REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-694/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužiteljice ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana poodvjetnici LT, [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ul. 4, OIB: 87939104217 koga zastupa odvjetnik Ivo Šućur iz Zagreba, Ribnjak 40, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 19. studenog 2025. godine, u nazočnosti tužiteljice i njene punomoćnice te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika ET, na ročištu za objavu presude dana 19. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe Ugovor o kreditu broj 310467 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 21. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tužiteljice ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, i to:

- članak 1. (Iznos kredita) koji glasi: „...iznos od 72.900,00 CHF (slovima: sedamdesetdvijetisućedevestošvicarskihfranaka) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita.“;

- članak 4.1. (Redovna kamatna stopa) koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po redovnoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,60 % (slovima: četiricijelihšezdesetposto) godišnje. Kamatna stopa je promjenljiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Banke“;

2. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužiteljici ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 949,48 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose od

0,82 EUR od 12.10.2007.

0,82 EUR od 9.11.2007.

0,82 EUR od 7.12.2007.

0,82 EUR od 10.1.2008.

0,82 EUR od 8.2.2008.

7,88 EUR od 7.3.2008.

7,88 EUR od 10.4.2008.

7,88 EUR od 9.5.2008.

7,88 EUR od 6.6.2008.

7,88 EUR od 21.7.2008.

7,88 EUR od 10.9.2008.

7,88 EUR od 11.11.2008.

7,88 EUR od 17.11.2008.

16,14 EUR od 11.12.2008.

16,14 EUR od 2.1.2009.

16,14 EUR od 2.2.2009.

16,14 EUR od 2.3.2009.

16,14 EUR od 1.4.2009.

16,14 EUR od 4.5.2009.

16,14 EUR od 1.6.2009.

16,14 EUR od 1.7.2009.

16,14 EUR od 4.8.2009.

16,14 EUR od 1.9.2009.

16,14 EUR od 1.10.2009.

16,14 EUR od 2.11.2009.

16,14 EUR od 1.12.2009.

16,14 EUR od 1.3.2010.

16,14 EUR od 12.4.2010.

16,14 EUR od 19.4.2010.

16,14 EUR od 19.5.2010.

16,14 EUR od 23.6.2010.

16,14 EUR od 22.7.2010.

16,14 EUR od 26.8.2010.

16,14 EUR od 29.9.2010.

16,14 EUR od 22.11.2010.

16,14 EUR od 6.12.2010.

16,14 EUR od 5.1.2011.

16,14 EUR od 18.1.2011.

16,14 EUR od 21.2.2011.

16,14 EUR od 4.4.2011.

16,14 EUR od 3.5.2011.

16,14 EUR od 13.6.2011.

16,14 EUR od 1.7.2011.

16,14 EUR od 1.8.2011.

16,14 EUR od 1.9.2011.

16,14 EUR od 4.10.2011.

16,14 EUR od 8.11.2011.

12,83 EUR od 9.12.2011.

12,83 EUR od 11.1.2012.

12,83 EUR od 1.2.2012.

12,83 EUR od 1.3.2012.

12,83 EUR od 2.4.2012.

12,83 EUR od 7.5.2012.

12,83 EUR od 11.6.2012.

12,83 EUR od 9.7.2012.

12,83 EUR od 17.8.2012.

12,83 EUR od 5.9.2012.

12,83 EUR od 9.10.2012.

12,83 EUR od 13.11.2012.

12,83 EUR od 2.1.2013.

12,83 EUR od 8.1.2013.

12,83 EUR od 1.3.2013.

12,83 EUR od 1.3.2013.

12,83 EUR od 25.3.2013.

12,83 EUR od 2.4.2013.

12,83 EUR od 2.5.2013.

12,83 EUR od 19.6.2013.

12,83 EUR od 23.7.2013.

12,83 EUR od 23.9.2013.

12,83 EUR od 23.9.2013.

12,83 EUR od 28.10.2013.

12,83 EUR od 19.11.2013.

12,83 EUR od 23.12.2013.

koje teku od dana 12. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/2004), od dana 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

3. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 310467 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 21. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tužiteljice ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, i to:

- članak 7.1. (Rok otplate kredita) koji glasi „Korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 144 (slovima: stočetrdesetčetiri) mjesečnih anuiteta. Prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi 659,71 CHF (slovima: šestopedesetdevetšvicarskihfranakasedamdesetjedancentim) plativo u kunama po prodajnom tečaju Banke važećem na dan dospijeća“.

4. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužiteljici ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 8.409,50 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose od

3,00 EUR od 1.2.2005.

1,54 EUR od 11.2.2005.

0,48 EUR od 1.8.2005.

0,20 EUR od 3.11.2005.

1,43 EUR od 11.11.2008.

11,29 EUR od 11.12.2008.

20,69 EUR od 2.1.2009.

18,45 EUR od 2.2.2009.

9,14 EUR od 2.3.2009.

12,64 EUR od 1.4.2009.

5,29 EUR od 4.5.2009.

8,00 EUR od 1.6.2009.

4,53 EUR od 1.7.2009.

7,82 EUR od 4.8.2009.

2,81 EUR od 1.9.2009.

6,84 EUR od 1.10.2009.

6,46 EUR od 2.11.2009.

16,83 EUR od 1.12.2009.

22,41 EUR od 1.3.2010.

21,02 EUR od 12.4.2010.

23,17 EUR od 19.4.2010.

37,71 EUR od 19.5.2010.

42,36 EUR od 23.6.2010.

57,78 EUR od 22.7.2010.

56,12 EUR od 26.8.2010.

79,69 EUR od 29.9.2010.

69,38 EUR od 22.11.2010.

70,73 EUR od 6.12.2010.

86,68 EUR od 5.1.2011.

102,35 EUR od 18.1.2011.

82,36 EUR od 21.2.2011.

92,33 EUR od 4.4.2011.

83,94 EUR od 3.5.2011.

102,78 EUR od 13.6.2011.

123,91 EUR od 1.7.2011.

150,18 EUR od 1.8.2011.

186,47 EUR od 1.9.2011.

135,76 EUR od 4.10.2011.

119,98 EUR od 8.11.2011.

120,48 EUR od 9.12.2011.

123,27 EUR od 11.1.2012.

135,98 EUR od 1.2.2012.

140,22 EUR od 1.3.2012.

142,41 EUR od 2.4.2012.

138,17 EUR od 7.5.2012.

143,59 EUR od 11.6.2012.

147,49 EUR od 9.7.2012.

143,10 EUR od 17.8.2012.

143,59 EUR od 5.9.2012.

133,60 EUR od 9.10.2012.

139,66 EUR od 13.11.2012.

144,12 EUR od 2.1.2013.

140,36 EUR od 8.1.2013.

141,88 EUR od 1.3.2013.

134,48 EUR od 1.3.2013.

134,80 EUR od 25.3.2013.

144,59 EUR od 2.4.2013.

129,70 EUR od 2.5.2013.

129,64 EUR od 19.6.2013.

128,69 EUR od 23.7.2013.

129,29 EUR od 23.9.2013.

132,74 EUR od 23.9.2013.

137,29 EUR od 28.10.2013.

137,93 EUR od 19.11.2013.

144,52 EUR od 23.12.2013.

135,55 EUR od 21.1.2014.

140,68 EUR od 25.2.2014.

145,01 EUR od 21.3.2014.

142,88 EUR od 23.4.2014.

137,54 EUR od 19.5.2014.

138,33 EUR od 20.6.2014.

142,20 EUR od 29.7.2014.

144,96 EUR od 18.8.2014.

145,86 EUR od 2.9.2014.

147,45 EUR od 1.10.2014.

151,91 EUR od 3.11.2014.

153,61 EUR od 2.12.2014.

153,94 EUR od 2.1.2015.

135,68 EUR od 3.2.2015.

135,68 EUR od 2.3.2015.

135,68 EUR od 1.4.2015.

135,68 EUR od 4.5.2015.

135,68 EUR od 1.6.2015.

135,68 EUR od 1.7.2015.

135,68 EUR od 3.8.2015.

135,68 EUR od 1.9.2015.

koje teku od dana 1. veljače 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/2004), od dana 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

5. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužiteljici ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude."

II Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (ranije VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9) zaključili Ugovor o kreditu broj 310467 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 21. prosinca 2004. godine, koji je predan na potvrdu kod javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba dana 10. siječnja 2005. godine pod poslovnim brojem OU-30/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor). U članku 1. ugovoren je iznos kredita 72.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita. U članku 4.1. ugovorena je redovna kamata po stopi od 4,60 % godišnja, promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstva i kamatnu maržu banke. U članku 7.1. određeno da se kredit otplaćuje u 144 mjesečna anuiteta, a prvi iznosi 659,71 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća. Napominje da se u međuvremenu udala te promijenila prezime iz Đ u ĐT.

Tužiteljica prvenstveno ističe da predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, međutim, u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedena odredba dio je standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Tužiteljica je, naime, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao davatelja kredita kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna je kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87 ZZP). U članku 81. ZZP-a propisano je da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.

Predmetni ugovor o kreditu ne sadrži nikakav kriterij/parametar promjenjivosti kamatne stope, dakle ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužiteljice, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva.

Odredbom čl.269. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO) propisano je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Temeljem gore navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima, te Zakona o zaštiti potrošača, odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika ništetna je sa učinkom ex tunc, te su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Nadalje, tužiteljica ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, asve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Također, u presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Tužiteljica, kao prosječni potrošač, nije bila u razumnoj mjeri dobro obaviještena od strane tuženika, pa niti uz razumnu pažnju i oprez nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži sporne odredbe ili neće. Iz svega naprijed izloženo nedvojbeno proizlazi kako tužiteljica nije bila u jednakom položaju kao ugovorna stranka spram tuženika. Nadalje, odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa o ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. U tom smislu banke su, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, trebale informirati potrošače o svim rizicima koje potrošači prihvaćaju sklapanjem ugovora ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno stajalište iznio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u spomenutoj presudi poslovni broj Pž-6632/17. Osobito se ističe kako tuženik nije ukazao tužiteljici na moguće posljedice i rizik istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa o kojima ovisi visina obveze potrošača, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, predstavlja uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako ispravno zaključuje Trgovački sud u Zagrebu u presudi poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Pž-6632/17 istaknuo da ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF postoji neravnoteža u pravima i obvezama koja je značajna i nedvojbeno je na štetu potrošača.

Tužiteljica ističe kako Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,

84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje u tekstu: ZPP) propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda kojima je utvrđena djelomična ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. odbijene su revizije tuženih banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je presuđeno pitanje valutne klauzula za valutu CHF, te je utvrđeno kako pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u kreditima u navedenoj valuti.

Isto tako, a obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način također preplatila tuženiku dužni iznos razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćala i iznosa koji bi plaćala da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve ono što je od tužiteljice primio uslijed primjene odredbe članka 2.,3. i 6. Ugovora.

Slijedom navedenog postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o načinu promjene kamate stope te o valutnoj klauzuli u CHF, te posljedično tome traži isplatu iznosa od ukupno 10.127,38 EUR.

Nakon provođenja financijskog vještačenja korigirala je zahtjev za isplatu na iznos od 949,48 EUR zbog ništetne odredbe ugovora o kamatnoj stopi te na iznos od 8.409,50 EUR zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu smatra kako je ista neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti.

U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju

c. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti ipoštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP)

h. Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana

i. Prigovor radi prijeboja

Uvodno ističe da je na sjednici vijeća VSRH održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK“), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja.

Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR.

Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan.

Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji.

Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da: „se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes. Potrošači su izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. Uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe Nadalje, stavlja prigovor zastare utuženih iznosa.

Tužitelj je predmetni parnični postupak 14.06.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe.

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Nadalje tuženik ponovno naglašava da je izvršena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju

Općepoznata je činjenica da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF.

Intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač.

Parnice poput ove bile su (vođene utvrđenjima iz Parnice Potrošač) usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle.

Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe.

Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 310647 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 04.03.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“).

S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići.

Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. Nadalje po tuženiku u konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 21.12.2004. sklopili Ugovor o kreditu. Također, nije sporno da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća.

Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.

Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač

Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika uz popratni zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj jednostrano utvrdio. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim dokazom. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač.

U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.

Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju.

Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, tuženik ima potrebu na ovom mjestu još jednom naglasiti da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09; dalje kao: „ZZP“), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje kao: „ZPK“).

Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja.

Tuženik tvrdi da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP)

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 72.900,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća.

Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.

Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.14. i 9.15. Ugovora.

Nadalje, odredbama 9.16. i 9.17. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu.

Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

Tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF.

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke.

Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč stajalištu VSRH, provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu.

Sporazumom o korištenju preplate utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 26.426,74 HRK / 3.507,43 EUR.

Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate.

S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja te predlaže sudu:

• utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 26.426,74 HRK / 3.507,43 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 05.03.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, • donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te

• odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu br. 310467 sklopljen između Volksbank d.d. i tužiteljice dana 21. prosinca 2004. godine, elektronički zapis iz matice vjenčanih za tužiteljicu, plan otplate u jednakim anuitetima ĐT, Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 310467 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 4. ožujka 2016., povijesni izvadak iz sudskog registra za prednika tuženika Volskbank d.d., prometna kartica po kreditu br. 310467 na ime ĐT, otplatna tablica po kreditu br. 310467, provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje mr. sc. GT iz Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušana je tužiteljica kao stranka.

4.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom sklopio dana 21. prosinca 2004. godine. ugovor o kreditu br. 310467 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama kojim je ostvarila kreditu u iznosu od 72.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke vežećem na dan korištenja kredita.

Nesporno da je obveza tužiteljica bila da u roku otplate od 12 godina taj kredit vrati 144 mjesečna anuiteta, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi 659,71 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dopsijeća.

Tužiteljica se obvezala banci platiti kamatu po redovnoj kamatnoj stopi Sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, a koje na dan sklapanja ugovora iznosi 4,60 % godišnje, time da je kamatna stopa promijenjiva, vezana uz tromjesčni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Banke.

Namjena kredita bila je kupnja stana.

6. Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao, kao i da je mijenjana kamatna stopa.

7. Isto tako nesporna je činjenica da su ugovorne stranke dana 4. ožujka 2016. godine, sklopile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 310467 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF.

8. Tim aneksom stranke su utvrdile da je "ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 36.426,74 HRK po tečaju otplate kredita na dan 30. rujan 2015. te se isti smatra preplatom koja se u smislu članka 19. c stavak 1. točka 5, alineja Zakona koristi za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

9. Utvrdile su sukladno izračunu konverzije koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica tj. da se radi o iznosu od 7.198,06 EUR u protuvrijednosti HRK po prodajnom tečaju za devize kreditora na dan 30. rujna 2015. te se korisnik obvezuje taj iznos vratiti u roku i na način kako je utvrđeno Ugovorom i Aneksom.

10. Nije sporno da je tuženiku pripojena Nova hrvatska banka d.d., koja je pravni slijednik Sberbank d.d., koja je ranije bila Volksbank d.d..

11. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i osmotužena Sberbank. d.d. „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

12. Nadalje presudom Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., revizija osmo tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, „ u dijelu (toč. 8. izreke) kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje“, odbijena je kao neosnovana.

13. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

14. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da su predmetni kredit suprug i ona trebali radi kupnje stana. U to vrijeme plaće im nisu bile naročito velike te im je u banci ponuđen upravo ovaj kredit koji je vezan uz valutu švicarski franak. Rečeno joj je da uz taj kredit može ostvariti najveći iznos sredstava koja su joj potrebna. Nitko je nije upozoravao na posljedice i eventualne rizike rasta tečaja valute CHF. Isto tako nitko joj od strane banke nije i govorio joj je objašnjavao na koji način će se mijenjati kamatna stopa.

Ističe da nije imala nikakvih saznanja o rizicima kredita koji je vezan uz valutu švicarski franak.

U to vrijeme bila je zaposlena kao administrator u VB leasingu, a završila je srednju građevinsku školu, da bi kasnije sam završila poslovnu ekonomiju te ima višu stručnu spremu.

Stan kupljen sredstvima kredita koristila je za stanovanje, a u vrijeme sklapanja ugovora nije imala obrt niti trgovačko društvo.

Kasnije 2016. g. sklopila je dodatak predmetnom ugovoru te je obvezu konvertirala u euro. Tada je već bila pred kraj otplate kredita i prihvatila je ponudu banke za konverziju te misli da je otplatila još svega nekih 11 rata i time ispunila u cijelosti svoju ugovornu obvezu.

16. Dakle, nema dvojbe da je riječ o potrošačkom ugovoru, a s druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njenog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužiteljica bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o načinu promjene kamatne stope.

17. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, te sukladno prijedlogu tužiteljice, financijski je vještak u nalazu naveo:

Volksbank d.d. (pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su 21. prosinca 2004. Ugovor o kreditu br. 310467 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 72.900,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita,

- rok otplate je 12 godina (144 mjeseca), otplata u jednakim mjesečnim anuitetima,

- promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,60% godišnje,

- prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 13. veljače 2005., a sljedećih (u pravilu) svakog trinaestog dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća.

Kredit je isplaćen 13. siječnja 2005., s kojim danom je kupovni tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,83870 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 72.900,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio352.741,23 kn, odnosno 46.816,81 EUR (konvertirani iznos).

Sberbank d.d. kao kreditor i ĐT kao korisnik kredita zaključili su 4. ožujka 2016. Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 310467 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, sa sljedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 7.198,06 EUR,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 26.426,74 kn.

Uvidom u otplatnu tablicu po kreditu (stvarnu) i prometnu karticu po kreditu, vještak je utvrdio kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa iznosila kako slijedi:

- 4,40% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 13. studenog 2007.,

- 4,70% godišnje od anuiteta s dospijećem 13. prosinca 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 14. travnja 2008.,

- 5,10% godišnje od anuiteta s dospijećem 13. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 13. listopada 2008.,

- 5,30% godišnje od anuiteta s dospijećem 13. studenog 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 13. prosinca 2008.,

- 5,60% godišnje od anuiteta s dospijećem 13. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 13. listopada 2011.,

- 5,30% godišnje od anuiteta s dospijećem 14. studenog 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 13. prosinca 2013.,

- 3,23% godišnje od anuiteta s dospijećem 13. siječnja 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke, vještak jeu Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 72.900,00 CHF,

- fiksna stopa ugovornih kamata od 4,60% godišnje,

- otplata mjesečnih obroka, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita,

te je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveza, i to:

- da se prvo iskazuju razlike u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1),

- zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog kupovnog tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1),

- konačno, iskazuju se razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'r' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

18. Mišljenje je vještaka da

a/ ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (13. veljače 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.478,49 CHF, odnosno 949,48 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (13. veljače 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.411,50 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

b/ ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (13. veljače 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.478,49 CHF, odnosno 949,48 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (13. veljače 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.643,21 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

19. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke na isti nisu stavile primjedbe.

20. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

21. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

22. Nije sporno da je predmetni Aneks ugovoru o kreditu sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužiteljici, pri čemu nije od utjecaja njezina pobuda za zaključenje tog sporazuma.

23. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužiteljica niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

24. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

25. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

26. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

28. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

29. Dakle, uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njenog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

30. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužiteljica u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informirana o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imala mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

31. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

32. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

33. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

34. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen, a posljedično tome prigovor zastare potraživanja tužiteljice je bespredmetan kao i prigovor radi prebijanja.

35. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

36. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, naloženo je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).

37. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova, sastav podneska od 23. lipnja 2025., po istom Tbr. u visini od 100 bodova te zastupanja na ročištima 20. studenog 2024. i 19. studenog 2025., i to za svako u visini od 100 bodova, a sukladno Tbr. 9. t. 1. iste Tarife..

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 1.000,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 250,00 EUR.

38. Slijedom navedenog tužiteljici je naloženo da tuženiku plati iznos od ukupno 1.250,00 EUR.

U Zlataru, dana 19. prosinca 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika