuženiku zaustavljanje transakcija, to nedvojbeno okolnost da tuženik Ured nije obavijestio već 9. lipnja 2017., prije provođenja transakcije uplate za korist računa AŠ, sve i da je to mogao učiniti, a što ne proizlazi da jest, nije od utjecaja na odgovornost tuženika za nastanak štete naknadu koje tužitelj potražuje.

45./ Neosnovano tužitelj smatra da tuženik, zbog nepodudarnosti adrese, nalog za uplatu nije smio provesti, jer, s obzirom da je nalog izvršen u skladu s jedinstvenom identifikacijskom oznakom koju je tužitelj kao platitelj naveo, nalog je izvršen uredno (čl. 49. Zakona o platnom prometu). Konačno, s obzirom na neopozivost naloga (u skladu s odredbom čl. 41. Zakona o platnom prometu), ne proizlazi da bi tuženik postupio protupravno kada je od AŠ zatražio suglasnost za povrat sredstava, jer, samo na temelju tužiteljevog opoziva i zahtjeva za povrat sredstava, ne proizlazi ovlast niti obveza tuženika sredstvima raspolagati bez suglasnosti ovlaštenika računa, AŠ u konkretnom slučaju.

46./ Konačno, i iz tuženikovog postupanja, koji je, već 12. lipnja 2017. u 10,13 sati obavijestio Ured o sumnji u pranje novca, odmah potom zatražio i provjeru autentifikacije naloga od tužiteljevog pružatelja platnih usluga, a zatim je nadalje, od AŠ, tražio otklanjanje pogrešaka zbog kojih naloge koje je isti zadavo nije bio u mogućnosti opravdano provoditi, proizlazi da je tuženik u konkretnom slučaju upravo postupao u skladu s obvezama koje ima, s jedne strane kao pružatelj financijskih usluga, a s druge strane, kao obveznik primjene mjera radi sprječavanja pranja novca.

47./ Pogrešno stoga, po shvaćanju ovog suda, smatra tužitelj da je tuženik bio ovlašten odnosno dužan spriječiti da tužiteljeva uplata pristigne na račun AŠ, odnosno da isti dalje raspolaže ovim sredstvima nakon što su uplaćena na njegov račun. Takva ovlast odnosno obveza tuženika ne proizlazi naime iz mjerodavnih propisa.

48./ S obzirom da je tuženik u konkretnom slučaju upravo proveo mjere iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, te je pravilno procijenio sumnjivost transakcije, a potom o takvoj sumnji obavijestio i nadležni Ured, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 13. ovog Zakona. Naime, samo onaj obveznik koji ne može provesti mjere dubinske analize iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, ne smije uspostaviti poslovni odnos ili izvršiti transakciju. Tuženik kao banka, koji je organizirao i odjel za sprječavanje pranja novca, svakako je mogao, i jest u konkretnom slučaju proveo mjere dubinske analize, na temelju kojih je u konačnici i posumnjao da bi transakcija bila povezana s pranjem novca i o tome je obavijestio Ured za sprječavanje pranja novca. Osim toga, suprotno shvaćanju tužitelja, niti iz odredbe čl. 13. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma ne proizlazi obveza ili ovlast tuženika odbiti izvršenje transakcije zbog sumnje da je povezana s pranjem novca, već je u slučaju sumnje tuženik dužan obavijestiti Ured u skladu s odredbom čl. 42. ovog Zakona radi donošenja odgovarajuće odluke nadležnog tijela u vezi s privremenim zaustavljanjem ili obustavom izvršenja transakcije (čl. 60. ovog Zakona).

49./ Postupanje tuženika i njegove obveze vezane uz poduzimanje mjera za sprječavanja pranja novca valja tumačiti imajući u vidu i dužnost tuženika kao banke osigurati raspolaganje sredstvima, dakle priljev i odljev na račune, jer i povredom takvim temeljnih obveza, tuženik kao banka može uzrokovati korisnicima štetu (neovlaštenim onemogućavanjem raspolaganja). Konačno, valja imati u vidu da se konkretno radi o počinjenju kaznenog djela te da, unatoč nastojanju zakonodavca da propisivanjem mjera koje su pojedini obveznici dužni primjenjivati radi sprječavanja kaznenih djela vezanih uz pranje novca, takve mjere ne mogu u potpunosti i uvijek spriječiti počinjenje kaznenih djela. Stoga je, imajući prije svega u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju pravovremeno obavijestio nadležni Ured (u skladu s odredbom čl. 42. st. 3. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma), koji povodom obavijesti nije poduzimao daljnje radnje (u skladu s ovlastima iz odredbe čl. 60. ovog Zakona), te da je tuženik o sumnji obavijestio i banku tužiteljevog pružatelja usluge plaćanje (tražeći provjeru autentičnosti naloga), koja je međutim tek 19. lipnja 2017. dostavila obavijest o opozivu naloga, a koji opoziv nije dopušten bez suglasnosti primatelja, koji je pak povrat uskratio, to se u konkretnom slučaju ne radi o protupravnoj radnji ili propustu tuženika, niti su radnje odnosno propusti tuženika tužitelju prouzročili štetu u vidu nemogućnosti povrata sredstava uplaćenih na račun AŠ.

50./ Naime, valja, u tumačenju i primjeni propisa na povredu kojih tužitelj u konkretnom slučaju ukazuje, imati u vidu da je smisao ovih odredaba uspostaviti ravnotežu, s jedne strane obveza banaka osigurati tijek novca na računima svojih korisnika, a s druge obveze istih banaka poduzimanja razumnih i dopuštenih mjera radi sprječavanja počinjenja kaznenih djela pranjem novca i financiranjem terorizma.

51./ Konačno, valja imati u vidu i da se konkretno radi o postupanju s namjerom počinjenja kaznenog djela, dakle korištenjem od strane počinitelja svih mogućnosti za izbjegavanje uspostavljenih zaštitnih mehanizama. Kako je i navedeno, od strane tužitelja tijekom ovog postupka i u citiranoj kaznenoj presudi, i sam je tužitelj bio žrtva jer je izvršeno presretanje njegove komunikacije, s adresa elektroničke pošte koje su se, samo u jednom znaku, razlikovale od ispravnih. Transakcije koje su počinitelji zadavali s namjerom daljnjeg raspolaganja sredstvima pribavljenima od tužitelja počinjenjem kaznenog djela, su bile potkrijepljene, u većoj mjeri (osim jedne koja je u konačnici zbog nedostatnih podataka primatelja uplate ostala neprovedena ), potrebnim podacima za provedbu u bankarskom sustavu , slijedom čega je tuženik, koji je uostalom i od AŠ tražio prethodno otklanjanje nedostataka naloga za plaćanje i dostavu dodatnih podataka, ove transakcije bio dužan provesti.

52./ Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nisu ispunjene kumulative pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu, jer izostaje prije svega protupravnost radnje odnosno propuštanja tuženika kojima tužitelj tvrdi da bi mu bila prouzročena šteta naknadu koje potražuje. S obzirom da tužitelj nije postupao suprotno propisanim obvezama, to radnje (odnosno propuštanja) tuženika nisu prouzročila nastanak štete naknadu koje tužitelj potražuje.

53./ Pri tome, po shvaćanju ovog suda, osnova tuženikove odgovornosti je izvanugovorna, jer, pravilno ističe tuženik, da s tužiteljem, kao jedan od pružatelja međunarodne platne usluge (čl. 2. st. 1. toč. 31. Zakona o platom prometu), nije u ugovornom odnosu. Međutim, pitanje osnove odštetne odgovornosti (izvanugovorna ili ugovorna) nije od utjecaja u konkretnom slučaju. Prije svega stoga što se i sam tužitelj poziva na dužnosti odnosno obveze koje za tuženika proizlaze iz mjerodavnih propisa, ne navodeći da bi tuženik povrijedio obveze koje bi za njega prema tužitelju proizlazile iz ugovornog odnosa, pa da bi bilo odlučno obvezuje li takav ugovorni odnos i obveze koje za njega proizlaze tuženika prema tužitelju.

54./ S obzirom da je utvrđeno da je tuženik postupio u skladu s odredbama Zakona o platnom prometu, na način da je proveo naloge za plaćanje za korist odnosno na teret računa AŠ, a koji nisu imali nedostataka zbog kojih bi tuženik naloga imao osnova odbiti (čl. 40. i 46. Zakona o platnom prometu), te je, ispunjavajući obveze iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, proveo analize na temelju kojih je kao sumnjivu prepoznao transakciju za korist računa AŠ, o kojoj je sumnji je obavijestio Ured za sprječavanje pranja novca, ali i zatražio provjeru autentičnosti od tužiteljevog pružatelja platne usluge, međutim nadležan Ured nije poduzimao radnje iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, a očitovanje tužiteljevog pružatelja platne usluge je uslijedilo nakon proteka roka do kojeg se tuženik mogao suzdržati se od provođenja transakcija vezanih uz račun AŠ (do kraja radnog dana), to je utvrđeno da nema propusta niti nezakonitosti u postupanju tuženika vezano uz primjenu citiranih zakonskih odredaba te da nema propusta na strani tuženika vezano uz primjenu dužne pažnje (čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO).

55./ S obzirom da je utvrđeno da nije osnovan tužiteljev zahtjev radi naknade štete prema tuženiku, u iznosu novčanih sredstava koje je tužitelj uplatio na račun AŠ, a koja mu u međuvremenu nisu vraćena jer je SŠ tim sredstvima dalje raspolagao, to je valja lo odbiti, kako prvotno istaknuti tužiteljev zahtjev (radi isplate iznosa od 185.592,65 eur), tako i podredno istaknuti, radi isplate kunske protuvrijednosti ovog iznosa (čl. 188. st. 2. ZPP-a). Tuženik naime, unatoč konverziji domaće valute tijekom trajanja parnice, zahtjev nije usklađivao.

56./ Konačno, za ukazati je, vezano uz prigovore tuženika, na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, 4. studenog 2025., da bi tužitelj podneskom od 25. listopada 2025. preinačio tužbu, na način da je sadržajno izmijenio osnovu tužbenog zahtjeva, da se, prema shvaćanju ovog suda, ne radi o preinaci. Naime, tužitelj je i ranije tijekom postupka, kao protupravne radnje kojima tvrdi da mu je tuženik prouzročio štetu, navodio radnje odnosno propuste tuženika vezane kako uz provedbu transakcije tužiteljevog naloga za korist računa AŠ, tako i transakcije vezane uz omogućeno raspolaganje AŠ tako primljenim sredstvima. Stoga predmetnim podneskom tužitelj nije čak niti promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode (čl. 191. st. 3. ZPP-a) te se ne radi o preinaci promjenom činjenične istovjetnosti zahtjeva (čl. 191. st. 1. ZPP-a).

57./ U odnosu na isprave dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka, o neuzimanju u obzir kojih su ranije dani razlozi (godišnja izvješća o radu Ureda za sprječavanje pranja novca (od 2011. do 2017. godine) (list 503 -547 spisa) i izvješće Europskog Parlamenta o Offshore aktivnostima i pranju novca, iz ožujka 2017. (list 554-565 spisa)), za dodati je da svakako, po ocjeni ovog suda, ove isprave nisu od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj ove isprave prilaže, potkrjepljujući njima tvrdnje iz podneska od 30. kolovoza 2024., da je tuženik prema mjerodavnoj listi indikatora, sporne transakcije bio dužan prepoznati kao sumnjive. Na temelju prethodno izloženih utvrđenih činjenica utvrđeno je da je tuženik upravo i postupio na ovaj način te je, na temelju prethodne analize prema mjerodavnim indikatorima sumnjivosti, prepoznao transakcije kao sumnjive i o njima obavijestio Ured za sprječavanje pranja novca.

58./ Tužitelju, jer je u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, a tuženiku je dužan naknaditi troškove koje mu je izazvao vođenjem postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

59./ O tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova postupka , po osnovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji (s obzirom da je tužitelj najprije istaknuo manifestacijski zahtjev uz naznaku vrijednosti predmeta spora od 50.000,00 kn (7.299,75 eur) ova je vrijednost mjerodavna sve do određivanja odštetnog zahtjeva podneskom od 30. studenog 2021. u iznosu od 185.592,65 eur) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa), odlučeno je primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, te je tuženiku priznat trošak za:

- sastav odgovora na tužbu (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 200,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska od 24. ožujka 2021. (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu 26. ožujka 2021. (T.br. 9/1 Tarife), u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu 5. travnja 2022., 11. rujna 2024. i 4. studenog 2025. (T.br. 9/1 Tarife), u zatraženom iznosu od 2.788 eur,

- sastav podneska od 2. rujna 2022. (T.br. 8/4 Tarife, jer ovaj podnesak po svom sadržaju potrebnom za vođenje parnice ne predstavlja obrazloženi, već jedan od ostalih podnesaka, s obzirom da tuženik u bitnome predlaže nastavak postupanja jer dogovor između stranaka nije postignut), u iznosu od 50,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska od 14. listopada 2025. (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 2.788 eur.

Ovako priznate troškove (u ukupnom iznosu od 11.802,00 eur), valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (T.br. 46 Tarife), što ukupno iznosi 14.752,50 eur.

60./ Trošak za sastav podneska od 24. travnja 2021. nije priznat je r, s obzirom da u bitnome tuženik ponavlja već ranije iznijete navode, nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

61./ Odluka o zateznim kamatama na tuženiku dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a, mjerodavnoj za ostale odnose.

U Zagrebu 19. prosinca 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.