Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž R-406/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom po sucima i to: Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, dr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sucu izvjestitelju i dr. sc. Danieli Pivčević, članici vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČS iz [adresa] (prebivalište [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jadranki Laurić- Flego, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženice „Zagrebačka banka“ d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr -1325/2025-66 od 16. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr -1325/2025- 66 od 16. listopada 2025. i to u dijelu pod točkom I. izreke,

II. Djelomično se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr -1325/2025- 66 od 16. listopada 2025. i to dijelu pod točkom II. izreke.

III. Djelomično se preinačava presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr -1325/2025-66 od 16. listopada 2025. u dijelu pod točkama III. i IV. izreke na način da se sudi: Nalaže se tuženici da u roku 15 dana s osnove naknade parničnog troška isplati tužiteljici iznos od 1.559,00 eura (tisuću petsto i pedeset devet eura).

IV. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice da joj tuženica naknadi parnični trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura i sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice da joj tužiteljica nalnadi parnični trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da s osnova naknade neimovinske štete radi povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje isplati tužiteljici iznos od 5.500,00 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 20. prosinca 2018. do isplate. Također u ovoj je točki izreke presude sud naložio tuženici da s osnova naknade imovinske štete (troškovi tuđe nemedicinske njege i pomoći) isplati tužiteljici iznos od 265,45 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 16. listopada 2025. do isplate. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadom neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa od 5.118,00 eura. Konačno, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki III. izreke naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužiteljici iznos od 2.134,75 eura, dok je u točki IV. izreke naložio tužiteljici da s ovog osnova isplati tuženiku iznos od 1.322,50 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.,dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu, a presudu pobija u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku iz točke IV. izreke prvostupanjske presude. Ona žalbu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP-a. Tužiteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je odbijen pod točkom II. izreke prvostupanjske presude.

4. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužiteljice, a tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženice u kojem u bitnome navodi kako je njezina žalba neosnovana te predlaže da ju drugostupanjski sud odbije.

5.

Žalbe parničnih stranaka djelomično su osnovane, a djelomično nisu osnovane.

6.

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje do kojeg da je došlo u uzročno posljedičnoj vezi sa profesionalnom bolešću koja da je kod tužiteljice nastala dok je obavljala poslove za tuženicu kao svog poslodavca. Tužiteljica s ovog osnova potražuje ukupan iznos od 10.618,00 eura od kojeg joj je iznosa prvostupanjski sud dosudio iznos od 5.500,00 eura (točka I. izreke), dok je za više zahtijevani iznos od 5.118,00 eura tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke prvostupanjske presude). Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske štete (troškovi tuđe njege i pomoći) također u uzročno posljedičnoj vezi sa profesionalnom bolešću u iznosu od 265,45 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koji je iznos tužiteljici dosuđen u točki I. izreke prvostupanjske presude.

7. Tuženica u žalbi u bitnome navodi kako ne postoji nikakva njezina odgovornost kao poslodavca za nastalu štetu tužiteljici. U tom smislu ističe kako je provela sva potrebna pravila u svezi sa zaštitom na radu i osposobila tužiteljicu za rad na siguran način. Pored toga navodi kako je prvostupanjski sud u svakom slučaju dosudio tužiteljici previsoki iznos s osnova naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje.

8. Tužiteljica pak s druge strane smatra kako joj je prvostupanjski sud s osnove naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje trebao dosuditi i daljnji iznos od 5.118,00 eura, a ovo s obzirom na težinu i karakteristike povrede njezinog tjelesnog i duševnog zdravlja do kojeg je došlo u uzročno posljedičnoj vezi sa poslovima koje je tužiteljica obavljala na svom radnom mjestu.

9.1. Ovdje je za istaknuti kako je prvostupanjski sud u ovom postupku prvotno donio presudu dana 20. prosinca 2022. pod poslovnim brojem 21 Pr-1834/2019-52 kojom je prihvatio tužbeni zahtjev te dosudio tužiteljici s osnova naknade štete ukupan iznos od 10.617,82 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke).

9.2. Odlučujući o žalbi tuženice Županijski je sud u Splitu, dana 30. lipnja 2025. pod poslovnim brojem Gž R- 92/2023-3 donio rješenje kojim je ukinuo presudu od 20. prosinca 2022., te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.

9.3. U navedenom drugostupanjskom rješenju pored ostalog navedeno je i slijedeće:

„U tom kontekstu je za reći kako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude morao razmotriti konkretan i obrazložen prigovor tuženice da je tužiteljica doprinijela nastanku profesionalne bolesti i s tim u uzročno posljedičnoj vezi vlastitoj šteti, a što je prvostupanjski sud međutim propustio učiniti. Na ovaj način prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, (presuda se ne može ispitati) na koju povredu tuženica posebno ukazuje u žalbi.“

10. Sada pak u ponovljenom postupku prvostupanjski je sud otklonio navedenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka, te raspravio sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostupanjski u rješenju od 30. lipnja 2025., a ovo u suglasju sa odredbama članka 377. stavak 2. ZPP-a.

11. Prije svega je za reći kako ispitujući predmetnu prvostupanjsku presudu te postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

12. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica kao radnica bila u radnom odnosu sa tuženicom kao poslodavcem na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

- da je tužiteljica na temelju predmetnog ugovora o radu obavljala različite poslove, a pored ostalih i poslove radnog mjesta „bankarice kontakt centra“,

- da je tužiteljica u okviru poslova koje je obavljala kod tuženice obavljala poslove u sjedećem položaju i radila na tipkovnici,

- da je tužiteljici upravo zbog dugogodišnjeg rada u sjedećem položaju kod tuženice i rada na računalu, u travnju 2016. utvrđen sindrom karpalnog kanala na obim rukama,

- da je takvo oštećenje ruku, posebno oštećenje živaca u šakama tužiteljice u izravnoj uzročno posljedičnoj vezi sa procesom rada koji je tužiteljica obavljala kod tuženice i da se takvo oštećenje smatra profesionalnom bolešću,

- da je tužiteljici u svezi sa navedenim oštećenjima došlo do smanjenja životnih aktivnosti od 6%, koje će se smanjenje manifestirati kod određenih radnji u kojima je potreban čvrsti stisak šake (kod prenošenja određenih predmeta, čišćenja, kuhanja, spremanja i sl.),

- da je tužiteljica kao posljedicu zadobivenog tjelesnog oštećenja trpjela jake fizičke boli 4 dana, srednje fizičke boli dvadeset dana, a slabe boli daljnjih četrdeset dana,

- da je tužiteljica, a nakon pojave predmetne profesionalne bolesti trpjela sekundarni strah (za ishod liječenja) koji je bio jakog inteziteta u trajanju 2 dana, srednjeg inteziteta deset dana, a slabijeg inteziteta dvadeset dana,

- da tužiteljica u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnim profesionalnim oboljenjem bila podvrgnuta dvama operacijskim zahvatima od kojih su kod tužiteljice zaostali ožiljci u području oko oba ručna zgloba,

- da su navedeni ožiljci doveli do naruženosti tužiteljice u lakom stupnju,

- da je u procesu liječenja tužiteljica bila podvrgnuta i fizikalnoj terapiji,

- da je tužiteljica zbog predmetnih posljedica za njezino zdravlje, odnosno za vrijeme liječenja bila potrebna tuđe nemedicinske njege i pomoći u trajanju četrdeset dana po 2 sata dnevno, te potom četrdeset dana po 1 sat dnevno (dakle ukupno 120 (sto i dvadeset sati),

- da cijena koštanja ove usluge u konkretnom slučaju ukupno iznosi 265,45 eura (oko 2,21 eura za jedan sat pružene usluge).

13.1. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

13.2. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio uzrok, opseg i vrstu tjelesnog oštećenja tužiteljice na temelju stručnog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka HS, dr. med., specijaliste medicine rada, koji je sačinio stručni nalaz i mišljenje 8. prosinca 2019., a na koje parnične stranke nisu imale primjedbi. Također je za istaknuti kako je i rješenjem Hrvatskog zavoda za osiguranje, Regionalni ured Zagreb, Klasa: UP/II-502-03/16-03/23, UR BROJ: 338-21-81-16-7 od 19. prosinca 2016. utvrđena profesionalna bolest tužiteljici upravo zbog predmetnog oštećenja šaka e odnosno sindroma karpalnog kanala obostrano.

13.3. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio opseg i vrstu ozljeda tužiteljice kao i trajanje i jačinu fizičkih boli i straha, naruženosti, te smanjenje njezinih životnih aktivnosti, kao i potrebe za tuđom njegom i pomoći. Ove činjenice naročito su utvrđene na temelju logičnog, stručnog i dostatno obrazloženog nalaza i mišljenja prim. dr. sc. Miljenka Franića prof. v.š., dr. med., stalnog sudskog vještaka za ortopediju i traumatologiju koji je po nalogu prvostupanjskog suda sačinio pisani nalaz i mišljenje 25. ožujka 2021., a potom i usmeno prezentirao svoj nalaz i mišljenje na ročištu za glavnu raspravu od 30. ožujka 2022., na kojem su ročištu parnične stranke bile u mogućnosti vještaku postavljati pitanja.

14.

Prvostupanjski se sud u svezi sa odgovornošću tuženice pozvao na odgovarajuće odredbe Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR), Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO) i Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14., 118/14.,154/14., 94/18. i 96/18., dalje ZZR).

15. Odredbom članka 25. stavak 1. ZZR-a, propisano je da se za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječu od rada, i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

16. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama članka 111. ZR-a. Tako je odredbom stavka 1. ovog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

17. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a i podredno pod pretpostavkama iz odredbe članka 1067. ZOO-a. Ovim je propisima iznimno, u točno određenim slučajevima, dopušteno oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti. Iz sadržaja odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a proizlazi kako se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti u tri slučaja i to: a) ako je šteta nastala zbog više sile, b) ako je riječ o namjeri ili krajnjoj nepažnji radnika i c) ako je šteta nastala namjerom ili nepažnjom treće osobe, na što poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Poslodavac se neće moći pozivati na ekskulpacijske razloge ako je šteta posljedica obične nepažnje radnika ili treće osobe.

18. Slijedom navedenog tuženica - poslodavac u predmetnom slučaju odgovara za štetu tužiteljici – radnici po kriteriju objektivne odgovornosti na temelju odredbe članka 111. stavak 1. ZR-a, u svezi sa odredbom članka 25. stavak 1. ZZR-a.

19. Ovdje je za napomenuti da budući je članak 25. ZZR-a poseban (specijalan) propis, pravo poslodavca na oslobađanje od objektivne odgovornosti u konkretnom slučaju mora se prvenstveno prosuđivati kroz primjenu tog propisa, a tek podredno, zbog primjene načela lex specialis derogat legi generali, primjenjivati će se odredbe članka 1067. ZOO-a kao opći propis.

20.1. U svezi žalbenih razloga tuženice kako nije odgovorna za nastalu štetu tužiteljici jer da je poduzela sve potrebne mjere zaštite na radu te osposobila tužiteljicu za siguran rad kao i da je tužiteljica sama doprinijela vlastitoj šteti stoga što nije prihvatila izmjenu ugovora o radu na drugom radnom mjestu uz istu plaću za reći je slijedeće.

20.2. Tuženica kao poslodavac odgovara za štetu tužiteljici – radnici za nastalu joj štetu sva da je i provela propisane i primjerene mjere zaštite na radu, a koje je pravno shvaćanje iskazao i Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odluci Rev- 482/95 od 19. kolovoza 1998. Dakle, kad kod radnika unatoč propisanim mjerama zaštite na radu (koji uključuju i upoznavanje radnika o načinu sprječavanja štetnih posljedica rada), dođe do profesionalnog oboljenja, za posljedice tog oboljenja odgovara poslodavac, jer on snosi rizik svoje djelatnosti odnosno poslovanja.

15.3. Tuženica nije dokazala da je ponudila tužiteljici izmjenu ugovora o radu na način da bi tužiteljica obavljala poslove radnog mjesta koji bi odgovarali njezinoj stručnoj spremi uz istu visinu plaće i uvjete rada koji ne bi bili lošiji u odnosu na ugovor o radu na temelju kojeg je tužiteljica obavljala poslove „bankarice kontakt centra“. Osim toga tuženica u žalbi ne navodi niti dokazuje kada bi takvu ponudu uputila tužiteljici (da li prije ili poslije nastanka profesionalne bolesti kod tužiteljice). Štoviše iz rezultata dokaznog postupka bi se moglo zaključiti kako je takva ponuda upućena tužiteljici već nakon nastanka profesionalne bolesti (odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 3. travnja 2017., str. 44. spisa). U svakom slučaju tuženica ne dokazuje ništa što bi dovelo do zaključka da je tužiteljica makar i dijelom doprinijela nastanku bolesti i s tim u svezi nastaloj joj šteti, odnosno da bi takav eventualni doprinos bio pravno relevantan u smislu odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a.

15.4. Žalbeni navod tuženice kako se prvostupanjski sud nije očitovao na prigovor tuženice o zastari potraživanja tužiteljice nije osnovan. Naime prvostupanjski se sud očitovao na prigovor zastare tuženice zaključivši kako je isti neosnovan pri čemu se pozvao na odredbu članka 139. ZR-a kojim je propisan rok zastare od 5 godina za potraživanja iz radnih odnosa (odlomak 18. obrazloženja prvostupanjske presude). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 23. svibnja 2019., a kako je profesionalna bolest tužiteljici utvrđena tijekom 2016. to je jasno da je prigovor zastare neosnovan. U svakom slučaju tužiteljici nije nastala šteta prije 23. svibnja 2014. odnosno njezino stanje prije tog datuma nije se stabilizirano niti je završeno liječenja što proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka, liječnika HS i Č, što jasno govori u prilog

pravilnom

zaključku

prvostupanjskog suda kako je prigovor zastare tuženice neosnovan. Štoviše, stalni sudski vještak Miljenko Franić, dr. med., spec. medicine rada u svom nalazu i mišljenju decidirano navodi kako je liječenje tužiteljice po predmetnoj profesionalnoj bolesti (sindrom karpalnog kanala obostrano) završeno krajem ožujka 2017.

21. Odredbom članka 1100. stavak 1. ZOO-a, propisano je kako će u slučaju povrede prava osobnosti sud ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

22. Odredbom članka 19. stavak 2. ZOO-a određeno je kako se pod pravima osobnosti u smislu navedenog Zakona, pored ostalog razumijevaju i prava na tjelesno i duševno zdravlje.

23. Slijedom navedenih utvrđenja, a s obzirom na prirodu i težinu profesionalne bolesti tužiteljice, te vodeći računa o duljini trajanja i intenzitetu pretrpljenih fizičkih boli, smanjenju životnih aktivnosti, pretrpljenom strahu, naruženosti , trajanju i medicinskoj prirodi liječenja, te uzimajući u obzir i druge relevantne okolnosti u smislu odredbe članka 1100. ZOO-a, kao što je dob tužiteljice (rođ. 1961.), ovaj drugostupanjski sud smatra kako pravedna satisfakcija tužitelju radi povrede njegovog prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznosi upravo 5.500,00 eura kako je to i dosudio prvostupanjski sud u točki I. izreke presude.

24.1. Prilikom donošenja odluke o visini naknade neimovinske štete koju je bilo potrebno dosuditi tužiteljici očigledno je kako je prvostupanjski sud vodio računa i o pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (broj zapisnika Su-IV- 47/2020-5), a koje glasi:

„Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-

VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“

24.2. Slijedom navedenog neosnovani su žalbeni razlog tuženice kako je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici previsoki iznos s osnove naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i žalbeni razlog tužiteljice da je prvostupanjski sud, s ovog osnova trebao dosuditi tužiteljici i daljnji iznos od 5.118,00 eura (za koji je iznos tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u točki II. izreke)

25. Nadalje je za reći kako je prvostupanjski je sud pravilno dosudio tužiteljici naknadu imovinske štete radi troškova nemedicinske usluge njege i pomoći u ukupnom iznosu od 265,45 eura (točka I. izreke pobijane presude), a ovo na temelju odredbe članka 1095. stavak 1. ZOO-a.

26. Sukladno iznijetom trebalo je odbiti žalba parničnih stranaka na odluku o glavnoj stvari te presuditi kao u točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

27. No, u odluci o parničnom trošku iz točke III. i IV. izreke prvostupanjski je sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo pogrešno izračunavši uspjeh stranaka u postupku i zanemarivši da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a. Tužiteljica je u ovoj parnici uspjela sa 77% (100% u odnosu na osnov + 54% u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva = 154:2 = 77%), što znači da je tuženica uspjela sa 33%. Kada se od 77% odbije 33%, a ovo u suglasju sa odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a proizlazi kako je tuženica u obvezi naknadi tužiteljici parnični trošak zastupanja po punomoćniku u dijelu od 44%. Kako je prvostupanjski sud pravilno obračunao parnični trošak tužiteljice za zastupanje po punomoćniku koji je odvjetnik u iznosu od 2.450,00 eura sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23.) to u dijelu od 44% tužiteljici treba dosuditi ovaj trošak koji tako obračunat iznosi 1.078,00 eura. Također tužiteljici je trebalo u cijelosti priznati trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 481,00 eura jer je ovaj trošak bio tužiteljici nužan za vođenje ovog postupka. Slijedom navedenog proizlazi kako ukupan parnični trošak koji je trebao biti dosuđen tužiteljici iznosi 1.559,00 eura, a ovo na temelju odredbi članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

28. Kako tužiteljica nije uspjela ni djelom u svojoj žalbi na odluku o glavnoj stvari te kako njezin odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, to je njezine zahtjeve za naknadom parničnog troška sastava ovih podnesaka trebalo odbiti kao neosnovane te odlučiti kao u točki

IV. izreke ove drugostupanjske presude.

29. Budući ni tuženica nije uspjela u žalbi u dijelu koji se odnosi na odluku o glavnoj stvari, to je i njezin zahtjev za naknadu troška trebalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki V. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 19. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić