- 1 -              Rev 452/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 452/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A    H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., OIB …, Z., protiv tuženika E. O. d.d., OIB …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5021/2020-3 od 7. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1190/2019-23 od 15. listopada 2020., u sjednici održanoj 24. listopada 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5021/2020-3 od 7. rujna 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1190/2019-23 od 15. listopada 2020. i  predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 28.129,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a u točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 kn, u roku od 8. dana.

 

2. Presudom drugostupanjskog suda potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-5176/2021-2 od 11. siječnja 2022., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-5021/2020-3 od 7. rujna 2021., zbog pitanja:

 

              „1. Je li za utvrđenje stvarne štete u postupcima u kojima Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućeg društva potražuje naknadu isplaćenih mirovina povodom prometne nezgode - a koje su isplaćene u vrijeme kada je na snazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu - mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) ili Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO)?

              2. Je li za odluku o sporu koji pokreće H. z. za m. o. protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete H. z. za m. o., odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovine, ili Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme u vrijeme isplata (ZOMO), te je li shvaćanje na kojemu se temelji pobijana prvostupanjska i drugostupanjska presuda, u pogledu stava da Zakon o mirovinskom osiguranju (čl. 161. i čl. 164. st. 5. ZOMO) predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (čl. 27. st. 3. ZOOP NN br: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) u pogledu obračuna visine potraživanja tužitelja, podudarno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u ranije navedenim odlukama: Revd 2970/2021-2 od 07. srpnja 2021, br. Rev-x 388/2018.-2 od 25. kolovoza 2020. i presude br. Rev 2320/2015-2 od 21. svibnja 2019. i s tim u vezi je li pogrešno primijenjeno materijalno pravo kod odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom odredaba ZOMO?

              3. Je li sud u novoj parnici u kojoj isti tužitelj iz istog štetnog događaja od istog tuženika zahtijeva isplatu daljnjeg iznosa (naknadu daljnje štete) vezan odlukom o omjeru suodgovornosti stranaka iz pravomoćno okončane parnice u kojoj je se potraživala isplata istovrsnog iznosa (naknade štete) za drugi period, i je li sud u novoj parnici dužan raspraviti i navesti konkretne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je moguće valjano ispitati odluku o konkretnom omjeru suodgovornosti, tim više što tuženik nije prihvatio omjer suodgovornosti iz ranije parnice?''.

 

4. 1. Protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4. 2. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti pobijane presude i odbiti zahtjev tužitelja, podredno predlaže ukinuti pobijane nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje sudu I stupnja.

 

5. U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da se radi o specifičnom vidu štete proisteklom iz priznatog prava s osnove mirovinskog osiguranja koju cjelovito i precizno i u pogledu i osnove i visine regulira mirovinski zakon, pa se na konkretni slučaj ne može primijeniti neki drugi propis.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 28.129,32 kn na ime obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019., koju je tužitelj platio djetetu pokojnog osiguranika A. Š., povodom prometne nezgode koja se dogodila 13. studenoga 2019., u kojoj je osiguranik tužitelja A. S. smrtno stradao kao putnik u motornom vozilu osiguranika tuženika, pri čemu je prvostupanjski sud ocijenio da je postojao doprinos stradalog u omjeru od 20% (jer je pristao na vožnju s alkoholiziranim vozačem), što je tužitelj uzeo u obzir i prilikom obračuna pojedinačnih utuženih iznosa.

 

6. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je njegov osiguranik A. S. u ovoj prometnoj nezgodi smrtno stradao, te da je povodom toga tužitelj u upravnom postupku donio rješenje poslovni broj 146231 kojim je članu obitelji (sinu) tužiteljeva osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu, čijom isplatom tužitelj trpi štetu.

 

7. 1. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev temeljeći svoju odluku na odredbi iz čl. 161 st. 2. i čl. 164. st. 1. i st. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZOMO), kao zakona koji je bio na snazi u trenutku isplate naknade mirovine koja za tužitelja predstavlja štetu. Navode tuženika o pogrešnoj primjeni čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09 i 75/09) drugostupanjski sud nije uvažio uz obrazloženje da je svrha Zakona o obveznim osiguranjima u prometu naknada pretrpljene štete, a u čl. 27. tog Zakona je istaknuto da se Z. za m. o. naknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju, a ti propisi određuju pravo na razmjeran dio koji se određuje prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu, te se pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 5. prosinca 2016.

 

7. 2. U odnosu na prigovor tuženika da je prvostupanjski sud trebao ocijeniti doprinos tužiteljeva poginulog osiguranika u omjeru većem od 20% (tj. u omjeru od 50%), pozivajući se na praksu različitih sudova u sličnim slučajevima, drugostupanjski sud smatra da je to činjenično pitanje i da u pogledu ocjene doprinosa nema automatizma već da je sud u svakoj parnici dužan cijeniti doprinos kroz argumentaciju argumentaciju stranaka, te da u situaciji kada tužitelj ima pravomoćnu presudu u kojoj je utvrđena odgovornost osiguranika tuženika za sporni štetni događaj u omjeru 80%, onda bi tuženik u tome slučaju trebao određeno osporiti činjenična utvrđenja i pravne kvalifikacije iz navedene presude, odnosno u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a iznijeti određene činjenice glede nepostojanja odgovornosti u ranije utvrđenom omjeru kojima bi osporio vjerodostojnost priložene isprave, a da tuženik u odgovoru na tužbu, kao ni u daljnjem tijeku postupka, nije predlagao provođenje nekog dokaza na tu okolnost, već se samo pozivao na sudsku praksu, iz sadržaja koje proizlazi da nije riječ o identičnim okolnostima.

 

8. Tuženik smatra da su odluke nižestupanjskih sudova nezakonite (zbog pogrešne primjene materijalnog prava) i da odstupaju od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da je u ovom sporu nije pravno relevantan Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZOMO), neovisno što je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona (i to zbog šetnog događaja od 9. listopada 2009.), jer je obračun visine utužene štete trebalo utvrditi prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.(„Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/2014 - dalje: ZOOP), kao posebnog zakona, a ne primjenom ZOMO-a.

 

9. 1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama, kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., za odluku u ovom sporu koji pokreće H. protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP-u koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete H.-u. odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode, slijedom čega tim pravnim shvaćanjem i odgovoreno na prva dva pitanja.

 

9. 2. Naime, odlučujući o postavljenom pitanju prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim  osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

 

9. 3.  Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu.

 

9. 4. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

 

              ''Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.''.

 

9. 5. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje obvezan je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

 

9. 6. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari odluku trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

 

10. 1. Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku H.-a. bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem H.-a. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

10. 2. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama ovog suda Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021. i dr.

 

11. Tuženik je još u odgovoru na tužbu, pa i u žalbi, isticao da na strani osiguranika tužitelja, a time i tužitelja, postoji doprinos zbog pristanka na vožnju s teško alkoholiziranim vozačem ukazujući upravo na sudsku praksu Vrhovnog suda RH i različitih drugostupanjskih sudova iz kojih je razvidno da se kod takvog stupnja alkoholiziranosti vozača omjer doprinosa osobe koja pristaje na vožnju s takvim vozačem treba cijeniti sa daleko većim postotkom.

 

12. O pitanju ocjene postojanja i visine doprinosa nastanku štete revizijski sud ima čvrsto ustaljenu praksu (Rev-54/93 od 07. listopada 1993., prema kojoj „Kad u pravomoćno okončanoj odštetnoj parnici prejudicijelno odluči o odgovornosti tuženika, sud tom odlukom nije vezan u novoj parnici u kojoj oštećenik iz istog štetnog događaja od istog tuženika zahtijeva naknadu daljnje štete“. U odluci Rev-1687/15-3 od 28.02.2018., potvrđeno to pravno shvaćanje, te je navedeno i da se ne radi o presuđenoj stvari te da je u novoj parnici radi naknade štete „pa makar i iz istog štetnog događaja potrebno ponovo raspraviti i navesti razloge o odlučnim činjenicama u svezi odgovornosti za nastanak štetnog događaja ili u svezi podijeljene odgovornosti“.

 

13. Time je ujedno i odgovoreno na postavljena pitanja.

 

14. Prema, tome pravno shvaćanje ovog revizijskog suda glede postavljenih pravnih pitanja vezano za primjenu materijalnog prva zbog kojih je dopušteno podnošenje revizije suprotno je pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana presuda pa je stoga revizija tuženika osnovana u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. podstavak 1. ZPP-a, te je sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo ukinuti presude sudova nižeg stupnja jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o visini štete, nije pravilno utvrđeno činjenično stanje jer visina štete nije utvrđena temeljem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-u, čime nije bilo uvjeta za preinaku presuda nižih sudova.

 

 

 

15. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 24. listopada 2023.