REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-629/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925, zastupan po Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 5. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja HZ, zamjenice punomoćnice tužitelja LZ, odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Davora Bartolca, Karlovac i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika IZ, po objavi 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02864 od dana 13.08.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925, u svojstvu davatelja kredita te HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, na temelju kojeg je sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini između tužitelja i tuženika koji sporazum je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca pod brojem OV-13432/2008 dana 18. kolovoza 2008., u dijelu u članku II. u kojem se navodi „IZNOS KREDITA: kunska protuvrijednost iznosa od 23.416,52 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“ te odredba članka III. istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: „Iznos mjesečnog obroka kredita 370,82 CHF; Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 31.148,88 CHF“, kao i odredba čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu, koji su sastavni dio prethodno citiranog Ugovora o kreditu, a koja glasi „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja“.

II. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925 da tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 5.451,11 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 1,84 EUR od 30.09.2008. pa do isplate

- 19,64 EUR od 30.10.2008. pa do isplate

- 10,96 EUR od 08.12.2008. pa do isplate

- 18,59 EUR od 27.12.2008. pa do isplate

- 0,01 EUR od 05.02.2009. pa do isplate

- 24,86 EUR od 05.02.2009. pa do isplate

- 24,79 EUR od 27.02.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.03.2009. pa do isplate

- 21,06 EUR od 30.03.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.04.2009. pa do isplate

- 22,22 EUR od 29.04.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.05.2009. pa do isplate

- 17,79 EUR od 29.05.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 14,71 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.07.2009. pa do isplate

- 16,53 EUR od 30.07.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.08.2009. pa do isplate

- 18,15 EUR od 29.08.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.09.2009. pa do isplate

- 16,67 EUR od 29.09.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.10.2009. pa do isplate

- 14,81 EUR od 29.10.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 18,18 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 28.12.2009. pa do isplate

- 20,63 EUR od 28.12.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.01.2010. pa do isplate

- 23,88 EUR od 29.01.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 27.02.2010. pa do isplate

- 23,84 EUR od 27.02.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 28,87 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 27,84 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.05.2010. pa do isplate

- 29,96 EUR od 29.05.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.06.2010. pa do isplate

- 43,68 EUR od 29.06.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.07.2010. pa do isplate

- 40,51 EUR od 30.07.2010. pa do isplate

- 0,02 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

- 52,85 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.09.2010. pa do isplate

- 49,36 EUR od 29.09.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.10.2010. pa do isplate

- 42,64 EUR od 29.10.2010. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 55,49 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 0,02 EUR od 27.12.2010. pa do isplate

- 66,01 EUR od 27.12.2010. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.01.2011. pa do isplate

- 59,43 EUR od 28.01.2011. pa do isplate

- 0,01 EUR od 25.02.2011. pa do isplate

- 63,93 EUR od 25.02.2011. pa do isplate

- 0,01 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

- 57,43 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.04.2011. pa do isplate

- 58,59 EUR od 28.04.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.05.2011. pa do isplate

- 77,03 EUR od 30.05.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

- 78,97 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.07.2011. pa do isplate

- 92,67 EUR od 28.07.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.08.2011. pa do isplate

- 89,06 EUR od 30.08.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

- 79,90 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

- 0,01 EUR od 28.10.2011. pa do isplate

- 79,64 EUR od 28.10.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 29.11.2011. pa do isplate

- 77,82 EUR od 29.11.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 23.12.2011. pa do isplate

- 80,30 EUR od 23.12.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.01.2012. pa do isplate

- 85,93 EUR od 30.01.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.02.2012. pa do isplate

- 87,09 EUR od 28.02.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 29.03.2012. pa do isplate

- 83,70 EUR od 29.03.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 27.04.2012. pa do isplate

- 86,22 EUR od 27.04.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 29.05.2012. pa do isplate

- 87,05 EUR od 29.05.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.06.2012. pa do isplate

- 85,75 EUR od 28.06.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.07.2012. pa do isplate

- 86,12 EUR od 30.07.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

- 83,46 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.09.2012. pa do isplate

- 81,55 EUR od 28.09.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

- 83,40 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 15.11.2012. pa do isplate

- 85,55 EUR od 15.11.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 17.12.2012. pa do isplate

- 83,98 EUR od 17.12.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 17.01.2013. pa do isplate

- 78,69 EUR od 17.01.2013. pa do isplate

- 0,02 EUR od 13.02.2013. pa do isplate

- 80,08 EUR od 13.02.2013. pa do isplate

- 0,02 EUR od 09.03.2013. pa do isplate

- 79,15 EUR od 09.03.2013. pa do isplate

- 0,02 EUR od 05.04.2013. pa do isplate

- 85,55 EUR od 05.04.2013. pa do isplate

- 0,02 EUR od 15.05.2013. pa do isplate

- 77,69 EUR od 15.05.2013. pa do isplate

- 0,01 EUR od 15.06.2013. pa do isplate

- 78,91 EUR od 15.06.2013. pa do isplate

- 79,58 EUR od 11.07.2013. pa do isplate

- 80,85 EUR od 09.08.2013. pa do isplate

- 82,14 EUR od 16.09.2013. pa do isplate

- 84,42 EUR od 15.10.2013. pa do isplate

- 85,49 EUR od 11.11.2013. pa do isplate

- 88,07 EUR od 12.12.2013. pa do isplate

- 83,71 EUR od 09.01.2014. pa do isplate

- 88,85 EUR od 07.02.2014. pa do isplate

- 89,14 EUR od 07.03.2014. pa do isplate

- 88,31 EUR od 09.04.2014. pa do isplate

- 86,97 EUR od 09.05.2014. pa do isplate

- 86,41 EUR od 09.06.2014. pa do isplate

- 88,71 EUR od 14.07.2014. pa do isplate

- 90,04 EUR od 13.08.2014. pa do isplate

- 91,16 EUR od 08.09.2014. pa do isplate

- 90,93 EUR od 10.10.2014. pa do isplate

- 93,58 EUR od 11.11.2014. pa do isplate

- 94,14 EUR od 08.12.2014. pa do isplate

- 94,24 EUR od 08.01.2015. pa do isplate

- 89,01 EUR od 11.02.2015. pa do isplate

- 89,01 EUR od 12.03.2015. pa do isplate

- 89,01 EUR od 09.04.2015. pa do isplate

- 88,88 EUR od 13.05.2015. pa do isplate

- 88,88 EUR od 09.06.2015. pa do isplate

- 88,88 EUR od 09.07.2015. pa do isplate

- 88,88 EUR od 14.08.2015. pa do isplate

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02864 od dana 13.08.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925, u svojstvu davatelja kredita te HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, na temelju kojeg je sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini između tužitelja i tuženika koji sporazum je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca pod brojem OV-13432/2008 dana 18. kolovoza 2008., u dijelu u kojem se navodi „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora“, te odredba članka III. istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: „Troškovi zaključenja Ugovora“ (uklj. 22% PDV-a) 1.008,37 CHF.

IV. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925 da tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetne odredbe iz točke III. ove presude isplati iznos od 602,06 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.08.2008. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve do isplate.

V. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925 da tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 1.935,09 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 19. 12. 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 13. kolovoza 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, br. 02864 na temelju kojeg je sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini između tužitelja i tuženika koji sporazum je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa] pod brojem OV- 13432/2008 dana 18. kolovoza 2008., a kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 23.416,52 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Predmetni kredit je tužitelj u cijelosti otplatio.

DOKAZ: Uvid u prilog pod B/

2. Tuženik je kao kreditor u prethodno citirani ugovor o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, i to u članku II. i III. navedenog ugovora, a koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno Zakonu o zaštititi potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. ZZP-a). Naime, sukladno odredbi članka 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, tužitelju je jedino ponuđen kredit u CHF te isti nije imao mogućnosti ni na koji način utjecati niti na valutu kredita, a niti na bilo koju drugu ugovornu odredbu. Nadalje, tuženik je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorio valutnu klauzulu u CHF, bez da je tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za zaključenje predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, prilikom zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj ni na koji način nije od tuženika informiran o mogućim rizicima vezanim uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao niti o izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni za vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Prema praksi suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu. Obzirom je u vrijeme zaključenja (a i u vrijeme trajanja ugovora o kreditu) kunska valuta bila stabilna u odnosu na EUR-o i druge valute, a CHF je drastično rastao, čime je tužitelju nanesena šteta, a nije bilo nikakvog razloga da se ovakva odredba unese u Ugovor o kreditu jer se tuženik nije zaduživao u CHF na domaćem i/ili stranom tržištu radi davanja ovog kredita, proizlazi da je ovakva odredba unijeta isključivo u interesu kreditora-tuženika, a sam tužitelj na nju nikako nije mogao utjecati, niti je bio svjestan posljedica. Istovremeno, sav rizik fluktuacije tečaja prebačen je na potrošača- tužitelja.

3. Sva ova utvrđenja utvrđena su presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 01. srpnja 2013.g. te presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017 u kolektivnom sporu Udruge Potrošač protiv osam tuženih banaka. Međutim kako se presuda u kolektivnom sporu ne odnosi neposredno na tuženika, koji nije bio stranka iste, to tužitelj ima pravni interes u ovom postupku deklaratorno utvrđivati ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli. Međutim, pravna utvrđenja iz citiranih presuda itekako su primjenjiva na tužitelja i njegovu situaciju, jer je činjenično stanje posve identično u odnosu na kredite s valutom CHF odobravane od strane banaka tuženih u kolektivnom sporu.

Isplatom anuiteta koji su vezani za tečaj CHF, tužitelj je svaki mjesec preplaćivao dijelove anuiteta koji su rasli zbog promjene tečaja CHF, te stoga ovom tužbom potražuje te iznose, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

DOKAZ: uvid u dostavljenu dokumentaciju, saslušanje tužitelja, vještačenje po vještaku knjigovodstveno- financijske struke, uvid u eventualnu daljnju dokumentaciju koja će biti potrebna vještaku, a koja će biti pribavljena od stranaka, uvid u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, te uvid u presudu VTS RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

4. Odredbom članka II. prethodno navedenog ugovora o kreditu navedeno je da „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora“, dok je člankom III. navedeno da „troškovi zaključenja Ugovora“ iznose 1.008,37 CHF.

5. Temeljem navedenog članka, tužitelj je prilikom isplate kredita, dana 20.08.2008. g. na ime „prihoda od troškova obrade ugovora“ morao platiti iznos od 4.536,19 kn/ 602,06 EUR, što je vidljivo iz prometa po kreditu u kojem je ista uplata evidentirana. Odredbu o troškovima obrade ugovora, kao i visini istih tuženik je također unio bez da su stranke o istoj pojedinačno pregovarale, protivno odredbama čl. 81. i 82. ZZP-a, što također ima za posljedicu ništetnost navedene odredbe sukladno odredbi čl. 87. ZZP-a. Ovo posebno stoga što niti iz ugovora, niti iz otplatnog plana nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi (koje je tužitelj snosio u cijelosti), a budući da je tuženik institucija koja se bavi davanjem kredita i koja je imala tj. ima zaposlenike koji se bave obradom ugovora, i koji su zaposleni u tu svrhu te da je tuženik zasigurno zaključio više stotina ovakvih kredita na istom obrascu, nejasno je koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Prema tome, navedena ugovorna odredba nije niti jasna, niti određena, a niti odrediva. Obzirom na navedeno, tužitelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik tužitelju dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja.

6. Slijedom prethodno navedenog, tužitelj po svojoj punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud donese sljedeću presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02864 od dana 13.08.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925, u svojstvu davatelja kredita te HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, na temelju kojeg je sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini između tužitelja i tuženika koji sporazum je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa] pod brojem OV-13432/2008 dana 18. kolovoza 2008., u dijelu u članku II. u kojem se navodi „IZNOS KREDITA: kunska protuvrijednost iznosa od 23.416,52 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“ te odredba članka III. istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: „Iznos mjesečnog obroka kredita 370,82 CHF; Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 31.148,88 CHF“.

II. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925 da tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetne odredbe iz toč. I. ove presude isplati iznos od 1.500,00 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02864 od dana 13.08.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925, u svojstvu davatelja kredita te HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, na temelju kojeg je sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini između tužitelja i tuženika koji sporazum je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa] pod brojem OV-13432/2008 dana 18. kolovoza 2008., u dijelu u kojem se navodi „Iznos kredita uključuje i troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora“, te odredba članka III. istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: „Troškovi zaključenja Ugovora“ (uklj. 22% PDV- a) 1.008,37 CHF.

IV. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925 da tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetne odredbe iz točke III. ove presude isplati iznos od 602,06 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.08.2008. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve do isplate.

V. Nalaže se tuženom tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925 da tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno druge odluke o trošku pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena."

7. Tužitelj je tužbeni zahtjeva konačno specificirao podneskom od 30. 6. 2025. nakon vještačenja. Tužitelj u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka te shodno njegovu nalazu u nastavku specificira tužbeni zahtjev. Stoga tužitelj predlaže da Naslovni sud donese sljedeću presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02864 od dana 13.08.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925, u svojstvu davatelja kredita te HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, na temelju kojeg je sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini između tužitelja i tuženika koji sporazum je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa] pod brojem OV-13432/2008 dana 18. kolovoza 2008., u dijelu u članku II. u kojem se navodi „IZNOS KREDITA: kunska protuvrijednost iznosa od 23.416,52 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“ te odredba članka III. istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: „Iznos mjesečnog obroka kredita 370,82 CHF; Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 31.148,88 CHF“, kao i odredba čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu, koji su sastavni dio prethodno citiranog Ugovora o kreditu, a koja glasi „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja“.

II. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925 da tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 5.451,11 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 1,84 EUR od 30.09.2008. pa do isplate

- 19,64 EUR od 30.10.2008. pa do isplate

- 10,96 EUR od 08.12.2008. pa do isplate

- 18,59 EUR od 27.12.2008. pa do isplate

- 0,01 EUR od 05.02.2009. pa do isplate

- 24,86 EUR od 05.02.2009. pa do isplate

- 24,79 EUR od 27.02.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.03.2009. pa do isplate

- 21,06 EUR od 30.03.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.04.2009. pa do isplate

- 22,22 EUR od 29.04.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.05.2009. pa do isplate

- 17,79 EUR od 29.05.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 14,71 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.07.2009. pa do isplate

- 16,53 EUR od 30.07.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.08.2009. pa do isplate

- 18,15 EUR od 29.08.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.09.2009. pa do isplate

- 16,67 EUR od 29.09.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.10.2009. pa do isplate

- 14,81 EUR od 29.10.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 18,18 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 28.12.2009. pa do isplate

- 20,63 EUR od 28.12.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.01.2010. pa do isplate

- 23,88 EUR od 29.01.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 27.02.2010. pa do isplate

- 23,84 EUR od 27.02.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 28,87 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 27,84 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.05.2010. pa do isplate

- 29,96 EUR od 29.05.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.06.2010. pa do isplate

- 43,68 EUR od 29.06.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 30.07.2010. pa do isplate

- 40,51 EUR od 30.07.2010. pa do isplate

- 0,02 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

- 52,85 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.09.2010. pa do isplate

- 49,36 EUR od 29.09.2010. pa do isplate

- 0,01 EUR od 29.10.2010. pa do isplate

- 42,64 EUR od 29.10.2010. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 55,49 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 0,02 EUR od 27.12.2010. pa do isplate

- 66,01 EUR od 27.12.2010. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.01.2011. pa do isplate

- 59,43 EUR od 28.01.2011. pa do isplate

- 0,01 EUR od 25.02.2011. pa do isplate

- 63,93 EUR od 25.02.2011. pa do isplate

- 0,01 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

- 57,43 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.04.2011. pa do isplate

- 58,59 EUR od 28.04.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.05.2011. pa do isplate

- 77,03 EUR od 30.05.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

- 78,97 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.07.2011. pa do isplate

- 92,67 EUR od 28.07.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.08.2011. pa do isplate

- 89,06 EUR od 30.08.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

- 79,90 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

- 0,01 EUR od 28.10.2011. pa do isplate

- 79,64 EUR od 28.10.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 29.11.2011. pa do isplate

- 77,82 EUR od 29.11.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 23.12.2011. pa do isplate

- 80,30 EUR od 23.12.2011. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.01.2012. pa do isplate

- 85,93 EUR od 30.01.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.02.2012. pa do isplate

- 87,09 EUR od 28.02.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 29.03.2012. pa do isplate

- 83,70 EUR od 29.03.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 27.04.2012. pa do isplate

- 86,22 EUR od 27.04.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 29.05.2012. pa do isplate

- 87,05 EUR od 29.05.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.06.2012. pa do isplate

- 85,75 EUR od 28.06.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 30.07.2012. pa do isplate

- 86,12 EUR od 30.07.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

- 83,46 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 28.09.2012. pa do isplate

- 81,55 EUR od 28.09.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

- 83,40 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 15.11.2012. pa do isplate

- 85,55 EUR od 15.11.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 17.12.2012. pa do isplate

- 83,98 EUR od 17.12.2012. pa do isplate

- 0,02 EUR od 17.01.2013. pa do isplate

- 78,69 EUR od 17.01.2013. pa do isplate

- 0,02 EUR od 13.02.2013. pa do isplate

- 80,08 EUR od 13.02.2013. pa do isplate

- 0,02 EUR od 09.03.2013. pa do isplate

- 79,15 EUR od 09.03.2013. pa do isplate

- 0,02 EUR od 05.04.2013. pa do isplate

- 85,55 EUR od 05.04.2013. pa do isplate

- 0,02 EUR od 15.05.2013. pa do isplate

- 77,69 EUR od 15.05.2013. pa do isplate

- 0,01 EUR od 15.06.2013. pa do isplate

- 78,91 EUR od 15.06.2013. pa do isplate

- 79,58 EUR od 11.07.2013. pa do isplate

- 80,85 EUR od 09.08.2013. pa do isplate

- 82,14 EUR od 16.09.2013. pa do isplate

- 84,42 EUR od 15.10.2013. pa do isplate

- 85,49 EUR od 11.11.2013. pa do isplate

- 88,07 EUR od 12.12.2013. pa do isplate

- 83,71 EUR od 09.01.2014. pa do isplate

- 88,85 EUR od 07.02.2014. pa do isplate

- 89,14 EUR od 07.03.2014. pa do isplate

- 88,31 EUR od 09.04.2014. pa do isplate

- 86,97 EUR od 09.05.2014. pa do isplate

- 86,41 EUR od 09.06.2014. pa do isplate

- 88,71 EUR od 14.07.2014. pa do isplate

- 90,04 EUR od 13.08.2014. pa do isplate

- 91,16 EUR od 08.09.2014. pa do isplate

- 90,93 EUR od 10.10.2014. pa do isplate

- 93,58 EUR od 11.11.2014. pa do isplate

- 94,14 EUR od 08.12.2014. pa do isplate

- 94,24 EUR od 08.01.2015. pa do isplate

- 89,01 EUR od 11.02.2015. pa do isplate

- 89,01 EUR od 12.03.2015. pa do isplate

- 89,01 EUR od 09.04.2015. pa do isplate

- 88,88 EUR od 13.05.2015. pa do isplate

- 88,88 EUR od 09.06.2015. pa do isplate

- 88,88 EUR od 09.07.2015. pa do isplate

- 88,88 EUR od 14.08.2015. pa do isplate

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02864 od dana 13.08.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925, u svojstvu davatelja kredita te HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, na temelju kojeg je sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini između tužitelja i tuženika koji sporazum je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa] pod brojem OV-13432/2008 dana 18. kolovoza 2008., u dijelu u kojem se navodi „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora“, te odredba članka III. istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: „Troškovi zaključenja Ugovora“ (uklj. 22% PDV-a) 1.008,37 CHF.

IV. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925 da tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetne odredbe iz točke III. ove presude isplati iznos od 602,06 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.08.2008. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve do isplate.

V. Nalaže se tuženom tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925 da tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno druge odluke o trošku pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena."

8. U odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor mjesne nenadležnosti suda.

9. Prigovor zastare potraživanja

Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja.

Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga.

Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2015. godine, a tužba je podnesena u 2024. godini, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.

Isto potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 02.07.2024. godine, posl. br.: Pž-1163/2024 u kojom je kao bitno navedeno sljedeće:

„ … čak i u slučaju kada bi tužitelj mogao osnovano potraživati taj novčani iznos s pripadajućim kamatama prema odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud napominje da je to tužiteljevo potraživanje zastarjelo, to jest da je osnovan tuženikov materijalno pravni prigovor zastare, a kojeg je tuženik istaknuo još u svom odgovoru na tužbu…

…zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tara druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove… …Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno…

…da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen… …jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u danjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“

Dokaz:

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 02.07.2024. godine, posl. br.: Pž-1163/2024.

10. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu.

11. Tuženik naposlijetku ističe prigovor nedostatka mjesne nadležnosti suda. Naime, tuženik ističe da je predmetni Ugovor sklopljen u Zagrebu te je u točki 11.3. Općih uvjeta, ugovorena nadležnost sud u Zagrebu. Ujedno, kada i navedena odredba ne bi postojala, sukladno odredbi čl. 47. st. 1. Zakona o parničnom postupku, za suđenje je mjesno nadležan sud na čijem prebivalištu tuženik ima prebivalište, odnosno boravište odnosno sjedište. Obzirom da tuženik ima sjedište na adresi [adresa], to je jasno da je nadležan sud upravo Općinski građanski sud u Zagrebu. Slijedom navedenog, predlaže se sudu oglasiti se mjesno nenadležnim te predmet ustupiti mjesno nadležnom sudu odnosno Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

12. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. Dokaz:-Izjava area menagera, CZ, [adresa], na okolnost načina poslovanja tuženika, posebice prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF/EUR

13. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit.

Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. ŠZ u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora.

„Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Dokaz:

-Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade

14. Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Valja napomenuti i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2008. godine, kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužitelj.

15. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik je, povrh svega, upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost.

16. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se, pored upozorenja tuženika, propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, tako nema ništetnih odredbi Ugovora niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema preciznih saznanja i prognoza, kao što je budući smjer kretanja tečaja i visina njegova porasta, pa s tim u vezi tuženik ističe da se upravo u odluci Suda EU u predmetu H (C-186/2016) na koju se tužitelj poziva navodi sljedeće: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja tečaja švicarskog franka iznio je ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika.

17. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.

Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točkama petita. Uopće je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti.

18. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital.

Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

19. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, početni otplatni plan, premet po kreditu, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, te knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. Karlovac. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika čitanjem izjave area menagera CZ, [adresa], na okolnost načina poslovanja tuženika, posebice prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF, naime, tuženik se izričito protivio čitanju izjave, dakle, tuženik nije predložio imenovanu osobu pozvati u svojstvu svjedoka radi iskazivanja, odnosno neposrednog izvođenja dokaza.

20. Predmet ovog postupka je utvrđivanje ništetnom ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem zaključenog Ugovora o kreditu broj 02865 od 13. 8. 2008., te potraživanje tužitelja s osnove preplate mjesečnih anuiteta radi rasta tečaja CHF, te potraživanje novčanog iznosa naknade za obradu kredita, koji iznos naknade među strankama nije sporan.

21. Među strankama je sporna mjesna nadležnost suda, aktivna legitimacija, pravan osnova i visina zahtjeva s osnove preplate mjesečnih anuiteta radi rasta tečaja CHF, te je tuženik istaknuo prigovor zastare.

22. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, nesporno je da su stranke, Ugovorom o kreditu br. 02828, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Međutim, osnovano tužitelj smatra kako odredba čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007, dalje: ZZP), Direktivi Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva), koja je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača, kao i relevantnoj i opće prihvaćenoj sudskoj praksi.

23. Naime, odredbom člankom 81. st. 1. i 2. ZZP-a, koji je vrijedio u trenutku potpisivanja predmetnog Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP-a, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, člankom 3. stavkom 1. Direktive propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, dok su odredbom čl. 82 ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz Direktive, pa se tako, između ostalog, nepoštenom smatra ugovorna odredba kojom se „isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom...“

24. Prilikom odlučivanja o prigovoru mjesne nadležnosti sud mora imati u vidu i presudu Suda Europske Unije u predmetu O.G.E.S. i S.E.S. v. R.M.Q. i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud je donio zaključak kako učinkovita zaštita potrošača koju omogućava Direktiva, podrazumijeva da nacionalni sud može, proprio motu, odrediti je li odredba ugovora o kojem odlučuje nepoštena te je upravo svrha Direktive, kojom se od država članica zahtijeva da utvrde da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, ne bi postigla, ako bi sam potrošač bio obvezan dovoditi u pitanje nepoštenu narav takvih odredbi. Također, u predmetnoj odluci sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, očigledno se radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ista je bila unaprijed formulirana od strane tužene te uvrštena u ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, bez ikakve mogućnosti tužitelja da o istoj pregovara ili utječe na njezin sadržaj, što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja, koji je također iskazao da bi mu bio problem putovati u Zagreb jer ne zna gdje je sud i gdje naći odvjetnika u Zagrebu, a pored navedenoga da živi od mirovine koja iznosi 400,00 eura mjesečno. Dakle, tužitelju bi putovanje na sud u Zagreb iziskivalo veće troškove od dolaska na sud u [adresa], živi u [adresa], a i troškovi putovanja odvjetnika kojeg je opunomoćio za zastupanje bili bi veći radi putovanja na sud u Zagreb.

25. Odredba čl. 12. predmetnog Ugovora nesumnjivo uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica morala putovati u Zagreb te bi trpjela znatno veći financijski i vremenski izdatak, dok bi tužena s druge stranke ostvarila pogodnosti bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao potrošača.

Nadalje, odredbom čl. 59. Zakona o parničnom postupku, propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Dakle, u slučaju kada po zakonu postoji mogućnost mjesne nadležnosti više sudova, pravo na izberivu mjesnu nadležnost ima tužitelj, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Karlovcu, tužitelj je tužbu podnio pred mjesno nadležnim Općinskim sudom u Karlovcu.

26. Osim toga, tužitelj ističe kako sukladno čl.19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj 102/15, 52/16 dalje u tekstu: ZPK), kao i recentnoj praksi Suda EU i sudova u Republici Hrvatskoj, potrošač može tužiti pružatelja usluga na području svog prebivališta, a ovaj postupak pokrenut je nakon stupanja na snagu navedene odredbe 30. rujna 2015. (u tom smislu i Vrhovni sud u svojoj odluci Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.). Prethodno navedeni stav tužitelja već je zauzet od strane drugostupanjskih sudova u istovrsnim parnicama koje potrošači pokreću protiv banaka (rješenje ŽS u Zagrebu, posl.br. Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019., rješenje ŽS u Vukovaru, posl.br. Gž 56/2020-2 od 4. veljače 2020., rješenje ŽS u Puli, posl. br. Gž-958/2020-2 od 17. rujna 2020.).

27. Slijedom svega navedenoga nenadležnosti ovog suda nije osnovan slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

28. Nije osnovan ni prigovor nedostatka aktivne legitimacije, nesporno je da je tužitelj sa tuženikom zaključio predmetni ugovor, stoga je kao ugovorna stranka ovlašten ili aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe kojoj zahtijeva utvrđenje ništetnima pobijanih ugovornih odredbi.

29. U odnosu na prigovor zastare, osnovano tužitelj smatra neosnovanim tuženikov prigovor zastare, iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., kao i prema stavu tužitelja, zastara nastupa istekom roka od pet godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući da tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba zbog kojih traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude kojom se utvrđuje ništetnost predmetnih ugovornih odredaba. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja (Gž-2406/18 ŽSZG).

30. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva, iz činjeničnog opisa tužbe i kasnijih navoda je razvidno da se tužitelj u ovom postupku ne poziva na izravnu primjenu kolektivne presude, kako to pogrešno tumači tuženik, već ističe kako je tuženik ugovorio valutnu klauzulu u CHF na jednako nepošten način kako je to činilo i osam utuženih banaka koje su obuhvaćene kolektivnom presudom. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu, tuženik je tužitelju nudio sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, a da pritom tužitelja ni na koji način nije informirao o mogućim rizicima vezanim uz primjenu valutne klauzule u CHF, kao niti izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni za vrijeme otplate ugovora o kreditu, što proizlazi iz tužiteljevog iskaza, dočim tuženik ničim nije dokazao da bi postupio drukčije. Tužitelj kao potrošač nije znao niti je bio svjestan rizika kojeg nosi ugovaranje tečaja švicarskog franka, dok je priroda i specifičnost valute švicarski franak svakako bila poznata tuženiku te je tuženik, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, bio dužan informirati tužitelja o svim rizicima koje nosi sporna valutna klauzula, kako bi tužitelj temeljem toga mogao donijeti informiranu odluku želi li ili ne sklapanje navedenog ugovora u CHF, što tuženik također nije dokazao.

31. Dakle, iako je tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu znao za poseban rizik ugovaranja takve klauzule, navedeni rizik svjesno je i namjerno prešutio tuženiku, upravo kako bi ga naveo na zaključak da je sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF za tužitelja najpovoljnija opcija te da je švicarski franak sigurna valuta. Na taj način, tužitelj je na sebe preuzeo rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, a da pritom uopće nije znao niti je bio svjestan da je na sebe preuzeo ikakav rizik. Iz navedenog jasno proizlazi da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za švicarski franak već samim njezinim ugovaranjem proizvela neravnotežu između stranaka, i to na teret tužitelja kao potrošača, obzirom da tužitelj nije bio potpuno, transparentno, jasno i razumljivo informiran o riziku kojeg valutna klauzula u CHF nosi, a niti je mogao pojedinačno pregovarati o predmetnoj ugovornoj odredbi jer je ista već unaprijed bila unesena u tipski, standardizirani ugovor tuženika. Propuštanjem davanja informacije tužitelju da je uz valutu CHF vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, kao i da će taj rizik u cijelosti snositi potrošač, tuženik je od samog početka prouzročio znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, izravno postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pritom, tužitelj ističe kako tuženik nije imao nikakvog opravdanog razloga da u ugovore o kreditu unosi valutnu klauzulu u CHF, budući da se tuženik nikada nije zaduživao u CHF pa se stoga sam nije izložio nikakvom valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima.

32. Ustavni sud RH, u svojoj odluci posl.br. U-III/4150/2019 od 3. veljače 2021., utvrdio je kako je svrha i temeljna funkcija valutne klauzule zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. ( USRH, U-III/4150/2019). Međutim, u konkretnom slučaju jasno je da je valutna klauzula u CHF ugovorena protivno svrsi i namjeni valutne klauzule kao zaštitne klauzule, kao i protivno osnovnim načelima općeg ugovornog prava, posebice načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba, ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti prava i obveza stranaka, a s isključivim ciljem ostvarenja znatne financijske koristi na teret potrošača. Tuženik je tužitelja, protivno savjesnosti i poštenju, izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom, a tuženik, temeljem informacija kojima je raspolagao u trenutku sklapanja ugovora, nije mogao donijeti informiranu odluku o tome da li želi sklapanje ugovora upravo sa navedenom valutnom klauzulom, odnosno predstavlja li i ona za njega rizik i koliko velik. Zbog navedenoga ugovorna odredba kojom se ugovora valutna klauzula u CHF je nepoštena, time i ništetna, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je temeljem ništetne ugovorne odredbe tužitelj tuženiku više platio, a tuženik primio, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

33. u odnosu na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu ne stoji navod tuženika da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita valjano ugovorena i zakonita te da ista nije prouzročila znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Zakon o zaštiti potrošača odredbu smatra nezakonitom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Ne bi trebalo biti sporno da se radi o ugovoru kojeg je sastavio tuženik kao trgovac i na kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja pa tako niti na sadržaj odredbe čl. II. i III. ugovora, posebno ne na visinu naknade, za koju se prema navedenoj odredbi niti ne može zaključiti od čega ovisi te pokriću kojih točno nastalih troškova ista služi. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosio je tužitelj pa tužitelju nije jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora. Radi se dakle o odredbi koja nije razumljiva niti transparentna jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade pa je na taj način tužitelj sasvim sigurno stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna pokriću kojih troškova služi, a koja je osim toga podložna jednostranom određivanju od strane tužene, odlukom na koju tužitelj ne može utjecati. Sud EU u svojim presudama, br. C-84/19 i C-224/19, potvrdio je da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati nekakve „ulazne troškove“ obrade kredita za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, a nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prethodno citiranom odredbom jasno je definirano što je tuženik, temeljem ugovora o kreditu, ovlašten naplatiti od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, međutim navedena zakonska odredba ne ovlašćuje tuženika da od tužitelja naplaćuje i dodatno nekakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle, tuženik je u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, zbog čega je navedena odredba ništetna. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Taj princip vrijedi i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužitelj potražuje u ovom postupku, a da je odredba o ulaznoj naknadi nepoštena tj. ništetna ugovorna odredba utvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, posl.br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je donio sljedeći zaključak: „26. Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.

26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita“.

34. U odnosu na visinu zahtjeva izvedeno je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D&S d.o.o. Stranke su sklopile Ugovor o kreditu broj 02864 od 13.8.2008. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.416,52 CHF obračunato po prodajnom tečaju za devize RBA d.d. važećem na dan plaćanja. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 8,50 %. Rok otplate kredita iznosi 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 370,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju za devize RBA d.d. na dan plaćanja za CHF. Na osnovu provedenog vještačenja u spisu P 430/2022 vještak je utvrdio da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, nastala kao razlika između stvarnog tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 41.070,94 kn, odnosno 5.451,11 EUR. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u kunama i u stupcu 18 u eurima. Stranke nisu prigovorile nalazu i mišljenju sudskog vještaka, nalaz je jasan, određen i detaljno obrazložen, stoga je sud nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

35. U odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev tuženik ističe protivljenje preinaci tužbe povišenjem zahtjeva. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe povišenjem zahtjeva ističe se da je tužitelj u podnesku od 30. 6. 2025. djelomično preinačio tužbu povećanjem zahtjeva nakon nalaza i mišljenja vještaka, slijedom čega je takva preinaka dopuštena u smislu čl.190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP). Sud prihvaća preinaku tužbe iz razloga svrsishodnosti.

36. Dakle, tuženik je dužan tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora po osnovi valutne klauzule u CHF, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, od dospjelosti svakog pojedinačnog utuženog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, dakle, od dana kad su izvršene preplate temeljem članka 1115. ZOO-a, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, te na ime troškova zaključenja ugovora sa zateznom kamatom kad su troškovi na ime osporene naknade plaćeni po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev prihvaćen je kao osnovan u cijelosti, kako u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnima spornih ugovornih odredbi, tako i u odnosu na potraživanje s osnove preplate, dakle za iznos od 5.451,11 eura, tako i u odnosu na potraživanje s osnove naknade za obradu kredita za iznos od 602,06 eura koji iznos među strankama nije sporan, sve to sa zakonskom kamatom.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP- a.

38. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura, sastavljanje podneska od 21. 11. 2024. – očitovanje na odgovor na tužbu obrazloženi podnesak iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 12. 3. 2025. iznos od 200,00 eura, sastavljanje podneska od 30. 6. 2025. – očitovanje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i specifikacija tužbenog zahtjeva iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 5. 11. 2025. iznos od 200,00 eura i pristup na ročište za objavu iznos od 100,00 eura što zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 1.375,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu od 53,09 eura te za presudu od 107,00 eura, kao i trošak vještačenja od 400,00 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 1.935,09 eura. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 19. prosinca 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Odvjetnica Irena Blauhorn

2. L, I, C i Š, [adresa]