Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-274/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužiteljice JH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po Odvjetničkom društvu Vukić & partneri iz Rijeke, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 140356333877, zastupani po punomoćniku Hrvoju Matiću odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 13. lipnja 2025. i izvršene objave 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 306-1036/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečne anuitete po promjenama kamatnih stopa tuženika od kada je tuženik prvi puta jednostranom odlukom povećao kamatnu stopu pa nadalje.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.980,67 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- Na iznos od 29,40 EUR od

19.03.2008 godine do isplate

- Na iznos od 55,52 EUR od

20.05.2008. godine do isplate

- Na iznos od 54,42 EUR od

20.05.2008. godine do isplate

- Na iznos od 54,97 EUR od

17.06.2008. godine do isplate

- Na iznos od 54,08 EUR od

29.07.2008. godine do isplate

- Na iznos od 53,72 EUR od

27.08.2008. godine do isplate

- Na iznos od 53,93 EUR od

23.09.2008. godine do isplate

- Na iznos od 60,15 EUR od

28.12.2008. godine do isplate

- Na iznos od 56,74 EUR od

28.12.2008. godine do isplate

- Na iznos od 56,78 EUR od

30.12.2008. godine do isplate

- Na iznos od 64,84 EUR od

31.01.2009. godine do isplate

- Na iznos od 65,84 EUR od

27.02.2009. godine do isplate

- Na iznos od 64,23 EUR od

30.04.2009. godine do isplate

- Na iznos od 64,55 EUR od

30.04.2009. godine do isplate

- Na iznos od 62,90 EUR od

30.05.2009. godine do isplate

- Na iznos od 62,01 EUR od

30.06.2009. godine do isplate

- Na iznos od 67,86 EUR od

26.08.2011. godine do isplate

- Na iznos od 63,54 EUR od

13.09.2011. godine do isplate

- Na iznos od 61,97 EUR od

13.10.2011. godine do isplate

- Na iznos od 46,70 EUR od

19.11.2011. godine do isplate

- Na iznos od 46,86 EUR od

16.12.2011. godine do isplate

- Na iznos od 47,77 EUR od

17.01.2012. godine do isplate

- Na iznos od 47,85 EUR od

16.02.2012. godine do isplate

- Na iznos od 47,43 EUR od

14.03.2012. godine do isplate

- Na iznos od 46,87 EUR od

13.04.2012. godine do isplate

- Na iznos od 46,73 EUR od

15.05.2012. godine do isplate

- Na iznos od 46,77 EUR od

17.07.2012. godine do isplate

- Na iznos od 46,08 EUR od

11.08.2012. godine do isplate

- Na iznos od 45,84 EUR od

11.08.2012. godine do isplate

- Na iznos od 44,76 EUR od

14.09.2012. godine do isplate

- Na iznos od 44,92 EUR od

13.10.2012. godine do isplate

- Na iznos o d44,99 EUR od

14.11.2012. godine do isplate

- Na iznos od 44,57 EUR od

12.12.2012. godine do isplate

- Na iznos od 44,20 EUR od

15.01.2013. godine do isplate

- Na iznos od 43,48 EUR od

13.02.2013. godine do isplate

- Na iznos od 43,05 EUR od

14.03.2013. godine do isplate

- Na iznos od 43,42 EUR od

13.04.2013. godine do isplate

- Na iznos od 42,06 EUR od

15.05.2013. godine do isplate

- Na iznos od 41,73 EUR od

14.06.2013. godine do isplate

- Na iznos od 30,41 EUR od

12.07.2013. godine do isplate

po stopi od 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %- tna poena., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 306-1036/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak, odnosno u dijelu kojim je određeno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, pa ne postoji obveza tužitelja da tuženiku vrati odobreni mu i isplaćeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.475,13 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- Na iznos od 91,15 EUR od 17.07.2012. godine do isplate

- Na iznos od 88,12 EUR od 11.08.2012. godine do isplate

- Na iznos od 88,65 EUR od 11.08.2012. godine do isplate

- Na iznos od 82,32 EUR od 14.09.2012. godine do isplate

- Na iznos od 86,15 EUR od 13.10.2012. godine do isplate

- Na iznos od 89,21 EUR od 14.11.2012. godine do isplate

- Na iznos od 88,40 EUR od 12.12.2012. godine do isplate

- Na iznos od 87,92 EUR od 15.01.2013. godine do isplate

- Na iznos od 84,45 EUR od 13.02.2013. godine do isplate

- Na iznos od 83,50 EUR od 14.03.2013. godine do isplate

- Na iznos od 89,47 EUR od 13.04.2013. godine do isplate

- Na iznos od 80,43 EUR od 15.05.2013. godine do isplate

- Na iznos od 80,38 EUR od 14.06.2013. godine do isplate

- Na iznos od 78,29 EUR od 12.07.2013. godine do isplate

- Na iznos od 80,29 EUR od 14.08.2013. godine do isplate

- Na iznos od 82,49 EUR od 13.09.2013. godine do isplate

- Na iznos od 86,16 EUR od 12.10.2013. godine do isplate

- Na iznos od 86,30 EUR od 13.11.2013. godine do isplate

- Na iznos od 90,47 EUR od 14.12.2013. godine do isplate

- Na iznos od 86,04 EUR od 14.01.2014. godine do isplate

- Na iznos od 93,88 EUR od 15.02.2014. godine do isplate

- Na iznos od 95,67 EUR od 15.04.2014. godine do isplate

- Na iznos od 94,21 EUR od 15.04.2014. godine do isplate

- Na iznos od 90,56 EUR od 14.05.2014. godine do isplate

- Na iznos od 91,49 EUR od 17.06.2014. godine do isplate

- Na iznos od 93,55 EUR od 15.07.2014. godine do isplate

- Na iznos od 95,40 EUR od 15.08.2014. godine do isplate

- Na iznos od 96,06 EUR od 16.09.2014. godine do isplate

- Na iznos od 97,15 EUR od 14.10.2014. godine do isplate

- Na iznos od 100,83 EUR od 18.11.2014. godine do isplate

- Na iznos od 101,35 EUR od 16.12.2014. godine do isplate

- Na iznos od 101,76 EUR od 16.01.2015. godine do isplate

- Na iznos od 101,12 EUR od 21.02.2015. godine do isplate

- Na iznos od 101,12 EUR od 17.03.2015. godine do isplate

- Na iznos od 101,12 EUR od 21.04.2015. godine do isplate

- Na iznos od 101,12 EUR od 15.05.2015. godine do isplate

- Na iznos od 101,12 EUR od 13.06.2015. godine do isplate

- Na iznos od 101,12 EUR od 11.07.2015. godine do isplate

- Na iznos od 101,12 EUR od 21.08.2015. godine do isplate

- Na iznos od 101,12 EUR od 15.09.2015. godine do isplate

po stopi od 12 % godišnje do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.762,50 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku od 4. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe navela je da je sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 306-1036/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 12. prosinca 2005. na iznos od 61.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navela je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik sukladno Ugovoru bio ovlašten mijenjati svojom jednostranom odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa. Dalje je navela da je bila ugovorena valutna klauzula u valuti CHF. Istakla je da je kao ugovorna strana bila obavezna prihvatiti navedene ugovorne odredbe koje je ugovorila banka te nije mogla utjecati na promjenu istih. Navela je da uz primjerak ugovora joj banka nije dostavila Opće uvjete banke, kao niti Odluku o načinu obračuna kamatne stope.

2. Pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača, smatrala je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenula kao potrošač radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Pri tome se pozvala na sadržaj obrazloženja presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu gdje se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazumljivim odredbama prosječnom potrošaču s obzirom da u ugovoru ne postoje razumljivi kriteriji po kojima je mogao utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

3. Dalje je navela da je banka nakon zaključenja predmetnoga ugovora mijenjala kamatnu stopu što je rezultiralo povećanjem njezine prvotne obveze prema banci, kao i da je došlo do znatnog povećanja njezine obveze prema banci s obzirom da je po zaključenju ugovora uslijedio znatan rast tečaja valute CHF.

4. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o zaključenju tipskog ugovora o čijim se odredbama između ugovornih strana nije pregovaralo, kao i da nije imala mogućnosti da uvidi sve moguće rizike niti posljedice, smatrala je da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na njezinu štetu kao potrošača, čime su povrijeđena njezina prava kao potrošača. Ugovorne odredbe kojima je banka ugovorila valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu smatrala je nepoštenim ugovornim odredbama i kao takve ništetnim. Istakla je da je o tome pravorijek dao Trgovački sud u Zagrebu rješavajući kolektivni spor. Iako pitanje valutne klauzule i kamatne stope reguliraju odredbe ZOO-a, smatrala je da se na konkretan slučaj primjenjuju i odredbe ZZP-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

5. Dalje je navela da su stranke 20. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovora sukladno izmjenama i dopunama ZPK-u, sa učinkom od 30. rujna 2015. Smatrala je posebno relevantnim za ishod spora da ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora ne mogu potpisom Dodatka konvalidirati, a što ima za posljedicu pravo potraživati razliku koja je do dana izvršene konverzije nastala uslijed nezakonitih odredaba osnovnog ugovora.

6. Posebno je naglasila da provedenom konverzijom i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice, ista nije obeštećena u cijelosti na način da je vraćena u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazila da nije bilo ništetnih odredaba o CHF valutnoj klauzuli, s obzirom da je provedbom konverzije zadužena za iznos glavnice koji je za 10 do 15 % viši od iznosa glavnice obračunate prema ugovorenom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita.

7. U odnosu na sam zahtjev, tužiteljica se pozvala na odredbu članka 186b. ZPP- a, te se obvezala točno postaviti zahtjev s osnove isplate nakon što tuženik obvezan odlukom suda dostavi svu potrebnu dokumentaciju na kojoj bi se mogao temeljiti taj dio zahtjeva. Stoga je predložila da sud po provedenom postupku usvoji zahtjev i donese odluku kojom će utvrditi da je ništetna ugovorna odredba osnovnog ugovora u dijelu u kojoj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata CHF, a naplata se vrši u kunama po važećem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, uz isplatu preplaćenih iznosa sa navedenih osnova sve uvećano za sporedna davanja. Također je potraživala i naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

8. Ukoliko sud ne bi smatrao dovoljno određeni zahtjev s osnove isplate, istakla je eventualno kumulirani zahtjev potražujući isplatu iznosa u visini od 100.000,00 kn sa sporednim davanjima sa svakog pojedinog osnova. U odnosu na deklaratorni dio zahtjeva, istakla je istovjetni osnovnom.

9. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je ocijenio neosnovanim tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev. Osporio je osnovanost osnova i visinu postavljenog zahtjeva. Ne sporeći zaključenje osnovnog ugovora, kao i Aneksa ugovora, smatrao je da je tužiteljica pogrešno pravno sagledava nastalu situaciju. Istakao je da je sklapanjem Aneksa, na što je bio primoran, došlo do promjene ugovornih odredaba osnovnog ugovora na koje upire tužiteljica. Tako su zaključenjem Aneksa izmijenjene ranije odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Smatrao je da valja cijeniti da je po zaključenju Aneksa obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. U odnosu na ranije ugovorenu valutnu klauzulu istakao je da valja cijeniti da su stranke izmijenile obvezu vračanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa.

10. Smatrao je stoga da je time tužiteljica pristala na konverziju kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro, sukladno odredbama ZID ZPK 102 /15. Sklapanjem navedenog dodatka smatrao je da je došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, kao i do promjene kamatne stope, čime je otpala sama osnova potraživanja tužiteljice na koju se ista u tužbi poziva. Cijenio je da je izmijenjeni osnovni ugovor bez značaja obnove, ali da valja cijeniti da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u sladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

11. Posebno je naglasio da su prilikom konverzije u obračun uključena sva izvršena plaćanja po osnovi kredita i to od početka plaćanja, odnosno trajanja kredita te su preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, a što uključuje i kamate. Glede utvrđene preplate, istakao je da se ista potrošaču priznala na ime budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice.

12. Suprotno stavu tužiteljice, smatrao je da se stoga ne može na konkretan slučaj primijeniti presuda donesena u kolektivnom sporu jer se ista odnosi na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

13. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odluku VSRH poslovni broj: Gos 1/ 2019. od 4. ožujka 2020., smatrajući da tužiteljica u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom, ne može isticati kondemnatoran zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu.

14. Ukoliko bi sud cijenio suprotno iznijetom stavu i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sudskom postupku, kao i da su određene odredbe ugovora o kreditu prije izvršene konverzije bile ništetne, smatrao je da je pravna osnova naknadno stvorena intervencijom zakonodavca donošenjem ZID ZPK (NN 102/15). Ukoliko bi potrošač imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koje su obuhvaćene konverzijom, isti bi neosnovano ostvarivao dvostruku korist na štetu druge ugovorne strane, čime bi bi se banci nametnula neosnovana dvostruka obveza.

15. Posebno je istakao da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli u CHF, u skladu sa zakonskim odredbama, slijedom čega se ne mogu utvrditi pravno nevaljanim. Kada bi sud utvrdio predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatu ništetnima, smatrao je da valja cijeniti da je tužiteljica prilikom ispunjavanja svoje ugovorne obveze plaćala umanjeni iznos u razdobljima kada je bio manji tečaj CHF od početnog u vrijeme zaključenja ugovora.

16. Smatrao je potrebnim cijeniti da je tužiteljica kao ugovorne strana bila prethodno zaključenja ugovora u cijelosti upoznata sa cjelokupnim sadržajem ugovora, kao i da se pregovaralo o svim ugovornim stavkama. Istakao je prigovor zastare. Također, osporio je zatraženi tijek sporednih davanja s obije osnove cijeneći da se banka u ovakvoj pravnoj situaciji ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Stoga bi u slučaju osnovanosti tog dijela zahtjeva, tužiteljici pripadalo pravo na isplatu takvih davanja isključivo od podnošenja zahtjeva.

17. Smatrajući da je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK-a, predložio je odbijanje postavljenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

18. Iznijete navode odgovora na tužbu, kao i očitovanja tuženika, tužiteljica je u cijelosti otklonila kao neosnovane, smatrajući da se radi o paušalnim prigovorima.

19. Ustrajući kod tužbe, tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 4. veljače 2025. postavila konačan zahtjev. Ustrajala je kod deklaratornog zahtjeva navedenog u tužbi, dok je u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva s osnova promjenjive kamatne stope potraživala isplatu iznosa u visini od 3.980,67 EUR, dok je s osnova valutne klauzule u CH potraživala isplatu iznosa u visini od 5.475,13 EUR. Ustrajala je kod zahtjeva za isplatom sporednih davanja na zatražene glavnice od dospijeća svakog pojedinog iznosa, kao i kod zahtjeva za isplatom naknade troškova postupka sa sporednim davanjima.

20. Tuženik je ustrajao kod odgovora na tužbu te se protivio konačno postavljenom zahtjevu tužiteljice smatrajući da je istim izvršila preinaku postavljenog zahtjeva.

21. Tuženik ispravno navodi da je konačno postavljenim zahtjevom tužiteljica izvršila preinaku ranije istaknutog zahtjeva. Unatoč protivljenju tuženika preinaci, sud je dopustio navedenu preinaku zbog čega je odlučio kao u izreci rješenja. Mišljenje je suda da je odluka svrsishodna radi konačnog rješenja odnosa između stranaka. Prilikom donošenja odluke, sud je cijenio i pravni stav VSRH koji u ovakvoj vrsti postupka smatra legitimnim da potrošač nakon provedenog vještačenje je pozvan postaviti kondemnatoran zahtjev koji numerički prati sadržaj vještva.

22. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cijelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu i Aneks ugovora, uvidom u otplatni plan za predmetni osnovni ugovor, kao i uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužiteljice. Proveo je dokaz čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke te svjedoka AH, kao i čitanjem nalaza i mišljenja te očitovanja stalnog sudskog vještaka financijske struke. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

23. Tijekom postupka nisu provedeni drugi personalni dokazi na okolnost pregovaranja stranaka prilikom zaključenja osnovnog ugovora, kao i Aneksa ugovora. Sud prema odredbama procesnog zakona nije u mogućnosti provoditi dokaze po službenoj dužnosti, već ih je pozvan provoditi po prijedlogu stranaka. Kako je izostala takva aktivnost stranaka u postupku, posebno tuženika, nije bilo moguće provesti takve dokaze.

24. Prijedlog tuženika da sud tijekom postupka cijeni pismenu izjavu JHF, ovaj sud nije prihvatio. Pismena izjava svjedoka prema odredbama procesnog zakona ne predstavlja dokaz u parničnom postupku. Takav slijed bio bi protivan načelu neposrednosti i ne bi omogućavao strankama, ali i sudu da postavlja pitanja svjedoku. Stoga takva pismena izjava nema dokaznu snagu u postupku.

25. Podredno se navodi da iz sadržaja navedene izjave nije moguće utvrditi konkretno pregovaranje ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora, odnosno aneksa ugovora. Ne proizlazi da bi TH uopće tim povodom razgovarala sa tužiteljicom.

26. Ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačan tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

27. Između stranaka nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu, kao i zaključenje Aneksa ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euru.

28. U odnosu na meritum, sporan je osnov kao i visina postavljenog zahtjeva, s obzirom da tuženik smatra da su u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestale postojati ugovorne odredbe osnovnog ugovora kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u valuti CHF zbog čega se tužiteljica neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog iznosa. Također je sporno isticanje tužiteljice da se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu, s obzirom da tuženik smatra da je konverzijom osnovni ugovor izmijenjen i to na način da nije došlo do obnove već je kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog razdoblja, a na što se ne može primijeniti sadržaj kolektivnog spora.

29. Isticanje tuženika da je zaključenjem Aneksa ugovora tijekom 2016., kojim je tužiteljica pristala na konverziju kredita, ugovorni odnos u cijelosti izmijenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa, zbog čega je tužiteljica zaključenjem Dodatka od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, slijedom čega ista nema osnova potraživati utvrđenje ništetnosti dijelova osnovnog ugovora o kreditu, jer više ne postoji tražbina vezane za valutu CHF i kamate, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

30. Isticanje da bi pristankom tužiteljice na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana ne proizlazi iz odredaba Zakona i izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je regulirano pitanje konverzije.

31. Odredbama citiranog zakona na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak ugovora, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Valja posebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

32. U svezi navedenog, tuženik iskrivljuje pravni stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. Sud je u navedenoj odluci odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868 / 2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.

33. Tužiteljica je ovosudnim postupkom zatražila pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača tada na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku, kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, valja cijeniti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama ZZP-a, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.

34. Tužiteljica stoga po stavu suda ima pravni interes postaviti u sporu deklaratorni zahtjev, odnosno tražiti utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora ili dijelova osnovnog ugovora, jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Slijedom navedenog, tužiteljica imao pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijelova ugovora.

35. Kada govorimo o pravnom interesu tužiteljice za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 o kojem je ranije bilo govora u ovosudnom obrazloženju.

36. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavila tužiteljica, valja istaći da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.

37. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom Dodatka ili Aneksa osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.

38. Predmetnim Aneksom kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro.

39. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cijelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe.

40. Podredno se navodi da pravni interes potrošača, kada govorimo o kondemnatornom zahtjevu u slučaju njegovog osporavanja, moguće je provjeriti i opravdati financijskim vještačenjem koje je tužitelj u tužbi i predložio da se provede tijekom postupka.

41. Isticanje tuženika da se tužiteljica u konkretnom slučaju neosnovano poziva, kada govorimo o pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora koji je vođen, koje bi sud bio pozvan prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

42. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

43. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da određene banke u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

44. VSRH u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

45. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da su utužene banke ( Zagrebačka banka, PBZ, ERSTE bank, Raiffeisen bank, Hypo-Adria- Bank, OTP bank, Splitska Banka, Volsk banka ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

46. Stoga ovaj sud cijeni da je prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu pozvan postupiti prema odredbi članka 502 c. ZPP-a, koja obvezuje sud primijeniti prilikom donošenja odluke o osnovanosti takvog zahtjeva pravna i činjenična utvrđena iz ranije navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu.

47. Činjenica da ZPP-a, na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije sadržavao odredbu o obvezujućem učinku ranijih odluka na konkretan slučaj, po stavu ovoga suda nije relevantna s obzirom na ranije navedenu procesnu odredbu koja obvezuje prvostupanjski sud.

48. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu koji je tužiteljica zaključila sa tuženikom, proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope, kao i valutnu klauzulu u valuti CHF.

49. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prethodno zaključenju ugovora tužiteljica bila od strane banke informirana o značenju zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te kakvim se mogućim posljedicama izlaže. Također, isticao je da je tužiteljica od strane banke bila upoznata sa eventualno mogućim promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, zbog čega je ista mogla shvatiti opseg svojih budućih obveza iz ugovora. Navedeni slijed, izričito je osporen od strane tužiteljice koja je isticala da ju banka prethodno zaključenju ugovora nije informirala o specifičnosti valutne klauzule, odnosno objasnila posljedice ugovornih odredaba na njezine buduće obveze.

50. Unatoč primjeni stavova i zaključka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, sud je tijekom postupka utvrđivao relevantne činjenice koje se odnose na tijek pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora o kreditu i informiranosti tužiteljice od strane tuženika u svezi ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno promjenjive kamatne stope.

51. Iz iskaza saslušane tužiteljice, koji je sud ocijenio objektivnim, životnim i stoga istinitim, utvrđeno je da joj je banka ponudila navedenu vrstu kreditiranja u kojoj je obveza vezana za valutu CHF ističući stabilnost navedene valute kao povoljnost navedene opcije. Ugovor je sastavila banka te joj je predočen na potpisivanje. Prethodno zaključenju ugovora od djelatnika banke s kojim je razgovarala povodom zatražene usluge, nije stekla saznanje o razlici kreditnih aranžmana zavisno o valutnoj klauzuli u Euru, odnosno u CHF. Djelatnik banke joj nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu joj nije objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, kao i da bi navedena promjena izvjesno mogla utjecati na njezine imovinske prilike. Unatoč isticanju stabilnog tečaja valute CHF, u trenutku zaključenja ugovora nije joj bila poznata visina ugovorom preuzete obveze koja se po zaključenju ugovora tijekom vremena promijenila. Uslijedila je znatna promjena tečaja valute CHF, kao i promjena kamatne stope, što je rezultiralo znatnim povećanjem anuiteta od početno ugovorenog, a što je rezultiralo znatim financijskim opterećenjem iste.

52. Zbog izuzetno visokih iznosa anuiteta, tužiteljica je prihvatila zaključenje Aneksa ugovora kako bi joj se ugovorna obveza obračunavala prema tečaju valute Euro. Prilikom zaključenja Aneksa, tuženik ju nije upoznao o eventualnim pravima koja su joj pripadala s osnova do tada uplaćenih anuiteta koji su bili u relaciji sa valutom CHF.

53. Iako je tuženik isticao dobru informiranost tužiteljice prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, tijekom postupka pruženim dokazima isto nije dokazao.

54. Predloženi svjedok AH u svom je iskazu naveo da je u kritično vrijeme bio zaposlen kod tuženika te je obavljao poslove iz domene kreditiranja građana. Iako se sjećao tužiteljice, nije se mogao izjasniti je li s njom pregovarao povodom zaključenja ugovora o krediti, a ako i je, zbog proteka vremena nije smatrao mogućim iznijeti sadržaj takvog razgovora.

55. Iskaz svjedoka AH, sud je cijenio istinitim i životnim. Međutim, valja cijeniti da se svjedok nije izjašnjavao o sadržaju konkretnog razgovora koji je vodila banka sa tužiteljicom povodom predmetnog ugovornog odnosa, zbog čega je njegovo kazivanje irelevantno.

56. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

57. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

58. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.

59. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

60. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

61. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka takvog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

62. Odredbom citiranog ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora, iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva".

63. Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužiteljica kao prosječan potrošač bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju po zaključenju ugovornog odnosa.

64. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ista, po stavu ovoga suda, nije mogla imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

65. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužiteljicu kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za nju mogla biti vrlo otegotna.

66. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužiteljici kao potrošaču koja pri tome nije mogla utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istoj nametnuta obveza koju ona nije mogla u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužiteljica sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane u odnosu tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

67. Slijedom navedenog, kako je dio odredbe koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredaba ZZP-a, ništetna.

68. Ističe se da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju bez da je tužiteljici ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužiteljicu da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za nju nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je ista prihvatila kao preuzetu obvezu po zaključenju ugovora.

69. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.

70. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužiteljica kao potrošač jasno i nedvojbeno bila upoznata o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi joj bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

71. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u Euru, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

72. Stav je ovoga suda da je i navedeni dio Ugovora suprotan načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

73. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista u navedenom dijelu također ništetna.

74. Zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužiteljice kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji joj je uz ugovor i uručen.

75. Predmetnim tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu preplaćenog, tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, kao s osnova efekta konverzije. To stoga jer smatra da je unatoč izvršenoj konverziji ista oštećena primitkom iznosa od strane tuženika za što nema osnove.

76. U svom nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak financijske struke dipl. oec Tomislav Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, istakao je da načelno promjena kamatne stope rezultira većim iznosom kamate u odnosu na rast anuiteta. Povećanjem kamatne stope povećava se kamata, umanjuje otplata glavnice te sveukupno povećava iznos anuiteta. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu kako bi postigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Po kazivanju vještaka, razdoblje manje ili veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutralizira, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku je različita od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore navedenog.

77. Prilikom dane projekcije izračuna razlike, vještak je naveo da je to činjeno pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita iznosila kao početno ugovorena , odnosno da se nije mijenjala, koristeći prosječni tečaj po stvarnim uplatama kako ih je knjižio tuženik. U razdoblju otplate kredita do konverzije, tužiteljica je tako preplatila na ime kamata iznos od 4.236,16 Euro. Isto tako je naveo da je s obzirom na promjenu kamate s obzirom na ugovorenu stopu i manje uplatila iznos u visini od 255,49 Eura.

78. U razdoblju od odobravanja kredita do konačne otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao te je bio niži i viši od tečaja prilikom plasiranja kredita. Do izvršene konverzije, u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj valute nije mijenjao, vještak je istakao da je tužiteljica na ime tečajnih razlika preplatila iznos od 5.475,13 Euro. U odnosu na tečajne razlike, tužitelj je prema vještaku manje uplatio iznos od 460,10 Eura.

79. Analizirajući provedenu konverziju, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015. sukladno odredbama ZID ZZP ( NN 105/15).

80. Pri konverziji banka je simulirala otplatni plan EUR kredita koji je imao slijedeće pretpostavke:

- Početni iznos stvarno isplaćen u kunama je pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita tj. 38.698,00 kn

- Ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita

- Na simulirani EUR kredit banka je primijenila kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite

81. Sa takvim pretpostavkama simulirani kredit postao je konvertirani, pri čemu su uzete u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u periodu otplate do trenutka konverzije. Vještak ističe da iznos preostale glavnice prema simuliranom kreditu na dan konverzije prema izračunu banke je 18.460,91 EUR. Isti je neovisan od uplata tužiteljice, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu iznosi 27.068,37 CHF. Razlika između preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita predstavlja razliku od 12.147,28 Eura na dan 30. rujna 2015. te po vještaku predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu po provedenoj konverziji.

82. Vještak ističe da gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 48.220,46 kn, no sa pretpostavkom da je ista ništetna bilo je potrebno umanjiti glavnicu za dodatnih 12,148,28 kn, odnosno 1.612,22 EUR.

83. Kao što se vještak i izrazio u svom mišljenju, ovaj sud cijeni da je banka provođenjem konverzije matematički izjednačila tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. Izračunata preplata po konverziji odnosila se na simulirani kredit u EUR, a ne na preplaćeni dio s osnove ništetnih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu i u tom dijelu je tužiteljica kao potrošač oštećena. Za obeštećenje tužiteljice bilo je potrebno uračunati i preplatu koja je učinjena do osnovi ništetnih odredi o kamati i valuti.

84. Rezimirajući ranije navedeno, tužiteljica je unatoč provedenoj konverziji oštećena za određeni novčani iznos koji nije cijenjen prilikom konverzije, a odnosi se na preplaćeno s osnove ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

85. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

86. Tužiteljici je ranije navedenim nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužiteljici. Tužiteljici je s osnove preplate koja nije uračunata prilikom konverzije, a odnosi se na izvršenu preplatu s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dosuđen zatraženi iznos u visini od 3.980,67 Eura.

87. Valja istaći da se radi o umanjenom iznosu za manje plaćene iznose s osnove kamate kada je tečaj bio manji od početnog, odnosno za iznos od 255,49 Eura.

88. Radi se o tzv. negativnoj razlici, odnosno manje plaćeno od strane potrošača u situaciji kada je tijekom ugovornog razdoblja manje plaćeno s osnove manje kamatne stope u odnosu na onu prvotno ugovorenu, koju ovaj sud ne cijeni. To stoga jer se radi o matematičkoj simulaciji koja nije rezultirala stjecanjem na stari potrošača, koje stjecanje bi valjalo staviti u relaciji sa preplaćenim iznosima s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora. Međutim, sud je vezan postavljenim tužbenim zahtjevom.

89. Kako je tužiteljica prilikom postavljanja konačnog zahtjeva zatražila isplatu s navedene osnove umanjenu za navedenu negativnu razliku, sud je unatoč ne prihvaćanju negativne razlike, dosudio zatraženi iznos, jer bi u suprotnom izašao iz okvira postavljenog zahtjeva.

90. S osnova preplate uslijed tečajne razlike, sud je tužiteljici dosudio iznos u visini od 5.475,13 Eura kako je ista i potraživala.

91. Na dosuđene iznose glavnice, tuženik je temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, u obvezi podmiriti tužiteljici i sporedna davanja kako ih je ista i potraživala konačno postavljenim glavnim zahtjevom i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. To stoga jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Njegova nepoštenost se cijeni time što je navedenu preplatu stekao na ništetnim ugovornim odredbama.

92. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

93. Tužiteljica je istakla zahtjev za utvrđenjem ništetnosti određenih dijelova ugovora, kao i daljnji zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

94. Cijeneći vrstu spora koji je tužiteljica pokrenula, valja cijeniti stav VS RH iznijet na sjednici građanskog odjela u siječnju 2022. gdje je po pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

95. Sud je vezan činjeničnim supstratom kojeg je stranka u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Stranka traži da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka. Stoga za zastaru restitucijskog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope valja cijeniti petogodišnji zastarni rok počem od pravomoćnosti odluke o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, odnosno 13. lipanj 2014. Cijeneći da je tužiteljica podnijela tužbu sudu preporučenom pošiljkom 13. lipnja 2019., za zaključiti je da je ista podnesena unutar otvorenog zastarnog roka koji traje do 13. lipnja 2019. U odnosu na restitucijski zahtjev koji se odnosi na preplatu s osnove razlike u tečaju, valja istaći da zastara za takve zahtjeve je nastupila 14. lipnja 2023. pa s obzirom na utuženje niti navedeni dio zahtjeva nije obuhvaćen zastarom.

96. Tužiteljici je dosuđena naknada prouzročenog parničnog troška skladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Dosuđena je naknada prema troškovniku koji prileži spisu, a koja se sastoji od troška sastava tužbe te sastava podnesaka od 17. travnja 2023. i 4. veljače 2025., zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 26. svibnja 2023., 27. rujna 2023., 15. studenog 2023., 12. veljače 2025. i 13. lipnja 2025. prema Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 te zastupanja na održanom ročištu 28. travnja 2025. prema Tbr. 9/5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dosuđen je i iznos PDV-a od 25 %, trošak predujma za vještačenje te uplaćena sudska pristojba na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.762,50 EUR.

97. Tužiteljici nije dosuđen trošak nastao zastupanjem na ročištu 19. rujna 2023. i 28. ožujka 2025. s obzirom da ročišta nisu održana, kao niti sudska pristojba na presudu, s obzirom da prema odredbama zakona potrošači u ovakvoj vrsti spora ne podliježu plaćanju pristojbe na presudu.

98. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

99. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku i. do V. izreke presude.

U Rijeci, 19. prosinca 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika