Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

Poslovni broj: P-2327/2019-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sucu Sonji Alač, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupaju punomoćnici Gjergj Lekaj i Marko Rogić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o. Rijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave održane 1. prosinca 2025., 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 88553/05, sklopljenog između tužitelja JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, 19. rujna 2005. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 9. Ugovora, u dijelu koji glasi: „Redovna kamata je promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. O izmjeni kamatne stope Kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano izvijestiti Korisnika kredita te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta.”

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split isplatiti tužitelju JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana, po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplaćeni iznos od 680,39 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

− na iznos od 10,89 EUR od 8. kolovoza 2007.

− na iznos od 9,14 EUR od 20. svibnja 2008.

− na iznos od 9,34 EUR od 20. lipnja 2008.

- na iznos od 9,01 EUR od 17. srpnja 2008.

- na iznos od 19,29 EUR od 27. siječnja 2009.

- na iznos od 18,77 EUR od 11. veljače 2009.

- na iznos od 18,27 EUR od 27. travnja 2009.

- na iznos od 17,14 EUR od 15. lipnja 2009.

- na iznos od 16,36 EUR od 20. srpnja 2009.

- na iznos od 16,60 EUR od 24. kolovoza 2009.

- na iznos od 16,16 EUR od 21. rujna 2009.

- na iznos od 15,50 EUR od 23. studenoga 2009.

- na iznos od 15,18 EUR od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 26,31 EUR od 18. siječnja 2010.

- na iznos od 25,85 EUR od 22. veljače 2010.

- na iznos od 23,14 EUR od 24. ožujka 2010.

- na iznos od 24,85 EUR od 26. travnja 2010.

- na iznos od 23,77 EUR od 24. svibnja 2010.

- na iznos od 24,08 EUR od 21. lipnja 2010.

- na iznos od 23,11 EUR od 21. srpnja 2010.

- na iznos od 23,67 EUR od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 22,82 EUR od 20. rujna 2010.

- na iznos od 20,93 EUR od 22. listopada 2010.

- na iznos od 20,76 EUR od 22. studenoga 2010.

- na iznos od 20,53 EUR od 20. prosinca 2010.

- na iznos od 19,95 EUR od 24. siječnja 2011.

- na iznos od 19,03 EUR od 21. veljače 2011.

- na iznos od 16,56 EUR od 21. ožujka 2011.

- na iznos od 17,03 EUR od 26. travnja 2011.

- na iznos od 16,33 EUR od 24. svibnja 2011.

- na iznos od 16,09 EUR od 20. lipnja 2011.

- na iznos od 15,13 EUR od 22. srpnja 2011.

- na iznos od 14,84 EUR od 26. kolovoza 2011.

- na iznos od 12,84 EUR od 21. rujna 2011.

- na iznos od 11,13 EUR od 31. listopada 2011.

- na iznos od 10,34 EUR od 23. studenoga 2011.

- na iznos od 9,00 EUR od 28. prosinca 2011.

- na iznos od 8,25 EUR od 23. siječnja 2012.

- na iznos od 7,05 EUR od 27. veljače 2012.

- na iznos od 5,39 EUR od 21. ožujka 2012.

- na iznos od 4,47 EUR od 23. travnja 2012.

- na iznos od 3,10 EUR od 21. svibnja 2012.

- na iznos od 1,87 EUR od 26. lipnja 2012.

- na iznos od 0,52 EUR od 23. srpnja 2012.

sve do isplate.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u odnosu na tužitelja u iznosu od 127,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,33 EUR od 28. ožujka 2007.,

- na iznos od 6,33 EUR od 11. svibnja 2007.,

- na iznos od 6,33 EUR od 13. lipnja 2007.,

- na iznos od 14,96 EUR od 12. srpnja 2007.,

- na iznos od 8,98 EUR od 20. kolovoza 2007.,

- na iznos od 14,96 EUR od 20. rujna 2007.,

- na iznos od 10,97 EUR od 9. studenoga 2007.,

- na iznos od 14,96 EUR od 21. prosinca 2007.,

- na iznos od 4,34 EUR od 21. siječnja 2008.,

- na iznos od 1,68 EUR od 25. veljače 2008.,

- na iznos od 1,02 EUR od 21. ožujka 2008.,

- na iznos od 1,68 EUR od 23. travnja 2008.,

- na iznos od 3,12 EUR od 19. rujna 2008.,

- na iznos od 11,64 EUR od 20. kolovoza 2008.,

- na iznos od 6,53 EUR od 14. listopada 2008.,

- na iznos od 8,43 EUR od 20. studenog 2008.,

- na iznos od 1,12 EUR od 22. prosinca 2008.,

- na iznos od 1,75 EUR od 18. ožujka 2009.,

- na iznos od 1,82 EUR od 21. listopada 2009.,

- na iznos od 0,59 EUR od 20. kolovoza 2012.,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %,

koje je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja.

IV Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.335,67 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2025. kao dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 13. lipnja 2019., koju podnosi protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu i isplate, tužitelj u bitnome, navodi da je s tuženim 19. rujna 2005. sklopio ugovor o kreditu br. 88553/05, temeljem odluke od 18. rujna 2005. Navedenim ugovorom u čl. 1. određeno je da korisniku kredita kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 28.300,00 CHF, koji će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Nadalje, čl. 3. ugovoren je rok otplate kredita 84 mjeseca, a čl. 4. da je kamatna stopa promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora iznosi 6,99 % godišnje. Isto tako čl. 9. da je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora. O izmjeni kamatne stope kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano izvijestiti korisnika kredita, te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta, a čl. 10. je određeno da se kredit otplaćuje u 84 anuiteta i to 83 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu 427,42 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu 429,11 CHF. Nakon sklapanja ugovora tužitelj da je sukladno preuzetoj obvezi u ugovorenim rokovima ispunjavao svoje obveze na način da je redovito uplaćivao mjesečne anuitete. Tuženik da je za vrijeme trajanja kredita jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu na način da je ista bila puno veća u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 6,99% godišnje, te da je odlukom iz 2010. ista promijenjena do visine od 10,40% godišnje. Sijedom navedenog, da je došlo do značajne promjene iznosa mjesečnih anuiteta što da je tužitelja dovelo i do ugrožavanja njegove egzistencije, s obzirom na to da je banka jednostranim odlukama neočekivano povećala kamatnu stopu, te je iznos mjesečne rate bio znatno veći od početno ugovorenog. Slijedom navedenog, a s obzirom na odredbu ugovora temeljem koje tuženik može jednostrano mijenjati visinu ugovorene kamatne stope kao i činjenicu da se radi o tipskom, unaprijed sastavljenom ugovoru i to adhezijskom koji je sklopljen pristupanjem tužitelja bez mogućnosti pregovaranja i izmjene sadržaja pojedinih ugovornih odredbi na eventualno postavljeni zahtjev tužitelja, da je razvidno kako je odredba ugovora koja utvrđuje promjenjivu kamatnu stopu nepoštena. Imajući u vidu odredbu čl. 296. Zakona o obveznim odnosima te odredbu tada važećeg čl. 96 st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (nastavno ZZP), kao i čl. 49 st. 1. ZZP koji se u konkretnom slučaju po mišljenju tužitelja ima primijeniti kao lex specialis proizlazi da je dio odredbe ugovora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora, te se o izmjeni kamatne stope kreditor obvezuje pravodobno izvijestiti korisnika kredita, te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta nepošten odnosno ništetan. Ovo s obzirom na to da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, budući da je tužitelju sklapanjem ugovora nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora odnosno nije mogao predvidjeti buduće kretanje kamatne stope tijekom trajanja kreditnog razdoblja, a sve i temeljem činjenice da kao potrošač nije mogao utjecati na spornu ugovornu odredbu ni ugovoriti drugačiji sadržaj iste, odnosno tužitelj nije imao pravo sudjelovanja prilikom donošenja pojedinih odluka o promjeni kamatne stope, kao ni mogućnosti utjecaja na iste odluke. Isto tako čl. 52. ZZP određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tužitelj drži da navedene odredbe nisu bile lako razumljive s obzirom na to da nema ekonomsku naobrazbu, niti se bavi bankarskim poslovanjem pa mu nisu bile lako razumljive odredbe temeljem kojih tuženik može jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, već je isti sukladno uputama i savjetima osobnog bankara sklopio kreditni ugovor u dobroj vjeri. Slijedom navedenog, u ugovoru da je korištena ništetna odredba, te da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj strani vratiti ono što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik da je dužan tužitelju vratiti sve iznose po osnovi preplaćene kamate koje je tužitelj naplatio u razdoblju od 10. veljače 2007. do 10. kolovoza 2012. umanjen za iznose koje je tuženik osnovano naplatio tužitelju sukladno početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Tužitelj upućuje na sudsku praksu tj. na odluke donesene u postupku tužitelja potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv 8 banaka kao tuženika, između kojih je i tuženik, a radi zaštite interesa potrošača. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da je tuženik u ugovoru koristio odredbe suprotne čl. 296. ZOO, te tadašnjem čl. 96. st. 1., a sada 49. st. 1 ZZP, da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnim odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika koja je dio unaprijed standardnog ugovora, te o kojoj se nije pojedinačno pregovarala, sadržana u čl. 9. ugovora. Nadalje, da se naloži tuženiku da mu isplati po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplaćeni iznos od 7.146,39 HRK, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od dana dospijeća do isplate, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Navodi da ako bi i ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope i bila nepoštena i ništetna, a tuženik smatra da nije, to da znači da ona nije pravno valjana od početka (ex tunc), tj. od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu 2005. Kako sukladno odredbi članka 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, to da znači da zastara za svaki pojedinačni uplaćeni obrok na ime povrata kredita po izmijenjenoj kamatnoj stopi počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj uplatio obrok po povećanoj kamatnoj stopi. U skladu s odredbom članka 241. ZOO zastara da se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a što tuženik nije učinio. Sve da je tužitelj i prije pokretanja ovog postupka podnio deklaratornu tužbu radi utvrđenja da je sporna ugovorna odredba ništetna, takva radnja ne bi uzrokovala prekid zastare, jer podnošenje deklaratorne tužbe nije radnja koja je poduzeta radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa se podnošenjem takve tužbe zastara ne prekida. Naprijed izraženo pravno shvaćanje sukladno je opće prihvaćenoj i nepromijenjenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske da zastarni rok za vraćanje datog temeljem ništetnog pravnog posla iznosi pet godina i da počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Naime, konkretno tužitelj potražuje iznos koji je tuženik navodno stekao bez osnove, a kako je tužba podnesena 13.06.2019., traženi iznos da je zastario. Nadalje, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj bio ovlašten pokrenuti pojedinačni spor na temelju presude P-1401/12, odnosno Pž- 7129/13 VTS i da pri tome ne treba dokazivati osnovu tužbenog zahtjeva, takav spor da može biti samo spor radi naknade štete, a ne spor radi stjecanja bez osnove. Nadalje, kao što je vidljivo iz Ugovora, ugovorne strane da su ugovorile da se na konkretni pravni posao primjenjuju važeći akti i isprave banke sa kojima je tužitelj upoznat. Slijedom navedenoga, s obzirom na to da su ugovorne strane ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika te da su izrijekom ugovorile da će tuženik o izmjenama pravodobno i pouzdano informirati tuženika, u cijelosti da je konzumirana obvezna pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Odredba članka 9. Ugovora da je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Pretpostavka koja (kumulativno!) mora biti ispunjena da bi se moglo govoriti o ništetnosti ugovorne odredbe je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ona u ovom slučaju da nije ispunjena. Naime, kamatne stope da su se mijenjale odlukom tuženika, ali su se pri tom uvažavale odredbe Ugovora i Općih uvjeta poslovanja Banke, a tužitelj da je bio upoznat s promjenljivošću tečaja izabrane valute koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu te je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK. Promjena kamatnih stopa, iako donesena jednostranom odlukom tuženika, bila je u skladu s internim aktima tuženika koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima, odnosno s podacima o kretanju na tržištu koji su također dostupni svima. Nastavno tužitelj da u dokaz osnovanosti visine tužbenog zahtjeva nije dostavio nijedan dokaz iz kojega bi proizlazila visina. No, ukoliko bi sud smatrao da je zahtjev tužitelja osnovan, tada tuženik traži da se utvrde i iznosi "minusa" odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tužitelj bila u potplati, odnosno kamatna stopa i valutni tečaj su bili niži od onog utvrđenog osnovnim ugovorom. Naime, ukoliko se radi o ništavim odredbama onda pravo povrata odnosno potraživanja vrijedi jednako za obje strane, te ni tužitelj ne može uživati u plodovima stjecanja bez osnove. Sve takve iznose koji bi bili potplaćeni tuženik stavlja tužitelju u prijeboj i traži da se za te iznose i pripadajuću kamatu umanje potraživanja tužitelja prema tuženiku. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati ga na naknadu troška ovog parničnog postupka.

3. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 14. srpnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, te predlaže donošenje presude na način pobliže opisan u točkama I i II izreke ove presude. Nadalje, tuženi je u podnesku od 21. srpnja 2025. precizirao prigovor radi prebijanja, na način opisan u točki III izreke ove presude.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u ugovor o kreditu broj 88553/05 od 19. rujna 2005. (stranice 12 -13 spisa), te izvod po računu (stranice 14-20 spisa). Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku, dipl. oec. iz Dramlja, u čiji pisani nalaz i mišljenje od 6. svibnja 2025., koji je dostavljen u spis 20. svibnja 2025. je izvršen uvid (stranice 59-82 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke (stranice 94-96 spisa).

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 88553/05 (stranice 12-13 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen u [adresa], 19. rujna 2005. između prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Iznos kredita je 28.300,00 CHF, bez određene namjene, rok otplate 84 mjeseca. Točkom 4. je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, te na dan zaključena ugovora iznosi 6,99% godišnje. Točkom 9. određeno je da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kredita. O izmjeni kamatne stope kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano izvijestiti korisnika kredita, te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta.

6. Iz prijepisa knjigovodstvene kartice tuženika na dan 10. srpnja 2015. za razdoblje od 21. rujna 2005. do 9. srpnja 2015. (stranice 14-20 spisa), vidljiva je dinamika plaćanja tužitelja kao korisnika kredita i uplata iznosa u HRK počevši od 12. listopada 2005.

7. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Darko Hanik, dipl.oec. iz Dramlja je naveo da razlika više uplaćenog iznosa kamata od datuma uplate u vremenskom periodu od listopada 2005. do rujna 2012. i to od datuma dospijeća iznosi kako slijedi: za razdoblje od 12. listopada 2005. do 12. veljače 2007. da nema razlika po uplatama redovnih kamata jer nije bilo promjene kamatne stope. Nadalje, od 8. kolovoza 2007. da iznosi 10,89 EUR; od 20. svibnja 2008. 9,14 EUR; od 20. lipnja 2008.9,34 EUR; od 17. srpnja 2008. 9,01 EUR; od 27. siječnja 2009. 19,29 EUR; od 11. veljače 2009.18,77 EUR; od 27. travnja 2009. 18,27 EUR; od 15. lipnja 2009.17,14 EUR; od 20. srpnja 2009. 16,36 EUR; od 24. kolovoza 2009.16,60 EUR; od 21. rujna 2009.16,16 EUR; od 23. studenoga 2009. 15,50 EUR; od 31. prosinca 2009.15,18 EUR; od 18. siječnja 2010. 26,31 EUR; od 22. veljače 2010. 25,85 EUR; od 24. ožujka 2010. 23,14 EUR; od 26. travnja 2010. 24,85 EUR; od 24. svibnja 2010. 23,77 EUR; od 21. lipnja 2010. 24,08 EUR; od 21. srpnja 2010. 23,11 EUR; od 31. kolovoza 2010. 23,67 EUR; od 20. rujna 2010. 22,82 EUR; od 22. listopada 2010. 20,93 EUR; od 22. studenoga 2010. 20,76 EUR; od 20. prosinca 2010. 20,53 EUR; od 24. siječnja 2011. 19,95 EUR; od 21. veljače 2011. 19,03 EUR; od 21. ožujka 2011. 16,56 EUR; od 26. travnja 2011. 17,03 EUR; od 24. svibnja 2011. 16,33 EUR; od 20. lipnja 2011.16,09 EUR; od 22. srpnja 2011.15,13 EUR; od 26. kolovoza 2011. 14,84 EUR; od 21. rujna 2011.12,84 EUR; od 31. listopada 2011. 11,13 EUR; od 23. studenoga 2011. 10,34 EUR; od 28. prosinca 2011. 9,00 EUR; od 23. siječnja 2012. 8,25 EUR; od 27. veljače 2012. 7,05 EUR; od 21. ožujka 2012. 5,39 EUR; od 23. travnja 2012. 4,47 EUR; od 21. svibnja 2012. 3,10 EUR; od 26. lipnja 2012. 1,87 EUR; te od 23. srpnja 2012. 0,52 EUR, što zbrojeno ukupno iznosi 680,39 EUR (vještak navodi da se radi o iznosu od 679,81 EUR, ali zbrajanjem pojedinačnih iznosa navedenih u nalazu ukupan zbroj iznosi 680,39 EUR). Razlika manje uplaćenog iznosa redovnih kamata, kada su kamate bile niže od onog utvrđenog Ugovorom, da iznosi: od 28. ožujka 2007. 6,33 EUR; od 11. svibnja 2007. 6,33 EUR; od 13. lipnja 2007. 6,33 EUR; od 12. srpnja 2007. 14,96 EUR; od 20. kolovoza 2007. 8,98 EUR; od 20. rujna 2007. 14,96 EUR; od 9. studenoga 2007. 10,97 EUR; od 21. prosinca 2007. 14,96 EUR; od 21. siječnja 2008. 4,34 EUR; od 25. veljače 2008. 1,68 EUR; od 21. ožujka 2008. 1,02 EUR; od 23. travnja 2008. 1,68 EUR; od 20. kolovoza 2008. 11,64 EUR; od 19. rujna 2008. 3,12 EUR; od 14. listopada 2008. 6,53 EUR; od 20. studenoga 2008. 8,43 EUR; od 22. prosinca 2008. 1,12 EUR; od 18. ožujka 2009. 1,75 EUR; od 21. listopada 2009. 1,82 EUR; te od 20. kolovoza 2012. 0,59 EUR; što ukupno iznosi 127,54 EUR.

8. Saslušana kao parnična stranka tužiteljica u svome iskazu navela da je podigla kredit radi adaptacije stana u kojem su stanovali, navodeći da su im u banci ponudili podizanje kredita upravo u valuti švicarskog franka. Kaže da je pristala na kamate kakve jesu te na promjenjivu kamatnu stopu, te da nije imala dojam da se u toj mjeri to može promijeniti, navodeći da nije obrazovana u tom smislu da bi to mogla razumjeti. Kaže da je podigla kredit te da su krenule otplate koje su bile u tom iznosu koji je bio na početku, i nakon nekog vremena taj iznos da je počeo postepeno rasti tako da je nakon nekog vremena porastao za 2/3, tako da je sa 2.000,00 HRK došao do 3.500,00 HRK, kao mjesečni iznos koji je otplaćivala. Unatoč tome, da je otplatila cijeli kredit, što je u tom razdoblju bitno utjecalo na njihove životne uvjete. U trenutku kada je podizala kredit da joj je rečeno koliko će iznositi rata kredita, da ne bi ni imala uvjeta za podizanje tog kredita. Bankar da joj nije objašnjavao parametre koji utječu na promjenu kamatne stope. Nije ju upozoravao ni na kakve rizike ako ugovori promjenjivu kamatnu stopu, te da nije mogla pregovarati oko odredbi ugovora ni utjecati na njegov sadržaj.

9. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

10. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe t. 9., Ugovora o kreditu br. 88553/05 od 19. rujna 2005., a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope.

11. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d.d Split zaključili Ugovor o kreditu br. 88553/05 od 19. rujna 2005. kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 28.300,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Isto tako nije sporno da je t. 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja da na dan zaključenja ugovora iznosi 6,99% godišnje. Također nije sporno da je t. 9. ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora, s time da se o izmjeni kreditor obvezuje pravodobno i pouzdano izvijestiti korisnika kredita, te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta. Također nije sporno ni da je t. 10. ugovorena obveza tužitelja na isplatu 83 mjesečnih anuiteta u jednakim iznosima od po 427,42 CHF i 1 preostalog od 429,11 CHF, s time da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća (čl. 10.). Nadalje, nije sporno ni to da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, te da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope (6,99% godišnje).

12. Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO. Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

13. Među strankama je sporno jesu li naprijed navedene ugovorne odredbe t. 9., Ugovora o kreditu br. 88553/05 od 19. rujna 2005., a koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu ništetne, posljedično čemu je li osnovan zahtjev tužitelja za povratom isplaćenih iznosa primjenom tih ugovornih odredbi.

14. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost nijedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Darka Hanika prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu s pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi i dokumentaciji priležećoj spisu, pa mu u cijelosti poklanja vjeru, ovo tim više jer na isti nije bilo primjedbi stranaka. Što se tiče iskaza tužitelja valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, s kojim je u cijelosti suglasan pa ga je sud prihvatio kao istinit.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje ZZP iz 2003.) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO. Međutim, s obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (Narodne novine br. 79/07. i 125/07.). Odredbom čl. 84. ZZP iz 2003.g. i čl. 99. ZZP iz 2007. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba t. 9. koja se odnosi na ugovorenu redovnu kamatu kao promjenjivu, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o visini kamatnih stopa iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti je li predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP iz 2003. i čl. 99. ZZP iz 2007. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o visini kamatnih stopa, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o visini kamatnih stopa, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 ). Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. S obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

17. Naime, odredbom t. 4. predmetnog ugovora o kreditu je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (6,99 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 6,99 % godišnje mijenjati nisu bili ni određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

18. Nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje (s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Slijedom navedenog, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika kao banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora, te da je odredbom čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora u pogledu promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba t. 9. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP iz 2003. i čl. 102. ZZP iz 2007. ništetna, dok odredba t. 4. u dijelu u kojem je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 6,99 % nije ništetna, a zbog čega njena valjanost i primjena, te time i učinak nije doveden u pitanje. Pri tom valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelju skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 6,99 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristao.

19. Nadalje valja istaknuti da naprijed citirana presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg ZZP/14 (Narodne novine br. 41/14). Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se ni osnažiti, ni prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

20. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15.) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Slijedom svega gore navedenoga valjalo je odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

21. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju.

22. Razlika anuiteta, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, tijekom trajanja ugovora u razdobljima kada je tuženik obračunavao anuitete kredita, a tužitelj vršio otplatu kredita po kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene iznosi ukupno 127,54 EUR. Međutim, unatoč tome što je tužitelj u tom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po nižoj kamatnoj stopi, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelja niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to neosnovano tuženik smatra da bi valjalo uzeti u obzir manje plaćenu kamatu.

23. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi ugovora, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom na to da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Imajući u vidu sve gore navedeno valjalo je, primjenom odredbe članka 333. stavak 3. ZPP, odlučiti o nepostojanju tog potraživanja, kao u točki III izreke ove presude.

25. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da se prema odredbi čl. 328. ZOO pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 138a ZZP iz 2007. je da odluka u sporu o utvrđenju ništavosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, a kako je propisano i odredbom čl. 323. st. 1. ZOO. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništave ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništavosti takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništavosti koji je bezvremenski. Konačno i Vrhovni sud Republike Hrvatske je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, sud je mišljenja da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan.

26. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.) vratiti iznose primljene primjenom ništetne odredbe uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO i to od dana stjecanja s obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika, te je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

27. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl 154. st. 1 ZPP, u svezi s odredbom članka 155. ZPP, a dosuđeni trošak se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR i presudu 26,54 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023.). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2019. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7/1. 75 bodova, vrijednost boda 2,00 EUR), te podnesaka od 23. lipnja 2021. i od 14. srpnja 2025. u pojedinačnim iznosima od 150,00 EUR za podnesak (Tbr. 8/1.), što za 2 podneska ukupno iznosi 300,00 EUR, te za zastupanje na ročištima od 25. travnja 2022. i od 1. prosinca 2025. u pojedinačnim iznosima od 150,00 EUR za ročište (Tbr. 9/1.), što za 2 ročišta ukupno iznosi 300,00 EUR. Sveukupno je tužitelju za radnje njegova punomoćnika – odvjetnika odmjereno 750,00 EUR, što uvećano za PDV 25% koji je obračunat u iznosu od 187,50 EUR, daje iznos od 937,50 EUR. Slijedom svega navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak postupka od 1.335,67 EUR, te je odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

U Crikvenici 19. prosinca 2025.

Sudac:

Sonja Alač

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.