REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-915/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Martini Sučević, u pravnoj stvari tužitelja ZZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Grubišić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačkog električnog tramvaja d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. studenoga 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Krešimira Grubišića i punomoćnice tuženika po zaposlenju JZ, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj ZZ temeljem Ugovora o radu sklopljenog dana 17.5.2017. sa tuženikom Zagrebačkim električnim tramvajem d.o.o. obavljao poslove koji su istovjetni poslovima radnog mjesta „VOZAČ AUTOBUSA III“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkom električnom tramvaju d.o.o. da tužitelju ZZ isplati iznos od ukupno 1.416,96 eura bruto sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 106,77 eura počevši od 16.05.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 112,53 eura počevši od 16.06.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 112,70 eura počevši od 16.07.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,81 eura počevši od 16.08.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 126,16 eura počevši od 16.09.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 116,68 eura počevši od 16.10.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 126,16 eura počevši od 16.11.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,72 eura počevši od 16.12.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 135,05 eura počevši od 16.01.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,59 eura počevši od 16.02.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 109,10 eura počevši od 16.03.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 109,69 eura počevši od 16.04.2021. godine pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja ZZ za isplatu iznosa od 2.985,09 eura bruto sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 36,16 eura počevši od 16.03.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 109,52 eura počevši od 16.04.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 102,92 eura počevši od 16.05.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 116,13 eura počevši od 16.06.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 114,18 eura počevši od 16.07.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,84 eura počevši od 16.08.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,52 eura počevši od 16.09.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 118,02 eura počevši od 16.10.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,30 eura počevši od 16.11.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,40 eura počevši od 16.12.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,80 eura počevši od 16.01.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 129,60 eura počevši od 16.02.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 103,94 eura počevši od 16.03.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,32 eura počevši od 16.04.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,50 eura počevši od 16.05.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,82 eura počevši od 16.06.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 126,53 eura počevši od 16.07.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 115,19 eura počevši od 16.08.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,57 eura počevši od 16.09.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,27 eura počevši od 16.10.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,12 eura počevši od 16.11.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 102,75 eura počevši od 16.12.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,23 eura počevši od 16.01.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,80 eura počevši od 16.02.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 118,87 eura počevši od 16.03.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 108,81 eura počevši od 16.04.2020. godine pa do isplate,

IV. Odbija se zahtjev tužitelja ZZ za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u dosuđenim bruto iznosima pod toč. II. izreke, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkom električnom tramvaju d.o.o. naknaditi tužitelju ZZ trošak parničnog postupka u iznosu 322,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja ZZ za naknadu daljnjih troškova parničnog postupka u iznosu od 678,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen kod tuženika temeljem Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 19.02.2018. i Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.04.2021. Ugovorom o radu sklopljenim 19.02.2018. tužitelj je bio zaposlen na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182, organizacijska jedinica Služba Autobusni promet Podsused te mu se plaća obračunavala na temelju koeficijentu složenosti poslova 2,20. Tužitelj je dana 15.04.2021. sklopio sa tuženikom ugovor na neodređeno vrijeme kojim je zaposlen na radnom mjestu „Vozač autobusa III“, šifra radnog mjesta ZS184, organizacijska jedinica Služba Autobusni promet Podsused te mu se plaća obračunavala na temelju koeficijentu složenosti poslova 2,40. Sklapanjem ovog ugovora o radu tužitelj je po pitanju koeficijenta složenosti poslova napokon izjednačen sa ostalim radnicima tuženika koji su u razdoblju od 01.02.2018. pa do 31.03.2021. obavljali iste poslove kao i on, ali im se plaća obračunavala i isplaćivala primjenom različitog/višeg koeficijenta složenosti poslova tj. koeficijenta 2,40, odnosno za isti rad dobivali su višu plaću zahvaljujući primjeni višeg koeficijenta. Tužitelj podnosi ovu tužbu budući da je od trenutka potpisivanja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 19.02.2018. pa do 31.03.2021. bio diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji su obavljali iste poslove kao i on, a plaća im se obračunavala i isplaćivala primjenom različitog/višeg koeficijenta složenosti. Tuženik je ovakvo svoje neosnovano i diskriminatorno postupanje prema tužitelju (a i brojnim drugim radnicima koji su radili na istom radnom mjestu) temeljio na Sporazumu sklopljenom dana 29.08.2014. godine između Zagrebačkog holdinga d.o.o. – Podružnice Zagrebački električni tramvaj sa jedne i nekoliko sindikata koji su djelovali u Zagrebačkom holdingu d.o.o.

– Podružnica Zagrebački električni tramvaj sa druge strane. Navedenim Sporazumom ugovorne strane su se (među ostalim) protupravno dogovorile: „da se za sve novozaposlene radnike utvrdi ulazni koeficijent radnog mjesta umanjen za iznos od 0,20 do 0,40 u odnosu na postojeći koeficijent, izuzev novo zaposlenih radnika kojima se staž računa u uvećanom trajanju, te im umanjenje ne može biti veće od 0,20.“ Ovaj sporazum je utvrđen ništetnim pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. broj: Pr-5028/2018 od 05.04.2019. godine, a ista je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gžr-1251/2019 od 21.10.2020. Tuženik je potpuno neosnovano i diskriminatorno u odnosu na ostale radnike koji su u navedenom razdoblju radili isti posao, vršio korekcije koeficijenta na štetu tužitelja na način da mu je od pripadajućeg koeficijenta 2,40 oduzimao - 0,20 te mu je plaće obračunavao prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Budući da je Ugovorom o radu od 19.02.2018. godine nezakonito ugovoreno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,20, a ne 2,40 (s obzirom da je Sporazum od dana 29.08.2014. godine na kojem je tuženik temeljio opisano neosnovano umanjivanje koeficijenta tuženika za 0,20 u utuženom razdoblju

- proglašen ništetnim), to je tuženik bio dužan tužitelju obračunavati i isplaćivati plaću sukladno koeficijentu 2,40 te mu nadoknaditi razliku neisplaćenog dijela koeficijenta za cjelokupno utuženo razdoblje (od 01.03.2017. pa do 31.03.2021.) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Traži da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.700,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i naloži tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 22.9.2025. traži da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.402,05 eura s pripadajućim zateznim kamatama te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da u konkretnoj pravnoj stvari nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti. Ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja u razdoblju od veljače 2018. do svibnja 2020. Osporava da bi Sporazum od 29.8.2014. bio u vezi s predmetnom pravnom stvari. U utuženom razdoblju, temeljem zaključenih ugovora o radu, radniku je bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“, sve do 15.4.2021. godine kada je tužitelj sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Vozač III“, sa utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta: vozač autobusa I – koeficijent složenosti poslova 2,20, vozač autobusa II – koeficijent složenosti poslova 2,30, vozač autobusa II – koeficijent složenosti poslova 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Navodi da je navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu i s čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine i trenutno važećeg Kolektivnog ugovora iz 2023. godine, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00. Ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika, a tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Netočan je navod tužitelja da je od trenutka potpisivanja Ugovora o radu s tuženikom od 1.3.2017. godine pa do 31.3.2021. godine bio diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji su obavljali iste poslove kao on, jer, tužitelj nije nikada sklopio predmetni ugovor o radu od 1.3.2017. godine kojeg navodi pod toč IV/ tužbe. Navodi tužitelja da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti, jer tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Podaci na isplatnim listama radnika automatski se ispisuju temeljem podataka koji se povlače iz sustava, odnosno programa Argosy kojeg poslodavac, ovdje tuženik, koristi za vođenje elektronske evidencije svih potrebnih osobnih podataka o radniku i podataka relevantnih za njegov radno pravni status i odnos kod poslodavca. Zbog ograničenosti mogućnosti akcija u sustavu i mogućnosti programa, a obzirom na kompleksne izmjene svih dosadašnjih organizacija i sistematizacija radnih mjesta koje je sa šiframa svih radnih mjesta potrebno evidentirati u samom sustavu, ovo pitanje je isključivo tehničke naravi i ne utječe na isplatu plaće koja je isplaćena sukladno ugovoru o radu kojeg je radnik sklopio. Navodi da tužitelj nema pravo potraživati zatezne kamate na porez na dobit i na prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 22. st. 3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Predlaže odbaciti tužbu tužitelja, podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, saslušao je svjedoke OZ i PZ, te tužitelja.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatu razlike neisplaćene plaće u razdoblju od studenog 2019. do veljače 2023. između pripadajućeg koeficijenta složenosti poslova 2,40 i obračunatog koeficijenta složenosti poslova 2,20.

6. Među strankama nije sporno da je:

- tužitelj bio zaposlen kod tuženika u utuženom razdoblju na radnom mjestu "Vozač autobusa I" te da je ugovoren koeficijent složenosti poslova 2,20,

- da je tuženik u razdoblju od veljače 2018. do ožujka 2021. obračunavao i isplaćivao plaću temeljem koeficijenta složenosti poslova 2,20,

- da su sukladno Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni: „Vozač autobusa I“ s koeficijentom složenosti poslova 2,20; „Vozač autobusa II“ s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i „Vozač autobusa III“ s koeficijentom složenosti poslova 2,40,

- nije sporan niti matematički obračun potraživanja koji je načinio tuženik u iznosu od 4.402,05 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Među strankama je sporno:

- jesu li poslovi na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' i ''Vozač autobusa III'' kod tuženika u naravi isti poslovi, u smislu čl. 91. Zakona o radu (''Narodne novine'' 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23 u daljem tekstu: ZOR), za koje je poslodavac dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad, odnosno ima li tužitelj, slijedom toga, pravo na naknadu razlike u bruto plaći u iznosu razlike između koeficijenata 2,40 i 2,20 za utuženo razdoblje od veljače 2018. do ožujka 2021.,

- je li dio potraživanja tužitelja od veljače 2018. do svibnja 2020. u zastari.

8. Nije osnovan prigovor prekluzije kojeg je istaknuo tuženik jer ZOR u čl. 133. st. 3. isključuje zahtjeve za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa od potrebe obraćanja poslodavcu radi stjecanja prava na sudsku zaštitu.

9. Iz iskaza svjedoka OZ proizlazi da je kod tuženika zaposlen na radnom mjestu vozač autobusa, a te poslove obavlja i tužitelj. Njegovi radni zadaci obuhvaćaju vožnju autobusa. Budući da rade u smjenama događa se da tužitelj preuzme vožnju upravo istog autobusa kojeg je do maloprije vozio on. Tužitelj ga u poslovima vožnje autobusa može zamijeniti. Njegov koeficijent složenosti poslova je u 2018., a i od kada je došao na rad kod tuženika iznosio 2,40. Navodi da je tužitelj imao koeficijent 2,20 za iste poslove koje je i on obavljao te je većina vozača autobusa je imala koeficijent 2,40. Navodi da između njega i tužitelja, odnosno vozača autobusa koji su imali koeficijent 2,20 nije postojala nikakva razlika u opsegu poslova, on nije obavljao nikakve dodatne poslove, a nije bio niti mentor.

10. Iz iskaza svjedoka PZ proizlazi da je kod tuženika radio na radnom mjestu vozač autobusa 25 godina sve do 2021. Njegov koeficijent je zadnjih 15 godina, a možda i više iznosio 2,40. On je u svom poslu vozio autobus te prodavao karte, nije imao nikakvo drugo zaduženje. Bio je mentor kada je za time bilo potrebe, ali je za te poslove bio posebno plaćen. Budući da oni rade u smjenama tužitelj je nekada znao preuzeti njegovu smjenu odnosno autobus od njega. Dakle vozili bi isti autobus i obavljali iste poslove. Ne znam točno koliki je koeficijent imao tužitelj, međutim ono što zna sa sigurnošću da je bio manji i da je postojala razlika te je većina vozača od 2018. do 2021. imala koeficijent 2,40. Što se tiče obuke i vještine navodi da su on i tužitelj bili posve jednaki s tim da je tužitelj čak imao i viši stupanj obrazovanja od njega.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod tuženika u utuženom periodu od 2018. vozio autobus te je koeficijent složenosti poslova bio 2,20. Navodi da je čak imao neke teže linije od starijih kolega. Radio je posve iste poslove kao i svjedoci OZ i PZ. Navodi da sam ih mogao zamijeniti u obavljanju njihovog posla i da je preuzimao autobus poslije njihove smjene. Većina vozača autobusa je imala koeficijent 2,40.

12. Ovaj sud ocijenio je iskaze svjedoka OZ i PZ kao životne i uvjerljive. Iskazi su suglasni jedan s drugim oko odlučnih činjenica koje se odnose na to da su kao vozači autobusa radili iste poslove kao i tužitelj, a da im se plaća obračunavala prema koeficijentu 2,40. Sud je navedene iskaze i iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti jer su suglasni s nespornim činjenicama. Iz navedenih iskaza nedvojbeno proizlazi da su OZ i PZ radnici tuženika koji rade na radnom mjestu vozača autobusa kao i tužitelj, no dok se saslušanim svjedocima plaća obračunavala prema koeficijentu 2,40, tužitelju je njegov koeficijent za izračun plaće u utuženom razdoblju iznosio 2,20 iako je radio iste poslove. Sud je iskaz tužitelja također u cijelosti prihvatio jer je suglasan sa iskazom saslušanih svjedoka.

13. Odredbom čl. 91. st. 1. ZOR propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok je odredbom čl. 91. st. 2. ZOR propisano da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te je odredbom čl. 91. st. 3. ZOR propisano da je to rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZOR o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca valja tumačiti ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-432/2020 od 12. rujna 2022. Isto pravno shvaćanje izrazio je i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž R-112/2023 od 6. lipnja 2024. te Županijski sud u Sisku u presudu poslovni broj Gž R-51/2023 od 10. studenog 2023.

14. Nadalje, odredbom čl. 7. st. 1. ZOR propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Odredbom čl. 90. st. 1. ZOR propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada.

15. Ove odredbe valja tumačiti na način da je poslodavac dužan isplatiti plaću za konkretno obavljen faktični rad, pa i za onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu jer je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu. Poslodavac je dakle dužan isplatiti plaću tužiteljici nakon faktično izvršenog rada, bez obzira na to što bi prema ugovoru o radu tužiteljici pripadala manja plaća. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2088/2019-5 od 13. srpnja 2022.

16. Prema tome, iako tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o radu za poslove „Vozač autobusa III“, u situaciji kada je tužitelj faktično obavljao te poslove, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj obavljao poslove koji su istovjetni poslovima radnog mjesta „Vozač autobusa III“.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude.

18. Nisu osnovani navodi tuženika da razlozi različitih koeficijenata složenosti poslova radnog mjesta proizlaze zbog činjenice da postoje razlike u radnom iskustvu, vještinama, odgovornosti i radu koji radnici obavljaju. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari je za ocjenu jednakosti rada prvenstveno od važnosti činjenica obavljaju li radnici iste poslove ili posao jednake vrijednosti. Ovaj sud je utvrdio da radnici u konkretnom slučaju obavljaju posve iste poslove.

19. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju od studenog 2019. do veljače 2023. obavljao isti posao, u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu vozača autobusa te ga je u obavljanju tog posla mogao zamijeniti bilo koji vozač autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću obračunatu temeljem koeficijenta složenosti poslova 2,40. Također je i on mogao zamijeniti njih u obavljanju njihovog posla, unatoč tome što je njemu bila obračunavata plaća temeljem koeficijenta složenosti poslova 2,20.

20. Međutim, u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 139. ZOR jer na temelju odredbe čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

21. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu 15.5.2025., pa je prema tome potraživanje koje je dospjelo prije 15.5.2020. sukladno čl. 139. ZOR i čl. 215. st. 1. ZOO u zastari.

22. Iako se tužitelj poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30.1.2020. valja reći da se isto u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti.

23. Naime, pravno shvaćanje koje je izraženo na predmetnoj sjednici tiče se zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, pa prema tome zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Pravni temelj u ovoj pravnoj stvari iz kojeg proizlaze prava i obveze radnika i poslodavca, odnosno ovdje tužitelja i tuženika, su ugovori o radu koje su stranke sklopile i to Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 19.02.2018. i Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15.04.2021.

25. Niti jedan od navedenih ugovora nije utvrđen ništetnim, niti je navedeno utvrđenje bilo predmetom nekog spora, a niti tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da bi neka odredba navedenih ugovora bila ništetna. Stoga tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari nema restitucijski zahtjev prema tuženiku prema koje su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, a što je sukladno navedenom pravnom shvaćanju preduvjet za primjenu različitog zastarnog roka od onog koji je propisan ZOR.

26. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir da matematički obračun potraživanja među strankama nije sporan, valjalo je naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.416,96 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koji predstavlja dio potraživanja koje nije u zastari. Dio potraživanja tužitelja koji je u zastari u iznosu od 2.985,09 eura odbijen je kao neosnovan.

27. Nadalje, odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer, prema odredbi članka 22. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20), porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunava zatezna kamata jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

28. Sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, u daljem tekstu: ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zatezne kamate, stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO, tekuće od svakog jedanaestog dana u mjesecu za dosuđenu bruto razliku u plaći za prethodni mjesec, do isplate, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u bruto plaći.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. II., III. i IV. izreke ove presude.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 2., čl. 155. ZPP, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa).

31. Odredbom čl. 154. st. 2. propisano je ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

32. Tužitelj je u ovom sporu s osnovom glavnog zahtjeva uspio u cijelosti, dakle u omjeru od 100%.

33. Tužitelj je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 4.402,05 eura, a u sporu je uspio sa iznosom od 1.416,96 eura, što predstavlja uspjeh u sporu u pogledu visine od 32,19 %. Zbrajajući 100% osnove s kojom je tužitelj uspio te 32,19 % visine njegovog potraživanja te matematičkom operacijom dijeljenja na 2, dolazi se do rezultata da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 66,1%.

34. Stoga je za zaključiti da je tuženik u sporu uspio s omjerom od 33,9 %, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP oduzeo od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio te je dobio omjer od 32,2 %.

35. Tako su tužitelju priznati troškovi za:

- sastav tužbe, u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 7.1. Tarife,

- zastupanje na ročištu od 3.9.2025. u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 9.1. Tarife,

- sastav obrazloženog podneska od 22.9.2025. u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 8.1. Tarife,

- zastupanje na ročištu od 21.11.2025. u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 9.1. Tarife.

36. Dakle tužitelju su priznati troškovi za zastupanje u iznosu od 800,00 eura uz PDV, što iznosi 200,00 eura, odnosno ukupno 1.000,00 eura. Uzimajući uspjeh u sporu od 32,2 %., tužitelju je pripada omjer od 322,00 eura. tužitelju nisu priznati daljnji troškovi za zastupanje u iznosu od 678,00 eura.

37. Tužitelju na troškove parničnog postupka pripadaju i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

38. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao pod toč. V. i VI. izreke ove presude.

39. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 19. prosinca 2025.

Sutkinja

Martina Sučević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku