REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-750/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Markoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima GČ, PČ, HČ, EČ, IČ, ŠČ, OČH, Damjanu Vukiću i Maximu Lachu, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay&partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. rujna 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Maje Barbir Bekavac, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika ĆČ, odvjetničke vježbenice, dana 19. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je odredba članka 2. (kamatna stopa) Ugovora o kreditu broj 918- 50-3365601 sklopljenog između tužitelja OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, u Slavonskom Brodu 27. ožujka 2006., potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Miroslavu Bračun iz Slavonskog Broda posl.br. OU-523/2006 od 31. ožujka 2006., u dijelu u kojem je određeno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, ništetna.

II

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.998,87 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na:

- iznos od 1,92 EUR od dana 27.05.2006. pa do isplate,

- iznos od 0,33 EUR od dana 29.06.2006. pa do isplate,

- iznos od 0,40 EUR od dana 01.09.2006. pa do isplate,

- iznos od 0,68 EUR od dana 29.09.2006. pa do isplate,

- iznos od 0,07 EUR od dana 31.10.2006. pa do isplate,

- iznos od 17,62 EUR od dana 31.10.2008. pa do isplate,

- iznos od 23,22 EUR od dana 31.12.2008. pa do isplate,

- iznos od 27,24 EUR od dana 03.02.2009. pa do isplate,

- iznos od 29,07 EUR od dana 27.02.2009. pa do isplate,

- iznos od 24,43 EUR od dana 31.03.2009. pa do isplate,

- iznos od 25,40 EUR od dana 30.04.2009. pa do isplate,

- iznos od 17,61 EUR od dana 29.05.2009. pa do isplate,

- iznos od 11,87 EUR od dana 02.07.2009. pa do isplate,

- iznos od 13,39 EUR od dana 01.08.2009. pa do isplate,

- iznos od 16,42 EUR od dana 02.09.2009. pa do isplate,

- iznos od 16,16 EUR od dana 02.10.2009. pa do isplate,

- iznos od 13,10 EUR od dana 31.10.2009. pa do isplate,

- iznos od 18,83 EUR od dana 02.12.2009. pa do isplate,

- iznos od 23,44 EUR od dana 25.12.2009. pa do isplate,

- iznos od 29,97 EUR od dana 30.01.2010. pa do isplate,

- iznos od 28,48 EUR od dana 03.03.2010. pa do isplate,

- iznos od 37,36 EUR od dana 01.04.2010. pa do isplate,

- iznos od 35,67 EUR od dana 03.05.2010. pa do isplate,

- iznos od 38,96 EUR od dana 02.06.2010. pa do isplate,

- iznos od 67,37 EUR od dana 03.07.2010. pa do isplate,

- iznos od 61,53 EUR od dana 30.07.2010. pa do isplate,

- iznos od 79,40 EUR od dana 01.09.2010. pa do isplate,

- iznos od 73,23 EUR od dana 02.10.2010. pa do isplate,

- iznos od 63,29 EUR od dana 03.11.2010. pa do isplate,

- iznos od 84,25 EUR od dana 01.12.2010. pa do isplate,

- iznos od 110,92 EUR od dana 01.01.2011. pa do isplate,

- iznos od 92,03 EUR od dana 01.02.2011. pa do isplate,

- iznos od 98,66 EUR od dana 01.03.2011. pa do isplate,

- iznos od 90,24 EUR od dana 31.03.2011. pa do isplate,

- iznos od 91,75 EUR od dana 03.05.2011. pa do isplate,

- iznos od 127,49 EUR od dana 02.06.2011. pa do isplate,

- iznos od 130,97 EUR od dana 02.07.2011. pa do isplate,

- iznos od 160,65 EUR od dana 30.07.2011. pa do isplate,

- iznos od 145,33 EUR od dana 02.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 128,56 EUR od dana 01.10.2011. pa do isplate,

- iznos od 126,45 EUR od dana 01.11.2011. pa do isplate,

- iznos od 125,16 EUR od dana 01.12.2011. pa do isplate,

- iznos od 133,14 EUR od dana 31.12.2011. pa do isplate,

- iznos od 140,10 EUR od dana 02.02.2012. pa do isplate,

- iznos od 141,03 EUR od dana 02.03.2012. pa do isplate,

- iznos od 136,21 EUR od dana 03.04.2012. pa do isplate,

- iznos od 139,47 EUR od dana 03.05.2012. pa do isplate,

time da do 31.12. 2007.godine zatezna kamata teče po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN153/04), od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtijeva koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.004,95 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na:

- iznos od 8,01 EUR od dana 29.11.2007. pa do isplate,

- iznos od 7,96 EUR od dana 01.01.2008. pa do isplate,

- iznos od 8,11 EUR od dana 01.02.2008. pa do isplate,

- iznos od 8,19 EUR od dana 28.02.2008. pa do isplate,

- iznos od 8,33 EUR od dana 29.03.2008. pa do isplate,

- iznos od 8,12 EUR od dana 30.04.2008. pa do isplate,

- iznos od 12,04 EUR od dana 31.05.2008. pa do isplate,

- iznos od 12,19 EUR od dana 01.07.2008. pa do isplate,

- iznos od 11,97 EUR od dana 30.07.2008. pa do isplate,

- iznos od 11,98 EUR od dana 30.08.2008. pa do isplate,

- iznos od 12,11 EUR od dana 30.09.2008. pa do isplate,

- iznos od 13,10 EUR od dana 30.10.2008. pa do isplate,

- iznos od 12,44 EUR od dana 02.12.2008. pa do isplate,

- iznos od 13,28 EUR od dana 31.12.2008. pa do isplate,

- iznos od 13,41 EUR od dana 03.02.2009. pa do isplate,

- iznos od 13,46 EUR od dana 27.02.2009. pa do isplate,

- iznos od 19,81 EUR od dana 31.03.2009. pa do isplate,

- iznos od 19,86 EUR od dana 30.04.2009. pa do isplate,

- iznos od 19,49 EUR od dana 29.05.2009. pa do isplate,

- iznos od 19,22 EUR od dana 02.07.2009. pa do isplate,

- iznos od 19,29 EUR od dana 01.08.2009. pa do isplate,

- iznos od 19,43 EUR od dana 02.09.2009. pa do isplate,

- iznos od 19,42 EUR od dana 02.10.2009. pa do isplate,

- iznos od 19,28 EUR od dana 31.10.2009. pa do isplate,

- iznos od 19,55 EUR od dana 02.12.2009. pa do isplate,

- iznos od 19,76 EUR od dana 25.12.2009. pa do isplate,

- iznos od 20,07 EUR od dana 30.01.2010. pa do isplate,

- iznos od 20,00 EUR od dana 03.03.2010. pa do isplate,

- iznos od 20,42 EUR od dana 01.04.2010. pa do isplate,

- iznos od 20,34 EUR od dana 04.05.2010. pa do isplate,

- iznos od 20,49 EUR od dana 02.06.2010. pa do isplate,

- iznos od 21,83 EUR od dana 03.07.2010. pa do isplate,

- iznos od 21,55 EUR od dana 30.07.2010. pa do isplate,

- iznos od 22,39 EUR od dana 01.09.2010. pa do isplate,

- iznos od 22,10 EUR od dana 02.10.2010. pa do isplate,

- iznos od 21,64 EUR od dana 03.11.2010. pa do isplate,

- iznos od 22,62 EUR od dana 01.12.2010. pa do isplate,

- iznos od 23,87 EUR od dana 01.01.2011. pa do isplate,

- iznos od 22,98 EUR od dana 01.02.2011. pa do isplate,

- iznos od 23,30 EUR od dana 01.03.2011. pa do isplate,

- iznos od 22,90 EUR od dana 31.03.2011. pa do isplate,

- iznos od 22,97 EUR od dana 03.05.2011. pa do isplate,

- iznos od 24,65 EUR od dana 02.06.2011. pa do isplate,

- iznos od 24,81 EUR od dana 02.07.2011. pa do isplate,

- iznos od 25,59 EUR od dana 30.07.2011. pa do isplate,

- iznos od 24,89 EUR od dana 02.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 24,12 EUR od dana 01.10.2011. pa do isplate,

- iznos od 22,74 EUR od dana 01.11.2011. pa do isplate,

- iznos od 22,68 EUR od dana 01.12.2011. pa do isplate,

- iznos od 23,03 EUR od dana 31.12.2011. pa do isplate,

- iznos od 23,33 EUR od dana 02.02.2012. pa do isplate,

- iznos od 23,37 EUR od dana 02.03.2012. pa do isplate,

- iznos od 23,16 EUR od dana 03.04.2012. pa do isplate,

- iznos od 23,30 EUR od dana 03.05.2012. pa do isplate,

i to do 31.12.2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/2004 i 35/05), a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

r i j e š i o  je

I

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva za iznos od 50,17 EUR, kao u podnesku tužitelja od14.03.2025. godine

II

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 1.048,06 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 19.12.2025. godine, kao dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi da je sa tuženikom dana 27.3.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-3365601 (solemniziran 31.3.2006. godine po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog Broda pod brojem OU-523/2006), a prema kojem je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora (tuženika) važećem na dan korištenja kredita s ugovorenim rokom otplate od 72 mjeseca. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja ugovora ista je iznosila 5,20 % godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika mijenjana na štetu tužitelja. Kako je tužitelj zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćao povećane iznose anuiteta, to isti ističe, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04.07.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. godine (donesenim u kolektivnom sporu između tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i tuženik), kako su u predmetnom Ugovoru o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u čl. 2. Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili parametre i metode izračuna za promjenu kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja u odnosu na tuženika.

2. Tužitelj, nadalje, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, ističe da je u spomenutom kolektivnom sporu utvrđeno, također, i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredbe iz točke 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

3. Slijedom navedenog, tužitelj navodi kako je, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi, povećanjem kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, te na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove pa stoga tužbenim zahtjevom konačno preciziranim u podnesku od 14.03.2025. tužitelj traži da sud:

- utvrdi ništetnom odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika),

- naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa od 1.004,95 EUR s osnove preplaćenih kamata te iznosa od 2.998,87 EUR s osnove tečajne razlike zbog porasta tečaja CHF, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate, te

-naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako su presude u spomenutom kolektivnom sporu donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se takva zaštita pruža na općenitoj razini, dok je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebnoj pokrenutom parničnom postupku dokaže da bi pojedine odredbe nekog konkretnog ugovora o kreditu bile ništetne tj. da se u ovom parničnom postupku treba utvrditi nalaze li se nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF i u predmetnom ugovoru o kreditu. Također, tuženik ističe kako su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF tužitelj bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo te da nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Navodi kako je u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj potvrdio da je upoznat s općim aktima tuženika i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istog koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve to poveže sa činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku te da je javni bilježnik objasnio strankama smisao i posljedice konkretnog ugovora i uvjerio se da isti odgovara pravoj volji stranaka, razvidno je da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama te u cijelosti i potpuno razumio sadržaj, posljedice i rizike odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF koje sada smatra spornima. Navodi, dalje, da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju, prilikom pregovaranja o ponudi kredita, bile predočene sve relevantne informacije i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku, u datom trenutku, bilo poznato, kao i da je tuženik pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, kao i u postupku koji je prethodio njegovom sklapanju poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje. Ističe, također, kako je ugovorna odredba da je kamatna stopa promjenjiva prema odluci tuženika ne znači da je riječ o jednostranoj neutemeljenoj odluci tuženika već je riječ o odluci tuženika koja se temelji na tržišnim uvjetima odnosno kretanju određenih parametara na tržištu o kojima ovisi visina kamatne stope. Nadalje, tuženik ističe kako odredba o valutnoj klauzuli nije ugovorena kao sredstvo zaštite interesa i financijske pozicije tuženika na štetu tužitelja, već je ugovorena kao klauzula koja prati kretanje tečaja kune u odnosu na CHF u oba smjera, što znači da bi usred deprecijacije CHF u odnosu na kunu tužitelj bio u obvezi platiti tuženiku manji novčani iznos od onog navedenog u informativnom otplatnom planu, kao što je u slučaju aprecijacije bio u obvezi platiti veći novčani iznos pa se stoga odredba o valutnoj klauzuli ne može smatrati odredbom koja dovodi do neravnoteže ugovornih strana na štetu tužitelja. Također, ističe kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na vremensko razdoblje od 6 godina pa nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja i promjene kamatne stope. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare, osporava tužitelju status potrošača te prigovara i visini tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom na parnični trošak tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

5. Također, tuženik je u odnosu na konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj od tuženika traži isplatu ukupnog iznosa od 4.003,82 EUR (1.004,95 EUR +2.998,87 EUR), istaknuo da se radi o preinaci tužbe jer tužitelj traži viši iznos nego u tužbi, te je istaknuo da se protivi preinaci tužbe.

6. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od ukupno 4.003,82 EUR (1.004,95 EUR +2.998,87 EUR), smatra ovaj sud, predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je tužitelj povisio tužbeni zahtjev za 50,17 EUR obzirom da je u tužbi tražio isplatu ukupnog iznosa od 29.788,81 kn / 3.953,65 EUR.

7. Čl. 190. st. 2. ZPP-a određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

8. Obzirom da se u ovom postupku, između ostalog, radi o isplati stečenog bez osnove, a tuženik se protivio visini tužbenog zahtjeva postavljenoj u tužbi to je bilo potrebno provesti financijsko vještačenje po financijskom vještaku kao stručnoj i nepristranoj osobi jer sud nema dovoljno stručnih znanja bez provođenja financijskog vještačenja utvrditi visinu tužbenog zahtjeva. Kako je financijsko vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, to ovaj sud smatra da je tužitelj u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a imao pravo preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je tek na temelju provedenog financijskog vještačenja, mogao sa sigurnošću postaviti svoj konačni tužbeni zahtjev. Naime, ako je sudu potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi mogao odlučiti o tužbenom zahtjevu, onda je i tužitelju potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi sa sigurnošću mogao precizirati tužbeni zahtjev osobito imajući u vidu da se tuženik protivio visini tužbenog zahtjeva. Prethodno obrazloženi stav ovog suda u skladu je i sa zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021. godine, posl.br. Su- IV-162/2021 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja.

9. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je dopuštanje preinake tužbe povišenjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ukupni iznos od 4.003,82 EUR (za 50,17 EUR više u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe) svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a pa je stoga riješeno kao u točki I izreke ovog rješenja ,a ovom presudom odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, kako će dalje biti obrazloženo.

10. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 918-50- 3365601 od 27.3.2006. godine, otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu, prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu na dan 28.08.2015., zahtjev za kredit od 23.3.2006., dopis tuženika od 5.5.2012. o otplati predmetnog kredita, ponudu od 22.3.2006.godine, račun broj 10-107/2006 od 12.4.2006. godine, dopis porezne uprave od 2.3.2023.godine, obavijesti tuženika upućene tužitelju o promjenama ugovorene kamatne stope, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

11. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

12. Među strankama je nesporno da je dana 27.3.2006. godine između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o kreditu (solemniziran 31.3.2006. godine po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog Broda pod brojem 523/2006), u kojem Ugovoru se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, kao i da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,20% godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana na više jednostranom odlukom tuženika, kao i da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

13. Sporno je ima li tužitelj status potrošača te je sporna aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tuženika. Nadalje, sporno je jesu li nepoštene, a slijedom toga i ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica kredita odnosno otplata kredita veže uz tečaj švicarskog franka te posljedično tome je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove. Dakle, sporan je osnov, kao i visina tužbenog zahtjeva te je sporno je li nastupila zastara.

14. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03, dalje ZZP/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenutom presudom utvrđeno je i to da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1729/13 od 13.6.2014. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika u dijelu kojim je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika i u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi potrošačkih ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

17. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 03.09.2019. godine. Navedenom presudom u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredbe o jednostrano promjenjivom kamatnoj stopi (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3. st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom.

18. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o trome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Valja

1 0

reći da se tužitelj u traženju pravne zaštite u ovom konkretnom slučaju poziva upravo na utvrđenja navedenih odluka. Isto tako ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu tuženik je postupio nepošteno, a posljedica takvih nepoštenih odredbi je ništetnost, budući da kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO). Naime, ugovorne odredbe gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, dakle jedne ugovorne strane. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba i ona je u ovom slučaju zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa stoga predmetna odredba Ugovora kojom se određuje visina promjenjive kamatne stope uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer je tuženik onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata. Osim toga valja reći i to da su sukladno ZOO-u stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti s druge strane. Stoga su odredbe ugovora kojima se promjena kamatne stope čini zavisnom samo o odluci banke (tuženika) nepoštene i ništetne.

19. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i pravu potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koja odredba je identična odredbi čl. 138a ZZP/07, kao i prema odredbi čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi povrata preplaćenih anuiteta kredita, a koje preplata je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. I odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine utvrđeno je, kako to navodi Ustavni sud RH: "…da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene slijedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama." U navedenoj odluci Ustavni sud se poziva i na svoj predmet broj U-III- 1170/2021 navodeći da je u tom predmetu odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formularnog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu i to stoga jer su te okolnosti pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se, uslijed primjene čl. 502.c ZPP-a, na te okolnosti ne mogu ponovno izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu. Dakle, o svim

1 1

prethodno navedenim okolnostima koje spominje Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranim odlukama odnosno predmetima, sukladno čl. 502.c ZPP-a, ne mogu se ponovno izvoditi dokazi u ovom pojedinačnom parničnom postupku.

21. Međutim, kako iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30.6.2022. godine proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, to je ovaj sud radi utvrđivanja tih okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužitelja, dok nije saslušao kao svjedoka zaposlenicu tuženika JČ jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga na pripremnom ročištu održanom20.02.2023 godine.

22. Tužitelj je iskazao kako je predmetni kredit zaključio radi kupnje osobnog automobila. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, bio je vlasnik odnosno nositelj Ordinacije obiteljske medicine dr. OČ, koja je imala ugovor sa HZZO-om. Automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio je za svoje osobne i obiteljske potrebe te za odlazak na posao, a nije taj automobil koristio za svoju profesionalnu djelatnost, niti ga je unio u dugotrajnu imovinu svoje ordinacije. Automobil koji mu se sviđao našao u auto kući Ćirić u Slavonskom Brodu i u toj auto kući su mu rekli da oni surađuju sa Raiffeisen bankom i da tamo može dobiti auto kredit te da su najpovoljniji krediti koji su vezani uz valutu CHF, da je to stabilna valuta te da je stabilna i kamata kod tih kredita. Tužitelj je sa dokumentacijom o automobilu i njegovoj cijeni otišao u banku, u poslovnicu u Slavonskom Brodu, rekao je da ga šalju iz auto kuće, dao je dokumentaciju koju je imao i u banci su mu isto tako preporučili kao najpovoljniji kredit sa stabilnom valutom i kamatom, kredit koji je vezan uz CHF. Niti u auto kući, niti u banci nisu mu nudili kredit niti u jednoj drugoj valuti. Kada je sud tužitelju predočio zahtjev za kredit koji prileži na listu 106 spisa, tužitelj je naveo da je potpis tražitelja kredita na tom zahtjevu njegov vlastoručni potpis, ali se više ne može sjetiti je li on osobno ili službenica banke popunjavali taj zahtjev. Vidi da je u tom zahtjevu kao iznos kredita naznačen iznos od 38.000,00, sa valutnom klauzulom u CHF, a to je tako jer je to jedina valuta koja mu je za kredit bila nuđena. Nadalje tužitelj je iskazao kako zna da se tečaj neke strane valute može mijenjati, ali tečaj CHF mu je predočen kao stabilan tečaj te mu u banci nisu objasnili koji razlozi, kriteriji i parametri mogu dovesti do promjene tečaja CHF te kako ta promjena utječe na ukupnost njegove cjelokupne novčane obveze po kreditu. Također, u predmetnom ugovoru o kreditu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i bilo mu je jasno da to znači da se kamata tijekom otplate kredita može promijeniti, ali mu u banci nisu objasnili niti koji razlozi, kriteriji i parametri mogu dovesti do promjene kamatne stope te kako ta promjena kamatne stope utječe na ukupnost njegove cjelokupne novčane obveze po kreditu. U banci ga nisu upozorili na to da bi tečaj CHF bio rizičan te da bi se radilo o rizičnom kreditu. U samom sastavljanju ugovora o kreditu nije sudjelovao, već je potpisao ugovor koji je pripremila banka. Bio je jako zadovoljan jer je sve uspio riješiti u jednom danu. Prije nego što je ugovor potpisao, isti je pročitao te je vidio da se radi o kreditu vezanom uz CHF, vidio je iznos kredita, da je kamata promjenjiva i ono što mu je bilo bitno - kolika je mjesečna rata da bi tu ratu mogao otplaćivati. Koliko se sjeća, početna rata kredita je iznosila 2.700,00 do 2.800,00 kn, a tijekom otplate kredita rata je narasla na oko 4.100,00 do oko 4.200,00 kn, dakle, skoro duplo. Ne sjeća se je li od banke dobivao pisane obavijesti radi čega dolazi do povećanja kreditne rate, ali je iz medija saznao, obzirom da je bilo puno osoba koje su digli kredite vezane uz CHF, da je došlo do povećanja rata jer je narastao tečaj CHF te radi toga jer je došlo do povećanja kamatne stope kod tih kredita. Ne sjeća se da li mu je prilikom zaključenja ugovora o kreditu

1 2

predočena Odluka o kamatnim stopama banke. Zaključno tužitelj je iskazao kako u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nije bio svjestan da će se promjenom tečaja CHF promijeniti i visina njegove kreditne rate, niti je o tome razmišljao jer su mu i u auto kući i u banci predstavili CHF kao najstabilniju valutu. Također iskazao je da je kod javnog bilježnika samo potpisao ugovor o kreditu bez da mu je javni bilježnik objašnjavao ugovorne odredbe.

23. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit i vjerodostojan jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a niti tuženik nije prigovarao istinitosti iskaza tužitelja. Također, istinitost pojedinih dijelova iskaza tužitelja potvrđena je dokumentacijom koja prileži spisu.

24. Iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila, što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Također, iz predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da je predmetni ugovor o kreditu sa tuženikom, tužitelj zaključio kao fizička osoba, a na tužitelja kao fizičku osobu glasi i ponuda auto kuće Wet Ćirić d.o.o. od 22.3.2006. za kupnju osobnog automobila marke Volksvagen Passat 1.9 TDI, kao i račun iste auto kuće broj 10-107/2006 od 12.4.2006. o kupnji navedenog automobila (list 105 i 44 spisa). Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, bio vlasnik odnosno nositelj Ordinacije obiteljske medicine dr. Darko Dujmović, koja je imala ugovor sa HZZO-om, ali da automobil koji je kupio predmetnim kreditom nije koristio za svoju profesionalnu djelatnost, niti ga je unio u dugotrajnu imovinu svoje ordinacije, već da ga je koristio za svoje osobne i obiteljske potrebe. Ovakav iskaz tužitelja potvrđuje i potvrda porezne uprave od 2.3.2023. (list 115 spisa) iz koje proizlazi da spomenuti automobil nije unesen u dugotrajnu imovinu obrta tužitelja (dakle u dugotrajnu imovinu njegove liječničke ordinacije) već je taj automobil njegova osobna dugotrajna imovina. Slijedom svega navedenog, proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, sa tuženikom koji ima status trgovca, predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje automobila, dakle, za zadovoljenje svojih osobnih i obiteljskih potreba te da tim automobilom nije obavljao trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a isto tako i u smislu kasnijeg čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji je stupio na snagu tijekom otplate predmetnog kredita, a kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja

25. Nadalje, sud ističe kako iz iskaza tužitelja proizlazi da u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog, predmetnog Ugovora o kreditu, niti u fazi zaključenja istog, službenica banke tužitelju, kao korisniku kredita, nije dala nikakva objašnjenja vezana uz ugovornu kamatnu stopu, dakle službenica banke nije dala tužitelju ikakve obavijesti o parametrima i kriterijima promjene kamatne stope, a isto tako niti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno nije mu dala obavijesti o rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi (o tuženikovoj jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli) na određivanje njegove (tužiteljeve) novčane obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, nije ga upozorila da bi predmetni ugovor o kreditu bio rizičan kredit već mu je upravo kao najpovoljniji kredit sa stabilnom valutom i kamatom preporučila upravo kredit koji je vezan uz valutu CHF, bez da mu je ponuđeno sklapanje ugovor a o kreditu u nekoj drugoj valuti, a niti u samom sastavljanju ugovora tuženik nije sudjelovao.

1 3

Opisano postupanje tuženika, kao trgovca i financijske institucije čiji zaposlenici raspolažu specifičnim ekonomskim i financijskim znanjima, odnosno kao jače ugovorne strane, u odnosu na tužitelja kao potrošača, odnosno slabiju ugovornu stranu, ovaj sud smatra postupanjem koje je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO- a. Uz navedeno, stav je ovog suda kako činjenica da su u zahtjevu za kredit (list 106 spisa) navedene i druge valute, osim CHF, ne znači da je u konkretnom slučaju tuženik tužitelju nudio zaključenje ugovora o kreditu i u nekoj drugoj valuti. Naime radi se o tipskom zahtjevu za kredit, unaprijed formuliranom po tuženiku, a iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da službenica banke tužitelju nije nudila zaključenje ugovora o o kreditu u nekoj drugoj valuti.

26. Pri tome sud ističe kako nije sporno da se tečaj CHF može mijenjati te da iz tužiteljevog iskaza proizlazi kako zna da se tečaj neke strane valute može mijenjati, te zna da promjenjiva kamatna stopa znači da se ista može promijeniti tijekom otplate kredita. Međutim, obzirom da je prethodno utvrđeno da u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog, predmetnog Ugovora o kreditu, niti pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu službenici banke nisu tužitelja informirali o kriterijima, razlozima i parametrima koji mogu dovesti do povećanja kamatne stope niti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti su mu dali obavijesti o rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi (o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane banke i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF) na određivanje njegove (tužiteljeve) novčane obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, radi se o postupanju banke (kao financijske institucije, u čiju poslovnu djelatnost spada i zaključivanje ugovora o kreditu) koje je u suprotnosti sa čl. s čl. 10. st. 2. ZOO-a, radi čega tužitelj nije niti bio svjestan da će se promjenom tečaja CHF promijeniti i visina kreditne rate, a što je posljedica toga što su mu u banci predstavili CHF kao najstabilniju valutu, kako to proizlazi iz tužiteljevog iskaza. Sve navedeno, smatra ovaj sud, upućuje na neosnovanost tuženikovih navoda iz odgovora na tužbu, a tuženik nije dokazao suprotno, pri čemu se ističe da je upravo tuženik povukao dokazni prijedlog za saslušanjem svoje zaposlenice JČ, koja je bila predlagana na okolnost da je tuženik poduzeo sve mjere kako bi tužitelju bili predočene sve relevantne informacije i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom.

27. Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 9. istog, između ostalog, ugovoreno da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora (tuženika) kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora, kao i da korisnik kredita (tužitelj) izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita.

28. Prema članku 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a prema čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

29. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama općih akata kreditora (tuženika) na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općim aktima jedne ugovorne strane (tuženika), a isto vrijedi i za Odluku o kamatnim stopama tuženika, što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom

1 4

nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja upravo na temelju jednostrane Odluke tuženika, a također, niti o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

30. Također, uzimajući u obzir iskaz tužitelja na temelju kojeg je utvrđeno da službenica banke nije dala tužitelju ikakve obavijesti o parametrima i kriterijima promjene kamatne stope, a isto tako niti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka te uzimajući u obzir da se radi o tipskom Ugovoru o kreditu to je stav suda da tužitelju nisu predočeni od strane tuženika svi uvjeti kredita na temelju kojih bi on mogao procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane tuženikove Odluke o kamatnim stopama i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, mogle imati za njegove financijske obveze po predmetnom Ugovoru o kreditu.

31. Također, sud ističe kako je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužitelju kao potrošaču učiniti razumljivom (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., iz kolektivnog spora zaštite interesa potrošača). Naime, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ugovora, objasniti strankama smisao i posljedice pravnog posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi, konkretno o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

32. Slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud smatra da su sporne ugovorne odredbe kojima tuženik jednostrano mijenja visinu ugovorene kamatne stope (sadržana u čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu), kao i odredbe o valutnoj klauzuli odnosno odredbe kojima se otplata kredita veže valutnom klauzulom uz CHF (sadržana u čl. 7.predmetnog Ugovora o kreditu) nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, da kao takve nisu tužitelju bile lako razumljive te da nepoštenost tih ugovornih odredbi dovodi do ništavosti istih u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

33. Pri tome, vezano uz odredbu čl. 84. ZZP/03 u kojoj je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ističe da zahtjev iz čl. 84. ZZP/03 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, podrazumijeva ne samo gramatičku razumljivost te odredbe potrošaču, već „… u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu.“ (tako VSRH u rješenju broj Revt- 575/16 od 3.10.2017. godine), a što je kod zaključenja predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako je prethodno obrazloženo. Nadalje, u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula O i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke.

1 5

U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, kao i za mogućnost promjene ugovorene kamatne stope, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

34. Nadalje, vodeći računa o čl. 327. st. 1. ZOO-a iz koje proizlazi da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a u konkretnom parničnom predmetu tužitelj je ugovorna strana tj. korisnik kredita iz predmetnog ugovora o kreditu, to ovaj sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za postavljanje tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe točke 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), dok je tuženik kao druga ugovorna strana tj. kreditor pasivno legitimiran u ovoj pravnoj strani pa je slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud presudio kao u točki I izreke ove presude. Pri tome ovaj sud ističe kako smatra da postoji pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti odredbe točke 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika). Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao jer bez obzira na to korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača, iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

35. Također, ovaj sud ističe, kako tužitelj tužbenim zahtjevom nije tražio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF odnosno odredba kojom se otplata kredita veže uz valutu CHF (sadržana u čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu), ali je u činjeničnim navodima tužbe isticao da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF odnosno odredba kojom se otplata kredita veže uz valutu CHF nepoštene i ništetne ugovorne odredbe te je postavio i tužbeni zahtjev na isplatu stečenog bez osnove u iznosu od 2.998,87 EUR, za koji iznos tvrdi da ga je tuženik neosnovano stekao upravo zbog nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, slijedom čega je o ništetnosti te ugovorne odredbe ovaj sud odlučio kao o prethodnom pitanju, na temelju čl. 12. st. 1. ZPP-a, a kako je prethodno ovom presudom obrazloženo.

36. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 prihvatio stav suda EU izražen u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo.

37. Radi odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem.

38. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 21.10.2024. godine, financijski vještak je izračunom utvrdio da u kupan iznos preplata tj. više plaćeno, uzevši u obzir rast anuiteta

1 6

zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita, iznos 2.998,87 EUR, dok ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, posljedično na pad tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 296,80 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.702,07 EUR. Pojedinačni mjesečni iznosi vidljivi su u tabeli 1 koja je sastavni dio nalaza i mišljenja.

39. Na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 21.10.2024. godine tužitelj nije imao računskih primjedbi, ali je naveo kako financijski vještak nije utvrdio pretplatu koja je nastala kao posljedica promjene kamatne stope naknadnim jednostranim odlukama banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (5,20%), pa je predložio da financijski vještak nadopuni svoj nalaz i mišljenje u tom pogledu, a sve u skladu sa zadatkom koji je sud odredio vještaku na ročištu za glavnu raspravu 16.9.2024. i istaknutim prijedlogom tužitelja u tužbi i tijekom postupka. Niti tuženik nije istaknuo primjedbe na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 21.10.2024.godine u računskom smislu, već je istaknuo da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen sa valutnom klauzulom u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom radi čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja, kao i promjenu ugovorene kamatne stope, dok je izračun financijskog vještaka napravljen kao da se tečaj CHF i ugovorena kamatna stopa nisu mijenjali pa stoga takvo vještačenje tuženik smatra bespredmetnim.

40. Obzirom da je financijski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju propustio utvrditi postoji li preplata zbog tuženikove jednostrane promjene početno ugovorene kamatne stope, sukladno zadatku koji mu je odredio sud na ročištu za glavnu raspravu održanom 16.9.2024. godine, to je sud prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da financijski vještak nadopuni svoj nalaz i mišljenje u tom pogledu te je rješenjem od 29.11.2024. godine obvezao financijskog vještaka na izradu dopunskog nalaza i mišljenja.

41. U svom dopunskom nalazu i mišljenju od 6.2.2025. financijski vještak je izračunom utvrdio da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita iznosi 1.004,95 EUR. Također, vještak je utvrdio da kamatna stopa za vrijeme otplate kredita nije bila niža od početno ugovorene kamatne stope pa shodno navedenom nema ni negativnih razlika.

42. Tužitelj je u cijelosti prihvatio dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 6.2.2025. godine, dok tuženik na isti nije imao prigovora u računskom smislu, ali je istaknuo kako taj izračun vještaka nema smisla jer su predmetnim ugovorom o kreditu stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu pa je stoga bilo logično očekivati promjenu iste.

43. Ovaj sud prihvaća osnovni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 21.10.2024. godine i dopunski pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 6.2.2025. godine budući da su isti izrađeni savjesno, detaljno i objektivno, u skladu sa pravilima financijske struke, te na temelju uvida u relevantnu dokumentaciju i to: predmetni ugovor o kreditu, otplatni plan po predmetnom Ugovoru o kreditu, obavijesti tuženika o promjenama kamatne stope, prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom Ugovoru o kreditu te u skladu sa zadatkom suda. Pri tome sud ističe da tuženikovi prigovori kako na osnovni, a tako i na dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka nisu računski, već

1 7

pravne prirode tako da iste razmatra i obrazlaže sud, a ne financijski vještak radi čega nije bilo potrebno usmeno saslušavati vještaka, pri čemu se ističe kako je i sam tuženik na ročištu za glavnu raspravu održanom 8.9.2025. godine naveo kako ne predlaže usmeno očitovanje vještaka.

44. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud ističe kako se radi o stečenom bez osnove, tako da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a. Stav je ovog suda da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba u tom predmetu je podnesena 4.4.2012. godine), prekinuta zastara na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u pogledu ništavosti ugovorne odredbe o načinu promjene ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, 13.6.2014. godine, kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda RH, posl. broj Pž-7129/13, a u pogledu vraćanja stečenog bez osnove zbog promjene (povećanja) tečaja švicarskog franka, 14.6.2018. godine, kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 tj. kada je pravomoćno okončan prethodno spomenuti postupak po kolektivnoj tužbi u odnosu na ovdje tuženika u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu.

45. U odnosu na valutnu klauzulu, na temelju čl. 245. st. 3. ZOO-a, zastarni rok počeo je iznova teći 14.6.2018. godine te istekao 14.6.2023. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 09.02.2022. godine, to proizlazi da je tužba u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev na isplatu s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podnesena u okviru 5-godišnjeg zastarnog roka te da je tuženikov prigovor zastare u tom dijelu neosnovan.

46. Nadalje, na temelju čl. 245. st. 3. ZOO-a zastarni rok od 5 godina počeo je iznova teći 13.06.2014. godine u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te istekao 13.6.2019. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 09.02.2022. godine, to proizlazi da je tužba u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev na isplatu s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika podnesena izvan 5-godišnjeg zastarnog roka pa je slijedom navedenog s tog osnova sud odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.004,95 EUR (što je prema provedenom financijskom vještačenju iznos preplate s osnova promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini utuženi iznos, kao neosnovan, u točki III izreke.

47. Stav ovog suda da je nastupila zastara dijela tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 1.004,95 EUR s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, u skladu je i s objedinjenim pravnim shvaćanjem koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela tog suda dana 31.1.2022. godine, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi da ako je ništetnost ustanovljena, kao i u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

1 8

48. Nadalje, sud ističe kako pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti takve odredbe, mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, što u konkretnom predmetu znači da je razliku izvršene preplate u odnosu na valutnu klauzulu bilo moguće izračunati jedino kao jedino kao razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita.

49. Utvrđenjem sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF ništetnom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinak ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF pretpostavlja pravo tužitelja, kao korisnika kredita, na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme otplate kredita primjenjivala otplata prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

50. Sud, također, ističe kako tuženik u tijeku ovog postupka ističe materijalnopravni prigovor kojim osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali nije postavio protutužbeni zahtjev niti procesnopravni prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja pa je stoga stav ovoga suda da se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu ne mogu uzeti u obzir tzv. negativne razlike tj. razdoblja i iznose u kojima je tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pri tome sud ističe kako je čl. 323. st. 1. ZOO-a određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, a tužitelj radi toga što je u određenom razdoblju tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, nije ništa primio bez osnove već je samo plaćao anuitete u nižem iznosu nego je utvrđeno početnim otplatnim planom. Da li je tuženik radi plaćanja nižih anuiteta zbog nižeg tečaja, eventualno izgubio na dobiti, nije relevantno u ovom parničnom postupku, iz razloga što tuženik takve činjenice u tijeku ovog postupka nije isticao niti predlagao dokaze za isto. Radi navedenog, sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike koje je financijski vještak, izračunao u svom nalazu i mišljenju, iako iste prihvaća kao računski točne.

51. Ovaj sud ističe kako je stav ovog suda u pogledu ne uzimanja u obzir tzv. negativnih razlika koje se odnose na razdoblje i iznose kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, istovjetan stavu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odluci Rev-549/2023-4 od 18.12.2023. godine, u kojoj je izričito navedeno: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.". Identičan stav zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske i u odlukama broj Rev-1105/2023-3 od 05.03.2024. i Revd- 4340/2023-2 od 07.02.2024. godine.

1 9

52. Dakle, na temelju provedenog financijskog vještačenja, sud je utvrdio da preplaćeni (više plaćeni) iznos s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi ukupno 2.998,87 EUR te navedeni iznos predstavlja stečeno bez osnove jer je navedene iznos tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF iz čega proizlazi da je tužitelj aktivno legitimiran za postavljanje tužbenog zahtjeva na isplatu s tog osnova, a tuženik pasivno legitimiran u odnosu na takav tužbeni zahtjev. Stoga, tužitelju na temelju čl.1111. ZOO-a, ovaj sud u točki II izreke ove presude dosuđuje iznos od 2.998,87 EUR s osnove preplate temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tj. preplate zbog tečajne razlike.

53. Na svaki pojedini dosuđeni iznos, tužitelju bi pripadala zakonska zatezna kamata od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa na temelju čl.1115. ZOO-a, kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten (nesavjestan) od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud je stava da se tuženik može smatrati nepoštenim (nesavjesnim) stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj – nepoštenoj ugovornoj odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, koju odredbu je u ugovor unio sam tuženik, bez da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, u cijelosti informirao potrošača (tužitelja) o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o mogućnosti i razlozima promjene tečaja švicarskog franka te je na temelju takve nepoštene ugovorne odredbe naplaćivao od tužitelja novčane iznose koji mu nisu pripadali.

54. Međutim, kako tužitelj konačno preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini utuženi iznos od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa te vodeći računa o čl. 2. st. 1. ZPP-a, prema kojemu sud ne može dosuditi tužitelju više nego što isti traži tužbenim zahtjevom, to ovaj sud tužitelju, na temelju čl. 29. st. 1. ZOO-a, u vezi s čl.1115. ZOO-a, dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću na pojedine dosuđene mjesečne iznose preplate od prvog dana nakon dana plaćanja pojedinog iznosa, do isplate. Pri tome sud ističe kako su svi pojedini dosuđeni mjesečni iznosi preplate s osnove valutne klauzule i točni datumi tijeka zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos utvrđeni u točki II izreke, pri čemu sud ističe kako je visina svakog pojedinog dosuđenog iznosa i datumi plaćanja istih utvrđeni na temelju osnovnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 21.10.2024.godine.

55. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN153/04), a od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. novog ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

56. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

2 0

57. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe –100 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava 2 podneska od 05.05.2022. i 14.0.2025. godine – svaki podnesak po 100 bodova po Tbr 8. toč. 1. te zastupanja na 3 ročišta – 20.02.2023., 16.09.2024. i 08.09.2025. godine – svako ročište po 100 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 600 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 1.200,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 300,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 1.500,00 EUR.

58. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 27.11.2024. godine kojim tužitelj uređuje samo dio tužbenog zahtjeva na isplatu s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (u skladu s osnovnim vještačkim nalazom i mišljenjem od 21.10.2024. u kojem je izračunata preplata s te osnove) jer sud smatra da sastav tog podneska nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, već sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti tužitelj mogao i trebao konačno postaviti u jednom podnesku tj. nakon što je izrađen i dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 6.2.2025.godine kojim je izračunata i preplata s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, a što je tužitelj i učinio podneskom od 14.03.2025., sastav kojeg mu je priznat u trošak.

59. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,00 EUR / 325,00 kn, uz primjenu čl. 7. st. 1. ZSP-a, time da dokaz o uplati prileži na listu 94 spisa. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku obzirom da je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu na temelju čl. 11. st. 1. točka 20. ZSP-a.

60. Sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a proizlazi da će kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici, sud odmjeriti parnični trošak prema postotku koji se dobije na način da se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela odbije postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, time da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva.

61. Ovaj sud smatra da je tužitelj u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio sa 2/3 odnosno 67% (sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te za isplatu s osnove ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dok zbog zastare nije uspio s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika), dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio sa 75 % (dosuđenih 2.998,87 EUR stavljeno u omjer sa ukupno zatraženih 4.003,82 EUR x 100%), iz čega proizlazi da je, gledajući i osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ukupno uspio u sporu sa 71% (67% uspjeha u pogledu osnove tužbenog zahtjeva + 75% uspjeha u pogledu visine tužbenog zahtjeva = 142% : 2), iz čega proizlazi da je uspjeh tuženika u ovoj parnici 29%. Kada se od uspjeha tužitelja od 71% oduzme uspjeh tuženika od 29%, dobiva se 42%, prema kojem će postotku sud odmjeriti trošak tužitelju u ovoj pravnoj stvari.

62. Slijedom navedenog, ovaj sud tužitelju dosuđuje trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 630,00 EUR te trošak sudskih pristojbi u iznosu od 18,06 EUR, što s

2 1

neophodnim troškom financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, čini parnični trošak tužitelja u dosuđenom iznosu od 1.048,06 EUR, kao u točki II izreke ovog rješenja.

63. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 1.048,06 EUR, tekuću od 19.12.2025. godine, kao dana donošenja ovog rješenja kojim je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

64. Sud zaključno ističe da je novčane iznose u ovoj presudi, na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

U Zagrebu 19. prosinca 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dostave istih. Žalba se podnosi pisano županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika