Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž R- 404/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Albinu Hotiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623 iz Zagreba, Tvrtkova 5, radi zabrane mobinga i diskriminacije te naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr- 6743/2020-65 od 28. listopada 2025., na sjednici vijeća od 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr- 6743/2020-65 od 28. listopada 2025.

Obrazloženje:

1.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja: „1. Utvrđuje se da je tužiteljica MG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], izvrgnuta maltretiranju, šikaniranju, uznemiravanju, nejednakom postupanju i diskriminiranju od strane tuženika, čime je povrijeđeno njezino pravo osobnosti i to pravo na dostojanstvo, pravo na čast i ugled, pravo na zdravlje, te pravo na osobni i obiteljski mir.

2. Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje OIB: 84397956623, Zagreb, Tvrtkova 5, da hitno, a najkasnije u roku od 8 dana, poduzme mjere radi sprječavanja daljnjeg uznemiravanja, maltretiranja, šikaniranja i diskriminiranja tužiteljice MG te se nalaže tuženiku da poduzme sve da tužiteljici omogući rad u nestresnim uvjetima rada.“

Također u točki I. izreke pobijane presude prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 26.677,28 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

1.2 Nadalje, prvostupanjski je sud donio i rješenje slijedećeg sadržaja: „Odbacuje se prijedlog za donošenje privremene mjere koja glasi:

„1. Odobrava se prekid rada tužiteljici MG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], počevši od 22. srpnja 2019. do pravomoćnog okončanja sudskog spora.

2. Nalaže se tuženiku Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje OIB: 84397956623, Zagreb, Tvrtkova 5, da tužiteljici MG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], počevši od 22. srpnja 2019. godine isplaćuje mjesečne naknade plaće u iznosu od 5.846,98 kuna bruto i to od 15-og u tekućem mjesecu za prethodni mjesec kao i naknada prijevoza na posao te regres i božićnica 3. Ova privremena mjera ostaje na snazi do donošenja pravomoćne odluke u ovom sporu.“

2.

Tužiteljica je podnijela žalbu u kojoj izričito navodi kako je podnosi protiv prvostupanjske presude, što proizlazi i iz samog sadržaja žalbe. Žaliteljica podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga, dakle zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tužiteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome ističe kako je žalba neosnovana te predlaže drugostupanjskom sudu da je kao neosnovanu odbije.

4.

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem povrede prava na jednako postupanje i dostojanstvo, uznemiravanjem odnosno diskriminacijom. Također, a s obzirom na navode tužiteljice trebalo je razmotriti je li tuženik uznemiravao tužiteljicu na način da bi se takvo njegovo postupanje moglo podvesti pod pojam mobinga u svezi sa odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR). Mobing se definira kao fizičko ili psihičko zlostavljanje na radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Konačno, predmet razmatranja u ovom drugostupanjskom postupku jest i zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na, i to kako to tužiteljica izričito navodi: „pravo na dostojanstvo, pravo na čast i ugled, pravo na zdravlje, te pravo na osobni i obiteljski mir.“ S tog osnova tužiteljica zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 26.677,28 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

5. Tužiteljica, koja je kod tuženika kao poslodavca obavlja poslove radnog mjesta „stručni referent“ u bitnome tvrdi da je bila diskriminirana i uznemiravana od strane tuženika odnosno njegovih djelatnika u razdoblju od studenog 2018. do 22. srpnja 2019. kada je prekinula rad (tijekom postupka je utvrđeno kako je u navedenom razdoblju tužiteljica bila na bolovanju od 14. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019.). Tužiteljica u tom smislu navodi kako ju je nadređeni djelatnik tuženika „preselio“ u prosincu 2018. u drugu sobu - radnu prostoriju s namjerom da je pred radnim kolegama ponizi. Nadalje da je tuženik, i to za vrijeme njezine privremene spriječenosti za rad (bolovanja), 22. siječnja 2019., „provalio“ u ormarić u „novoj“ sobi u kojoj je bila smještena, a u kojem ormariću da su se nalazile njezine privatne stvari. O ovom događaju kako je obavijestila policiju. Također ističe kako bi u prilikama kada bi poslodavcu donosila potvrde o bolovanju ili kakvu drugu ispravu „vladala atmosfera kao da je došao kriminalac“. U takvim okolnostima da je bila praćena od strane zaštitara u zgradi tuženika. Pored navedenog tužiteljica ističe i to kako joj je tuženik onemogućavao prekovremeni rad, dok da je u jednakim prilikama njezinim kolegama takav rad bio omogućen. Tužiteljica je konačno istaknula kako je od strane tuženika podvrgnuta nevjerojatnoj svakodnevnoj kontroli kao i da je poslodavac nije oslobodio rada na šalteru, što da je trebao s obzirom na njezino zdravstveno stanje. S druge pak strane da je „zatrpava poslovima“.

6. Tuženik je još u odgovoru na tužbu kao i kasnije tijekom postupka osporavao da bi na bilo koji način povrijedio prava tužiteljice.

7. Nakon podrobno provedenog dokaznog postupka u kojem su provedeni brojni dokazi (pored ostalog i saslušanjem svjedoka - djelatnika tuženika) prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće činjenice odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužiteljica kao radnica te tuženik kao poslodavac, dana 30. srpnja 2014. zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme na temelju kojeg je tužiteljica obavljala kod tuženika poslove radnog mjesta „stručni referent II.“,

- da je tuženik odredio da se tužiteljica premjesti iz jedne sobe u drugu što je bilo njegovo pravo kao poslodavca, i da u takvom njegovom postupanju nije bilo elemenata diskriminacije, uznemiravanja ili pak mobinga,

- da su se „novoj“ sobi u kojoj je bila smještena tužiteljica, nalazila sva potrebna uredska sredstva i informatička oprema potrebni za obavljanje poslova na radu za koje je tužiteljica bila zadužena,

- da tuženik, odnosno djelatnici tuženika nisu „dirali“ nikakve privatne stvari - spise tužiteljice, već samo one predmete – isprave koji su tužiteljici predani u svrhu obavljanja radnih zadataka, a da je pravo poslodavca dodjeljivati spise djelatnicima, i izvršavati kontrolu nad radom tih spisa,

- da je poslodavac tj. tuženik u potpunosti opravdano u određenom razdoblju tužiteljicu bio rasporedio za rad na šalteru, koji je posao odgovarao njezinoj stručnoj spremi i ugovorenom poslu na temelju predmetnog ugovora o radu,

- da je tuženik i druge radnice raspoređivao za rad na šalteru pa i da s tog aspekta nikakve diskriminacije nije bilo, kao ni uznemiravanja ili mobinga,

- da to što tužiteljica nije kod tuženika ostvarila prekovremeni rad, ne može se podvesti pod protupravno - diskriminirajuće postupanje tuženika, jer da je pravo svakog poslodavca (pa tako i tuženika) da dodjeli poslove koje je potrebno obaviti u prekovremenom radu, onom zaposleniku koji će po mišljenju poslodavca te poslove najbolje obaviti.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Prvostupanjski je sud valjano ocijenio izvedene dokaze, a njegovo obrazloženje pobijane presude je uvjerljivo, logično, opsežno i životno. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud izveo brojne dokaze i to saslušanjem većeg broja svjedoka, tužiteljice, kao i čitanjem različitih isprava. Zaključke do kojih je došao na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski je sud opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, a njegovi zaključci – uvjerenja imaju pravnu i činjeničnu osnovu. Za svoje zaključke prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi iznio valjane argumente koji opravdavaju pravilnost njegovih zaključaka.

9.

Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud, a budući nije našao da u postupcima i odlukama djelatnika tuženika, odnosno samog tuženika, u odnosu na tužiteljicu, ima elemenata protupravnosti, odnosno diskriminacije, uznemiravanja ili pak mobinga na radnom mjestu, odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan te presudio kao u izreci pobijane presude.

10.1. Tužiteljica u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da postupanje tuženika prema tužiteljici nije mobing. Žaliteljica u tom smislu ponavlja kako ju je tuženik premjestio u manju i izoliranu prostoriju bez prethodne obavijesti, provalio u ormarić s njezinim osobnim stvarima, svakodnevno ju kontrolirao te joj davao mnogo posla, a konačno da joj poslodavac nije omogućio ni prekovremeni rad. Za žaliteljicu ovakvo postupanje poslodavca da se ne može opravdati redovitim upravljanjem radnim procesom već da se u konkretnom slučaju radi o neprofesionalnom i neetičnom postupanju tuženika kojim je postupanjem povrijedio pravo tužiteljice.

10.2. Tužiteljica u žalbi posebno ističe kako prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio izvedeni dokaz saslušanjem svjedokinje MGŽ koja da je imala posredno saznanje o prijetnji otkazom tužiteljici od strane tuženika. Također žaliteljica ističe kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi činjenicu da poslodavac nije postupio po prijavi koju mu je dostavila tužiteljica radi zaštite dostojanstva. Na taj način da je postupio protivno odredbi članka 134. ZR-a, čime da je dodatno potvrdio nebrigu i pasivnost prema ozbiljnim pritužbama tužiteljice o uznemiravanju.

11. U odnosu na žalbene navode tužiteljice prije svega je za reći kako ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

12.1. Pod diskriminacijom se razumijeva pravom zabranjeno (nedopušteno) razlikovanje među osobama ili skupinama osoba. Nekoj osobi ili skupini osoba daju se, bez za to opravdanog razloga, različita prava od onih koja imaju druge osobe u usporedivoj situaciji. Iz odredbi članaka 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br. 85/12. i 112/12., dalje ZSD) za zaključiti je da se pod pojmom diskriminacije podrazumijeva zakonom zabranjeno pravljenje razlike, odnosno stavljanje u nepovoljniji položaj neke osobe u odnosu na položaj druge osobe u usporedivoj skupini po nekoj od osnova koje su taksativno navedene u članku 1. ZSD-a. Prema odredbi članka 3. stavak 1. ZSD-a uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavak 1. tog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Dakle, uznemiravanje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Stoga će prema ZSD-u uznemiravanje postojati samo ako je učinjeno zbog diskriminatornih razloga: rase, spola, vjere i drugih utvrđenih temelja diskriminacije.

12.2. U konkretnom slučaju ne samo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i dostatno te jasno u pobijanoj presudi obrazložio kako u predmetnom razdoblju nije bilo nikakve protupravnosti tuženika odnosno njegovih djelatnika prema tužiteljici već se tužiteljica u tužbi, kao ni dalje tijekom postupka, nije pozvala niti na jednu od sedamnaest diskriminacijskih osnova (kriterija razlikovanja) predviđenih u članku 1. stavku 1. ZSD-a.

13. Kako nije bilo protupravnosti u postupanju tuženika tako nije bilo ni njegovog uznemiravanja tužiteljice, u smislu odgovarajućih odredbi ZSD-a i Zakona o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“ br. 22/08. i 69/17.) što je prvostupanjski sud također pravilno utvrdio i obrazložio u pobijanoj presudi.

14. Budući je tužiteljica u žalbi posebno istaknula kako se postupanje tuženika odnosno njegovih djelatnika prema njoj treba okarakterizirati kao mobing za reći je slijedeće. Mobing se definira kao fizičko ili psihičko zlostavljanje na radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Mobing (koji nije definiran odredbama ZR-a ili kojeg drugog zakona) je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta , s tim da se te aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale i dugotrajne. Takav oblik zlostavljanja odnosno uznemiravanja i šikaniranja na radnom mjestu ne uživa sudsku zaštitu prema ZSD-u. Radnik bi u tom slučaju (kod mobinga) imao pravo na naknadu štete zbog povrede prava iz radnog odnosa u suglasju sa odredbom članka 111. ZR-a, u kojem se slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 33/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO), kao općeg propisa. Naime, zlostavljanjem i/ili ponižavanjem (mobingom), čini se povreda prava osobnosti koji je institut definiran odredbama članka 19. stavak 1. i 2. ZOO-a. S obzirom na okolnosti slučaja i težinu povrede (članak 1100. st. 1. i 2. ZOO-a), žrtva mobinga može imati pravo na naknadu imovinske i/ili neimovinske štete. No, za ponoviti je, prvostupanjski sud je utvrdio kako u predmetnom razdoblju (studeni 2018. – srpanj 2019.) nikakvog protupravnog postupanja prema tužiteljici od strane njezinog poslodavca odnosno djelatnika poslodavca nije bilo, pa je jasno kako tim više nije bilo ni mobinga.

15.1. Žalbeni razlog tužiteljice kako je sud nepravilno ocijenio iskaz svjedokinje MGŽ koja da je posredno saznala za prijetnju otkazom tužiteljici također nije osnovan. Naime prvostupanjski je sud jasno i argumentirano naveo zašto njezine navode u pogledu odlučnih činjenica ne može uzeti za vjerodostojne. Naime, prema utvrđenjima prvostupanjskog suda ova svjedokinja uopće nije radila u istom odjelu tuženika sa tužiteljicom te je određena saznanja o spornim događajima imala tek posrednim putem i to od same tužiteljice, koja jasno, kao osoba zainteresirana za uspjeh u ovom postupku, i nije najpouzdaniji izvor saznanja. S druge pak strane prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo i valjano obrazložio na temelju iskaza kojih svjedoka je utvrdio odlučne činjenice i to baš na temelju svjedoka IG, VG i JG koje su imale neposredna saznanja o spornim događajima.

15.2. Uostalom sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja eventualno bila moguća i drugačija utvrđenja od onih koje utvrđuje prvostupanjski sud ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji bi govorili u prilog tužiteljici, nije dovoljna da bi u konkretnom slučaju ukazala na nepravilnu i dvojbenu ocjenu dokaza prvostupanjskog suda. Naprotiv, bit je slobodne ocjene dokaza, načela koje vrijedi u hrvatskom procesnom pravu, da se u danom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih izvedenih dokaza i da im se u svakom pojedinom slučaju ocjeni pripadajuća dokazna snaga (vrijednost), što naročito vrijedi pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza različitih svjedoka.

16.

Kako u konkretnom slučaju nije bilo protupravnog postupanja tuženika odnosno njegovih djelatnika prema tužiteljici na način koji predstavlja činjeničnu osnovu tužbe, te kako posljedično tome nije bilo ni diskriminacije i uznemiravanje tužiteljice te kako tužiteljica u predmetnom razdoblju nije bila podvrgnuta mobingu, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u izreci presude odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 19. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić