Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj P-153/2024-23
(P-481/2023)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah - Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj u pravnoj stvari tužiteljice LT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Golubić&Šikić j.t.d. iz Čakovca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 20. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužiteljice Krešimira Golubića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Golubić&Šikić j.t.d. iz Čakovca, te punomoćnika tuženika Ive Šućura, odvjetnika u Zagrebu, 19. prosinca 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužiteljici LT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.726,69 eura (sedam tisuća sedamsto dvadeset šest eura i šezdeset devet centi) uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku
na iznos od 0,52 eura od 17.10.2007 do isplate
na iznos od 5,28 eura od 17.11.2007 do isplate
na iznos od 1,41 eura od 17.12.2007 do isplate
na iznos od 8,46 eura od 17.1.2008 do isplate
na iznos od 6,92 eura od 18.2.2008 do isplate
na iznos od 10,92 eura od 17.3.2008 do isplate
na iznos od 8,91 eura od 17.4.2008 do isplate
na iznos od 8,70 eura od 17.5.2008 do isplate
na iznos od 10,69 eura od 17.6.2008 do isplate
na iznos od 11,43 eura od 17.7.2008 do isplate
na iznos od 8,89 eura od 18.8.2008 do isplate
na iznos od 11,04 eura od 17.9.2008 do isplate
na iznos od 18,86 eura od 17.10.2008 do isplate
na iznos od 20,28 eura od 17.11.2008 do isplate
na iznos od 13,24 eura od 17.12.2008 do isplate
na iznos od 42,79 eura od 17.1.2009 do isplate
na iznos od 44,90 eura od 17.2.2009 do isplate
na iznos od 37,33 eura od 17.3.2009 do isplate
na iznos od 40,05 eura od 17.4.2009 do isplate
na iznos od 40,80 eura od 18.5.2009 do isplate
na iznos od 37,13 eura od 17.6.2009 do isplate
na iznos od 37,59 eura od 17.7.2009 do isplate
na iznos od 36,40 eura od 17.8.2009 do isplate
na iznos od 36,91 eura od 17.9.2009 do isplate
na iznos od 34,98 eura od 17.10.2009 do isplate
na iznos od 37,97 eura od 17.11.2009 do isplate
na iznos od 36,78 eura od 17.12.2009 do isplate
na iznos od 42,41 eura od 18.1.2010 do isplate
na iznos od 44,55 eura od 17.2.2010 do isplate
na iznos od 45,40 eura od 17.3.2010 do isplate
na iznos od 48,03 eura od 17.4.2010 do isplate
na iznos od 53,60 eura od 17.5.2010 do isplate
na iznos od 53,63 eura od 17.6.2010 do isplate
ma iznos od 60,64 eura od 17.7.2010 do isplate
na iznos od 65,81 eura od 17.8.2010 do isplate
na iznos od 67,93 eura od 17.9.2010 do isplate
na iznos od 65,50 eura od 18.10.2010 do isplate
na iznos od 68,35 eura od 17.11.2010 do isplate
na iznos od 79,26 eura od 17.12.2010 do isplate
na iznos od 78,30 eura od 17.1.2011 do isplate
na iznos od 74,83 eura od 17.2.2011 do isplate
na iznos od 79,92 eura od 17.3.2011 do isplate
na iznos od 77,14 eura od 18.4.2011 do isplate
na iznos od 85,41 eura od 17.5.2011 do isplate
na iznos od 97,37 eura od 17.6.2011 do isplate
na iznos od 108,64 eura od 18.7.2011 do isplate
na iznos od 118,05 eura od 17.8.2011 do isplate
na iznos od 99,74 eura od 17.9.2011 do isplate
na iznos od 86,90 eura od 17.10.2011 do isplate
na iznos od 87,13 eura od 17.11.2011 do isplate
na iznos od 90,90 eura od 17.12.2011 do isplate
na iznos od 95,62 eura od 17.1.2012 do isplate
na iznos od 97,45 eura od 17.2.2012 do isplate
na iznos od 96,32 eura od 17.3.2012 do isplate
na iznos od 97,17 eura od 17.4.2012 do isplate
na iznos od 99,34 eura od 17.5.2012 do isplate
na iznos od 100,23 eura od 18.6.2012 do isplate
na iznos od 97,84 eura od 17.7.2012 do isplate
na iznos od 96,93 eura od 17.8.2012 do isplate
na iznos od 91,35 eura od 17.9.2012 do isplate
na iznos od 96,87 eura od 17.10.2012 do isplate
na iznos od 99,03 eura od 17.11.2012 do isplate
na iznos od 97,38 eura od 17.12.2012 do isplate
na iznos od 92,67 eura od 17.1.2013 do isplate
na iznos od 95,04 eura od 18.2.2013 do isplate
na iznos od 94,67 eura od 18.3.2013 do isplate
na iznos od 98,96 eura od 17.4.2013 do isplate
na iznos od 91,00 eura od 17.5.2013 do isplate
na iznos od 90,66 eura od 17.6.2013 do isplate
na iznos od 90,83 eura od 17.7.2013 do isplate
na iznos od 91,65 eura od 17.8.2013 do isplate
na iznos od 93,25 eura od 17.9.2013 do isplate
na iznos od 95,19 eura od 17.10.2013 do isplate
na iznos od 95,28 eura od 18.11.2013 do isplate
na iznos od 98,91 eura od 17.12.2013 do isplate
na iznos od 35,44 eura od 17.1.2014 do isplate
na iznos od 38,38 eura od 17.2.2014 do isplate
na iznos od 39,80 eura od 17.3.2014 do isplate
na iznos od 38,34 eura od 17.4.2014 do isplate
na iznos od 36,59 eura od 17.5.2014 do isplate
na iznos od 37,01 eura od 17.6.2014 do isplate
na iznos od 38,35 eura od 17.7.2014 do isplate
na iznos od 39,56 eura od 18.8.2014 do isplate
na iznos od 39,66 eura od 17.9.2014 do isplate
na iznos od 41,35 eura od 17.10.2014 do isplate
na iznos od 42,46 eura od 17.11.2014 do isplate
na iznos od 42,75 eura od 17.12.2014 do isplate
na iznos od 35,94 eura od 17.1.2015 do isplate
na iznos od 35,94 eura od 17.2.2015 do isplate
na iznos od 35,94 eura od 17.3.2015 do isplate
na iznos od 35,94 eura od 17.4.2015 do isplate
na iznos od 35,94 eura od 18.5.2015 do isplate
na iznos od 35,94 eura od 17.6.2015 do isplate
na iznos od 35,94 eura od 17.7.2015 do isplate
na iznos od 35,94 eura od 17.8.2015 do isplate
na iznos od 35,94 eura od 17.9.2015 do isplate
na iznos od 26,21 eura od 17.10.2015 do isplate
na iznos od 26,21 eura od 17.11.2015 do isplate
na iznos od 26,21 eura od 17.12.2015 do isplate
na iznos od 26,21 eura od 18.1.2016 do isplate
na iznos od 26,21 eura od 17.2.2016 do isplate
na iznos od 10,24 eura od 17.3.2016 do isplate
na iznos od 25,72 eura od 18.4.2016 do isplate
na iznos od 24,01 eura od 17.5.2016 do isplate
na iznos od 24,01 eura od 17.6.2016 do isplate
na iznos od 24,01 eura od 18.7.2016 do isplate
na iznos od 24,01 eura od 17.8.2016 do isplate
na iznos od 24,01 eura od 17.9.2016 do isplate
na iznos od 23,89 eura od 17.10.2016 do isplate
na iznos od 23,89 eura od 17.11.2016 do isplate
na iznos od 23,89 eura od 17.12.2016 do isplate
na iznos od 23,89 eura od 17.1.2017 do isplate
na iznos od 23,89 eura od 17.2.2017 do isplate
na iznos od 23,89 eura od 17.3.2017 do isplate
na iznos od 23,79 eura od 18.4.2017 do isplate
na iznos od 23,79 eura od 17.5.2017 do isplate
na iznos od 23,79 eura od 17.6.2017 do isplate
na iznos od 23,79 eura od 17.7.2017 do isplate
na iznos od 23,79 eura od 17.8.2017 do isplate
na iznos od 23,79 eura od 18.9.2017 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 17.10.2017 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 17.11.2017 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 18.12.2017 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 17.1.2018 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 17.2.2018 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 17.3.2018 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 17.4.2018 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 17.5.2018 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 18.6.2018 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 17.7.2018 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 17.8.2018 do isplate
na iznos od 23,74 eura od 17.9.2018 do isplate
na iznos od 23,18 eura od 17.10.2018 do isplate
na iznos od 23,18 eura od 17.11.2018 do isplate
na iznos od 23,18 eura od 17.12.2018 do isplate
na iznos od 23,18 eura od 17.1.2019 do isplate
na iznos od 23,18 eura od 18.2.2019 do isplate
na iznos od 23,18 eura od 18.3.2019 do isplate
na iznos od 22,67 eura od 17.4.2019 do isplate
na iznos od 22,67 eura od 17.5.2019 do isplate
na iznos od 22,67 eura od 17.6.2019 do isplate
na iznos od 22,67 eura od 17.7.2019 do isplate
na iznos od 22,67 eura od 17.8.2019 do isplate
na iznos od 22,67 eura od 17.9.2019 do isplate
na iznos od 22,23 eura od 17.10.2019 do isplate
na iznos od 22,23 eura od 18.11.2019 do isplate
na iznos od 22,23 eura od 17.12.2019 do isplate
na iznos od 22,23 eura od 17.1.2020 do isplate
na iznos od 22,23 eura od 17.2.2020 do isplate
na iznos od 22,23 eura od 17.3.2020 do isplate
na iznos od 21,81 eura od 17.4.2020 do isplate
na iznos od 21,81 eura od 18.5.2020 do isplate
na iznos od 21,81 eura od 17.6.2020 do isplate
na iznos od 21,81 eura od 17.7.2020 do isplate
na iznos od 21,81 eura od 17.8.2020 do isplate
na iznos od 21,81 eura od 17.9.2020 do isplate
na iznos od 21,44 eura od 17.10.2020 do isplate
na iznos od 21,44 eura od 17.11.2020 do isplate
na iznos od 21,44 eura od 17.12.2020 do isplate
na iznos od 21,44 eura od 18.1.2021 do isplate
na iznos od 21,44 eura od 17.2.2021 do isplate
na iznos od 21,44 eura od 17.3.2021 do isplate
na iznos od 21,18 eura od 17.4.2021 do isplate
na iznos od 21,18 eura od 17.5.2021 do isplate
na iznos od 21,18 eura od 17.6.2021 do isplate
na iznos od 21,18 eura od 17.7.2021 do isplate
na iznos od 21,18 eura od 17.8.2021 do isplate
na iznos od 21,18 eura od 17.9.2021 do isplate
na iznos od 20,80 eura od 18.10.2021 do isplate
na iznos od 20,80 eura od 17.11.2021 do isplate
na iznos od 20,80 eura od 17.12.2021 do isplate
na iznos od 20,80 eura od 17.1.2022 do isplate
na iznos od 20,80 eura od 17.2.2022 do isplate
na iznos od 20,80 eura od 17.3.2022 do isplate
na iznos od 20,54 eura od 19.4.2022 do isplate
na iznos od 20,54 eura od 17.5.2022 do isplate
na iznos od 20,54 eura od 17.6.2022 do isplate
na iznos od 20,54 eura od 18.7.2022 do isplate
na iznos od 20,54 eura od 17.8.2022 do isplate
na iznos od 20,54 eura od 17.9.2022 do isplate
na iznos od 20,35 eura od 17.10.2022 do isplate
na iznos od 20,35 eura od 17.11.2022 do isplate
na iznos od 20,35 eura od 17.12.2022 do isplate
na iznos od 20,35 eura od 17.1.2023 do isplate
na iznos od 20,35 eura od 17.2.2023 do isplate
na iznos od 20,35 eura od 17.3.2023 do isplate
na iznos od 20,01 eura od 17.4.2023 do isplate
na iznos od 20,01 eura od 17.5.2023 do isplate
na iznos od 20,01 eura od 17.6.2023 do isplate
na iznos od 20,01 eura od 17.7.2023 do isplate
na iznos od 20,01 eura od 17.8.2023 do isplate
na iznos od 20,01 eura od 18.9.2023 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 17.10.2023 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 17.11.2023 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 18.12.2023 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 17.1.2024 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 17.2.2024 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 18.3.2024 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 17.4.2024 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 17.5.2024 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 17.6.2024 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 17.7.2024 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 17.8.2024 do isplate
na iznos od 19,93 eura od 17.9.2024 do isplate
po stopi kako slijedi
- za razdoblje od 17. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do isplate pod stopi od 7,25% godišnje,
a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.
II. Odbija se prigovor radi prebijanja tuženika kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 194,26 eura (sto devedeset četiri eura i dvadeset šest centi) uvećane za zatezne kamate tekuće od 26. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici LT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.206,81 eura (dvije tisuće dvjesto šest eura i osamdeset jedan cent) uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.
Obrazloženje:
1. Tužiteljica je 9. lipnja 2023. podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom 5. rujna 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 312272, a radilo se stambenom kreditu, u iznosu glavnice od 55.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 5,25 % godišnje. Navodi kako su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu kao i na ugovorenu valutnu klauzulu ništetne i nepoštene.
1.1.Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom ujedno je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
1.2. Nadalje, tužiteljica navodi kako je Visoki trgovački sud RH je presudom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prvotno preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, tako da je dio prvostupanjske presude kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odbio. Protiv drugostupanjske presude poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem nisu uspjeli stranke su podnijele revizije. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Protiv citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Visokog trgovačkog suda RH i Trgovačkog suda u Zagrebu stranke su podnijele ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III2565/215, U-III- 2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane. Postupajući prema odredbi članka 77. stavaka 1. i 2. te članka 76. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02), polazeći od odredbe članka 392a. ZPP-a, Vrhovni sud je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. i 2. te u točki V. izreke i u tom dijelu predmet vratio Visokom Trgovačkom sudu RH na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud RH je svojom odlukom Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule. Nadalje, poziva se na presudu Europskog suda pravde br. C-26/13 od 30. travnja 2014.g. prema kojoj se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da „ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva“. Nije sporno da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo jer se radi o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama koje su dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Tužiteljica je pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama. Glede postojanja pojedinačnog pregovaranja u ovoj fazi, jednaka je situacija kao u odnosu na ugovorne odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke. Tuženik je prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati potrošače pa i tužiteljicu o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj pa ni tužiteljica nije znala da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te zbog toga prosječnom potrošaču pa ni tužiteljici odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, nisu razumljive. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Kako je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način o tome obavijestila tužiteljicu banka nije postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva i utvrđuje se odlukom banke, a što je od strane suda ocijenjeno nerazumljivim jer je jedini siguran element o kojem ovisi promjena kamatne stope odluka banke, protivno načelu savjesnosti i poštenja jer stvara neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužiteljice, te je pravomoćnom presudom utvrđeno ništetnim. Tužiteljica navodi kako je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove, te tužbom stoga traži isplatu preplaćenog iznosa od ukupno 7.963,37 eura.
1.3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, tužiteljica nadalje navodi kako je sud u ovom postupku vezan za pravna utvrđenja iz tzv "kolektivnog spora", te kako nije nastupila zastara potraživanja tužitelja. Utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva su upravo na ugovor koji je predmet ovog spora, a što proizlazi iz samog teksta ugovora i naznake datuma sklapanja. Ističe kako o primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske postoji bogata, ujednačena i nedvosmislena sudska praksa, te kako se o spomenutim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, kao i da su iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Navodi kako sklapanjem Aneksa ugovora stranke nisu izmijenile ugovor na način zbog kojeg bi tužbeni zahtjev bio neosnovan, jer potraživanje tužiteljice nije prestalo i tužiteljica ima pravni interes tražiti da joj tuženik vrati utuženi iznos. Tužiteljica se sklapanjem Aneksa nije odrekla pravne zaštite, te konverzijom nije obeštećena.
2.Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 17. ožujka 2025., kojim potražuje isplatu iznosa od ukupno 7.726,69 eura zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate.
3. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, te ističe kako je potraživanje tužiteljice u zastari. Nadalje, kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, dok ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te kako je izvršena konverzija ugovora o kreditu.
3.1.Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula 9. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako pak bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Kako je tužiteljica tužbu podnijela tek 2023. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora
3.2. Izvršena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je time tužiteljica izjednačena s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, te nema interes za nastavak postupka. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Stoga treba utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Tužiteljica je neosnovano proširila opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi kako materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.
3.3.Nadalje, smatra kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i pri tome se rukovodio kombinacijom više parametara. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Navodi kako tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada, i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužiteljica poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Stoga smatra kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke. Ističe prigovor radi prijeboja u iznosu od 194,26 eura.
3.3. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.
4. U ovom predmetu je rješenjem broj P-481/2023-4 od 23. listopada 2023. određen prekid postupka jer je Nova hrvatska banka d.d. pripojena tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d. Potom je rješenjem broj P-481/2023-7 od 9. veljače 2024. pozvan tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. ne preuzimanje postupka, te je postupak nastavljen.
5. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-153/2024-2 od 22. travnja 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 15. svibnja 2024.
6. Uvidom u izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je kako je tuženiku pripojen pravni prednik tuženika (Nova hrvatska banka d.d., ranije Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d.), te kako je izmijenjena tvrtka tuženika, koja sada glasi Hrvatska poštanska banka d.d.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u obavijest o izračunu konverzije kredita na listu 10 spisa, u izračun konverzije kredita broj 312272 na dan 30.09.2015. na listu 11 spisa, u otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR na listovima 12-13 spisa, u ugovor o kreditu br. 312272 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 05. rujna 2007. na listovima 14-25 spisa, u priloženu sudsku praksu, u otplatnu tablicu na listovima 120-131 spisa, u prometnu karticu po kreditu na listovima 132-153 spisa, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca od 26. veljače 2025. na listovima 167-181 spisa., te je saslušana tužiteljica.
8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 184/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.
9. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika kao kreditor, 5. rujna 2007 zaključili Ugovor o kreditu broj 312272– dalje: Ugovor o kreditu, a koji je ugovoren na iznos od 55.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema kupovnom tečaju kreditora važećem na dan isplate, sa rokom otplate od 360 mjeseci, te kako tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu još uvijek otplaćuje.
11. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,25 % godišnje, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
12. Nesporno je kako su tužiteljica i tuženik 25. veljače 2016. sklopili Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015. - dalje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju).
13. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
14. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
15. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
16. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
17. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
18. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
19. Tužiteljica je saslušana u ovom postupku, te je u svom iskazu navela kako je Ugovor o kreditu sklopila s tadašnjom Volksbankom 2007. radi adaptacije i dogradnje kuće u [adresa]. Ta kuća nalazi se na adresi [adresa] i služi isključivo za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji. Nije nikada imala u vlasništvu nikakvu firmu, niti obrt. Po zanimanju je prirodnoslovno matematički informatički tehničar i zaposlena je u Poreznoj upravi gdje je radila i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ranije je imala jedan nenamjenski kredit 1999. kod Raiffeisenbanke. Tuženika je izabrala po preporuci prijateljice. Razgovarala je s posrednikom, a ugovor išla potpisati u poslovnicu u Varaždinu. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen i u njemu nije mogla mijenjati pojedine ugovorne odredbe. U banci joj nisu posebno pojašnjavali pojedine ugovorne odredbe, posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nije joj poznat pojam valuta utočišta. U banci joj nisu nudili kredit u drugoj valuti već samo u švicarskim francima jer je bio najpovoljniji. Ugovor je pročitala ali nije mislila da rata može porasti i do 50 %. Prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik joj nije posebno pojašnjavao ugovorne odredbe. Za vrijeme otplate kredita banka je slala obavijesti kad je rasla kamatna stopa, ali u tim obavijestima nije bilo pojašnjeno zbog čega kamatna stopa raste. Nije tražila izmjenu ugovora već je banka ponudila sklapanje Aneksa ugovora. Prilikom sklapanja Aneksa ugovora bila je u banci i zatim kod javnog bilježnika, ali joj u banci nisu posebno pojasnili ugovorne odredbe, niti što je točno obuhvaćeno konverzijom. Na sklapanje Aneksa je pristala jer se na taj način smanjila rata kredita. Rate kredita još uvijek otplaćuje. Na početku je rata iznosila 1.340,00 kn mjesečno, a 2015. je porasla na oko 1.970,00 kn mjesečno. Nakon sklapanja Aneksa zadnjih pet godina rata iznosi 195,00 eura. U banci je nisu upozorili da je rizičnije uzeti kredit u francima nego u eurima, niti je pojašnjeno temeljem kojih kriterija će se mijenjati kamatna stopa. Nije mogla utjecati na obračun konverzije, kao niti na sadržaj Aneksa ugovora i na pojedine ugovorne odredbe jer je sve bilo unaprijed pripremljeno. U banci je nisu upozorili da se prihvatom konverzije nečeg odriče. Pročitala je ugovor iz 2007. i Aneks ugovora, ali nije razumjela sve ugovorne odredbe. Prilikom sklapanja ugovora iz 2007. nije joj bilo svejedno jer se radilo o jako velikom iznosu kojeg mora otplatiti, u kunama je to iznosilo pola milijuna kuna, no na ugovor je pristala, ali nije sve odredbe do kraja razumjela.
20. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužiteljici dao tuženik.
21. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne.
22. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.
23. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom na to da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
24. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, jer je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.
25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009. i 112/2012.) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
27. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
28. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužiteljici pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, jer je ovaj postupak pokrenut 9. lipnja 2023.
29. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
30. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
31. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, jer predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljicom, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.
32. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
33. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužiteljici trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
34. Osim toga, tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
35. Prigovor tuženika kako tužiteljica u situaciji kada je potpisan Aneks ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nema pravni interes tražiti sudsku zaštitu, sud smatra neosnovanim. Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici a niti je tuženik dokazao da je tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
36. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
37. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
38. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
39. Tužiteljica se sklapanjem Aneksa ugovora nije odrekla tog prava niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak, te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano. Sve i da je dala takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku, s obzirom na to da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom. Stoga konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz euro, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro i utvrđen iznos preplate ne znači kako je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
40. Stoga je utvrđeno kako su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne jer su nerazumljive. Tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008.,125/2011., 78/2015. i 29/2018. – dalje u tekstu Zakon o obveznim odnosima) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
41. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem najprije po stalnom sudskom vještaku Matiji Mikacu temeljem ovosudnog rješenja broj P-153/2024-7 od 18. prosinca 2024. na okolnost utvrđenja kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do 30.9.2015., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do 30.9.2015. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, koliki je iznos kunski preostale glavnice na dan konverzije 30.9.2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), koliko je tužitelj tuženiku platio nakon 30.9.2015. zbog previše obračunate glavnice iz točke , te je naloženo vještaku da u svoj nalaz uvrsti i tzv. negativne razlike nastale uslijed plaćanja pojedinih anuiteta uz primjenu kamatne stope niže od početno ugovorene, odnosno uz primjenu tečaja CHF nižeg od tečaja po kojem je isplaćen kredit.
42. Vještak Matija Mikac je dostavio svoj nalaz i mišljenje 26. veljače 2025. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi kako je tužiteljica zbog promjene tečaja CHF preplatila iznos od 5.291,07 eura, a zbog promjene kamatnih stopa iznos od 184,23 eura, dok razlika glavnice iznosi s kamatama 2.251,39 eura. Na isti nalaz i mišljenje tužitelj, niti tuženik nisu stavili nikakav prigovor vezano za matematički izračun vještaka. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. Datumi nastanka pojedinih razlika specificirani su po datumima uplata, te su navedeni iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude.
44. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 7.726,69 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.
45. Istaknuti prigovor radi prebijanja tuženika je neosnovan. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru radi prebijanja tvrdi da mu je tužiteljica radi ništetnosti odredbi dužna vratiti ono što je primila u postupku konverzije. Navedenim plaćanjem tužiteljica nije ništa primila, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primljeno. Tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužiteljici, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužiteljici. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja i odlučio kao u toč. II. izreke presude.
46. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 7.726,69 eura, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužiteljici s kamatom od dana stjecanja u skladu s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.
47. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.-daljeTarifa).
48. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužiteljica uspjela u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužiteljici.
49. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 9. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 14. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 30. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 18. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 11. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 18. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 20 studenog 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. Tarife) sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr.46 Tarife u iznosu od 375,00 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura.
50. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.206,81 eura.
51. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
Čakovec, 19. prosinca 2025.
Sutkinja:
Jasna Vehtersbah - Stojan
Viša sudska savjetnica:
Irena Hoblaj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
