- 1 -              Rev 536/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 536/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić sudaca, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB …, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika H. U. Z. O., Z., OIB …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda republike Hrvatske poslovni broj Pž-2336/2016-2 od 5. studenoga 2019., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3071/2012 od 12. veljače 2016., u sjednici održanoj 24. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Prihvaća revizija tuženika i preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda republike Hrvatske poslovni broj Pž-2336/2016-2 od 5. studenoga 2019., na način da se odbija žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3071/2012 od 12. veljače 2016.

 

              II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 1.327,14 Eura/10.000,00 kuna, sa zateznom kamatom koja teče od 24. listopada 2023. do isplate, a određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske za isplatu iznosa od 903.598,68 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2011. do isplate kao neosnovan. U točki II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn s zateznim kamatama koje teku od 12. veljače 2016. do isplate, a u točki III. odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 63.280,00 kn, kao neosnovan.

 

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tužiteljice i preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3071/2012 od 12. veljače 2016., na način da je suđeno:

              "I. Nalaže se tuženiku H. u. za o., Z., u roku od osam dana isplatiti tužitelju Republika Hrvatska iznos od 903.598,68 kn (devetstotritisućepetstodevedesetosam kuna i šezdesetosam lipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. siječnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 14% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje i od 1. srpnja 2019. do isplate po stopi od 6,30% godišnje, a u slučaju promjene po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a, koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

              II. Nalaže se tuženiku H. u. za o., Z., naknaditi tužitelju Republika Hrvatska trošak parničnog postupka u iznosu od 58.760,00 kn (pedesetosamtisućasedamstošezdeset kuna), u roku od osam dana."

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1160/2020-2 od 4. studenoga 2020., tuženiku je dopuštena revizija u odnosu na pravno pitanje:

 

              ''U slučaju regresnog zahtjeva za isplatu iznosa kojeg je tužitelj kao osiguratelj isplatio neposrednom oštećeniku, za štetu koja je nastala uporabom neosiguranog vozila u vrijeme primjene Zakona o osnovama Sistema osiguranja imovine i osoba (''Narodne novine'' broj 53/91), presuđuje li se pasivna legitimacija na temelju tog Zakona ili na temelju zakona koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelj neposrednom oštećeniku isplatio štetu?''.

 

4. Na temelju navedenog dopuštenja tuženik je podnio reviziju zbog navedenog pitanja te je predložio prihvatiti reviziju i ukinuti pobijanu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te tužiteljici naložiti plaćanje troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i revizijske troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je regresni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 903.598,68 kn sa zateznom kamatom koju je 5. siječnja 2011. tužiteljica platila članovima obitelji A. M., pripadnika Hrvatske vojske koji je poginuo u prometnoj nesreći 1. rujna 1992., krivnjom vozača vozila u vlasništvu Hrvatskog vijeća obrane B. P.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

           - da je na temelju pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3395/09., tužiteljica 5. siječnja 2011. oštećenicima isplatila ukupno 903.598,68 kn,

           - da je, u trenutku prometne nesreće (1. rujna 1992.) osobno vozilo kojim je pričinjena šteta bilo u vlasništvu Hrvatskog vijeća obrane B. P., da je tim vozilom, koje nije bilo osigurano, upravljao Ž. J., te da je do štetnog događaja došlo je isključivom krivnjom vozača inozemnog neregistriranog vozila, Ž. J.

 

10. 1. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, kojeg je tuženik temeljio na tvrdnji da je vozilo kojim je upravljao Ž. J. bilo vojno vozilo koje je isključeno od obveze zaključenja ugovora o obvezno osiguranju sukladno odredbi članka 85. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Narodne novine“ broj 53/91), uz obrazloženje da se vozilo u vlasništvu HVO B. P. ne smatra vojnim vozilom jer to vozilo nije u sastavu hrvatske vojske, već je ocijenio da se radi o vozilu HVO B. P. pa se tretira kao strano vozilo.

 

10. 2. Vezano za primjenu materijalnog prava prvostupanjski sud smatra da je prilikom odlučivanja o odgovornosti tuženika za naknadu štete tužitelju, trebalo primijeniti propise koji su bili na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, tj. prometne nesreće 1. rujna 1992., pa se tuženika može obvezati na naknadu štete koja potječe iz prometne nesreće samo ako je u trenutku nastanka prometne nesreće bila propisana njegova obveza nadoknaditi tu štetu. Navodi da nije odlučan dan kada je tužitelj isplatio štetu oštećenicima jer ta šteta potječe iz prometne nesreće pa da bi tu štetu u konačnici bio obvezan snositi tuženik takva njegova obveza je morala biti propisana već u trenutku nastanka štetnog događaja. Stoga, ako nije postojala obveza tuženika nadoknaditi štetu neposredno oštećenim osobama M. M., A. M. i D. M., tada ne može postojati niti obveza tuženika naknaditi štetu tužiteljici koja šteta je tužiteljici nastala time što je ona naknadila štetu neposrednim oštećenicima.

 

10. 3. Prema daljnjem shvaćanju prvostupanjskog suda, obveza tuženika nadoknaditi štetu nanesenu uporabom stranog vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti propisana je tek čl. 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 20/97), koji je stupio na snagu 27. veljače 1997., i kojim je izmijenjena odredba čl. 86. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 9/94). U vrijeme nastanka štetnog događaja na snazi je bio Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Narodne novine“ broj 53/91), a prema odredbi čl. 107. tog Zakona za naknadu štete koja je prouzročena upotrebom vozila inozemne registracije koje nije obuhvaćeno osiguranjem autoodgovornosti važe odredbe članka 99. tog zakona, a sukladno odredbi čl. 99. st. 1. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba oštećena osoba kojoj je šteta prouzročena upotrebom vozila čiji vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od autoodgovornosti ima pravo zahtijevati naknadu štete od organizacije za osiguranje koja obavlja obvezno osiguranje autoodgovornosti. Zaključno smatra da sukladno navedenoj odredbi ne postoji odgovornost tuženika nadoknaditi predmetnu štetu tužiteljici jer tuženiku vrijeme nastanka prometne nesreće nije društvo za osiguranje koje obavlja obvezno osiguranje autoodgovornosti, zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan.

 

11. Drugostupanjski sud je preinačio presudu prvostupanjskog suda i prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti jer je ocijenio kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju (NN 20/97), koji da je bio na snazi „u vrijeme nastanka štetnog događaja isplate utuženog iznosa oštećenicima 5. siječnja 2011., kojim je predviđena pasivna legitimacija tuženika“, uz obrazloženje da je predmetna šteta tužiteljici nastala isplatom naknade, jer upravo isplaćeni iznos za tužiteljicu predstavlja štetu.

 

12. Tuženik, osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, smatra da se pasivna legitimacija utvrđuje jedino i isključivo prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i to konkretno Zakona o osnovama sistema imovine i osoba (NN 53/91), te da prema odredbi čl. 99. st. 1. navedenog Zakona, oštećena osoba kojoj je šteta prouzročena upotrebom vozila čiji vlasnik odnosno korisnik nije osigurao autoodgovornost, ima pravo zahtijevati naknadu štete od jedne od organizacija za osiguranje koja je obavljala obvezno osiguranje autoodgovornosti sa sjedištem na teritoriju republike u kojoj je šteta nastala. Kako tuženik nije društvo za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, nije u obvezi naknaditi štetu iz predmetne prometne nesreće, smatra da u konkretnom slučaju ne postoji pasivna legitimacija tuženika.

 

13. Osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

14. 1. U vrijeme nastanka štetnog događaja na snazi je bio Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (NN 53/91), a sukladno odredbi čl. 99. st. 1. istog Zakona, osoba kojoj je šteta prouzročena uporabom neosiguranog vozila ima pravo zahtijevati naknadu štete od organizacije za osiguranje koja obavlja obvezno osiguranje autoodgovornosti. Tek je odredbom čl. 33. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju (NN 20/97) određeno da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, podnosi odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje, te je čl. 44. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) određeno da Zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda.

 

14. 2. Prema navedenom, kako tuženik nije „organizacija koja obavlja obvezno osiguranje autoodgovornosti“, tada i ne postoji odgovornost tuženika naknaditi predmetnu štetu tužiteljici

 

15. Za istaknuti je da je riječ o pitanjima o kojima je revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Tako je u odluci Rev 1196/07 od 5. prosinca 2007., navedeno:

              "Prema pravilima o vremenskom važenju zakona, za ocjenu spornog pravnog pitanja mjerodavne su odredbe Zakona o osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja.             

              Štetni događaj zbio se 19. veljače 1997. i u to vrijeme bio je na snazi ZO iz 1994. Prema odredbi čl. 86. st. 1. tog Zakona naknadu štete nanesenu uporabom neosiguranog vozila u obvezi je naknaditi jedno od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.

              Prvotuženik prema kojem je u osnovi prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete nije društvo za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, što znači da, argumentum a contrario iz odredbe čl. 86. st. 1. ZO iz 1994., nije u obvezi naknaditi štetu nastalu iz predmetne prometne nezgode.

 

              ZID ZO kojim je, odredbom čl. 33. st. 1., izmijenjena odredba čl. 86. st. 1. ZO iz 1994. tako što je naknadu štetu nanesenu uporabom neosiguranog vozila u obvezi naknaditi Hrvatski ured za osiguranje, stupio je na snagu 27. veljače 1997., dakle, poslije nastanka štetnog događaja. Nastavno tome, ta se odredba (čl. 33. st. 1. ZID ZO odnosno izmijenjeni čl. 86. st. 1. ZO iz 1994) ne primjenjuje na konkretni slučaj".

 

16. Na temelju iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

              U slučaju regresnog zahtjeva za isplatu iznosa kojeg je tužitelj kao osiguratelj isplatio neposrednom oštećeniku, za štetu koja je nastala uporabom neosiguranog vozila u vrijeme primjene Zakona o osnovama Sistema osiguranja imovine i osoba (“Narodne novine” broj 53/91), pasivna legitimacija se prosuđuje na temelju tog Zakona, a ne na temelju zakona koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelj neposrednom oštećeniku isplatio štetu.

 

17. Iz navedenih razloga je razloga drugostupanjsku presudu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tuženik je uspio s revizijom pa mu je valjalo dosuditi zatražene troškove revizijskog postupka, pa je sukladno čl. 24. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 - dalje: ZSP) tuženiku priznat zatraženi trošak plaćene sudske pristojbe, prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj 53/19 i 92/21) u iznosu od 1.327,14 Eura /10.000,00 kuna sa kamatom po kamatnoj stopi koja je propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 21/18, 126/21 i 114/22).

 

Zagreb, 24. listopada 2023.