Poslovni broj: P-4619/2022-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Čopor, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnici KL, Mateja Vidaković Sertić i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4.studenog 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnice tužiteljice Livie Petričić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Azre Čustović, odvjetnice, dana 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 178-50-3337893 od 14.03.2006., a koji glasi:

"promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora".

II/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu broj 178-50-3337893 od 14.03.2006., a koji glasi:

„u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.063,90 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 7,59 EUR od 20.04.2010. do isplate

- na iznos od 15,82 EUR od 31.06.2010. do isplate

- na iznos od 20,71 EUR od 11.08.2010. do isplate

- na iznos od 19,02 EUR od 02.10.2010. do isplate

- na iznos od 16,30 EUR od 30.10.2010. do isplate

- na iznos od 22.03 EUR od 13.11.2010. do isplate

- na iznos od 29,32 EUR od 16.12.2010. do isplate

- na iznos od 24,16 EUR od 18.01.2011. do isplate

- na iznos od 25,97 EUR od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 23,67 EUR od 30.03.2011. do isplate

- na iznos od 24,08 EUR od 03.05.2011. do isplate

- na iznos od 33,85 EUR od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 34,80 EUR od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 42,97 EUR od 20.07.2011. do isplate

- na iznos od 38,77 EUR od 10.08.2011. do isplate

- na iznos od 34,18 EUR od 20.09.2011. do isplate

- na iznos od 33,39 EUR od 01.11.2011. do isplate

- na iznos od 33,34 EUR od 15.11.2011. do isplate

- na iznos od 35,53 EUR od 16.12.2011. do isplate

- na iznos od 37,43 EUR od 17.01.2012. do isplate

- na iznos od 37,69 EUR od 14.02.2012. do isplate

- na iznos od 36,37 EUR od 14.03.2012. do isplate

- na iznos od 37,26 EUR od 12.04.2012. do isplate

- na iznos od 37,87 EUR od 11.05.2012. do isplate

- na iznos od 36,85 EUR od 14.06.2012. do isplate

- na iznos od 37,11 EUR od 07.07.2012. do isplate

- na iznos od 36,34 EUR od 15.08.2012. do isplate

- na iznos od 34,68 EUR od 13.09.2012. do isplate

- na iznos od 36,45 EUR od 16.10.2012. do isplate

- na iznos od 37,31 EUR od 14.11.2012. do isplate

- na iznos od 36,71 EUR od 15.12.2012. do isplate

- na iznos od 33,37 EUR od 08.01.2013. do isplate

- na iznos od 36,21 EUR od 08.02.2013. do isplate

- na iznos od 36,45 EUR od 05.03.2013. do isplate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

.

IV/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 546,54 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

V/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.168,43 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi od 29. kolovoza 2022. navodi da su prednik tužiteljice pok. ČL i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 178-50-3337893 od 14. ožujka 2006., za kredit (za kupnju vozila) u iznosu od 14.068,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate kredita od 84 mjeseca. Ugovorena je redovna kamata po stopi od 1,50 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te je ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Navodi da je kao nasljednica iza pok. ČL, temeljem rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Krune Radašića poslovni broj O-931/2019-5, UPP-OS-141/2019 od 26. lipnja 2019., od tuženika ovlaštena potraživati isplatu preplaćenih iznosa (kamata i tečajne razlike) po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i primjeni valutne klauzule u CHF. Naime, u bitnom ističe da prednik tužiteljice i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom tuženika, a pri tome samom Ugovoru nisu navedeni objektivni parametri koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope niti je navedeno predniku tužiteljice objašnjeno prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a niti je od strane tuženika bio upozoren na rizike povezane s ugovaranjem kredita s valutnom klauzulom u CHF odnosno informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući su kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa mijenjani više puta na štetu prednika tužiteljice kao potrošača. U smislu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje: ZPP) te čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) poziva se na utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te kojima je glavnica i obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku iz odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Smatra da je kao posljedicu ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan vratiti sve što je primio temeljem istih odredbi, odnosno isplatiti tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog povećanja početne kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi predlaže utvrditi da su ništetni i bez pravnog učinka: dio odredbe sadržan u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: " redovna kamata: 1,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora"; dio odredbe sadržan u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora"; dio odredbe sadržan u čl.7. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“ te dio odredbe sadržan u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…“. S osnove povrata stečenog temeljem ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF predlaže naložiti tuženiku isplatu ukupnog iznosa od 12.133,85 kuna (1.610,44 EUR) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je to navedeno u zahtjevu iz tužbe, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, u podnesku od 8. ožujka 2024. (listovi 94-96 spisa) tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev za isplatu (u pogledu zahtijevanog iznosa glavnice) te isti postavila u valuti EUR (sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), na način da s naslova povrata preplaćenog po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (uzimajući u obzir manje plaćene iznose u anuitetima u vrijeme kada je tečaja CHF bio niži u odnosu na tečaj CHF u vrijeme isplate kredita) potražuje isplatu iznosa od 1.063,90 EUR (8.015,95 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnica kako je to pobliže navedeno pod toč. III/ izreke. Naknadno tijekom postupka na ročištu od 4. studenog 2025. (list 128 spisa) djelomično povlači tužbu u dijelu zahtjeva za utvrđenje (u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi) te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tom dijelu predlaže utvrditi ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora" te dio odredbe sadržan u čl.7. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“ te ustraje kod tužbenog zahtjeva za isplatu konačno postavljenog u prethodnom podnesku od 8. ožujka 2024., uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu u osporava osnovanost tužbenih zahtjeva. U bitnom navodi da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj razini i nisu izvođeni nikakvi dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene. S obzirom da je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, smatra da se presude na koje se tužiteljica poziva u tužbi ne mogu primijeniti niti posredno na predmetni Ugovor te se u tom smislu poziva na stajalište sadržano u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasne, laka uočljive i razumljiva i to, kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, kao i da su predniku tužiteljice tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je prednik tužiteljice pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF te da je tuženik predniku tužiteljice prije zaključenja Ugovora, odnosno prije njegove odluke i odabira da zaključi predmetni Ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je prednik tužiteljice mogao donijeti informiranu odluku, kao i da je predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Nadalje ističe da u trenutku zaključenja Ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je predniku tužiteljice dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, kao i da se u svezi odredbe o valutnoj klauzuli među strankama pojedinačno pregovaralo te da je prednik tužiteljice tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predniku tužiteljice bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi "promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu, a prednik tužiteljice je potpisom Ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Tuženik ističe da je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čije je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora te da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza tuženika, niti drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate, s time da navodi da je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13. listopada 2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30. lipnja 2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Navedeno postupanje bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Ističe da je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004.; da su tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili kretanje: 6-mjesečnog LIBOR-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima te da navedeni parametri predstavljaju opravdani razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Promjene prethodno navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja od 2007. do 2011. porasli više nego što je tuženik povećao kamatnu stopu. Pritom tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamate stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da ugovorne stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom , smatra da tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Ističe da je u svemu postupao u skladu s propisima koji reguliraju njegovo poslovanje te da je njegovo postupanje bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, kao i da je predmetni Ugovor ispunjen i da se stoga ništetnost ne može isticati jer da se radi o zabrani manjeg značaja, slijedom čega osporava osnovanost zahtjeva za povrat utuženih iznosa te pravo na isplatu zateznih kamata. Također, osporava i visinu tužbenog zahtjeva te ističe i prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2.2. Nakon primitka podneska tužiteljice od 8. ožujka 2024. (kojim je nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica postavila konačni tužbeni zahtjev za isplatu), u podnesku od 19. ožujka 2024. te naknadno tijekom postupka, tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu (za iznos od 546,54 EUR), dok pristaje na djelomično povlačenje tužbe u dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenje (koje je učinjeno na ročištu za glavnu raspravu od 4. studenog 2025.). Navodi da nema primjedbi u pogledu pravilnosti matematičkog izračuna koji je dan u nalazu i mišljenju vještakinje za financije. Ustraje kod prigovora glede osporavanja osnove svih tužbenih zahtjeva. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate.

3. U odnosu na djelomično povlačenje tužbe iz podneska tužiteljice od 8. ožujka 2024. koje se odnosi na novčani tužbeni zahtjev (za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi) u iznosu od 546,54 EUR, a kojem se djelomičnom povlačenju tužbe u tom dijelu tuženik u smislu odredbe čl. 193.st.2. ZPP-a pravovremeno i izričito usprotivio u podnesku od 19. ožujka 2024. te naknadno tijekom postupka, valja istaknuti je i nakon dostave podneska tužiteljice od 8. ožujka 2024. predmet spora ostao u tužbi utuženi ukupni novčani iznos od 1.610,44 EUR (12.133,85 kuna), o kojem je valjalo meritorno odlučiti.

4. Tijekom izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 056-50- 4195277 od 19. lipnja 2007. (listovi 10-14 i 44-48 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice. (listovi 13-17 spisa), Otplatni plan (listovi 18-24 spisa), Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Krune Radašića, kao povjerenika Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj O-931/2019-2, UPP-OS-141/2019-5 od 26. lipnja 2019. (listovi 25-26 spisa), Otplatnu tablicu-informativni izračun kredita (listovi 27-29 spisa), Zahtjev za kredit od 10. ožujka 2006. (list 43 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (listovi 15- 17 spisa), tečajnu listu HNB-a na dan 19. lipnja 2007. (list 24 spisa), izračun obveza po Ugovoru o kreditu (listovi 25-26 spisa), Uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai, Tip Atos, Getz, Accent, Elantra i Matrix tijekom akcije u trajanju od 01.01.2006. do 31.03.2006. u suradnji s tvrtkom Hyundai Auto Zagreb d.o.o. (listovi 49-54 spisa), tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF- prosječne veličine za kvartal (list 55 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. (listovi 80-90 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 122 -123 spisa).

5. Temeljem ocjene izvedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Iz priložene dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno je utvrđeno sljedeće:

-da je tuženik u ponudi imao kredite u CHF/EUR za kupnju automobila, iz koje ponude proizlazi da je najpovoljnija kamatna stopa bila za kredite vezane uz CHF;

- da je pok. ČL podnio tuženiku zahtjev za kredit (s namjenom kupnje osobnog vozila) s valutnom klauzulom u CHF;

-da je između pok. ČL, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja i tuženika, kao kreditora te FL, kao sudužnika, zaključen Ugovor o kreditu broj 178-50-3337893 od 14. ožujka 2006., s namjenom kupnje novog automobila marke Hyundai, tip Atos Prime 4VR GL 1.1. (čl.6. i 8. ), u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.068,41 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), uz redovnu kamatu po stopi od 1,50% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl.2. st.1 ) i rok otplate od 84 mjeseca (čl.4.); da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu… (čl.7.st.1);

-da je javni bilježnik PL iz [adresa] dana 16. ožujka 2006. pod poslovnim brojem OU-66/06 potvrdila da je korisniku kredita gore navedeni Ugovor pročitan i upozoren je da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;

-da je pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Krune Radašića, kao povjerenika Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj O-931/2019-2, UPP-OS- 141/2019-5 od 26. lipnja 2019. (listovi 25-26 spisa) nasljednicom iza pok. ČL (preminulog **.**.2019.), temeljem zakona i ustupa, proglašena ovdje tužiteljica BL, a između ostalog i glede novčanog potraživanja prema ovdje tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. s osnove preplaćenih kamata i tečajne razlike po predmetnom Ugovoru o kreditu.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kredit te nije bilo sporno da je svrha predmetnog Ugovora bila potrošačka u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03).Također, nije sporno da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

8.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je pod točkom 4. izreke utvrđeno da je ovdje tuženik (kao 4.tuženik u navedenom postupku), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., postupajući suprotno odredbama čl. 81.,82. i 94. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. te u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članaka 96. i 97. ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09, dalje ZZP/07), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

-Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. U odnosu na stajalište tuženika da u konkretnom slučaju nije izravno primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Navedeno pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

13. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

14. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da korisnik kredita nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

15. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

16. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

17. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

18. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

19. S obzirom na prethodno iznesena stajališta Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH sud nije našao potrebnim izvoditi dokaz saslušanjem svjedokinje PL (javnog bilježnika) na okolnost obaviještenosti prednika tužiteljice o sadržaju i smislu spornih ugovornih odredbi odnosno okolnosti solemnizacije predmetnog Ugovora (kako je to tuženik predložio) te je navedeni dokazni prijedlog tuženika odbio na ročištu od 12. lipnja2024. Valja navesti da je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje EL (zaposlenice tuženika), pri čemu prethodno nije niti tvrdio da bi navedena svjedokinja osobno sudjelovala u postupku obrade i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

20. Sud je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren iskaz tužiteljice (list 123 spisa), iz kojeg u bitnom proizlazi da je njezin pokojni suprug ČL predmetni Ugovor o kreditu sklopio uz posredovanje auto kuće Štagar u Mariji Bistrici, kod koje je kupio vozilo marke Hyundai Atos, kupnja kojeg je financirana predmetnim kreditom, a koja je auto kuća u to vrijeme imala poslovnu suradnju s bankom tuženika. Navedeno joj je poznato jer je ona zajedno sa svojim pokojnim suprugom odlazila u poslovne prostorije navedene auto kuće. Unaprijed pripremljeni Ugovor njezin pokojni suprug je potpisao kod Javnog bilježnika u [adresa], a prije toga on uopće nije išao u banku tuženika niti imao kontakte sa zaposlenicima tuženika. O pojedinim odredbama predmetnog Ugovora nije mogao pregovarati, pa tako niti o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Od strane tuženika niti posredno nije bio informiran o tome u kojim okolnostima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti o kriterijima i parametrima promjene kamatne stope. Također, nije bio informiran niti o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tijekom otplate predmetnog kredita zbog porasta tečaja CHF i povećanja kamatne stope došlo je do značajnog povećanja iznosa mjesečnog anuiteta. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen, a isti je u cijelosti otplatio suprug tužiteljice.

21.1. U konkretnom slučaju jasno proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost ugovorene stope redovne kamate sukladno odluci tuženika i odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF, sadržane u člancima 2. i 7. predmetnog Ugovora, istovjetne ugovornim odredbama koje su bile predmet spora u prethodno navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Budući tuženik nije dokazao da je u slučaju prednika tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u navedenom kolektivnom sporu, odnosno nije dokazao da je s korisnikom kredita (prednikom tužiteljice) pojedinačno pregovarao o odredbi kojom je određena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika niti da je prednika tužiteljice prije niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora informirao o egzaktnim parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope i metodi izračuna navedenih parametara (što nije navedeno niti u tuženikovim internim aktima) niti je dokazao da bi prednika tužiteljice informirao o potencijalnim rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF (imajući u vidu specifične rizike koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta"-što znači da se radilo o valuti sigurnoj za tuženika kao kreditora, jer nije bilo rizika bitnog smanjenja njezine vrijednosti, a rizična je za potrošača jer postoji mogućnost povećanja njezine vrijednosti, kao i rizik zbog činjenice da HNB u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije provodila politiku stabilnog tečaja prema valuti CHF, a što je činila u odnosu na valutu EUR), to je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o promjeni kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika i njegovim internim aktima te odredbe kojima je otplata glavnice kredita vezana uz primjenu valutne klauzule u CHF, odnosno odredbe sadržane u člancima 2. i 7. predmetnog Ugovora, pobliže navedene pod točkom I/ i II/ izreke.

21.2. Imajući u vidu utvrđenja iz kolektivnog spora o netransparentnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, za koja je ovaj sud vezan u ovom pojedinačnom sporu i nedostatak dokaza o protivnom, bespredmetni su prigovori tuženika o tome da je riječ o transparentnim (jasnim, razumljivim i lako uočljivim) odredbama koja su izuzete iz testa poštenosti. Naime, zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o promjenjivosti ugovorene stope redovne kamate i primjeni valutne klauzule u CHF potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njihovog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen i mogućnost promjene (povećanja) početno ugovorene kamatne stope, već i da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi navedene odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti korisnika kredita koji je sud utvrdio na temelju prihvaćenog iskaza tužiteljice te dovodeći isti u vezu sa sadržajem Ugovora, očito je da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen, čak i kad ovaj sud ne bi bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora.

22. Također valja napomenuti da okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran i da je kredit otplaćen - sama po sebi ne utječe na pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, a kako se radi o povredi u pravcu ništetnosti dijela odredaba koje su bitan element ugovora - cijena - to nema mjesta niti zaključku da bi se radilo o povredi manjeg značaja.

29. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

30. Imajući u vidu sve gore izložene razloge sud je utvrdio ništetnim prethodno navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno dio odredbe članka 2. kojim je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te dio odredbe članka 7. (kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF) koji glasi "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća", s time da ništetnost navedenih odredbi ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući isti može opstati bez tih odredbi, slijedom čega je odlučeno kao pod točkama I/ i II/ izreke.

31. Budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, dakle, shodno valja primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23)o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Dakle, tužiteljica kao nasljednica korisnika kredita iz predmetnog Ugovora ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je njezin prednik platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po tečaju te iznosa obračunatog prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja pojedinih iznosa koje je stekao temeljem navedenih ništetnih odredbi do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući se tuženika zbog svih prethodno navedenih utvrđenja ne može smatrati poštenim stjecateljem

34. Glede prigovora zastare, valja istaknuti da je u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno stajalište da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

35. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". U slučaju da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na zaključak da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. S obzirom da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

36. Tužba u ovom predmetu je podnesena 29. kolovoza 2022., slijedom čega proizlazi da je zastarjela tražbina tužiteljice koja se odnosi na potraživanje preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a., pa su zastarjeli svi preplaćeni iznosi po navedenoj osnovi, budući je posljednja uplata izvršena 4. ožujka 2014. 37 . Suprotno navedenom, nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnove razlike tečaja CHF, jer se zastarni rok od 5 godina računa od 14. lipnja 2018. Budući je tužba podnesena 29. kolovoza 2022., to proizlazi da tražbina tužiteljice s osnove razlike u tečaju CHF nije zastarjela.

38. Na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. (listovi 80-90 spisa) u bitnom proizlazi da tzv. pozitivna razlika obveza koja proizlazi iz povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 546,54 EUR. Nadalje, u bitnom proizlazi da tzv. pozitivna razlika obveza koja proizlazi zbog povećanog tečaja CHF u razdoblju otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 1.177,74 EUR, a tzv. negativna tečajna razlika odnosno ukupan iznos koji je prednik tužiteljice manje platio tijekom otplate kredita zbog primjene nižeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 113,84 EUR, odnosno prebijeno 1.063,90 EUR. Pojedini više i manje plaćeni mjesečni iznosi, kao i datumi plaćanja, u nalazu i mišljenju prikazani su tabelarno

39. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje za financije budući je isti sačinjen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a pri tome valja istaknuti da tuženik nije isticao prigovore glede pravilnosti matematičkog izračuna koji je dan u pisanom nalazu i mišljenju, pri čemu nisu od odlučnog značaja stajališta koja tuženik tijekom postupka ističe glede metode vještačenja te se u tom pravcu tuženik upućuje na prethodne točke obrazloženja ove presude.

40. Slijedom prethodno navedenog, sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici (kao nasljednici korisnika kredita) vratiti sve što je stekao temeljem ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF (koji dio potraživanja nije u zastari) i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještakinje za financije proizlazi da da ukupna preplata (tzv. pozitivna razlika) u anuitetima zbog rasta tečaja iznosi 1.177,74 EUR, a ukupni zbroj manje plaćenih iznosa u anuitetima zbog nižeg tečaja u pojedinim razdobljima otplate kredita (tzv. negativna razlika) ukupno iznosi 113,84 EUR, slijedom čega zbroj pozitivnih i negativnih razlika (prijeboj) ukupno iznosi 1.063,90 EUR, pri čemu su pojedini iznosi razlika po navedenoj osnovi i datumi plaćanja vidljivi na listovima 87-89 spisa (stupci 2. i 18. Tabele 2 nalaza i mišljenja ) to je tužiteljici sukladno tužbenom zahtjevu postavljenom u podnesku od 08. ožujka 2024. s osnove preplaćene tečajne razlike dosuđen zatraženi iznos od 1.063,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine preplaćene iznose glavnica od sljedećeg dana nakon dana plaćanja istih do isplate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III/ izreke, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1. i čl.1115. ZOO-a,

41. Tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 546,54 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama valjalo je odbiti kao neosnovan, s obzirom da je u odnosu na navedeni dio potraživanja (s osnove povrata stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) nastupila zastara, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom IV/ izreke.

42. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

43.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, pri čemu je sud uzeo u obzir uspjeh u sporu u osnovama i visini (novčanih) tužbenih zahtjeva. Tužiteljica je u pogledu osnova spora uspjela 80%, a tuženik 20%, dok je u pogledu visine (novčanih) tužbenih zahtjeva tužiteljica uspjela 66,06 %, a tuženik preostalih 33,94%. Cijeneći kvalitativan i kvantitativan uspjeh u sporu, tužiteljica je uspjela 73,03 % (146,06 /2), a tuženik s 26,97 %, što znači da je tužiteljica u većoj mjeri uspjela u parnici i od njezinog postotka uspjeha oduzima se postotak uspjeha tuženika te se tužiteljici odmjerava naknada troška u omjeru od 46,06 % (73,03% uspjeha tužiteljice umanjeno za 26,97 % uspjeha tuženika).

43.2. Tužiteljici su u svezi zastupanja po ovlaštenoj punomoćnici odvjetnici, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav 3 podneska (od 29.08.2022., 27.09.2023. i 07.03.2024.), prema Tbr 8/1-po 100 bodova te za zastupanje na 3 ročišta (od 29.09.2023., 12.06.2025. i 04.11.2025.), prema Tbr 9/1-po 100 bodova. Ukupno je tužiteljici priznato 700 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (bod od 2 EUR je obračunat primjenom Tbr. 52/3 Tarife kojim je određeno da sud primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka) te uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.750,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 EUR , što ukupno iznosi 1.816,36 EUR. Navedeni iznos troška tužiteljici je dosuđen razmjerno uspjehu u sporu od 46,06 %, u iznosu od 836,62 EUR. Tužiteljici je u cijelosti dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR (2.800,00 kuna), jer je isti bio potreban bez obzira na uspjeh u sporu, slijedom čega ukupno dosuđeni parnični trošak tužiteljici iznosi 1.168,43 EUR (toč. V/ izreke).

43.3. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

43.4. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu jer nema temelja za naplatu iste temeljem čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 51/23).

U Zagrebu, 19. prosinca 2025.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika