Poslovni broj: Us I-2010/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Vesni Maslov, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja IŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Petri Dulčić Kardum, odvjetnici u Splitu, Ljudevita Posavskog 12B, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po opunomoćeniku ZŠ (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi starosne mirovine, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 20. studenog 2025. u nazočnosti zamjenice opunomoćenice tužitelja Latice Tolić, odvjetnice u Splitu i opunomoćenika tuženika, 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-02/24-01/03133441030, Urbroj: 341-99-05/3-24- 3291 od 3. srpnja 2024.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-02/22-01/03133441030, Urbroj: 341-18-05/3-22- 34033 od 21. rujna 2022.

i

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 3.000,00 eura na ime naknade troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-02/24- 01/03133441030, Urbroj: 341-99-05/3-24-3291 od 3. srpnja 2024. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-02/22-01/03133441030, Urbroj: 341-18- 05/3-22-34033 od 21. rujna 2022. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju određena starosna mirovina počevši od 19. svibnja 2022. u svoti od 10.591,36 kn/1.405,72 EUR mjesečno, a od 1. srpnja 2022. iznosi 11.245, 99 kn/1492,60 EUR mjesečno, te je određeno da isplata pripada od 19. svibnja 2022. i da će je isplaćivati Zavod iz sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske, mjesečno unatrag.

3. Tužitelj u tužbi navodi da je osporeno drugostupanjsko rješenje doneseno nakon ranije presude ovog suda poslovni broj Us I-1335/2023 od 20. svibnja 2024., međutim da isto nije zakonito. Navodi da su pravilni zaključci prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela da je osnovano tužitelju odrediti novu mirovinu jer je nakon 29.09.2016. ostvario staž osiguranja koji nije uzet u obzir u raniji izračun mirovine. Međutim, nepravilno upravna tijela sve svoje odluke i parametre za izračun mirovine temelje na pogrešnom zaključku da je tužitelj bio zakoniti korisnik prijevremene starosne mirovine, na temelju čega je utvrđen polazni faktor za izračun mirovine koji se primjenjuje u svim daljnjim izračunima mirovine, a što je nepravilan zaključak. Odlučne činjenice i tijek postupaka u svezi ostvarenja prava iz mirovinskog osiguranja su kako slijedi i to da je osiguraniku: - Rješenjem HZMO od 23. kolovoza 2012. priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 11. kolovoza 2012. jer mu je prethodno prestao radni odnos 10. kolovoza 2012.; - Rješenjem HZMO od 17. listopada 2012. obustavljena je isplata mirovine s danom 30. rujna 2012. jer se 01. listopada 2012. zaposlio.; - Rješenjem HZMO od 15. studenoga 2016. uspostavljena je isplata (starosne mirovine počevši od 30. rujna 2016. na temelju zahtjeva osiguranika kojim je zatražio uspostavu mirovine jer je 29.09.2016. navršio 65 godina života i staž osiguranja. U razdoblju kada su donesena citirana rješenja, i nakon toga, osiguranik je vodio parnični postupak, radni spor, protiv poslodavca. Presudom Općinskog suda u Splitu pod posl.br. Pr-572/16 od 25. srpnja 2019. pravomoćne 2021. utvrđeno je da je nedopušten otkaz ugovora o radu od 12. kolovoza 2012., da je radni odnos prestao ex lege dana 29. rujna 2016. kada je tužitelj/osiguranik napunio 65 godina života i ostvario uvjete za starosnu mirovinu te je naloženo poslodavcu isplatiti plaće za razdoblje od 13. kolovoza 2009. do 29. rujna 2016. Poslodavac je postupio po pravomoćnoj presudi te isplatio dugovanu plaću, uključivo i dugovane doprinose za mirovinsko osiguranje uvećane za zatezne kamate. Slijedom novonastalih okolnosti koje proizlaze iz pravomoćne presude, činjenice da je osiguranik bio u radnom odnosu u razdoblju od 11. kolovoza 2012. do 29. rujna 2016., osiguranik je podnio zahtjev za ponovni izračun mirovine jer su se nakon donošenja cit. presude u radnom sporu i isplatom dugovane plaće ostvarili zakonski razlozi za ponovni izračun mirovine. Rješenjem HZMO od 22. veljače 2022. odlučeno je da se osiguraniku: I. Obustavlja isplata prijevremene starosne mirovine s danom 12.08.2012. – iz razloga što je prema cit. presudi osiguranik od 11.08.2012. do 29.09.2016. bio u radnom odnosu, II. Uspostavlja se isplata prijevremene starosne mirovine s danom 30.09.2016. – iz razloga što je radni odnos prestao 29.09.2016., III. Priznaje se pravo na starosnu mirovinu od 01.10.2021. u svoti od 10.268,69 kn mjesečno – jer je osiguranik nakon ostvarivanja prava na mirovinu navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja. Osiguranik je zatim dana 22. srpnja 2022. podnio novi zahtjev za ponovno određivanje visine mirovine s obzirom da je nakon 30. rujna 2016. ostvario novi staž osiguranja jer je od 28.01.2019. do 14.04.2022. bio zaposlen do polovice radnog vremena. Rješenjem HZMO od 21. rujna 2022. osiguraniku se određuje starosna mirovina počevši od 19.05.2022. u novom, povećanom iznosu – iz razloga što je osiguranik nakon određivanja prava na mirovinu navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja pa je ispunio uvjete za određivanje mirovine po čl. 100. ZOMO. U odnosu na potonje rješenje doneseno je ovdje pobijano rješenje. Rješenjem HZMO od 16. srpnja 2024. ispravlja se pogreška u pisanju u rješenju od HZMO od 15. studenoga 2016. na način da umjesto „uspostavlja se počevši od 30. rujna 2016. isplata starosne mirovine“ treba stajati „uspostavlja se počevši od 30. rujna 2016. isplata prijevremene starosne mirovine“. Predlagatelj je za razdoblje od 12.08.2012. do 29.09.2016. vodio parnični postupak protiv poslodavca radi nedopuštenosti otkaza i isplate plaće te je Presudom Općinskog suda u Splitu pod posl.br. Pr-572/16 od 25. srpnja 2019. pravomoćne 2021. utvrđeno je da je nedopušten otkaz ugovora o radu od 12. kolovoza 2012., da je radni odnos prestao ex lege dana 29. rujna 2016. kada je tužitelj/osiguranik napunio 65 godina života i ostvario uvjete za starosnu mirovinu te je naloženo poslodavcu isplatiti plaće za razdoblje od 13. kolovoza 2009. do 29. rujna 2016. Poslodavac je postupio po pravomoćnoj presudi te isplatio dugovanu plaću, uključivo i dugovane doprinose za mirovinsko osiguranje uvećane za zatezne kamate. Dakle, predlagatelj je nesporno bio u neprekinutom radnom odnosu u razdoblju od 11.08.2012. do 29.09.2016. Nakon donošenja cit. Presude u radnom sporu, Rješenjem HZMO - područna služba u Splitu Klasa: UP/I 140-02/22-01/03133441030, Urbroj: 341-18-05/3-22-15652, broj spisa: 269581 utvrđena je nepripadna isplata prijevremene starosne mirovine za razdoblje od 12.08.2012. do 30.09.2012. te je naloženo predlagatelju da vrati primljeni iznos što je isti i napravio. Razlog za donošenje navedenog rješenja je taj što je, sukladno presudi u radnom sporu, predlagatelj u razdoblju od 12.08.2012. do 30.09.2012. bio u radnom odnosu pa nije moga biti korisnik mirovine te mu isplata mirovine ne pripada što je točno. Radni odnos prestao je, kako je navedeno u presudi, dana 29.09.2016. kada je predlagatelj navršio 65 godina života i stekao uvjete za starosnu mirovinu. Poslodavac je uplatio sve zaostale plaće i dugovane doprinose s pripadajućim kamatama. Kako je presudom utvrđeno da je tužitelj bio u radnom odnosu i prijavljen u osiguranje, rješenje kojim je utvrđeno pravo na prijevremenu starosnu mirovinu je izgubilo svoju činjeničnu i pravnu osnovu jer je suprotno članku 37. Zakona o obveznom mirovinskom osiguranju. Imajući u vidu da je odredbom članka 37. stavak 1. ZOMO propisano da pravo na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu osiguranik može steći kada ispuni uvjete za takvu mirovinu, a nakon prestanka osiguranja, očito je da osiguranik 2012. nije mogao steći uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu dok je bio u osiguranju/radnom odnosu, kao što mu se ni 2016. nije mogla uspostaviti prijevremena starosna mirovina na koju nikada nije imao pravo da mu se uspostavi. Dakle, ono što je propušteno, a što su upravna tijela trebala po službenoj dužnosti odlučiti jest donijeti rješenje kojim će se pravilno regulirati status predlagatelja kao osiguranika s obzirom na činjenice i radnopravni status utvrđen presudom Općinskog suda u Splitu pod posl.br. Pr-572/16 u radnopravnom sporu. Presuda Općinskog suda u Splitu pod posl.br. Pr-572/16 kojom se utvrđuje da je nedopušten otkaz ugovora o radu i utvrđuje trajanje radnog odnosa do 29.09.2016. predstavlja prethodno pitanje o kojem je nadležno tijelo/parnični sud odlučilo drugačije nego što je to bilo poznato kada je doneseno rješenje o prijevremenoj starosnoj mirovini iz 2012., odnosno uspostavi iste 2016., a što je osnova za obnovu postupka temeljem čl. 123. Zakona o općem upravnom postupku. Iako nije bitno za predmet ovog spora, tužitelj je u dva navrata podnio prijedlog za obnovu postupka o kojima nije odlučeno. Rješenje HZMO od 23. kolovoza 2012. kojim je priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 11. kolovoza 2012. ne može proizvoditi zakonite pravne učinke jer je protivno čl. 37. st. 1. ZOMO, jer je tužitelj u tom razdoblju od 11.08.2012. do 20.09.2016. bio u radnom odnosu. Dakle presudom u parničnom predmetu/radnom sporu odlučeno je o prethodnom pitanju postojanja i trajanja radnog odnosa. Radi navedenog, osiguranik može i mora ostvariti sva prava iz mirovinskog osiguranja na jednaki način kao da radni spor nikada nije vođen i kao da su doprinosi uplaćivani na vrijeme (zato su i uplaćene zatezne kamate). To znači da sa danom 30. rujna 2016. osiguranik ima pravo na punu starosnu mirovinu jer je faktično do tog dana neprekinuto radio, a presuda u radnom sporu djeluje unatrag i smatra se da prekida radnog odnosa, a time ni osiguranja, nije ni bilo. Zbog navedenog su se stekli uvjeti da se ranija rješenja kojim je bilo priznato pravo na mirovinu ponište i donese novo rješenje kojim se pravo na starosnu mirovinu priznaje tek od prestanka osiguranja određenog sudskom presudom – dana 29.09.2016. sukladno članku 37. stavak 1. ZOMO, te da se pravo i visina mirovine odrede isključivo prema redovnim odredbama o priznanju prava i određivanju starosne mirovine kao da se pravo stječe prvi put. U kontekstu predmeta ovog spora, navedeno je odlučno za određivanje polaznog faktora iz članka 85. ZOMO. Kako je tužitelj faktično bio u radnom odnosu/osiguranju do 29.09.2016. kada je napunio 65 godina života i staž osiguranja, dakle, uvjete za starosnu mirovinu, pravilno je bilo odrediti polazni faktor propisan čl. 85. st. 1. t. 4. koji za starosnu mirovinu iznosi 1,0. Međutim, izračun mirovine tužitelja se cijelo vrijeme vrši uz primjenu polaznog faktora iz čl. 85. st. 2. za prijevremenu starosnu mirovinu iako je jasno utvrđeno da tužitelj ni po kojoj osnovi nije bio ni mogao biti korisnik prijevremene starosne mirovine (jer je bio u radnom odnosu u razdoblju kada je određena), jer rješenje kojim je priznat prijevremena starosna mirovina izgubilo svoju činjeničnu i pravnu osnovu i nema pravni učinak, jer je tužitelj vratio sva novčana sredstva koja su mu isplaćena s osnove prijevremene starosne mirovine – a zato jer je upravo tuženik utvrdio da su nepripadno isplaćena. Unatoč tome, tuženik i dalje prilikom izračuna mirovine odbija pravilno primijeniti polazni faktor od 1,0 za starosnu mirovinu, tužitelja „penalizira“ primjenom polaznog faktora za korisnike prijevremene starosne mirovine iako on nije bio, niti je zakoniti korisnik takve mirovine i uz to izbjegava poništiti rješenja koja nisu u skladu sa svim novonastalim činjenicama (radnopravnim statusom tužitelja) bilo po službenoj dužnosti, bilo po prijedlozima tužitelja. Na ovaj način tuženik grubo krši prava tužitelja iz mirovinskog osiguranja te je očito da su relevantne odredbe zakona povrijeđene na štetu tužitelja. Tužitelj ističe da je smisao odredbe čl. 85. st. 2. o umanjenju polaznog faktora za korisnike prijevremene starosne mirovine okolnost da osobe koje koriste prava iz mirovinskog osiguranja prije stjecanja „punih“ uvjeta za starosnu mirovinu i baš zato što ta prava koriste ranije nego je predviđeno „trpe“ propisano ograničenje odnosno umanjenje polaznog faktora na temelju kojeg se računa mirovina. Međutim, tužitelj nije koristio nikakvo pravo iz mirovinskog osiguranja (što je dobio je vratio), nije imao nikakvu korist ni novčani primitak (do 29.09.2016. kada je ispunio uvjete za starosnu mirovinu) pa je potpuno nejasno na temelju čega i pozivom na koje odredbe se tužitelju isplaćuje manja mirovina (primjenjuje manji polazni faktor). Na ovaj način tužitelju se sustavno i nezakonitu uskraćuju stečena prava i uskraćuje njegovo pravo na mirno uživanje imovine/vlasništva što isplata novčanih sredstva/mirovine jest. Nakon donošenja presude u radnom sporu kojom je riješeno prethodno pitanje postojanja i trajanja radnog odnosa tužitelja (do 29.09.2016.) tuženik je bio obvezan preispitati pravilnost i zakonitost svih rješenja kojima se odlučuje o određivanju i visini mirovine i to ne samo po podnesenim zahtjevima tužitelja, nego i po službenoj dužnosti i, primjenom odredbi o obnovi pravomoćno okončanog postupka, donijeti zakonita rješenja kojima se usklađuje stvarno i pravno stanje i status osiguranika. Navedeno je dužnost javnopravnog tijela koje neposredno primjenjuje zakon. Tumačenjem propisa na način kako to radi drugostupanjsko tijelo osiguraniku se nezakonito uskraćuje pripadajuća mirovina za stvarno odraženi radni staž, a stvarni radni staž ovakvim tumačenjem ostaje „nigdje“ kako da ga ni nema, čime se grubo zadire u prava osiguranika koja mu pripadaju po važećim propisima Zakona o mirovinskom osiguranju kao prava na mirno uživanje imovine/vlasništva zaštićenih Ustavom RH i člankom 1. protokolu br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom navedenog tužitelj predlaže sudu donošenje presude kojom se poništava osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te se nalaže Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje da u roku 30 dana od primitka presude donese rješenje kojim će tužitelju utvrditi prava iz mirovinskog osiguranja s osnove starosne mirovine, te se nalaže tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka podredno, predlaže se da sud nakon povedenog postupka donese presudu kojom će meritorno riješiti upravnu stvar na način da poništi osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i tužitelju IŠ određuje se starosna mirovina u svoti ___mjesečno koja će se odrediti nakon što se provede vještačenje i izvedu drugi dokazi prema podacima iz spisa tuženika, te se nalaže tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi i razlozi izneseni u tužbi da nisu osnovani, odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelju pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu broj: 269581 od 22. veljače 2022. priznato pravo na starosnu mirovinu sa danom 1. listopada 2021., a prema članku 100. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021 i 119/2022 – skraćeno: ZOMO), počevši od 19. svibnja 2022. Navedenim rješenjem starosna mirovina određena je temeljem polaznog faktora 0,9770, a s obzirom da je tužitelju ranijim rješenjem Područne službe u Splitu od 23. kolovoza 2012. priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 11. kolovoza 2012. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu broj: 269581 od 21. rujna 2022. tužitelju je određena starosna mirovina prema članku 100. ZOMO, počevši od 19. svibnja 2022. Navedenim rješenjem starosna mirovina određena je prema mirovinskom stažu od 40 godina, 9 mjeseci i 9 dana, a ostvarenom do dana 19. svibnja 2022. Naime, prema članku 100. stavku 3. ZOMO određeno je kako se korisniku starosne mirovine može nakon prestanka zaposlenja, odnosno obavljanja djelatnosti po osnovi koje je obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje odrediti nova mirovina ako je navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja nakon stjecanja prava na starosnu mirovinu i ispunjava uvjete starosti i mirovinskog staža za starosnu mirovinu. Nova mirovina odredit će se prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. ovoga Zakona prema ukupno navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima prije i poslije ostvarivanja prava na starosnu mirovinu. Prema članku 100. stavku 4. ZOMO, ako je korisniku iz stavka 3. ovoga članka za vrijeme zaposlenja bila isplaćivana starosna mirovina, polazni faktor se određuje u visini polaznog faktora na temelju kojeg je bila određena prijašnja starosna mirovina. S obzirom na članak 100. stavak 4. ZOMO pobijanim rješenjem pravilno je utvrđen polazni faktor za izračun starosne mirovine - 0,9770. Vezano uz tužbene navode kako je trebalo poništiti sva prethodna rješenja, napominje se tužitelju da se rješenje može poništiti ili ukinuti samo prema uvjetima i rokovima propisanim Zakonom o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/2009 i 110/2021 – skraćeno: ZUP). Slijedom navedenog, tuženik smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno i predlaže da se donese presuda kojom će sud odbiti tužbeni zahtjev.

5. Podneskom od 19. studenog 2025. tužitelj obavještava ovaj Sud da je nakon pokretanja ovog spora došlo do novih činjenica i okolnosti na način da je tuženik: - Rješenjem klasa: UP/I 140-02/24-01/03133441030 od 04.12.2024. dopustio obnovu postupka po prijedlogu tužitelja te poništio Rješenja HZMO Područna služba u Splitu broj 269581 od 23.08.2012., 17.10.2012. i 15.11.2016. (koja se odnose na određivanje prijevremene starosne mirovine) te je istim rješenjem u točki V. izreke tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 30.09.2016. u svoti pobliže određenoj navedenim rješenjem, a koja mirovina je utvrđena uz primjenu polaznog faktora 1,0; Rješenjem klasa: UP/I-140-02/23-01/03133441030 od 09.12.2025. postupao po zahtjevu tužitelja od 23.07.2022. za ponovno utvrđivanje mirovine nakon ostvarenog staža osiguranja više od jedne godine po osnovi radnog odnosa temeljem čl. 100. ZOMO te istim rješenjem odredio novi starosnu mirovinu za razdoblje od prestanak osiguranja 19.05.2022. pa nadalje, te ista rješenja prilaže. Iz navedenog slijedi da je tuženik udovoljio zahtjevima tužitelja te u skladu s materijalnim odredbama odredio početak tijeka starosne mirovine kao i visinu iste uz primjenu polaznog faktora 1,0, a što je i predmet ovog spora. Navedena rješenja kojom je tužitelju priznato pravo na mirovinu su donesena nakon pokretanja ovog postupka te je istima o pravima tužitelja odlučeno drugačije nego je to u ovdje pobijano prvostupanjskom i drugostupanjskom rješenju. S obzirom da upravna tijela nisu po službenoj dužnosti poništila ovdje pobijana rješenja koja više nemaju svoju pravnu osnovu, tužitelj ima pravni interes da Sud u ovom postupku navedena rješenja poništi.

6. U sporu je održana rasprava 20. studenog 2025., a čime je strankama, kao i dostavom navedenih podnesaka, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojem je zamjenica opunomoćenice tužitelja u cijelosti ostala u svim navodima iznesenim u dosadašnjem tijeku postupka, dok je opunomoćenik tuženika ostao pri navodima iz odgovora na tužbu, te se usprotivio dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenjem dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke.

7. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke kao suvišno i nepotrebno, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta ocjenom dokaza sadržanih u istom.

9. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10. Tužitelj je na ročištu za raspravu zatražio i popisao troškove upravnog spora, dok tuženik nije zatražio niti popisao troškove upravnog spora.

11. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Predmet ovog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

13. Iz podataka spisa predmeta je razvidno kako slijedi:

- da je rješenjem HZMO od 23. kolovoza 2012. tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 11. kolovoza 2012. jer mu je prethodno prestao radni odnos 10. kolovoza 2012.;

- da je rješenjem HZMO od 17. listopada 2012. obustavljena isplata mirovine s danom 30. rujna 2012. jer se tužitelj 01. listopada 2012. zaposlio;

- da je rješenjem HZMO od 15. studenoga 2016. uspostavljena isplata mirovine počevši od 30. rujna 2016. na temelju zahtjeva osiguranika kojim je zatražio uspostavu mirovine jer je 29.09.2016. navršio 65 godina života i staž osiguranja;

- da je tužitelj 13. rujna 2021. podnio zahtjev za ponovno utvrđivanje visine mirovine pozivajući se u predmetnom zahtjevu na presudu Općinskog suda u Splitu posl.br. Pr-572/16 od 25. srpnja 2019. pravomoćne 18. ožujka 2021. kojom je utvrđeno je da je nedopušten otkaz ugovora o radu od 12. kolovoza 2012., da je radni odnos prestao ex lege dana 29. rujna 2016. kada je tužitelj/osiguranik napunio 65 godina života i ostvario uvjete za starosnu mirovinu te je naloženo poslodavcu isplatiti plaće za razdoblje od 13. kolovoza 2009. do 29. rujna 2016., te navodeći da je poslodavac postupio po pravomoćnoj presudi te isplatio dugovanu plaću, uključivo i dugovane doprinose za mirovinsko osiguranje uvećane za zatezne kamate;

- da je o navedenom zahtjevu tužitelja (od 13. rujna 2021.) odlučeno rješenjem HZMO od 22. veljače 2022., a kojim je odlučeno da se osiguraniku: I. Obustavlja isplata prijevremene starosne mirovine s danom 12.08.2012. – iz razloga što je prema citiranoj presudi osiguranik od 11.08.2012. do 29.09.2016. bio u radnom odnosu, točkom II. Uspostavlja se isplata prijevremene starosne mirovine s danom 30.09.2016. – iz razloga što je radni odnos prestao 29.09.2016., te se točkom III. Priznaje pravo na starosnu mirovinu od 01.10.2021. u svoti od 10.268,69 kn mjesečno – jer je osiguranik nakon ostvarivanja prava na mirovinu navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja, te da je prema rješenju priloženom obračunu mirovinskom staža pri izračunu mirovinu uzet u obzir mirovinski staž za razdoblje od 11. siječnja 1977. do 11. studenog 1978. i od 5. studenog 1979. do 29. rujna 2016. (ukupno 39 godina i 2 mjeseca);

- da je potom tužitelj dana 22. srpnja 2022. podnio ponovno zahtjev za ponovno određivanje visine mirovine navodeći da je nakon donošenja rješenja HZMO od 22. veljače 2022. u kojem je pravo na mirovinu i visina mirovine određena na temelju mirovinskog staža ostvarenog u razdoblju od 11.1.1977. do 29.9.2016., dakle, nakon 30. 9.2016. da se tužitelj zaposlio do polovice radnog vremena te ostvario dodatni staž osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi pa predlaže pozivom na odredbu članka 100. (članka 134.) ZOMO-a donijeti novo rješenje kojim će se utvrditi nova visina mirovine tužitelja;

- da je u povodu navedenog zahtjeva tužitelja (od 22. srpnja 2022.) doneseno prvostupanjsko rješenje pozivom na odredbu članka 100. ZOMO-a i u dodatni mirovinski staž utvrđeno razdoblje od 28. siječnja 2019. do 14. travnja 2022. (4h) i od 17. svibnja 2022. do 18. svibnja 2022. (4h), odnosno da ukupan mirovinski staž tužitelja iznosi 40 godina, 9 mjeseci i 9 dana;

- da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj izjavio žalbu, koja je drugostupanjskim rješenjem od 22. veljače 2023. uvažena iz drugih razloga i poništeno prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, a protiv kojeg rješenja je tužitelj pokrenuo upravni spor, te je presudom ovog suda poslovni broj UsI-1335/2023-9 od 20. svibnja 2024. poništeno drugostupanjsko rješenje od 22. veljače 2023. i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak:

- da je u izvršenju gore navedene presude ovog suda doneseno ovdje osporeno drugostupanjsko rješenje;

- da je tijekom ovog spora tužitelj dostavio rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-02/24- 01/03133441030, Urbroj: 341-18-05/3-24-53179 od 4. prosinca 2024. kojim je dopuštena obnova postupka, te je poništeno rješenje Područne službe u Splitu broj 269581 od 23.08.2012., rješenje Područne službe u Splitu broj 269581 od 17.10.2012. i rješenje Područne službe u Splitu broj 269581 od 15.11.2016. (točke I. do IV. izreke) te je točkom V. izreke tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 30.09.2016. u svoti pobliže određenoj navedenim rješenjem, te je određeno da isplata te mirovine pripada od 30. lipnja 2016. i isplaćivati će je Zavod iz sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske mjesečno unatrag; te je iz obrazloženja navedenog rješenja razvidno da je starosna mirovina određena uz primjenu polaznog faktora 1,0 sukladno članku 85. stavku 1. točki 4. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021 i 119/2022

– dalje: ZOMO);

- da je tijekom spora tužitelj dostavio i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-02/23-01/03133441030, Urbroj:

341-18-05/3-23-39069 od 9. prosinca 2024. kojim je u postupku po zahtjevu tužitelja od 23.07.2022. za ponovno utvrđivanje mirovine nakon ostvarenog staža osiguranja više od jedne godine po osnovi radnog odnosa temeljem čl. 100. ZOMO-a određena starosna mirovina počevši od 19.05.2022. (za razdoblje od prestanka osiguranja) pa nadalje u svoti pobliže određenoj navedenim rješenjem, te je određeno da isplata te mirovine pripada od 19. svibnja 2022. i isplaćivati će je Zavod iz sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske mjesečno unatrag (uz primjenu polaznog faktora 1,0).

14. Odredbom članka 37. stavka 1. ZOMO-a propisano je da pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu osiguranik može steći kada ispuni uvjete za mirovinu, a nakon prestanka osiguranja ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

15. S obzirom na podatke spisa predmeta, a osobito imajuću u vidu spisu ovog spora priležeća rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-02/24-01/03133441030, Urbroj: 341-18-05/3-24-53179 od 4. prosinca 2024. (dalje: rješenje od 4. prosinca 2024.) i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-02/23- 01/03133441030, Urbroj: 341-18-05/3-23-39069 od 9. prosinca 2024. (dalje: rješenje od 9. prosinca 2024.) iz kojih je razvidno da su u obnovi postupka poništena rješenja Područne službe u Splitu od 23. 8.2012., od 17.10.2012. i od 15.11.2016., a koja se rješenja odnose na određivanje prijevremene starosne mirovine tužitelja, te da je tužitelju određen početak tijeka starosne mirovine, kao i visina iste uz primjenu polaznog faktora od 1,0 (što je i bilo sporno među strankama u ovom upravnom sporu), dakle da je navedenim rješenjima koja su donesena nakon pokretanja predmetnog spora, zapravo u cijelosti udovoljeno zahtjevima tužitelja iz ovog spora, te da naknadno donesena rješenja od 4. prosinca 2024. i 9. prosinca 2024. na drugačiji način reguliraju isto pravo tužitelja, odnosno pravo na starosnu mirovinu i to upravo sukladno zahtjevima tužitelja iz ovog upravnog spora, te da upravna tijela nisu po službenoj dužnosti poništila ovdje osporena rješenja, to je obzirom da ovdje osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje više nemaju pravnu osnovu na temelju koje su donesena, ista valjalo na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a poništiti, odnosno odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke.

16. S obzirom na uspjeh tužitelja u ovom sporu valjalo je na temelju odredbe članka 144. stavka 1. u svezi članka 147. stavka 1. ZUS-a priznati zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe, sastava obrazloženog podneska od 19. studenog 2025. i troška zastupanja na ročištu od 20. studenog 2025., svaka radnja po 500 bodova, odnosno ukupno 1500 bodova, a što iznosi ukupno 3.000,00 eura (Tbr. 27. i Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23), koji trošak upravnog spora je tuženik dužan isplatiti tužitelju u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Splitu 19. prosinca 2025.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Tužitelju, po opunomoćenici

- tuženiku,

- u spis.