REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-702/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Zibara, odvjetnika iz Zagreba te zamjenice punomoćnika tuženika PF, odvjetničke vježbenice, dana 19. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 311337 od 23.06.2006. sklopljenog između tužitelja DF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Volksbank d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas Hvatska poštanska banka d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje:

- u čl. 5. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:''

- u čl. 5.1. glasi:" Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217 isplatiti tužitelju DF, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 486,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 20.7.2006. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217 naknaditi tužitelju DF, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 763,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.12.2025. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi da je s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 23.6.2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 311337, a prema kojem mu je prednik tuženika kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 78.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje, tužitelj navodi kako je odredbom čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužitelja na plaćanje administrativne naknade odnosno naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) u visini od 1,00% iznosa kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, zbog čega baš taj postotak i u kojem konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Također tužitelj ističe kako je odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena i iz razloga jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te kojom odredbom mu je nametnuta obveza sa čijim sadržajem nije bio upoznat niti je mogao utjecati na visinu iste. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 3.668,54 kn (sada 486,90 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi tzv. ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, (s uračunatom ulaznom naknadom) iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, čime je tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, a iz čega proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena i ništetna u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03).

2. Slijedom navedenog, tužitelj deklaratornim tužbenim zahtjevom koji je konačno preciziran na ročištu održanom 09.12.2025. godine traži da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to u čl. 5. koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:'' i u čl. 5.1. koja glasi:" Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''. Kako je tuženik dana 20.7.2006. godine tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3.668,54 kn odnosno sada 486,90 EUR (preračunato iz kuna u eure prema fiksnom konverzacijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - NN 57/22 i 88/22), to tužitelj kondemnatornim tužbenim zahtjevom preciziranim u tužbi od tuženika traži i isplatu iznosa od 486,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.7.2006. godine do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja I stupanjske presude do isplate.

3. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik prigovara u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS) u iznosu od 2.000,00EUR, kao previsoko naznačenoj te predlaže da sud odredi VPS u visini od 486,90 EUR što je visina tužbenog zahtjeva na isplatu. Osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe da je člankom 5. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 5.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,00% od iznosa kredita. Nadalje navodi da su spomenute odredbe jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Sve navedeno čini sporne ugovorne odredbe lako uočljivim i razumljivim. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo te da je tužitelj bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Također ističe kako je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog tuženik smatra da je bespotrebno i bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost odnosno ništetnost sporne ugovorne odredbe sukladno čl.84 ZZP/03 i čl. 4 stav 2 Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Nadalje, tuženik navodi da, ukoliko sud ipak u ovom parničnom postupku bude ocjenjivao poštenost sporne ugovorne odredbe, da je potrebno ispitati informiranost tužitelja kao potrošača o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje tuženik ističe da u tada primjenjivim propisima nema uporišta da bi bila nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu kredita. Također, tuženik ističe i prigovor zastare.

4. Na ročištu održanom 9.12.2025.godine tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 486,90 EUR te je učinio nespornim da je tuženik naplatio tužitelju tzv. ulaznu naknadu u utuženom iznosu dana 20.7.2006. godine, ali i dalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

5. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 311337 od 23.6.2006. godine, otplatnu tablicu po predmetnom kreditu, saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 5. i čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza korisnika kredita (ovdje tužitelja) na plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora (tuženika) i to administrativne naknade odnosno naknade za obradu kredita u visini od 1,00% na iznos odobrenog kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 486,90 EUR jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

8. Nesporno je među strankama da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb, kao i da su tužitelj i tuženik odnosno pravni prednik tuženika Volksbank d.d. sklopili Ugovor o kreditu dana 23.06.2006., a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 78.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, nije sporno da je čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora (tuženika), kao i da je čl. 5.1. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita tj. administrativne naknade u visini od 1,00 % na iznos odobrenog kredita. Nije sporno niti da je predmetna naknada tužitelju naplaćena dana 20.07.2006. godine u iznosu od danas 486,90 EUR jer navedene činjenice priznaje sam tuženik na ročištu održanom 9.12.2025. godine.

9. Sporno je jesu li ugovorna odredba kojom je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora (tuženika), sadržana u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu te ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje administrativne naknade odnosno naknade za obradu kredita u visini 1,00% na iznos odobrenog kredita, sadržana u čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu, ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 486,90 EUR. Sporno je i je li nastupila zastara.

10. Čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem predmetnog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a prema odredbi čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćuje se administrativna naknada u visini 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

11. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

12. Tužitelj je iskazao da je namjena predmetnog ugovora o kreditu bila kupnja stana. Stan koji je kupio predmetnim kreditom koristio je za svoje stanovanje, nikada ga nije davao u zakup ili najam, u tom stanu je živio od 2006. godine pa sve do unatrag 2 godine, nakon toga je u tom stanu živjela njegova majka, koja je nedavno otišla u dom za starije, tako da je sad stan prazan i nitko u njemu ne živi, ne daje ga u najam ili zakup. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije u vlasništvu imao obrt niti trgovačko društvo. Nadalje, tužitelj je iskazao da je predmetni kredit dignuo kod tadašnje Volksbank d.d. Kada je došao u banku tražiti kredit rečeno mu je da može dobiti kredit koji je valutnom klauzulom vezan uz švicarski franak. Ono o čemu je razgovarao je da mu odobre iznos kredita koji mu je bio potreban za kupnju stana te su mu u banci rekli da može dobiti kredit na način da anuitet kredita koji će mjesečno otplaćivati ne smije prelaziti jednu polovicu njegove tadašnje plaće. S obzirom na to odnosno obzirom na visinu njegove tadašnje plaće, odobren mu je kredit u iznosu od tada 78.800,00 CHF. Isto tako dogovorio je rok otplate na 20 godina. Ni o čemu drugome nije komunicirao sa službenicom banke. Nije sudjelovao u sastavljanju samog ugovora o kreditu, već je banka pripremila kredit i pozvala ga da ga preuzme kada je Ugovor bio pripremljen. Službenica u banci mu nije izričito govorila da će biti dužan plaćati ikakve naknade vezano uz predmetni kredit, nije ga upozorila da će biti dužan platiti ikakvu naknadu za odobrenje kredita. Koliko se sjeća iznos kredita mu je bio umanjen za neku naknadu, ali se sada zbog proteka vremena ne može sjetiti o kojem iznosu naknade se radi. Kada ga je banka pozvala da preuzme pripremljeni ugovor o kreditu, službenica u banci mu nije objašnjavala niti jednu ugovornu odredbu već mu je samo rekla da s tim ugovorom ode kod javnog bilježnika gdje će potpisati ugovor. Bilježnik mu je rekao da je prema tom ugovoru dužan plaćati kredit u roku 20 godina, rekao mu je koliki je iznos kredita, iznos mjesečnog anuiteta, ali ne sjeća se da bi mu govorio o bilo kakvim iznosima naknada koje treba platiti vezano uz predmetni kredit. Ne sjeća se zbog proteka vremena je li u samom ugovoru o kreditu bilo navedeno koje naknade i u kolikim iznosima je dužan platiti banci.

13. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljevog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu. Također sud ističe kako je životno logično (obzirom da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 23.6.2006.godine, a tužitelj je svoj iskaz pred ovim sudom dao 9.12.2025., dakle punih 19 godina nakon zaključenja predmetnog Ugovora) da se tužitelj ne sjeća iznosa predmetne naknade za obradu kredita.

14. Uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o kreditu za kupnju stana, a što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je stan koji je kupio predmetnim kreditom koristio za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji, dakle, za osobne potrebe, te da ga nikada nije davao u najam ili zakup, kao i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03 kojim je određeno da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pri čemu sud ističe kako tuženik nije niti osporavao status potrošača tužitelju.

15. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

16. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

17. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (20 godina kako je ugovoreno čl. 3. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 4.1.Ugovora o kreditu), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom isplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredbe čl. 5. i čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

19. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

20. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju.

21. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

22. Iz spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika (čl. 5.), a naročito administrativnu naknadu (naknadu za obradu kredita) jednokratno u visini 1,00% na iznos odobrenog kredita (čl. 5.1.).

23. Iako je predmetna odredba (čl. 5.1. Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

24. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik odnosno njegov pravni prednik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik (prednik tuženika) mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

26. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% na iznos odobrenog kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

27. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje administrativne naknade odnosno naknade za odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o administrativnoj naknadi tj. naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

28. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

29. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika) iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je kreditor na korisnika kredita, kao potrošača, čl.5.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja sporne naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik (odnosno njegov pravni prednik) de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužitelja kao potrošača, i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,00% od iznosa kredita.

30. Obzirom da iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a isto potvrđuje i tužitelj svojim iskazom navodeći da mu službenica u banci niti prije sastavljanja ugovora o kreditu, a niti nakon što je isti sastavljen od strane banke nije izričito rekla da će biti dužan plaćati ikakve naknade vezano uz predmetni kredit, niti ga je upozorila da će biti dužan platiti ikakvu naknadu za odobrenje odnosno obradu kredita. Slijedom navedenog stav je ovog suda da se o odredbi koja se odnosi na administrativnu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je, iako je u čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu navedena obveza plaćanja jednokratne administrativne naknade u visini 1,00% na iznos odobrenog kredita, izostala informiranost tužitelja od strane tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika) na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi, od kojih stvarnih troškova i usluga banke, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03, pri čemu sud ističe da je takvo postupanje tuženika u suprotnosti s čl. 4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a, a tužitelj radi toga nije bio u mogućnosti donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom.

31. Nadalje, prema članku 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a prema čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

32. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 5. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem predmetnog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, kao i da je u čl. 9.20. Ugovora o kreditu određeno je da su ugovorne strane suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora i ostali važeći akti kreditora.

33. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama Odluke o kamatama i naknadama kreditora i ostalim važećim aktima kreditora (pravnog prednika tuženika) na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom odnosno njegovim pravnim prednikom nije mogao pojedinačno pregovarati o visini naknada i troškova koje je dužan platiti po predmetnom kreditu pa tako niti o ugovornoj odredbi o administrativnoj naknadi odnosno naknadi za obradu kredita.

34. Dakle, kako su sporne ugovorne odredbe iz čl. 5. i čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika (prednika tuženika), kako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da naknada za obradu kredita (administrativna naknada) odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,00% na iznos odobrenog kredita, što je pak dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, slijedom svega prethodno obrazloženog, stav je ovog suda da se radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024 od 3.travnja 2024.), a koje nepoštene ugovorne odredbe su ništetne u smislu čl. 87. ZZP/03.

35. Također, sud ističe kako je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužitelju kao potrošaču učiniti razumljivom. Naime, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ugovora, objasniti strankama smisao i posljedice pravnog posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi, konkretno o naknadi za obradu kredita.

36. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredba čl.5. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita (tužitelj) obvezuje kreditoru platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora (tuženika odnosno njegovog pravnog prednika), i odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje administrativne naknade od 1,00 % jednokratno na iznos odobrenog kredita.

37. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

38. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 9.12.2025. učinio nespornim da je tzv. ulazna naknada naplaćena 20.07.2006. u iznosu od 486,90 EUR (ranije 3.668,54kn).

39. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti ove prvostupanjske presude, kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita (tužitelj) obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, kao i ništetnost odredbe o administrativnoj naknadi tj. naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

40. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 486,90 EUR nesporna, to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

41. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradue kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužitelja, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelju na temelju čl. 1115 ZOO-a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 20.07.2006. godine, kao dan plaćanja sporne naknade do isplate, a kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

43. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. nadalje po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

44. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

45. Vezano za prigovor tuženika glede u tužbi previsoko označene vrijednosti predmeta spora, u iznosu od 2.000,00 EUR, valja istaknuti da je sud isti našao osnovanim te je na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) u visini od 486,90 EUR. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi čl. 5. i čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na naplatu naknada i troškova u skladu s jednostranom Odlukom tuženika (Odlukom o kamatama i naknadama kreditora), među kojima je i sporna administrativna naknada odnosno naknada za obradu kredita, postavio i zahtjev na isplatu iznosa od 486,90 EUR s osnove naplaćene administrativne naknade. Stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene administrativne naknade tj. naknade za obradu kredita zapravo jedino što je tužitelju životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništavoj odredbi. Osim toga sud je o ništetnosti spornih ugovornih odredbi čl. 5. i čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP-a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, osobito imajući u vidu odredbu čl. 327. ZOO-a kojom je određeno da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju VPS ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu odnosno isplatu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

46. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a i odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 486,90 EUR jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, odnosno zasebno označavanje vrijednosti predmeta spora za svaki od zahtjeva te njihovo kasnije pribrajanje samo tome i služe, jer je naknada troška prema VPS od 2.000,00 EUR kako ju je naznačio tužitelj, dvostruka (obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 486,90 EUR EUR iznosi, bez PDV-a, 100,00 EUR, a prema VPS od 2.000,00 EUR iznosi 200,00 EUR (bez PDV- a), a dokazni postupak je isti.

47. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 100 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 25.8.2025. godine – 100 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu 9.12.2025. godine – 100 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 300 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 600,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 150,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 750,00 EUR.

48. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu jer tužitelj do zaključenja glavne rasprave u sudski spis nije dostavio dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu, niti je plaćanje sudske pristojbe vidljivo u e-spisu, a obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu, na temelju čl. 4. točka 1. ZSP, nastaje u trenutku podnošenja tužbe sudu.

49. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 763,27 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

50. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 763,27 EUR, tekuću od 19.12.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

51. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. prosinca 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rj. za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 13, 27 EUR

2. pun. tuženika