Poslovni broj: P-956/2023-29
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja PV iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alen Pešušić , odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dražan Crnković & Alan Pešušić iz Zagreba , Vlaška 77 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici ĐV , Maja Marta Martonja i Marko Pavlinić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1 a radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 4. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Alena Pešušića , odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Marka Pavlinića , odvjetnika iz Zagreba, dana 19. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I.Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužitelju : PV iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 15.080,73 eura s zakonskom zateznom kamatom tekućom :
na iznos od 4,56 eura od 1.2.2008. do isplate
na iznos od 10,69 eura od 1.3.2008. do isplate
na iznos od 21,21 eura od 27.4.2008. do isplate
na iznos od 5,40 eura od 21.5.2008. do isplate
na iznos od 7,16 eura od 1.7.2008. do isplate
na iznos od 2,94 eura od 1.10.2008. do isplate
na iznos od 55,96 eura od 1.11.2008. do isplate
na iznos od 20,44 eura od 1.12.2008. do isplate
na iznos od 65,59 eura od 1.1.2009.do isplate
na iznos od 72,53 eura od 27.2.2009. do isplate
na iznos od 75,67 eura od 11.3.2009. do isplate
na iznos od 67,03 eura od 1.4.2009. do isplate
na iznos od 68,68 eura od 1.5.2009. do isplate
na iznos od 55,46 eura od 27.6.2009. do isplate
na iznos od 45,73 eura od 11.7.2009. do isplate
na iznos od 48,32 eura od 1.8.2009. do isplate
na iznos od 53,44 eura od 1.9.2009. do isplate
na iznos od 53,00 eura od 1.10.2009. do isplate
na iznos od 47,81 eura od 1.11.2009. do isplate
na iznos od 57,54 eura od 1.12.2009. do isplate
na iznos od 65,35 eura od 1.1.2010. do isplate
na iznos od 76,45 eura od 1.2.2010. do isplate
na iznos od 73,90 eura od 1.3.2010. do isplate
na iznos od 88,96 eura od 28.4.2010. do isplate
na iznos od 86,11 eura od 1.5.2010. do isplate
na iznos od 91,67 eura od 1.6.2010. do isplate
na iznos od 139,88 eura od 1.7.2010. do isplate
na iznos od 129,96 eura od 1.8.2010.do isplate
na iznos od 148,27 eura od 1.9.2010. do isplate
na iznos od 138,58 eura od 1.10.2010. do isplate
na iznos od 123,00 eura od 1.11.2010. do isplate
na iznos od 155,88 eura od 1.12.2010. do isplate
na iznos od 197,72 eura od 1.1.2011. do isplate
na iznos od 168,10 eura od 1.2.2011. do isplate
na iznos od 178,49 eura od 1.3.2011. do isplate
na iznos od 165,27 eura od 1.4.2011. do isplate
na iznos od 167,64 eura od 1.5.2011. do isplate
na iznos od 223,73 eura od 1.6.2011. do isplate
na iznos od 229,19 eura od 1.7.2011. do isplate
na iznos od 276,05 eura od 1.8.2011. do isplate
na iznos od 251,98 eura od 1.9.2011. do isplate
na iznos od 225,63 eura od 1.10.2011. do isplate
na iznos od 222,81 eura od 1.11.2011. do isplate
na iznos od 220,78 eura od 1.12.2011. do isplate
na iznos od 233,34 eura od 1.1.2012. do isplate
na iznos od 244,30 eura od 1.2.2012. do isplate
na iznos od 240,98 eura od 1.3.2012. do isplate
na iznos od 233,55 eura od 1.4.2012. do isplate
na iznos od 238,57 eura od 16.5.2012. do isplate
na iznos od 242,00 eura od 1.6.2012. do isplate
na iznos od 236,23 eura od 1.7.2012. do isplate
na iznos od 237,75 eura od 1.8.2012. do isplate
na iznos od 233,42 eura od 14.9.2012. do isplate
na iznos od 224,06 eura od 1.10.2012. do isplate
na iznos od 234,03 eura od 1.11.2012. do isplate
na iznos od 238,82 eura od 1.12.2012. do isplate
na iznos od 235,46 eura od 1.1.2013. do isplate
na iznos od 216,65 eura od 14.2.2013. do isplate
na iznos od 232,63 eura od 14.3.2013. do isplate
na iznos od 234,03 eura od 1.4.2013. do isplate
na iznos od 227,77 eura od 15.5.2013. do isplate
na iznos od 208,28 eura od 13.6.2013. do isplate
na iznos od 207,78 eura od 1.7.2013. do isplate
na iznos od 212,57 eura od 1.8.2013. do isplate
na iznos od 220,24 eura od 1.9.2013. do isplate
na iznos od 230,87 eura od 1.10.2013. do isplate
na iznos od 225,39 eura od 1.11.2013. do isplate
na iznos od 229,27 eura od 1.12.2013. do isplate
na iznos od 233,67 eura od 1.1.2014. do isplate
na iznos od 211,36 eura od 1.2.2014. do isplate
na iznos od 216,53 eura od 1.3.2014. do isplate
na iznos od 214,84 eura od 1.4.2014. do isplate
na iznos od 209,11 eura od 1.5.2014. do isplate
na iznos od 207,28 eura od 1.6.2014. do isplate
na iznos od 208,11 eura od 1.7.2014. do isplate
na iznos od 214,60 eura od 1.8.2014. do isplate
na iznos od 220,07 eura od 1.9.2014. do isplate
na iznos od 218,94 eura od 11.10.2014. do isplate
na iznos od 223,67 eura od 1.11.2014. do isplate
na iznos od 226,88 eura od 1.12.2014. do isplate
na iznos od 224,99 eura od 1.1.2015. do isplate
na iznos od 227,57 eura od 1.2.2015. do isplate
na iznos od 227,57 eura od 1.3.2015. do isplate
na iznos od 227,57 eura od 1.4.2015. do isplate
na iznos od 227,57 eura od 1.5.2015. do isplate
na iznos od 227,57 eura od 4.6.2015. do isplate
na iznos od 227,57 eura od 12.7.2015. do isplate
na iznos od 227,57 eura od 1.8.2015. do isplate
na iznos od 227,57 eura od 1.9.2015. do isplate
na iznos od 227,57 eura od 1.10.2015. do isplate i to do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.
II. Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužitelju : PV iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 41.429,27 eura sa zakonskim zateznim kamata prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućim od 10. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.
III. Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže naknaditi tužitelju : PV iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 10.245,25 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 19. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana .
IV.
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja : PV iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
1.Tužitelj PV u tužbi tvrdi da je s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba sklopio dana 30. svibnja 2005 Ugovor o kreditu br. 078-50-4148394, koji je Ugovor solemniziran po Javnom bilježniku Ljubinki Svedrović Kilibarda pod brojem:
OV-7287/07, OV-7288/07 i OV-7289/07 te su u čl. 1. Ugovora stranke ugovorile da se korisniku kredita, ovdje tužitelju, odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 164.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora, te se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom i u čl. 2. navedenog Ugovora, stranke su ugovorile da je korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan kreditoru, ovdje tuženiku, platiti u anuitetima iznos od 164.800,00 CHF i redovnu kamatu koja je sukladno čl. 2. Ugovora, tijekom postojanja obveze prema ugovoru promjenjiva, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,95 % godišnje te nadalje tužitelj ističe kako su navedene odredbe Ugovora, a kojima je određena obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, te odredba o promjenjivosti kamatne stope, ništetne te se iste ne mogu primijeniti, jer u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji se postupak vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem : P-1401/15, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik, među ostalim tuženim bankama, u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i tužitelj tvrdi da je u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda Republike poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik, među ostalim tuženim bankama, u razdoblju od 2004.g. do 31. prosinca 2008 . povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a nadalje tužitelj navodi da sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), navedene su presude obvezujuće i za naslovni sud, a sve u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku te također tužitelj tvrdi da su dana 10. veljače 2016. ugovorne strane sklopile Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovoru u kreditu br. 078-50-4148394, a navedenim je Dodatkom ugovora predmetni ugovor o kreditu konvertiran u valutu euro, a sve prema ponudi tuženika na koju je bio obvezan sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15) te tužitelj ističe kako se sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije odrekao prava i potraživanja s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu niti su time ništetne odredba konvalidirale (taka je stav zauzela sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/18 od 12. veljače 2019.) te s obzirom na utvrđenja o ništavosti ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama te odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, tužitelj je ostvario pravo na:povrat preplaćenog iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu, primjenjivala otplata bez valutne klauzule, tj. pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune prema švicarskom franku na dan isplate kredita , a tužitelj navodi da ne raspolaže stručnim znanjima da bi bez provođenja predloženog financijskog vještačenja mogao utvrditi gore navedeno, a osobito bez prethodne pribave dokumentacije kojom isti ne raspolaže, a koju dokumentaciju je temeljem zakona tuženik dužan dati, te kojom isti raspolaže i dužan ju je dostaviti pa tužitelj smatra kako su se ispunile pretpostavke predviđene u čl.186.b. Zakona o parničnom postupku, slijedom čega predlaže da sud donese rješenje kojim će naložit tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u sudski spis u dovoljnom broju primjeraka za sud i drugu stranu cjelokupnu dokumentaciju potrebnu za donošenje odluke u ovom predmetu i to obračun preplate, knjigovodstvenu karticu prometa po Ugovoru o kreditu, Početni otplatni plan, Pregled promjena kamatnih stopa i to za period od 10. ožujka 2008. od sklapanje Ugovora o namjenskom kreditu pa nadalje tužitelj tvrdi da je tuženik tužitelju na dan konverzije nezakonito više obračunao iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, a koji će iznos tužitelj specificirati nakon dostave dokumentacije od strane tuženika i također ukupni iznos preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj će odrediti nakon pribave dokumentacije od strane tuženika, te po provedenom financijskom vještačenju tako da tužitelj tužbom traži isplatu iznosa na ime preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i zatezne kamate čiji će iznos i tijek tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi u sudski spis po posebnom rješenju suda potrebnu dokumentaciju, te nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje, a u svrhu utvrđenja preplaćenih iznosa i tužitelj od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, a za slučaj da sud ocijeni da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl. 186 b, Zakona o parničnom postupku, tužitelj postavlja alternativni / kumulirani tužbeni zahtjev tvrdeći da je preplatio tuženiku iznose po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u minimalnom iznosu od 3.981,68 eura/30.000,00 kn, a koji će iznos tužitelj urediti nakon pribave dokumentacije i provođenja vještačenja, kako u pogledu visine tako i tijeka kamata pa tužitelj traži isplatu iznosa od 3.981,68 eura/30.000,00 kn na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetene odredbe o valutnoj klauzuli sa zakonskim zateznim kamata tekućim od dospijeća pa do isplate, kao i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Tužitelj je podneskom od dana 7. svibnja 2025. , a nakon primitka dokumentacije o kreditu i provedbe financijskog vještačenja precizirao tužbene zahtjeve tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 15.080,73 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te traži i isplatu iznosa od 41.429,27 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 10. veljače 2016. kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu te ističe prigovor zastare tražbine tužitelja , jer tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta,a u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa stoga tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa, jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi i nadalje tuženik tvrd da se tužitelj ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare i taj sud je presudom i rješenjem poslovni broj : Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. , a premda je spomenutu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom poslovni broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“,odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu, a navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom poslovni broj: USRH U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. te nadalje tuženik tvrdi da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule i ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja, a osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača ,a tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/14), jer odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete, dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete , međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a,a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete i tuženik napominje da su tek izmjenama i dopunama ZPP (,,Narodne novine '' br. 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“ iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak i nadalje tuženik smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 30. svibnja 2005. , prije nego što je na snagu stupio čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine ( ,,Narodne novine '' broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. pa nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke i sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz svibnja 2005. , tuženik smatra da niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe, a opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena te nadalje tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je dana 10. veljače 2016. sklopio Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz CHF u kredit u EUR , a tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda te nadalje tuženik ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu, a u prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK , a iz čega proizlazi da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, jer ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR ,a sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze, tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te (ii) prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu , a odredba članka 19.c. ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja, zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“ i pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu , a tužiteljev tužbeni zahtjev , kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' broj: 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno dok što se tiče instituta stjecanja bez osnove,tuženik tvrdi da čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. tako da u ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, jer čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu, dakle tužitelj je prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Dodatka uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR pa i iz navedenog proizlazi , a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK 102/15. jer ZID ZPK 102/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako da tuženik ističe da je sklapanjem Dodatka došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope i samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, kako je to prepoznala i sudska praksa pri čemu tuženik također ističe da konverzija djeluje ex tunc i EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, a to u valuti obveze i kamatnoj stopi i od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita, a kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu, drugim riječima, samim potpisom Dodatka od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Dodatka u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu pa s obzirom na sve navedeno, sklapanjem Dodatka sukladno odredbama ZID ZPK 102/15, tužitelju „su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Dodatka izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Dodatka…“, iz kojeg razloga je također otpao navodni razlog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu, a s obzirom da je odnos po pitanju preplate očito uređen sporazumom stranaka, tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika, jer traži ono što je već s tuženikom ugovorio, a u konačnici i dobio Dodatkom o konverziji, a tuženik pri tome napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR , a nadalje tuženik tvrdi da je namjera zakonodavca pri donošenju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju, jasna već iz samog Prijedloga zakona od 10.09.2015. (dalje kao: „Prijedlog 899“) u kojem na str. 5. stoji: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova'', dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova pa stoga zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu i to kada su ispunjene pretpostavke : obogaćenje na strani stjecatelja , na teret imovine druge osobe i koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu, a u tom kontekstu treba dodati da činjenica sklapanja Dodatka kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu ima odlučan utjecaj na isključenje od primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove, jer čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu) pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca tako da u konkretnom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nije ispunjena treća pretpostavka za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, a čak i u slučaju da se utvrdi da su sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) , upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu i tuženik upućuje na članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom Dodatka ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima i iz citirane odredbe ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan, naprotiv spomenuti Zakon propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana i također tuženik upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. u kojem rješenju iz oglednog postupka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji, koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ipak , Vrhovni sud Republike Hrvatske je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu te nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK 102/15, međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je sud dao u obrazloženju ovog rješenja. na str. 7. u pasusu 4 rješenja : „Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta“ (misli se na pravni institut oglednog postupka) „u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemantornih zahtjeva“, a u odnosu na ključno pitanje, je li osnovan kondemnatorni zahtjev korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske na stranici 4. do 7. daje sljedeća obrazloženja i pravna shvaćanja: “ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (…); , (…) ako potrošač ne prihvati konverziju odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih u CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji (…) treba reći da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjeva bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti (…). U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. , a citirani dijelovi obrazloženja rješenja iz oglednog spora ne ostavljaju nikakvu dvojbu o tome da korisnik kredita , potrošač nakon provedene konverzije prema odredbama ZID ZPK 102/15, nema pravni interes i ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatorni zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu, osim ako za to postoji razlog iz općih odredbi obveznog prava koje nisu posebno uređene ZID ZPK 102/15, a navedeno proizlazi iz dijela odluke kojom se utvrđuje da se „…ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.” i u gornjem primjeru koji je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske , to je slučaj da korisnik kredita nije bio poslovno sposoban ili da konverzija nije bila provedena onako kako to nalažu stroge odredbe ZID ZPK 102/ 15 , a u suprotnom (argumentum a contrario) ako nije bilo nedostataka pri sklapanju ugovora, ako je konverzija bila provedena na način koji je propisan ZID ZPK NN 102/ 15, tada prema shvaćanju i tumačenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne postoje razlozi za isticanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i tada korisnik kredita nema pravni interes, niti aktivnu legitimaciju za pokretanje parničnog postupka s kondemnatornim zahtjevom, što se u svemu odnosi i na ovaj parnični postupak i navedeno shvaćanje je u skladu s odlukom navedenog suda u predmetu poslovni broj: Rev 2221/2018, na koje se pravno shvaćanje poziva u dijelu u kojem navedena odluka utvrđuje da samo CHF korisnici kredita koji nisu konvertirali svoj UOK imaju pravni interes za podnošenje tužbe („…što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.”) i nadalje tuženik tvrdi da iz spomenutog rješenja poslovni broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. također jasno proizlazi pravno shvaćanje navedenog suda da u slučaju provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK 102/ 15, nema mjesta niti primjeni utvrđenja Europskog suda iz odluke u predmetu broj C-118/17 EV protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i sud naglašava da konverzija prema odredbama ZID ZPK 102/15 nije bila obvezujuća za korisnike kredita kao što je to bio slučaj u navedenom predmetu, s time da Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazlaže da je u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača,međutim zauzeto je i pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena, a također i da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe i tuženik nadalje ističe i kako je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljeva tražbina temeljem navodno preplaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prestala institutom zamjene ispunjenja, odnosno nagodbom , a također tuženik ukazuje na stajalište izneseno u presudi Suda EU poslovni broj: C-81/19, a iz koje proizlazi kako se odredbe Direktive 93/13/EEZ ne primjenjuju u slučaju kada pravilo, koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka predstavlja prisilne zakonske ili regulatorne odredbe i u tom smislu, okolnost da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 bio obvezan ponuditi svim potrošačima konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, ukazuje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Direktive 93/13/EEZ i nadalje, tuženik smatra da konverzija provedena prema odredbama ZID ZPK / 15 ne proturječi Odluci Europskog suda i Direktivi već upravo suprotno, ako bi sud prihvatio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se stavi u pravni položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule, spomenuto načelo „ravnoteže stranaka“ bilo bi značajno i nezakonito narušeno u koristi tužitelja - potrošača. Iz Ugovora o kreditu nedvosmisleno proizlazi volja i namjera tužitelja da mu se odobri kunski kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ne kunski kredit vez valutne klauzule i u tom slučaju nema primjene presude Suda EU poslovni broj: C-451/18, prema kojoj odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze, jer činjenični supstrat o ovome predmetu u značajnoj mjeri razlikuje od onoga u predmetu C-451/18, budući da u ovome slučaju do konverzije nije došlo sporazumom stranaka već je riječ o prisilnim zakonskom propisu i sve navedeno o učincima konverzije, također jasno proizlazi iz Dodatka uz Ugovor o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, kojim je ugovorena i izvršena konverzija sukladno ZID ZPK 102 / 15, pa je utvrđena visina preplate i način na koji ju je tužitelj iskoristio i nadalje tuženik tvrdi da tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu , koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kredit te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a tuženik ističe kako materijalni propis , koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača , osobito čl. 96., 99. i 102., međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja, odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni , kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive i u navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, dakle kao što je razvidno iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive i zbog navedenog nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP, a da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi na sljedeći način: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP a prema kojima proizlazi: da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene te da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama“ i naprijed navedeno je potvrdio i Sud Europske unije u presudi poslovnik broj: C-186/16 od 20. rujna 2017. na sljedeći način: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ , a nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' broj 33/94 ) i otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule, a institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju s bankama i slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu s valutnom klauzulom, s bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača, naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi i osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao druge instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti) pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno bio solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika te tuženik osporava navode tužitelja da istom od strane tuženika ne bi bile pružene dostatne i jasne informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, jer tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF i prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda, a također i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF, a isto tako guverneri Hrvatske narodne banke u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali su javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF i to zbog činjenice što Hrvatska narodna banka ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta CHF za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike i pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj CHF u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF u budućnosti pogotovo u razdoblju od više godina na koje razdoblje je sklopljen Ugovor o kreditu, jer švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. do ožujka 2006. porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi Ugovor o kreditu u navedenoj valuti, dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti CHF slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu CHF tako da nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, s time da tuženik tvrdi da odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ne može bitni ništetna niti zbog posebnog razloga propisanog članom 9. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da tužitelj za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita, pod uvjetom da je svoje obveze uredno ispunjavao, mogao u svakom trenutku zatražiti da se valutna klauzula promijeni iz CHF u EUR i da se shodno tome primijeni kamatna stopa na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika pa tuženik smatra da odredba čl. 1. Ugovora o kreditu (o valutnoj klauzuli u CHF), ne može biti nepoštena u smislu čl. 97. ZZP budući da je tu odredbu tužitelj kao potrošač jednostrano mogao derogirati, odnosno izmijeniti izborom druge ugovorne odredbe (tj. valutne klauzule u EUR) i tužitelj ne može tvrditi da se nije pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli CHF ili da mu doseg te odredbe nije bio jasan, kao niti da bi mu tuženik nametnuo valutnu klauzulu u CHF, odnosno da je tuženik na bilo koji drugačiji način postupao nepošteno, kada je tu valutu bilo kada mogao zamijeniti za valutnu klauzulu u EUR koja, smatramo, nikada nije bila osporavana tako da shodno tome, neosnovana je i tužiteljeva tvrdnja da bi tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj u tužbi i ne tvrdi da se koristio ovlaštenjem iz članka 9. Ugovora o kreditu, dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi , odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka, a čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu, međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika, a ukoliko tužitelj / sud smatraju da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite i u tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,a tuženik ističe kako bi prihvaćanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača , koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR i nadalje tuženik tvrdi da što se tiče instituta stjecanja bez osnove u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove i sukladno odredbi čl. 1111., st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, a sukladno odredbi čl. 1112., st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta i s obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, koje tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske , tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala niti je tužitelj dokazao da je došlo prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika , odnosno nije pružio dokaz da je sve utužene iznose po Ugovoru o kreditu platio tuženiku, a i tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove, ali tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita i tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO, međutim tuženik nije nepošten niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici, a prema čl. 1115. ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ , jer valutne klauzule nije nedopušteno, pače, ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. i dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja), a sam regulator nikad nije problematizirao ugovaranje valutne klauzule u CHF niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju te traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 078-50-4148394 od dana 30. svibnja 2005, uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Ljubinke Svedrović Kilibarda poslovni broj: OV-7287/2007, OV-7288/2007, OV-7289/2007 od 31. svibnja 2007., uvid u Izvadak iz knjige položenih ugovora ( list 17 spisa ), uvid u Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 078-50-4148394 od 10. veljače 2016., uvid u Obavijest o konverziji s izračunom ( list 410 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 412 do 415 spisa te list 469 do 485 spisa i list 491 do 494 spisa , kao i list 502 do 505 spisa ), uvid u Izjavu o prihvatu konverzije od 8. veljače 2016., uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. uvid u Prijepis knjigovodstvene kartice ( list 468 spisa te list 495 do list 500 spisa ) i saslušan je tužitelj PV u svrhu dokazivanja.
5. Nesporno je da je dana 30. svibnja 2005. tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 078-50-4148394, kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u iznosu od 164.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita ( čl. 1. Ugovora ) te se radilo o stambenom kreditu sa ,,fleksi'' otplatom bez počeka ( čl. 6. Ugovora ) , s rokom otplate od 276 mjeseci ( čl. 4. Ugovora ) , uz kamatnu stopu od 4,95 % , godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora , odnosno tuženika ( čl. 2. Ugovora ) , a u čl. 7. Ugovora o kreditu obveza povrata kredita ugovorena je uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora ( tuženika ) važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu , koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.
6. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Ljubinke Svedrović Kilibarda pod poslovnim brojem : OV-7287/2007, OV- 7288/2007, OV-7289/2007 od 31. svibnja 2007.
7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 10. veljače 2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 078-50-4148394 kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prema navedenom Ugovoru o kreditu prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća 114.292,88 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, s time da ukupno uplaćeni iznos tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznosi u valutnoj klauzuli 75.170,91 EUR , a da razlika između preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračuna utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 34.911,63 EUR pa u tom iznosu i prestaje obveza korisnika kredita ( tužitelja ) prema kreditoru ( tuženiku ) tako da bi tužitelj bio dužan platiti preostalu glavnicu od 79.381,25 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, a u čl. 8. Dodatka Ugovoru utvrđeno je da se tražbina korisnika kredita temeljem konverzije koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta/obroka na način da se 50% anuiteta/obroka preračunatog u kune na dan dospijeća , namiruje iz te tražbine , sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnik kredita u potpunosti ne iskoristi , a ostatak do punog iznosa anuiteta/obroka plaća korisnik kredita uplatom na račun kreditora.
8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na valutnu klauzulu i to čl. 7. Ugovora o kreditu prema kojoj je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati i otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća i da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , da li je tužitelj potrošač , da li se radi o potrošačkom Ugovoru , da li se primjenjuju utvrđenja iz parnice ,,Potrošač'' u ovom predmetu te je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužitelja.
9. Tužitelj PV je izjavio da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio 2007. kod tuženika i da je taj Ugovor sklopio radi kupnje stana. Tužitelj tvrdi da kada je došao u banku, ponudili su mu ugovor u CHF te su u banci naveli da je ugovor povoljan, a budući da mi je bio potreban stan, on je potpisao odnosno sklopio ugovor.Tužitelj navodi da osobno nije tražio nikakav specifični ugovor niti valutu niti kamate već je sklopio ugovor , koji mu je u banci predložen. Tužitelj tvrdi da je prilikom dolaska u banku zatražio osobu s kojom bi mogao razgovarati o stambenom kreditu te su ga odveli u prostoriju , gdje je bila djelatnica s kojom je obavio razgovor koji je opisao.Tužitelj tvrdi da je inače klijent tuženika te kod tuženika ima otvoren račun na koji prima plaću. Tužitelj također tvrdi da je uvjet sklapanja ugovora da se isti ovjeri kod Javnog bilježnika. Tužitelj tvrdi da mu Javni bilježnik prigodom ovjere ugovora nije posebno objašnjavao uvjete predmetnog ugovora već je u uredu Javnog bilježnika sklopio ugovor o zajmu na način da ga je potpisao, a Javni bilježnik je ovjerio njegov potpis.Nadalje, tužitelj tvrdi da je nakon 4-5 godina otplate kredita, rata značajno porasla i tada se pojavila mogućnost konverzije kredita u CHF u drugu valutu te ja sklopio Dodatak ugovora o konverzije kredita u EUR i nastavio je plaćati rate temeljem tog Dodatka ugovoru ,a koji kredit i danas otplaćuje.Također tužitelj tvrdi da nije iznajmljivao nekretninu kupljenu kreditom i također u toj nekretnini nije obavljao gospodarsku djelatnost niti je ona bila sjedište tvrtke ili obrta već u predmetnoj nekretnini on živi danas sa svojom obitelji .Tužitelj navodi da je pročitao Ugovor o kreditu, ali nije mu bila jasna valutna klauzula niti mu je bilo jasno da se anuiteti rate mogu mijenjati. Tužitelj tvrdi da nije tražio posebno objašnjenje u banci glede odredbe o valutnoj klauzuli, jer mu je rečeno da su to šablonski ugovori i da se isti ne mijenjaju.Tužitelj navodi da se banci nije javljao prije mogućnosti konverzije predmetnog ugovora, a Dodatak Ugovoru glede konverzije je sklopljen na njegovu inicijativu. Tužitelj tvrdi da je pročitao ugovor o konverziji, ali ne može reći da ga u potpunosti razumio. Tužitelj navodi da nije tražio objašnjenje nejasnih odredbi glede Dodatka Ugovoru u odnosu na konverziju , jer mu je taj Dodatak Ugovoru prezentiran pa je isti prihvatio.
10. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.
11. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužitelju kako to i proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji i najstabilniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne kla u zule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije m oga o zn ati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka . a k to m e je i pr o mje njiv a u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.
12.
Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.
13. Prema tome , kako to proizlazi iz uvjerljivog i životnog iskaza tužitelja, njemu od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
14. Osim toga ,kao što to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužitelj , radi se o šabloniziranom unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
15. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet EV protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
16. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.
17. Prema tome ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to dio odredbe sadržan u čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati i otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća.
18. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
19. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a ( 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
20. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 10. veljače 2016. Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 078-50- 4148394 kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.
21. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
22. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
23.
Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,
nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
24. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.
25. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije 10. veljače 2016. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope,koliki je kunski iznos preostale glavnice na dan konverzije 10. veljače 2016. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015), zatim utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite te da se uzmu u obzir iznosi koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja.
26. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2007.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.801,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR),zatim razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2007.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 15.080,73 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, pozitivni iznosi) dok negativne tečajne razlike koje proizlaze iz pada tečaja u odnosu na tečaj primijenjen prilikom isplate predmetnog kredita iznose ukupno -43,03 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlike) i pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, negativni iznosi),a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do dana obračuna konverzije, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala razlika (manje priznati iznos preplate) s danom 30. rujna 2015. iznosi : 17.670,21 EUR, a odnosi se na 16.882,05 EUR glavnice i 788,16 EUR zateznih kamata, ako se promatraju samo pozitivne razlike ili 17.584,46 EUR, a odnosi se na 16.839,02 EUR glavnice i 745,44 EUR zateznih kamata,ako se promatraju i pozitivne i negativne razlike, s time da razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 41.429,27 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, a vještak napominje da iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (,,Narodne novine'', broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).
27. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka dok je tuženik zaprimio nalaz i mišljenje vještaka dana 29. travnja 2025. , a očitovao se na isti tek 4. rujna 2025. nakon skoro pet mjeseci , a Planom upravljanja postupkom od 22. svibnja 2024. određeno je da je rok strankama za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka 15 dana , dakle podnesak od 4. rujna 2025. podnijet je izvan navedenog roka te je nepravovremen i odugovlačeći pa takav podnesak sud nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja u ovom predmetu.
28. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a vještak je dao varijante izračuna i to s pozitivnim tečajnim razlikama , zatim pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama te s negativnim tečajnim razlikama ,kao i uračunavši sve uplate tužitelja te iznos po konverziji kredita i sve to detaljno prikazao u tablicama , to sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.
29. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2007.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 15.080,73 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) u kojem iznosu je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u toč. I. izreke presude.
30. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od trenutka dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.
31. Također prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 41.429,27 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, a u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.
32. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 10. veljače 2016. kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.
33. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužitelj nije nepošteni stjecatelj s obzirom na njegov iskaz tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obveznopravnu odgovornost.
34. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.
35. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu i ima pravni interes traži isplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.
36. Glede ništetnosti predmetnog Ugovora zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužitelj podneskom podnio tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO- a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.
37. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
38. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( stambeni kredit) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu naveo tužitelj te je stan kupljen kreditom koristio i koristi za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .
39. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač budući da iz njegovog uvjerljivog iskaza proizlazi da u vrijeme i tijekom otplate kredita nije bio vlasnik obrta ili tvrtke te nekretninu nije iznajmljivao .
40. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23) , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 500 bodova, za sastav podneska od dana 1. 3. 2024. po tbr 8/1 500 bodova, za zastupanje na raspravi dana 22. 5. 2024. po tbr. 9/1 500 bodova, za sastav podneska od dana 18. 6. 2024. po tbr 8/3 50 bodova, za sastav podneska od dana 8. 11. 2024. po tbr 8/4 50 bodova , za sastav podneska od dana 7. 5. 2025. po tbr 8/1 500 bodova, za sastav podneska od dana 2. 7. 2025. po tbr 8/4 50 bodova, za zastupanje na raspravi dana 8. 9. 2025. po tbr 9/1 500 bodova, za sastav podneska od dana 3. 10. 2025. po tbr 8/1 500 bodova i za zastupanje na raspravi dana 4. 11. 2025. po tbr 9/1 500 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 7.300,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 1.825,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 450,00 EUR i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i troškovi sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 10.245,25 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 19. prosinca 2025.
41.
Tužitelju nisu priznati troškovi parničnog postupka , koji se odnose na zastupanje po punomoćniku , koji je odvjetnik na ročištu za objavu presude , jer punomoćnik tužitelja na istoj nije bio nazočan tako da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
42. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
U Zaboku 19. prosinca 2025.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. Zajednički odvjetnički ured Dražan Crnković & Alan Pešušić iz Zagreba , Vlaška 77
2. Odvjetničko društvo Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1 a
