REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] T 5

Poslovni broj: Us I-1238/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice TLH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Teo Ranić i Ivo Matić, Rijeka, Užarska 17/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Ž. fašizma 3, OIB: 36162371878, radi odobrenja privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-216-02/24-03/12280, URBROJ: 511-09-38-25-7 od 22. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/24-03/12280, URBROJ: 511-09- 38-25-7 od 22. svibnja 2025. (str. 7/2-10/2 spisa) odbijen je zahtjev tužiteljice, državljanke Kube, za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj pozivom na čl. 68. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.; dalje: Zakon o strancima).

2. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je s TL sklopila brak, što je dokazala izvatkom iz matice vjenčanih, a koja kao javna isprava potvrđuje istinitost u njoj navedenih podataka. Smatra da tuženik nije mogao temeljem vlastite interpretacije iskaza TL zaključiti da je riječ o braku iz koristi. Razloge njihova odvojenog boravka objašnjava time da je TL često na putu ili većinu slobodnog vremena posvećuje renoviranju stana na adresi [adresa], pri čemu su njihovi stanovi međusobno udaljeni svega nekoliko minuta vožnje. Učestalost viđanja od jedan do dva puta tjedno dodatno opravdava njegovim čestim putovanjima. Navodi da TL nije pokazao interes za njezino zanimanje jer je osoba starije životne dobi (60 godina) te mu njezin posao „influencera“ stoga nije blizak ni razumljiv. Smanjenu komunikaciju otkako boravi u [adresa] obrazlaže visokim troškovima međunarodnih poziva. Nadalje, da ju nije upoznao s članovima svoje obitelji zbog odnosa unutar obitelji. Kako, prema tvrdnjama tužiteljice, održava bračnu zajednicu s TL, predlaže sudu poništiti osporeno rješenje tuženika.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu (stranice 34-36 spisa) osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te je ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja. Ističe da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno više okolnosti koje opravdavaju sumnju da je brak između tužiteljice i hrvatskog državljanina sklopljen radi ostvarivanja prava boravka. Tužiteljica da je temeljem rješenja I. Policijske postaje Rijeka od 12. rujna 2024. bila dužna napustiti Republiku Hrvatsku do 19. rujna 2024., a zahtjev za privremeni boravak podnijela je posljednjeg dana zakonitog boravka, pri čemu je brak sklopljen samo dva dana ranije. Važna činjenica koja upućuje na nevjerodostojnost bračne zajednice jest da supružnici ne žive na istoj adresi. Ugovor o najmu stana ne može se smatrati dokazom zajedničkog života jer je suprug izjavio da oboje žive na vlastitim adresama. Nadalje, utvrđene su međusobno proturječne izjave o bitnim elementima njihova odnosa, što dodatno ukazuje na manjak autentičnosti bračne zajednice. Navodi da je tužiteljica ranije bila u kratkotrajnom braku bez trajnih posljedica, što se tumači kao obrazac instrumentalizacije braka radi ostvarivanja boravišnih prava, što predstavlja osnovu za odbijanje zahtjeva prema članku 68. Zakona o strancima. Samo postojanje valjano sklopljenog braka nije dostatno za odobrenje privremenog boravka ako postoje okolnosti koje upućuju na to da supružnici ne ostvaruju zajednički život ni namjeru trajnog suživota. Obrazloženje tužiteljice o slaboj komunikaciji zbog visokih troškova poziva smatra neuvjerljivim obzirom na dostupnost brojnih besplatnih digitalnih kanala komunikacije. Povezano s rješenjem o povratku od 12. rujna 2024. ukazuje kako je Upravni sud u Rijeci pravomoćnom presudom odbio njezinu tužbu protiv tog rješenja, a njeno nepostupanje po rješenju ukazuje na nepoštivanje pravnog poretka, što u kombinaciji s fiktivnim brakom sklopljenim neposredno prije isteka boravka te ranijim kratkotrajnim brakom, ukazuje na kontinuirani obrazac zlouporabe sustava. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Nesporno je da su tužiteljica i TL **.**.2024. sklopili brak, a isto proizlazi i iz Izvatka iz matice vjenčanih Klasa: 223-02/24-003/899, Urbroj: 2170- 06-03-24-1 od istoga dana. Sporno je, međutim, je li brak sklopljen iz koristi radi reguliranja boravišnog statusa tužiteljice, odnosno je li rješenje kojim je odbijen njezin zahtjev zakonito.

6. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Sud nije izvodio druge dokaze predložene od strane tužiteljice jer ih nije smatrao odlučnima, s obzirom na to da se odlučne činjenice mogu utvrditi iz isprava u spisu, što je detaljno obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Odredbom čl. 57. st. 1. t. 1. Zakona o strancima propisano je da se privremeni boravak odobrava državljaninu treće zemlje koji namjerava boraviti ili boravi u [adresa] u svrhu spajanja obitelji.

9. Prema odredbi čl. 59. st. 1. Zakona o strancima državljaninu treće zemlje odobrit će se privremeni boravak ako 1. dokaže svrhu privremenog boravka, 2. ima valjanu stranu putnu ispravu, 3. ima sredstva za uzdržavanje, 4. ima zdravstveno osiguranje, 5. uz zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka priloži dokaz da nije pravomoćno osuđen za kaznena djela iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godine dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku, osim ako je upućeni radnik odnosno student, istraživač ili osoba premještena unutar društva koja se koristi mobilnošću iz druge države članice EGP-a, 6. nema zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku i boravka u Republici Hrvatskoj ili izdano upozorenje u SIS-u u svrhu zabrane ulaska, 7. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Zahtjev za odobrenje privremenog boravka odbit će se ako nisu ispunjeni uvjeti iz stavka 1. toga članka (stavak 2.).

10. Odredbom čl. 68. st. 1. Zakona o strancima određeno je da se odobrenje za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji neće odobriti ako je brak sklopljen iz koristi. Stavkom 2. je propisano da se brakom iz koristi, u smislu toga Zakona, smatra brak koji je sklopljen radi izbjegavanja uvjeta koji su potrebni za ulazak i boravak državljanina treće zemlje. Stavkom 3. su propisane okolnosti koje mogu upućivati na zaključenje braka iz koristi su, i to da: 1. bračni drugovi ne održavaju bračnu zajednicu, 2. bračni drugovi ne izvršavaju obveze koje proizlaze iz braka, 3. bračni drugovi se nisu upoznali prije sklapanja braka, 4. bračni drugovi ne pružaju dosljedne osobne podatke, 5. bračni drugovi ne govore jezik koji oboje razumiju, 6. bračni drugovi su za sklapanje braka dali materijalna sredstva, osim ako se ne radi o sredstvima koja se daju kao miraz, a supružnici dolaze iz zemalja u kojim je davanje miraza običaj, 7. postoje dokazi prijašnjih brakova iz koristi na strani bilo kojeg bračnog druga u Republici Hrvatskoj ili inozemstvu.

11. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je tužiteljica 19. rujna 2024. podnijela zahtjev za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji na temelju braka sklopljenog s TL **.**.2024. Nadalje, vidljivo je da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, I. policijske postaje Rijeka, KLASA: UP/I-216-04/24- 02/787 od 12. rujna 2024., određeno da tužiteljica mora napustiti Europski gospodarski prostor do 19. rujna 2024. Tužiteljica je protiv navedenog rješenja pokrenula upravni spor u kojem je pravomoćnom presudom ovog suda Us I-1563/2024-11 od 24. prosinca 2024. odbijen njezin tužbeni zahtjev. U postupku je povodom predmetnoga zahtjeva provedena operativna provjera od 17. studenoga 2024. te je saslušan svjedok TL (zapisnik od 15. svibnja 2025.) slijedom čega je utvrđeno kako bračni drugovi (tužiteljica i TL) ne održavaju bračnu zajednicu, nisu se upoznali prije braka te ne pružaju dosljedne podatke, stoga je osporavanim rješenjem zahtjev odbijen kao neosnovan.

12. Sud je suglasan sa zaključcima tuženika kako je u konkretnom predmetu riječ o sklapanju braka iz koristi.

13. Naime, TL u svom iskazu navodi kako je tužiteljicu upoznao negdje dvije godine prije u kafiću gdje je ona radila, da su brak sklopili negdje u mjesecu rujnu 2024., da su na vjenčanju bili prisutni samo kumovi, da on boravi na adresi [adresa], a tužiteljica na adresi [adresa], te da se viđaju jednom do dva puta tjedno. Nadalje je iskazao da se odnos pomalo zahlađuje i da su sklopili brak jer je „ona radila to što je radila“ i njemu je bila potrebna ženska osoba da mu pomogne oko kućanskih poslova. Dalje, da je tužiteljica (u trenutku davanja iskaza) u Rusiji i da s njom nema neku komunikaciju, da je ljut na nju jer nije znao da joj je viza istekla, a i dok je bila u Republici Hrvatskoj da se nisu previše družili jer nisu imali vremena. Navodi kako se tužiteljica bavila „nekim slikanjem“ u što da nije previše upućen obzirom da ga ne zanima. Tužiteljicu nije upoznao sa svojom rodbinom jer ima maloljetnu djecu i nije htio da ona ikoga upoznaje.

14. Sud ocjenjuje da iskaz svjedoka TL nije u skladu s navodima tužiteljice te da iz tako provedenog dokaza ne proizlazi postojanje stvarne bračne zajednice. Iz iskaza je razvidno odvojeno stanovanje, rijetki kontakti, nepoznavanje profesionalnih aktivnosti tužiteljice i oskudna komunikacija. Izjava o tome da je tužiteljica bila potrebna radi kućanskih poslova upućuje na izostanak namjere trajnog zajedničkog života. Tužiteljičini razlozi odvojenog života i slabije komunikacije nisu potkrijepljeni vjerodostojnim dokazima, odnosno takve razloge sam bračni drug TL ne navodi u svom iskazu. Obrazloženje prema kojem suprug često putuje ili renovira stan ne dokida činjenicu da supružnici žive odvojeno i da ne ostvaruju svakodnevno zajedničko življenje. Pritom sama blizina njihovih adresa nije relevantna jer zajednički život ne podrazumijeva povremene susrete, već stabilnu i kontinuiranu zajednicu. Sud pritom ističe da tužiteljica nije dokazala postojanje financijske, kućanske ili emocionalne povezanosti koja bi karakterizirala stvarnu bračnu zajednicu.

15. Izjava svjedoka RL od 3. srpnja 2025. (str. 37/1-38/1 spisa) u kojoj se navodi isplata određenih iznosa, sve i da su takve isplate dokazane, iste nisu dostatne za dokazivanje financijske povezanosti koja obilježava bračnu zajednicu.

16. Sud ne prihvaća ni tvrdnju tužiteljice da je smanjena komunikacija uzrokovana visokim troškovima međunarodnih poziva. U aktualnim tehnološkim uvjetima u kojima postoje brojni besplatni kanali komunikacije, kako ukazuje i tuženik, takvo obrazloženje nije uvjerljivo. Osim toga, iz iskaza TL proizlazi da je komunikacija bila oskudna i prije njezina odlaska iz Republike Hrvatske, što dodatno potvrđuje odsutnost stvarne bračne zajednice.

17. Također, sud je stava kako se okolnost da je i TL, pored tužiteljice, naveden kao najmoprimac u Ugovoru o najmu stana (Aneks Ugovora sa str. 21/4 -22/4 spisa) ne može smatrati dokazom zajedničkog života budući je sam TL izjavio da on i tužiteljica žive na zasebnim adresama.

18. Sud prihvaća i ocjenu tuženika da je redoslijed događaja (donošenje rješenja o povratku 12. rujna 2024., sklapanje braka 17. rujna 2024. te podnošenje zahtjeva 19. rujna 2024.) okolnost koja u ukupnosti s drugim izvedenim dokazima može upućivati na brak sklopljen iz koristi, odnosno radi reguliranja boravišnog statusa. Navedene okolnosti u svojoj cjelini stvaraju logičnu i konzistentnu sliku koja ide u prilog stavu tuženika o nevjerodostojnosti bračne zajednice.

19. Uzevši u obzir prethodno izneseno, pri navedenom sadržaju iskaza supruga tužiteljice, izjave GL (iz koje ni ne proizlazi postojanje stvarne bračne zajednice) i TLHP (str. 11/3-14/3) ne mogu biti relevantnije od iskaza samog bračnog druga tužiteljice o naravi njihove zajednice. Također, iskaz bračnog druga tužiteljice, kao osobe koja ima neposredna saznanja o okolnostima bračne zajednice, već pruža odlučne činjenice te drugi svjedoci ne mogu detaljnije od njega iskazivati o tim okolnostima, stoga izvođenje dodatnih dokaza u upravnom sporu, pored onih izvedenih u postupku, nije bilo nužno za ostvarivanje načela materijalne istine (čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku, Narodne novine broj 47/09., 110/21.; dalje: ZUP), imajući pritom u na umu i načelo učinkovitosti i ekonomičnosti (čl. 10. ZUP-a).

20. Dakle, u postupku je na temelju nesuglasnih navoda bračnih drugova, pravilno utvrđeno da isti ne održavaju bračnu zajednicu. Pritom valja napomenuti da se nesuglasnosti u izjavama ne moraju (iako mogu) odnositi na elementarne podatke o bračnim drugovima i bračnom životu, dovoljno je da postoje nesuglasnosti iz kojih je razvidno da se bračna zajednica ne održava. Netom izneseni stav je u skladu i sa shvaćanjem Visokog upravnog suda iskazanog u presudi posl.br. Usž-1473/2017-2 od 27. srpnja 2017.

21. Sud posebno napominje da formalno sklopljen brak sam po sebi ne stvara pravo na odobrenje privremenog boravka, već je nužno da stranka koja zahtijeva boravak dokaže postojanje stvarne bračne zajednice. Teret dokazivanja ispunjenja uvjeta propisanih čl. 59. st. 1. Zakona o strancima je na stranci koja podnosi zahtjev. Sud nalazi da tužiteljica nije dokazala postojanje zajedničkog života ni namjere trajnog zajedničkog suživota.

22. Sud ne nalazi nepravilnosti u načinu vođenja postupka. U odnosu na prigovor tužiteljice da tuženik nije mogao na temelju interpretacije iskaza utvrditi postojanje braka iz koristi, sud ističe da je saslušanje svjedoka zakonom predviđeno dokazno sredstvo i da je tuženik iskaz pravilno ocijenio u vezi s ostalim dokazima.

23. Tuženik je u cijelosti utvrdio relevantne činjenice, proveo dokazne radnje, obrazložio svoju odluku i primijenio relevantne zakonske odredbe.

24. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja i pravnog okvira, sud nalazi da tužiteljica nije ispunila uvjete iz čl. 59. Zakona o strancima, budući nije dokazala svrhu boravka (postojanje stvarne bračne zajednice sa suprugom) te je tuženik pravilno primijenio odredbe čl. 68. st. 1., st. 2. i st. 3. t. 1. i 4. Zakona o strancima pri odbijanju zahtjeva.

25. Sud cijeni kako tuženik nije potpuno utvrdio postojanje okolnosti iz točke 3. članka 68. stavka 3. Zakona o strancima budući u svom iskazu saslušani TL potvrđuje da su se upoznali dvije godine prije braka, no s obzirom na prethodno utvrđene okolnosti iz točaka 1. i 4. istoga stavka, navedeno nije utjecalo na zakonitost odluke.

26. U odnosu na prigovor tužiteljice o duljini trajanja postupka (više od sedam mjeseci), sud napominje da to nije od utjecaja jer navedeno ne čini rješenje nezakonitim, a tužiteljica je za zaštitu svojih prava imala na raspolaganju pravna sredstva (tužbu radi šutnje uprave).

27. Sud utvrđuje da je izreka osporavane odluke jasna, a obrazloženje sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njegovo donošenje (čl. 98. st. 5. ZUP-a).

28. Slijedom navedenog, po ocijeni ovog suda, osporeno rješenje je zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvar. Stoga je sud, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u t. I. izreke presude.

29. O trošku upravnog spora, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njenom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

U Rijeci 19. prosinca 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).